Obavijest blogerima, čitateljima i štovateljima zgbabe:

Muž joj je obrisao oba bloga. Do popodne mora smisliti razlog zašto da je ne izbaci iz kuće. Nećakovi klinci iz razreda našli su oba bloga zgbabe, pokazali mužu joj, on pokazao svojoj majci, ona to isprintala, kopirala i pokazala cijeloj obitelji.

Pozvali zgbabinog muža na obiteljski skup, rekli da oni to prate već dugo, al nisu znali kak da mu vele. Isprint postova dugačak ko telefonski imenik, sve podcrtano kod ključnih rečenica o svima – svekar, svekrva, šogi, muž. Nitko od "te" obitelji neće ni čut ni znat za zgbabu, a on nek odluči jel će je ubit, rastat se ili otić s njom na pusti otok. Dao joj je fore do danas popodne da smisli razlog zakaj bi izabral baš nju i pusti otok je je jučer izabral razvod – uz pitanje: pa jesi ti luda?!



Daklem... Mogu samo prepričati što sam poručila dragoj blogerici. Nadam se da joj je muž razuman (za razliku od ostale rodbine). I nekako sve mislim da je više uvrijeđen što se familija (bez njega) skupila u čitanju i analiziranju postova, a ne zbog toga što je žema pisala o familiji. U stvari, zgbaba je uspjela ono što izuzetno rijetkima uspijeva – ujediniti čitavu plejadu likova koji čine neku familiju. Sad, cilj baš i nije human i pozitivan, al... Činjenica je da žena nije ništa zgriješila, da nije ni za što kriva. Držim palčeve da ovo bude samo put da se izbori za iskren i normalan život s mužem. Pa makar i bez njegove obitelji. Duboko vjerujem u pravdu i razum!

Odvedoh prvorođenu kod frizerke, na češljanje. Ona izašla sretna i zadovoljna, ja bogatija za par savjeta. Pa se kupila i odgovarajuća četka za izravnavanje kose ruse. Pa se mlada dama obogatila novim šminkerskim tenisicama-cipelicama. Kad je bal nek je maskenbal. Manja jedva čeka prestanak terapije i izlazak s mamom u kupovinu.

Ljuljačku još nisam uspjela udomiti. Vrtić ne može primiti darak. Kažu da nemaju prostora, a i među redovima napominju da ljuljačka baš i nije po peesu – ono, drvena, sigurna, atestirana. Eh. Pa to je otkačeni dida izradio od cijevi, za nova pokoljenja. Nije zalud proveo desetljeća u Željezari Sisak. Gdje su nekad proizvodili šavne i bešavne cijevi... Sjetih se tada pročelnika gradskog odjela za društvene djelatnosti. Zvrcnuh ga. I njegova prva reakcija bijaše oduševljenje. Je, al. Prvo treba vidjet kak to zgleda, pa odredit jel zadovoljava uvjete, propise i zakone. A baš su nedavno u Gradu donijeli odluku o uređenju i preuređenju dječjih igrališta uzduž i širom. Rekoh mu da ima rok do ponedjeljka, onda pitam dalje. Ma, razumijem ja. Ako Grad ne bude zainteresiran, pitat ću školu u Oprtlju, tam gdje sam prije ohoho godina učila djecu matematiku. Možda tamo jedna ljuljačka rađena s ljubavlju neće predstavljati opasnost nego izvor sreće. Usrdno se nadam. Pa nije joj valjda sudbina međ starim željezom.

Potočnica osmogodišnja dobila na recept Sumamed, trodnevnu terapiju. Krvna slika u redu, što podrazumijeva i željezo u normalnim granicama, nalaz brisa nosa (za koji je mene doktorica prošli tjedan na kontroli uvjeravala da ga nije niti zatražila) uredan. Od jučer dijete kašlje, ali je to povezano s curenjem sadržaja iz sinusa. Doktorica kaže da se to slijeva u potocima. I da je želudac iritiran tim istim sadržajem. To je, dakle, to.

U međuvremenu sam čitala članke i odgovore na pitanja u svezi glede glavo- i trbuhobolje. I najuži izbor bijahu sinusi ili psihosomatska bolest. Bolje da je ispalo ovo prvo, zbog drugog bih bila – koliko god možda grubo zvuči – više zabrinuta. Jer se zaista trudimo tajo i ja ne forsirati djecu, već ih bodrimo i hvalimo i veselimo se svakom njihovom uspjehu. Pomislila bih onda da griješimo, jako. Jer – sigurno da pogriješimo, svaki dan bar u nekoj sitnici, u najboljoj namjeri doduše, ali jednostavno propustimo štogod ili nehotice naljutimo, rastužimo. Da bar čovjek, roditelj pogotovo, može biti bezgrešan... ali ne može, ne.

Kad je o ljutnji riječ, jučer se nafrnjila Velika Potočnica na mene. Sušila sam joj i češljala kosu. Dugačku, do dna leđa. Ali nije ispalo onako dobro kao kad ju je prošli tjedan frizerka počešljala nakon podšišavanja. A unaprijed sam najavila da ne može očekivati slično što. Em nisam frizerka, em nemam potrebnu četku i pravi fen. A-a, to se nije uzelo u obzir. Samo rezultat, prilično razočaravajući za mladu damu. Pa sam gledala plave oči pune suza i stisnute usne. Jedva da sam i pusu za laku noć dobila... šmrc...

Susjeda? Jučer su se na "terenu" našli moj dragi i ona. A poslije im se pridružio i susjedin sinak, privučen vrištanjem. Kaže dragi da je vrištala nekontrolirano. Bolje da nisam bila, jer sam mogla doživjeti jedan od (izuzetno rijetkih) slomova. Kad i ja dignem glas u nebesa i rigam vatru . Zbog bojazni od takvog prizora a time posredno zbog čuvanja vlastite mi reputacije (mirne, staložene, nasmiješene žeme ), dobila sam zabranu razgovaranja sa susjedom. Što ću, moram slušat muža...

Muž se naslušao svega, raznoraznih gluposti, od optužbi vezanih uz cijelu našu obitelj, spominjanja kućnog reda i poluprijetnji pa sve do potpunih nebuloza. Nema svrhe detaljizirati. Uglavnom, očito se s babom ne može razumno razgovarati. I opet joj je ponovio moj muž što je sve dogovoreno, što treba učiniti kako bi se podijelilo dvorište i da se bila složila s tom odlukom.

U potrazi za brzim i pravnim rješenjem, jedan nam je projektant savjetovao da se dogovorimo sami o podjeli dvorišta (ukoliko možemo) i potpisane primjerke ovjerimo kod bilježnika a usporedo pokrenemo postupak uknjižbe pripadajuće površine. Što se pak te knjižidbe tiče, već smo čuli tri različita mišljenja od tri stručnjaka (s navodnicima ili bez, tko će ga znati). Svaki od njih poziva se na neki zakon ili propis. Sad valja opet kopati po webu i tražiti potkrijepu za željeni postupak.

Bar mi nije dosadno.

Mlađa Potočnica je opet zakurila jučer popodne. I dalje buba glava i trbuh. Ovo traje već tri tjedna. Dvije kure antibiotika. Dvaput vađenje krvi. Jedan bris nosa za kojeg mi je doktorica prošli tjedan tvrdila da ga nije niti stavila na uputnicu. A muž bio s djetetom i platio 14 kuna za turanje štapića djetetu u nos. Jučerašnji nalaz krvi još nismo vidjeli. Doktorica danas ne radi, bolesna je. Pa su se tajo i malena vratili neobavljena posla kući. Treba čekati do sutra popodne, kad bi trebala doktorica proraditi ili doći zamjena. Pun mi je kufer doktora. Vrijeme prolazi, djetetu nije bolje. Noćas joj je raspoloženje digla samo činjenica da će sa mnom spavati u bračnom krevetu. Jer slađe zaspi. Oznojila se jednom, kukala da joj je mukica al nije povratila. Dvaput joj skidali temperaturu s tableticom. Jutros je bilo bolje, temperatura spala. I onda nema doktorice.

Dragi ljudi daju mi savjete, što treba zahtijevati za daljnje pretrage. Ma, kakav je to liječnik kojem moraš ti reći gdje da te uputi. A ima ih, ima... i onih za odrasle i onih za dječicu. Ova pedijatra kod koje mi djeca idu od rođenja isprobala cijelu paletu lijekova raznoraznijeh vrsta. Umag je najvlažniji grad na Jadranu, kronični bronhitis, astma i alergije najpoznatije su bolesti. Pa se djeci začepljenih noseva i hripavih grudi daju sirupići, pa ih se inhalira, pa im se pumpicama na motor usisava sluz iz nosića, pa ih se šalje u šetnju pored mora (ovo je pedijatrici bila najoriginalnija i najjeftinija uputnica – šeći s podmlatkom i udiši aerosol). Onda ti moraš predložiti da se uzme bris nosa. Ili grla. Ili tražiti da promijeni antibiotik jer od preporučenog djetetu izbijaju flekice il mu se povraća. Ili se dogodi da nakon kure antibiotika dijete opet dobije temperaturu, kao moja mrvica. Sad ćemo tražiti nalaz urina, da probamo eliminirati upalu mjehura ili bubrega. Ak treba, i snimat glavu. Ali se ne smije zanemariti da obje boli dolaze zajedno – grlo i trbuh.

Jučerašnji dan obilježio je još jedan događaj. Dvorišni. Susjeda proširila kanalić kojeg je prokopala po našoj travi.



Pa to je ludo i blesavo i bolesno. Koji ta žena ima mentalni sklop i što si ona vrti u glavi kad skrivečki ide s motikom u dvorište...? I okopava dječji vrtuljak. Možda si je zamislila da je vinograd?!

Ovako je jutros izgledalo. Tmasti oblaci s jedne strane, a sunce se promalja s druge. Kad je već toliko kliktao novom danu i novom tjednu, valjalo je uslikati kliktača...

Za vikend nam je kišilo i cmoljilo, opet nije bilo šetnje. Da nije bilo par klizanja po Poreču, prošla bi nam zima bez ikakvih sportskih sadržaja. Otromboljili smo, treba to pod hitno promijeniti.

U subotu smo dragi i ja zapalili do Pule, u potrazi za srebrnim sprejom za hladnjak. Preuređenje kuhinje se nastavlja, sad su na redu farbanja. Prvo frižider, pa kuhinjski elementi, i onda još stol. Ne znam hoće li sve biti gotovo do Uskrsa, valjda hoće. Neću pričati o smradu spreja u stubištu, o lijepljenju zaštitnih najlona i traka, neću čak ni o pranju hladnjaka (pored kuhanja, spremanja, pranja, peglanja, ponavljanja matematike i hrvatskog i prirode i svega i svačega). Elem, u potrazi za sprejom zaputismo se kroz Istru na jug. Kupalo nas sunce, oprao nas pljusak, onda je malo sipuckalo. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, ovaj put smo spojili proputovanje s blogerskom kavicom. Ugodno druženje sa Serafinom uljepšalo nam je dan. Konačno da i tu mladu damu upoznam uživo. Spojili se opet dojmovi pročitanog i doživljenog s likom. Da likom – prekrasnom ženom, pravom pravcatom.

Jučer nam je bila 18. godišnjica braka. Ujutro me probudila prva nedjeljna kavica, mali ritual kojeg njegujemo svih ovih godina. Mir, tišina, dječica i mišice spavaju, a mi pijuckamo kavicu. I dogovaramo strategiju za ostatak dana. Htjedosmo odvesti djecu na kolače u Portorož, u izvrsnu slastičarnu u jednom od hotela, al nas smrdalo vrijeme. Oblačno, fuj, pa i kišno. Tako da smo dan proveli u kući. Uz srebrni hladnjak. I ostale zanimacije.

Susjedu kojoj u mislima skidam sve svece s neba ne vidjeh za vikend. Uspješno se skrivala. Nek ide u Tunguziju. Ovaj tjedan pokrećemo akciju za angažman geodeta i prinudnog upravitelja. Nek se izmjera plati iz zajedničke pričuve. Pa kad se još skuca koliko treba, nek se iz tih sredstava sredi do kraja stubište. Da kuća izgleda pristojno.... Maštali smo jučer o samostalnoj kućici, čak i montažnoj. Malo izvan sela-grada. Tko zna... Koliko smo željeli živjeti na moru, koliko smo željeli imati vlastiti stan pa smo uspjeli. Imamo još nekoliko lucidnih i relativno zdravih godina pred sobom, možda bi se štogod i moglo dogoditi...

Razočarana sam i ljuta. Jutros idem na posao, prolazim kroz dvorište i uočim kanalić iskopan u travi. Na dijelu dvorišta kojeg koristimo. Nekoliko dana prije muž i ja smo vidjeli manju rupu, grumen trave i zemlje kod dječjeg vrtuljka ali smo pretpostavljali da je "stari" susjed pri kopanju svog dijela dvorišta slučajno nečim pogodio našu travu ili mu je ispao alat. Kanalić je od vrtuljka udaljen još par metara prema izlazu. Kočoperi se na mjestu koje smo otprilike zamislili kao granicu s novom susjedom. Tko bi drugi mogao takvo što napraviti nego nova susjeda. Ali susjeda je dirala samo dio dvorišta kojeg smo mi koristili, iako ima pravo i na par kvadrata starog susjeda, kad se sve izmjeri i izračuna. Ne želi baba plaćati geodeta, radije bi si sama odredila što misli da je njeno. E, pa, neće moći. Bezobrazna, bahata, neodgojena. Da se nije razgovarala prošli vikend, da se nije složila da treba sve po peesu, ne bi čovjek bio ljut. Uzela baba "pravdu" u svoje ruke. Tako je mogla bilo gdje u dvorištu počet kopati i boli je briga. A kad ponovo procuri krov i počne se i njoj slijevati u stan, sigurno neće ni beknuti. Il će se pobuniti kad bude trebalo majstora platiti. Samo da je njoj ono što ona misli da je njeno.

Dođe mi da joj kosu počupam. Ja se s djetetom milim prepucavam i objašnjavam što je red i pravda. A ova nova hoće svoju pravdu provoditi silom. Fuj.

Pamtim svoju baku Adelu po mnogočemu, a naročito po križaljkama. Bila je strastvena odgonetačica. U ona vremena nije bio velik izbor zagonetki i razbibriga, sjećam se osmosmjerki, onih crteža s izduuuuženim slovima koje razotkrivaš tako da podigneš list u razinu očiju i pročitaš što je napisano, talijanskih križaljki (gdje sam ucrtavaš crna polja) i – naravno – klasičnih križaljki. Sve dok je mogla čitati, baka je sama rješavala. Kad su se oči zamaglile i vid izdao, moja je zadaća bila (kad god sam boravila u Kostajnici na ferijama) rješavati križaljke, naglas. Pročitam što se traži, koliko slova, znam li koje. Sipala je baka pojmove ko iz rukava. Nakon nekog vremena, i pamćenje je počelo bakicu zezati. Ali je ustrajala u vježbanju uma. Nastavljale smo i dalje zajedno rješavati, ali uz pomoć priručnika. Imala je moja baka nekoliko priručnika, sjećam se jednog s muškim i ženskim imenima. Cijeli priručnik podijeljen po rodu, broju slova i abecedi. Muško ime, dva slova – ED. Žensko ime, tri slova – ANA, ANJA, ENA, EVA, IVA, KIM, LEA, MIA, OLJA, PIA, REA, TEA, UNA. I tako dalje. Onda priručnik s geografskim pojmovima – države, jezera, rijeke, planine. Pa sam uz milu staricu ovladala hrpom pojmova o kojima sam tek nakon nekoliko godina učila u školi. Mjera za površinu – AR, RAL. Šumarska kreda – ILA. Bilijarski štap – TAK. Pločica u hokeju – PAK. I tome slično.

Mislim da je nadasve korisno imati bogat rječnik. Izraziti osjećaj i raspoloženje, opisati prirodu, predmet. Kako i muž i ja u svakodnevnom razgovoru koristimo citate ili asocijacije, prirodno je da smo i djecu "navukli" na takve igre riječima. I čim su stasale za kaladont, staaaru igru riječima koju smo naučili još u osmoljetki, počeli smo se igrati. Moram svakako napomenuti da je igra savršena za dijete jer ga uči prepoznavati i odvajati glasove u riječi i određivati koja su posljednja dva glasa. Sad, kao što rekoh, već i mlađa Potočnica rastura. Naša se pravila igre možda malo razlikuju od drugih. Neki igru završavaju pri spomenu pojma koji završava na –KA. Mi ne. Šteta bi bilo zanemariti hrpu zgodnih riječi koje počinju na KA, stoga mi završavamo igru kad netko izgovori riječ s nemogućom kombinacijom posljednja dva slova. I nastojimo da igra što dulje traje. Pa naglašavamo jedni drugima da smo baš i mogli reći "onu" riječ koja prekida igru, al eto – baš smo nešto dobri pa nećemo... Ter smo se izviještili. Pa tako skraćujemo vrijeme u čekaonicama ili u autu.

Znate li koju riječ koja završava nemoguće kao kaladont? akaNT, ornameNT, ambijeNT, asfaLT, studeNT...

Dvorište dijellimo sa stanarima zgrade u kojoj živimo. U stvari, trebali bismo dijeliti. Kad smo dobili od grada tavan za stanovanje, u zgradi su bila samo dva stana, jedan jednoetažni, drugi dvoetažni – u prizemlju kuhinja i kupaona, na katu dvije sobe. Tavan je dotadašnjim stanarima služio kao zajednička prostorija. Neću vas puno daviti detaljima, ali recimo da smo morali kupiti potkrovlje kao stambeni prostor iako nije imao niti struju ni vodu ni kanalizaciju kad smo konačno ušli u njega (i to godinu dana nakon rješenja, jer nas stanari do tada nisu puštali u zgradu pa smo dvaput morali zvati komisiju i policiju). Zatim, da bismo smjeli probiti dva okomita prozora, morali smo stanarima omogućiti dvije prostorije za odlaganje stvari (zub za zub, prozor za šupu). Jednima smo sagradili šupu, naslonjenu na zgradu. Drugima smo morali dati dio potkrovlja, i probiti posebna vrata. Tako da imamo faličnu dnevnu sobu, umjesto planiranog pravokutnog oblika, nedostaje joj jedna četvrtina.

Imali smo pravo i na dio dvorišta (a stanari nisu imali zakonske osnove spriječiti nas). Odlučili smo se za najudaljeniji dio, gdje je carevalo smeće, drač i zatrpani bunar. Očistili smo sve to i uredili. Nakon smrti starčića iz dvoetažnog stana, ostade za njima i njihov dio dvorišta. Nekoliko mjeseci nismo ništa dirali. Kad je počela trava divljati i nastala opasnost da se nasele zmije i ostala gamad, prekopasmo taj dio dvorišta. Posijali travicu. Tijekom godina svekar dječici uljepšao dvorište ljuljačkom, vrtuljkom i patkom na opruzi. Dvorište nam je lijepo, turisti zastaju pred ogradom i dive se.

Nova susjeda želi svoj dio dvorišta. Znamo da joj pripada, nemamo ništa protiv diobe. Željeli bismo samo uposliti geodeta, da sve bude po peesu, i da se takvo stanje uknjiži. Moj je muž već izmjerio dvorište, znamo koje su površine stanova, i koliki bi dio kome pripao. Čak smo se i dogovorili tko bi što htio. Prošli su se vikend moj dragi, "stariji" susjed i nova susjeda našli zajedno i otprilike rekli želje. Jedan dio svog dvorišta dat ćemo mi, jedan dio susjed. Neka si nova susjeda posije, posadi što želi. Hoće staviti ogradicu oko svog dijela, ali malu, nisku. Ah, neka joj. No, mi se moramo stisnuti sa svojim instalacijama. I to tako da premjestimo ili skroz izvadimo dječje zanimacije. Cure su velike, tek se ponekad poigraju.

Odlučili smo pokloniti ljuljačku. Nekom vrtiću. Prvo pomislismo na talijanski. Jer, tamo su obje Potočnice provele po nekoliko godina. Ter sam stupila u akciju. Nazvala ravnateljicu vrtića, iznijela joj prijedlog. Iskusna već u doživljavanju raznih reakcija na ponuđene stvari (ako se sjećate, poklonila sam note glazbenoj školi i rječnik gradskoj knjižnici i doživljaj je bio.. onak, neočekivan), odlučih ustrajati u naumu, no sve je prošlo super. Za nekoliko dana će mi javiti imaju li gdje mjesto za ljuljačku. Ako imaju, izorganizirat ćemo iskopavanje betonskih temelja, prijevoz i postavljanje. Vrtićarima samo ostavljamo bojanje, naša vesela žuta boja na mjestima se očohala.

S našom se odlukom ne slaže manja Potočnica. A pričali smo s djecom o dvorištu, i objasnili sve kako treba. Prvo mala nije htjela ni čuti da novi susjedi dobiju išta . Onda je poželjela da se susjedi odsele. Onda je s gnušanjem odbila premještanje bilo čega bilo gdje. A tek kad smo najavili odlazak ljuljačke iz dvorišta, nastale su drame. Usred plača (nešto puno plače u posljednje vrijeme mamino zlato), zaželjela je vlastiti stan. Ako se već susjedi ne mogu odseliti, a ni nas četvero, onda ona želi živjeti negdje drugdje. Da ne želi više biti s nama, da ona hoće svoj stan i basta. Prvo sam je sama pokušala utješiti i ponovo objasnila sve što je već znala. Kad se pojavio tajo s posla, i on je upregao svo strpljenje i diplomatske vještine . A-a, dijete nam je antiprotivno. Pa smo je pustili da se ohladi i odduri...

Jutros je u Bujama padao snijeg. Čujem da je Sisak zameten, u Zagrebu mećava. Kod mene snijega nema ali bura puše i ima nekih 3-4 stupnja. Zagrijala sam si radnju, na noge opet navukla umjetnokrznene kričavožute čizme. Psihički se pripremam za izaći van u podne. Treba čvrsto držati malu dječju ruku Potočnice, da ne odleti na putu do doktorice.

Pridodatak: Pao u podne snijeg i u nas. Malo, malo. A ja mišljah da ćemo proći bez njega...

Potočnica nastavlja kuru antibiotika i mora ponovo vaditi krvcu. Više od sat vremena provele smo pišulja i ja u čekaonici, čekajući da pedijatrica prvo odradi savjetovalište i pregled malih beba a tek onda se prebaci na bolesnu djecu. Rasturilo me dijete u kaladontu za to vrijeme. Moram trenirati...

Mlađa Potočnica ima upalu sinusa. To je zaključio doktor (zamjena za pedijatricu, valjda je nju zakačila neka viroza) iz nalaza krvi i slike sinusa. Prepisao je kapi za nos i antibiotik Augmentin. Prvu dozu antibiotika dijete je izbacilo iz sebe nakon pet minuta. Kako se antibiotik razlijeva po tijelu i počinje djelovati u roku pol sata – sat, tako smo morali ponoviti tu dozu. Medicinska sestra mi je savjetovala da tekućinu podijelim na dva dijela, dam je djetetu u razmaku od desetak minuta, sve to za vrijeme jela. Pa je pišulja začepila nos, suknula u dva navrata ogavni sirup i prošlo sve okej. Danas je još ostala doma, sutra ide na kontrolu. Na spomen škole i nadoknađivanja gradiva mam je zaboli glava i trbuh, tako da još nismo načisto ima li trbuhobolja veze sa zdravljem ili samo "školskom" psihozom. Vidjet ćemo što će kontrola, odnosno ponovljeni nalazi reći. Nešto smo, znači, našli a nešto još pokušavamo prokljuviti.

Za vikend je neugodno puhalo, opet smo propustili šetnju ili vožnju. Jučer popodne je okrenulo na buru, zahladnjelo ali jutros osvanula kišurina, temperatura je oko 14°C, opet je vlažno i ljigavo. Počeli su se otvarati kafići, sljastičarne, zljatarne, osjeti se približavanje Uskrsa. A za Uskrs sam u pregovorima s mamom i sestrom. Zovem ih da dođu k nama. Obiteljsko okupljanje za Uskrs zadnji put je održano u Umagu prije devet godina. Starija nećakinja je odselila s obitelji u novouređen stan, sestrina kuća je postala prazna, valja i šogoru i sestri malo promjene. Uostalom, zadnjih godina skoro su se sva druženja odvijala kod njih. Neka malo promijene klimu. Bakicu ćemo zadržati preko školskih praznika. Unučice se zaželjele mlinaca (ja ih ne uspijevam tako napraviti ko mama. Jer, samo jedna je mama...) i ostalih kulinarskih specijaliteta.

...Ražalostila me vijest da je preminuo Ivica Percl, zagrebački kantautor, protestni pjevač. Percl je bio član VIS-a (vokalno-instrumentalni sastav) "Roboti" koji su ostali zapamćeni po prepjevu pjesme "Mramor, kamen i željezo" njemačkog pjevača Drafi Deutschera (a sjećam se i "Tri curice male" - imala sam tu singlicu Robota). Slavnim je Percla učinila pjesma Đorđa Novkovića "Stari Pjer", snimljena davne 1968. godine. Ta je pjesma postala "naša internacionalno najuspješnija pjesma. Nana Mouskouri čula ju je i snimila je prije svih na francuskom kao 'Dans le soleil, dans le vent', pjevali su je Mireille Matthieu, Tereza, postoje verzije na engleskom, japanskom, kineskom i mnoge druge." (Đorđe Matić). Još poneka mlađa generacija od moje sjeća se tih pjesama šezdesetih i sedamdesetih. Tražila sam danas mp3 verziju Starog Pjera i ustanovila kako je teško pronaći tonske zapise hitova iz tih vremena. Moram si nabaviti Malu antologiju hrvatskog rocka, na prvom CD-u su objavljeni neki hitovi (Atomi, Bijele strijele, Matt Colins, Boris Babarović, Crveni koralji, Grupa 220, Grešnici... ah...)

Jedna od prednosti rada u obiteljskom poduzeću je što ne moraš objašnjavati mužu-direktoru zašto ne možeš doći na posao. Ovisno o prilikama, najčešće moj dragi ostaje doma uz bolesno dijete (jer, ako me nema u radnji, sigurno taj dan neću ništa zaraditi). Jučer popodne je mlađa Potočnica dobila temperaturu, te smo noć provele nas dvije u velikom krevetu. Nismo se nešto naspavale, a ni tajo – svako malo je dolazio k nama u sobu i provjeravao toplinu dječjeg čela. S prvim cvrkutom ptica, u praskozorje, bolesnicu je potjeralo na povraćanje. Na sreću, temperatura nije bila previsoka pa su tajo i curka otišli do vampira . Otišli su ovaj put malo kasnije, kad je gužva već smanjena i brzo su bili gotovi.

Postoje načini i lijekovi za snižavanje temperature. Ali postupci za utjehu djeteta daleko su raznovrsniji, teži i suptilniji. Naime, danas se održavao Klokan bez granica, ono međunarodno matematičko natjecanje. Starija je sudjelovala. Mlađa je bol bolovala. I ronila klokanske suze. Silom je htjela na natjecanje. Dogovarale smo taktiku – Klokan se održava u pol 1, pa ako i u 11 i pol 12 bude imala temperaturu nižu od 37, otpratit ću je u školu da rješava zadatke. Dijete zakurilo u 11 h. Rasplakalo se. Suza suzu stiže. Jedva sam je umirila. Tako je i njena sestra jedne godine propustila Klokana upravo zbog temperature. Ona to nije toliko k srcu primila. Ova je. "To je moj prvi Klokan u životu, a ja sam bolesna!" Ha, što se tu može?! Grliti , ljubiti, tješiti, skuhati fiiinu domaću juhicu koja liječi sve bolesti i suze. I za glavno jelo pripremiti omiljeni kineski ručak , umiliti se djetetu na sve načine...

Sutra je gotov nalaz krvi, sa sličicom sinusa i analizom krvce otići ćemo teti doktorici i čuti što nam je dalje činiti.

Miševi popiševi se privikavaju na novi dom. Nismo sasvim sigurni da, maleni kakvi jesu, ne mogu proći kroz rešetke kaveza pa smo odlučili par dana proučavati njihovo ponašanje u sigurnosti kade. Suhe kade... Bijela je Biba a crna Lili. Ako su žemskice.

Prvi odlazak vampirima nije bio uspješan. Jutros smo manju budili ranije i tajo je odveo na vađenje krvi. Kad tamo – šezdesetak ljudi. Okrenuli se njih dvoje na peti i zapalili u školu. Dijete stiglo na vrijeme, nisu je pikali ni gurali štapiće u nos. Tijekom dana smo čuli iz pouzdanih izvora da gužva jenjava oko 8 sati (ovi naši vampiri rade od 7.15 do 8.30), ali i da djecu puštaju preko reda. I malešnu i školsku. Sutra idu na popravni.

Zvala sam Ghetaldus. Mogu naručiti pregled tek za 26.4. Kao da u Umagu živi 15 tisuća ćoravih ljudi! Da ne bi. Probat ćemo u Poreču, i tamo primaju na preglede s uputnicom. Ako ne, radije ću platiti pregled nego toliko čekati. Do kraja travnja tko zdrav tko glavoboljan.

Popodne smo curka i ja otišle na rentgen. Jučer smo kod tete sestre ostavili uputnicu i dobili termin. Nismo dugo čekale. Objasnila sam djetetu da je bude teta ogrnula teškim prslukom il ogrtačem i da ćemo je ostaviti samu u prostoriji s aparatom, samo na sekundu. Ušle unutra, teta oprala ploču (za naslanjati se) nekim dezinfekcijskim sredstvom, skoro smo sve tri popadale u nesvijest. Pa je dijete dobilo neki teški podbradnjak a ne prsluk (moderniziralo se to od zadnjeg puta kad smo bili). Onda je Potočnica morala otvoriti usta široko i nasloniti nos i usta na tu dezinficiranu ploču (bljaaak). Pa smo teta i ja otišle u upravljačku sobu, teta stisnula crveni gumb i tu je moje dijete zafatao snop nekih nevidljivih a moćnih zraka.



Po nalaze je tajo išao predvečer. Koliko kuži, sve je u redu sa sinusima. Al nije s djetetom. Nešto mi je klonula, utihnula, temperatura narasla...

Da li je možda glavobolja ukazivala na prisustvo viroze ili gripe, vidjet ćemo.

Al sam prije popodnevne smjene ja vidjela na kratko dvije pridošlice u naš stan. Iz Poreča su velika i njen tajo donijeli dva mišića. Jednog crnog i jednog bijelog. Majušni su. Ovaj crni (odn. nadam se – crna) neko živčano stvorenje. Donijeli su ih u probušenoj kutiji, čulo se iznutra grebanje, a kad je kutija otvorena, malo crno skoro iskočilo van. To je skočimiš a ne miš. Jedva čekam kraj smjene da odem doma. Dadiljati manju curku i upoznati se s Bibom i Lili.

Danas sam bila kod pedijatrice s manjom Potočnicom. Strpljiva sam kad su u pitanju redovi za plaćanja, doktore i slično, ali kad sam ja u pitanju. Izbjegavam ići kod pedijatrice. Ako nešto šteka sa zdravljem kod curki, radije nazovem omiljenu dječju medicinsku sestru Brunu, izrecitiram kakve simptome imaju djevojčice, upitam ima li takvih pojava još u našem gradu i što mi je činiti. Jedino kad se ide po uputnice, ili treba poslušati plućica, onda odem. Ili ode tajo, kako se uspijemo dogovoriti. I onda se moramo naoružati strpljenjem i nastojimo dijete što manje izlagati drugoj bolesnoj djeci. Koja sline i kašlju i pužu po čekaonici.

Mlađa je zazirala od doktora. Provela je jedanaest dana na Kantridi zbog problema s disanjem dok je imala par mjeseci i godinu dana je redovito plakala kad smo išli kod bilo koga u bijeloj kuti. Obzirom da su joj u bolnici svakodnevno vadili krv, i to na kraju iz glavice, ispitivali je na raznorazne načine, ništa čudno. Izljeve straha i plača pedijatrica je obvezno propratila posprdnim komentarima pa bih joj redovito znala odbrusiti. Strah je, na sreću, prevladan. Svaki put kad se s nekom od Potočnica spremamo liječniku, kažemo im kako će izgledati pregled i što otprilike mogu doživjeti.

Na današnji posjet pedijatrici odlučismo se zbog uzastopnih pritužbi mlađe na glavobolju. Već znamo da se ne voli voziti u autu i da joj je više od pol sata vožnje pravo mučenje. No, glava je boli i kad je ljuta i zabrinuta. A tada je boli i trbuh. Kroz razgovore s njom ustanovili smo da je u vječitom strahu da ne zaboravi školske obveze. Već smo se nekoliko puta zakačili što nije sigurna što je za zadaću. Kaže da je galama u razredu pred kraj sata, kad obično učiteljica zadaje domaći rad. Popričala sam svojevremeno s učiteljicom, predložila je da se na kraju radnog dana ponovi što je sve za zadaću. To je klapalo neko vrijeme, ali se nedoumice i dalje nastavljaju. Pa se klinci međusobno nazivaju popodne i provjeravaju jesu li sve popamtili. Elem, da ne duljim, skupilo je dijete par minusa zbog nenapisane zadaće. Nakon dva minusa zbog nepisanja zadaće slijedi jedinica. Pih. Nije to jedinica iz neznanja, ova se može ispraviti i neće utjecati na završnu ocjenu ukoliko su sve ostale ocjene odlične i ukoliko se zadaće nastave pisati. A niti petica nije nešto pod mus. Ako može, super, ako ne može, nije smak svijeta. Niti vičemo tajo i ja, niti kažnjavamo dijete, svjesni smo koliko su djeca opterećena. Ne ljutimo se kad Potočnica telefonira i ispituje. Naljutimo se kad legne navečer u krevet, počne vrtiti film od proživljenog dana i sjeti se da je nešto zaboravila. Ne pomaže uvjeravanje da će to sutra ujutro napraviti prije škole ili za vrijeme odmora, znamo da neće mirno zaspati. Zato joj dopuštamo da se digne i napiše zaostatke. Međutim, sad su to postale muke. I kad triput provjeri sve pisanke i udžbenike, i prokomentira s prijateljicama obveze, opet nije sto posto sigurna da li je sve napisala.

Spremamo se opet razgovarati s učiteljicom. Do tada, da ne bi ispalo da smo ignorirali djetetove boljke, odlučismo tražiti mišljenje liječnice. Potočnici sam rekla što nam doktorica može preporučiti od pregleda, čak sam joj spomenula i snimanje glave. Što ja znam, mogla je pedijatrica i to tražiti. Dala nam je uputnicu za oftamologa, za rentgen sinusa, vađenje krvi i brisa nosa. Odmah smo se naručile za sutrašnji rentgen, ujutro pišulja ide kod vampira i gurača štapića u nos a moram zvati i Ghetaldus da je naručim za pregled okica. Eto. Da znamo da smo i to pokušali. Iako sumnjamo da je riječ o fizičkom uzroku, ali si ne bismo nikako oprostili da nešto nismo učinili i ispadne nedajbože neki poremećaj ili bolest.

Fešta prošla super. Došlo 9 čestitarki. Komadići od metar i cvancig do 172. Male žene. Neke vitke i krhke, neke već s leđa liče na gospođe. Par je sati našim stanom vladalo žensko carstvo...

Papirnati tanjuri, plastične čaše na kojima su markerom ispisana imena da se zna čija je čija, hrpa frfe (sve neka ljuta, papričasta frfa – čipsevi i ostalo...), coca-cola, fanta i gusti sok (jedna je tražila seven-up, tog se nismo ni sjetili). Pekla kokice, naručila pizzu. Najele se curke, napile, igrale raznijeh društvenih igara, svirale na glasoviru, gledale spotove na TV-u, plesale trbušni ples, igrale Simse na kompiću, ukratko – dobro se zabavljale. Torta od čokoladnog sladoleda (zapelo dijete da bude torta od sladoleda), ukrašena šlagom i višnjama, kupljena u Plodinama, ni prevelika, ni premala, onako tamance. Neke tanjušne svjećice, sa slovima koja tvore HAPPY BIRTHDAY (tu smo morale jedno P izbaciti, nas tri smo znale za mućku, ostale nisu ni provjeravale), teško se pale, curi vosak. Skoro se ispekoh paleći te štapiće. Čim sam ih sve popalila, Potočnica je morala puhati da ne bude voska svugdje unaokolo. Fešta započela u 16, trebala završiti u 21. Zadnje smo dvije uzvanice doslovce istjerali pola sata nakon službenog završetka proslave. Jedna je smjela ostati do pol 10, i nije htjela ići ranije. I moš se slikat. Po drugu je mama trebala doći i nikako nije, pa je na kraju s objema gošćama moja slavljenica izašla pred kuću i čekala razlaz. Nakon što je veselo druženje završilo, pregledasmo darove, razmijenismo utiske i jedva uvalismo tajo i ja uzbuđenu djecu u krpe.

Moj je dragi subotu proveo po sportskim terenima. Prvo išao za Pulu, tamo se sreo s ćaćom vlastitim i nekim navijačima Hajduka koji su išli na tekmu. Na utakmici se smrzli do kostiju, pičila je bura orkanske jačine. Nakon nogometa, krenuše za Umag. U našem se gradu odigravala prvenstvena rukometna utakmica između Siska i Umaga. U pauzi između utakmica, zazvoni mi na vratima. Baš sam očekivala pizza-majstora da mi donese naručene pizze. Otvorim vrata i doživim šok. Došao mi svekar!!! Stoji on, za njim viri moj dragi. (Pričao mi poslije kako je nagovarao starog da dođe.) Zaželjeh didi dobrodošlicu, uvedem ga u stan, zagrlim, ižljubim , pozovem Potočnice da ga pozdrave. Nazdravim mu , dam mu jesti i piti. A on donio bakine specijalitete – tortu, orahnjaču i sarmetinu. Iha! Bio tako svekar moj petnaestak minuta. Pokazali mu neke promjene po stanu, ipak čovjek nije bio kod nas neke tri godine. Na odlasku ga opet ižljubih, hihihi. Tko zna kako je jadan spavao te noći, i tko zna što je sve napričao žemi svojoj. Boli me briga, ja sam svoje napravila. Što ću kad sam dobra i pristojna, takvu me mati i tajo odgojili... Dida i navijači nakon rukometa otišli za domaju, a moj dragi se vratio na vrijeme da odveze neke curetke kući.

Jučer je bura i dalje divljala. Prekrasno bijaše gledati vedro nebo iz toplog stana, ali od svih ukućana jedino se ja usudih dvaput izaći van. S vrećicama u rukama, da me ne otpuše... Danas je bura posustala, ispuhala se divljakuša. Rublje mirisno, osuši se čas posla. Raspoloženje na visini. Bolest prevladana.

Da pričam samo o prezentaciji ili i o popratnim pojavama? Bilo nas je dvadesetak, što baba, što mlađih žemskica. Muškarci koji su se zatekli u kafiću, otiđoše nakon par minuta. Ostao samo jedan muški. Sjedio u prvom redu, pažljivo slušao. Počelo je s najavom predsjednice Zajednice. Onda je uslijedilo predavanje dviju mladih Zagrepčanki o kozmetičkom tretmanu kože, čišćenju, toniziranju, kremiranju i sličnom, te o dekorativnoj kozmetici. Javile se četiri dragovoljke za šminkanje. Dvije dame u zrelijim godinama nisu sad baš 10 godina pomlađene, ali su zablistale. Šminka decentna. I dvije predstavnice mlađe generacije bijahu zadovoljne. Jedna ovih dana navršava 18 godina, pa je njoj ovo bio mali rođendanski poklon.

A sad tračanje. Znam da se ovo događa i drugdje, ali... Dvaput je mobitel zvonio usred predavanja. Real tone, oba puta pjesma skoro do kraja došla dok se vlasnica nije javila... Dok je gazdarica sjedila i slušala o kremicama i bojicama, njen je pas vani lajao dobrih desetak minuta. Predavačica se nadglasavala s dotičnom životinjom, pokušavajući biti i dalje skoncentrirana, ljubazna i duhovita. Pa se ljubiteljica psa digla i otvorila vrata ljubimcu. Koji je onda neko vrijeme ležao pored njenih nogu (na zgražanje predavačice). Pa mu dojadilo i počeo šetati. Onda su izašli van i pas i gazdarica. Mašala.

Koliko sam shvatila, kozmetika se može nabaviti preko mreže Amway. Svoje mišljenje sam o toj firmi odavno već rekla. Ja nemam i ne želim dati 130 kuna za jedan ruž, a kamo li po parsto kuna za razne kreme, gelove, pilinge, bijele kožne torbice, uloške za sjenila i rumenila, kutijice za sjenila i rumenila. Mene moje tri kreme sasvim dobro služe, hvala lijepa. Nisam se prijavila za šminkeraj, jer sam jučer još uvijek bila pod virozicom. Da ne bih tamo zarazila simpatične i elokventne Zagrepčanke koje su nam uljepšale popodne predavanjem o njezi i ljepoti.




Jutros konačno bura zapuhala, pokazalo se sunce. Ja ozdravila. Nos namirisao zumbule koje sam jučer dobila od manje pišulje i njenog taje. A njih dvoje danas ostali doma, mlađa se jutros nije osjećala najbolje pa je nismo poslali u školu a tajo je postao čuvar. Popodne velika i tajo otišli za Pulu, a tamo – svi miševi prodani. Čekamo novu pošiljku, kažu da dosta često dobivaju nove životinje. Potočnica razočarana, naravno, ali vjerujemo da ćemo ubrzo udomiti tako željenu živinu.

Želim vam ugodan i zdrav vikend!

Uhvatilo i mene. (Djeca i muž su dobro, hvala na pitanju.) Glava mi ko bubanj, nos šteka, nemam osjećaja ni okusa ni mirisa. Pijem čaj, kuham domaću pileću juhicu, gutam Coldrex, rastapam šumeće aloe vera tablete. Ne dam se. Treba ozdraviti do subote. U subotu je fešta, starija Potočnica pozvala je svojih 11 komada djevojčuraka. Pripreme su u punom jeku. Izgleda da će se tajo ovaj (i to prvi) put elegantno izvući, tak da ja ostajem glavna konobarica. Neka, nek se samo curke dobro provedu. I onda je mir do Uskrsa. Do tada ćemo se oporavljati. Naročito financijski. Ali, sve je to za ljude.

Ovdje je do malo prije daždilo. Sumorno je i bljakasto. Hoću sunce, hoću buru! Čekam još uvijek krovne majstore. Majstori iz DigiTV-a jučer došli, nešto mrdali po anteni, spominjali neke Sunčeve pjege koje ometaju satelitski program (ma, mislim...). Prijem je nešto bolji, ali nije to – to.

Danas je onaj dan koji se nekad obilježavao u velikom dijelu muške populacije pojačanim protokom alkohola i okašnjelim dolaskom kući. Žene su znale, a i danas znaju dobiti poneki cvijet il bombonijeru. Ja već rekoh da me to puno ne obadire. Nit sam obespravljena da moram čekati taj jedan jedini dan u godini da me se tretira kao žemu, nit želim da moja djeca il zakoniti troše lovu na preskupo cvijeće. Eno meni cvijeća u dvorištu, čak mi i sretni bambus u radnji lista. Dobih jučer grančicu mimoze od mojih baba iz Zajednice žena Bujštine. Uz cvijeće priložena pozivnica za današnje savjetovanje i prezentaciju, vrhunska kozmetika Artistry and Funkhauser. Kako izgledati 10 godina mlađa. Ako se budem bolje osjećala, odoh to čuti i vidjeti. Pa kad se sutra vratim mlađa, ihaaaa. Mlada a muuuudra, gdje li će mi kraj biti???

Koja slavi, neka joj je sretno i berićetno. Eto jedne prigodne:

Na povratku iz Zabrega stadosmo u Otočcu. Ob Krki, Krkaveli. Tamo ima labudova i pataka. Plove lijeno dok im netko ne baci perece ili štapiće. Onda nastane lom među patkama. Labudovi se prave važni, oni samo elegantno pokupe hranu oko sebe, kao – ajd, kad je već tu hrana, da se ne baci... Lako slikat pernatu živinu. Njih ne moraš pitati za dopuštenje. Tako da mogu objaviti i više slika.

Bili smo na krstitkama. Razdragana grupica rodbine i prijatelja posvjedočila je prvom sakramentu male Dore. Sva možebitna nervoza, ljutnja iz bilo kakvog razloga, nedoumice, sve je zaboravljeno u tim svečanim trenucima. Dora je bila radoznala, gugutala, lovila stranice svećenikove knjige, proučavala kravatu svog kuma, glasnim "A" pridružila se prisutnima dok se izgovarala Aleluja. Polijevanje po glavici nije joj se pretjerano svidjelo ali su suze ubrzo osušene.

Događanja uoči i nakon krštenja obilježena su ljudovanjem, planiranjem, mijenjanjem planova, tugom, smijehom, hranom, pićem. Dragi je uspio odvoziti i tamo i natrag, i preživjeti sve dlake psa i mačke. U petak ujutro malo je živnuo, održavao raspoloženje dva i pol dana, i opet ga ćopila groznica i temperatura čim smo se vratili. Jutros je bolovao, izgleda da će još.

Sestra, šogor, mama i teta u petak su ispratili na posljednji počinak još jednog rođaka u Kostajnici. Dok su se oni probijali kroz povodanj, mi smo ponijeli sunca i topline iz Umaga. Dokopasmo se Zagreba, kad i u prijestolnici prestade kiša. Neko vrijeme smo se koordinirali s Francom, i uspjeli popiti jednu blogersku kavicu u nekom zgodnom kafiću u blizini Velesajma. Vrijeme nam je bilo istempirano ter je kava ispala fakat brzinska, no dobri Franc nije mi zamjerio, sigurna sam. U sestrinu kuću stigosmo u mrak. Malo iza nas pojaviše se i mama, sestra i šogor. Gužva po kući, al bez previše sudara i ljutnje. Naravno, kao i u svakoj familiji, bude tu i podbadanja, krivo shvaćenih primjedaba, ali to je dio folklora.

Subotnje jutro proletjelo u oblačenju, friziranju, provjeravanju foto- i video-opreme. Nećakinja mi na izlasku iz kuće uvalila neku torbicu i rekla nek se snađem. Unutra bio fotić i kamera. Kak je moj dragi već planirao slikavavat, ja se ufatila super-ultra-mini kamerice i udri snimat. Na sreću da ta minijatura ima dobar stabilizator slike, ter se moja trema nije primijetila, hihihi. Lako je bilo poslije u restoranu slikat i snimat, to je "neslužbeni" dio krstitki...



Na putu ka restoranu (na Jarunju) pogubismo neke aute iz kolone, al smo se uspjeli pohvatati. Dvorana krasno uređena, ručak bogat i ukusan. Pripremljen je bio duuugački stol za odrasle i jedan kraći za dječurliju, komada sedam. Je, tak je bilo isplanirano. Ali. Moje pristojne Potočnice sjedile za "dječjim" stolom, i još dvoje klinaca. Al su mame iz Papkovog tabora odlučile da će njihova djeca sjediti s njima. Ter je nastalo malo komešanje, al se duuugački stol još produžio, sve je popraćeno poprijekim pogledima i komentarima, naravno, pa se onda situacija opet dovela u red. Toj zagrebačkoj djeci koja su sjedila za "odraslim" stolom izgleda da nitko nije objasnio kak se ne leži na stolu, kak se čaše ne stavljaju na kosu, nos i vuho, al Bože moj... Zato su male Umageške pokazale kak se ponaša. Tajo i ja narasli do nebesa od ponosa i dike.

Raspoloženje onak. Najbolje dok se blagovalo. Razvili smo se u grupice, po rodbinskoj i prijateljskoj liniji. Proveli par sati u ljudovanju. Kad je atmosfera splasnula, pokupismo se. Nastavili druženje kod sestre. I dalje se jelo i pilo, pak se dan pretvorio u noć, pak smo nagovorili mamu i tetu da prespavaju. Gledali televizijsku Doru, planirali kod koga ćemo Uskrs slaviti. Ja dobila u zadatak napraviti porodično stablo. Teta koja je s nama slavila krstitke posljednja je živa rođakinja u svom porodičnom koljenu. Valja sve zapisati, poheftati tko je kome što i zbog čega... Eto meni zanimacije slijedećih mjeseci. Treba skupiti izvode iz matica rođenih, vjenčanih, umrlih. Moj je tajo bio jako pedantan što se dokumenata tiče, puno će mi pomoći njegova pričuva. Tu posljednju tetku (uf, kako to grozno zvuči) i svoju mamu trebam iskoristiti dok još nisu posenilile da mi mogu ispričati čega se sve sjećaju...

Vratismo se jučer popodne. Prek Slovenije, sa stajanjem u Otočcu ob Krki. Hranili labudove i patke. Pratilo nas i na povratku sunčano i toplo vrijeme. Došli doma, ispakirali se i dragi zakurio. Kak je vikend počeo, tak je i završio...

Danas možda idemo u Zagreb. Dragi mi je noćas zakurio, alergično kihanje i šmrcanje rezultiralo je poderanim grlom i temperaturom. Jutros se probudio u daleko boljem izdanju, ali još nismo sigurni idemo li ili ne. Zdravlje je najvažnije. Krstitke se mogu obaviti i bez nas. Bit će prilike za obiteljske susrete. Ako pak idemo, odosmo kroz Sloveniju. Ziher je ziher. I još ćemo gledati i hraniti labudove kod Otočca. I patke. I gledat kako se otimaju za štapiće i perece.

Jutros je bilo 13°C tu kod nas. Teška južina, za glavobolju. Kiša visi u zraku, svaki čas će. Čitam da će se uskoro popeti temperatura i do 20. Cvijeće procvjetalo, u mom dvorištu epidemija potočnica. I ljubičice mirišu, procvjetao ružmarin, zumbuli, voćkama već opadaju cvjetovi. Leptirići prolijeću a još kao nije proljeće. Moje curke slikale:









Ugodan vikend vam želim!