Moram ić spavati, ali moram nešto i zapisati, spavati moram ići jer se rano ustajem, jer, poradi jednog od suludih izleta u nizu, vikend je, vikendom ljudi bježe od sebe najlakše i najradije, meni kod sebe u zadnje vrijeme i nije toliko loše, mužjak zato mora pobjeć od posla, adrenalinski izleti s počecima u pet ujutro su ponajbolji za takove bijegove, a zapisati moram nešto, ne znam što, znam samo da stalno moram zapisivati, inače... možda samo želim da se pohvalim da idemo na put, na dva puta, prvi je suludi adrenalinski, drugi letimo avijonom, idemo malo opet u taj bijeli svijet, dok sam bila mlada, taj svijet činio mi se uvijek kao neko bolje mjesto, vjerojatno zato jer nisam nikad putovala u somaliju, ili tako neko gore mjesto, a i ono, kad putuješ na gore mjesto, onda si samo veliki/a bogati/a bijelac/kinja, i moraš imati jako, jako razvijenu svijest o tome koliko si sretan/a da si se sasvim slučajno rodio/la kao veliki/a bogati/a bijelac/kinja, inače bi ti se svijet mogao sasvim lako, i sasvim brzo, i sasvim jako smučiti. I općenito, razmišljati o svijetu... Veliki bijelci navikli su po stranome svijetu ponajveć uživati, a svi redom uglavnom prihvaćaju stvari zdravo za gotovo, zato veliki bijelci putuju iz zadovoljstva, a mali crnci se dave na prekrcanim brodicama iz nužde i jada. I sve je to taj jedan svijet. Velik je. I mali. Ovisi o ljepoti u oku promatrača.
Svi ti prekidi u životu, pa čak i ovi koji bi trebali biti kratki i slatki, natjeravaju me na misli o tome što bi mi najviše falilo, to da se prekine sad sve i odjednom. Zapisivanje, sigurno. I nisam još sve rekla, a ima se tako puno, puno...
Post je objavljen 19.06.2015. u 22:45 sati.