Ovako je jutros izgledalo. Tmasti oblaci s jedne strane, a sunce se promalja s druge. Kad je već toliko kliktao novom danu i novom tjednu, valjalo je uslikati kliktača...

Za vikend nam je kišilo i cmoljilo, opet nije bilo šetnje. Da nije bilo par klizanja po Poreču, prošla bi nam zima bez ikakvih sportskih sadržaja. Otromboljili smo, treba to pod hitno promijeniti.

U subotu smo dragi i ja zapalili do Pule, u potrazi za srebrnim sprejom za hladnjak. Preuređenje kuhinje se nastavlja, sad su na redu farbanja. Prvo frižider, pa kuhinjski elementi, i onda još stol. Ne znam hoće li sve biti gotovo do Uskrsa, valjda hoće. Neću pričati o smradu spreja u stubištu, o lijepljenju zaštitnih najlona i traka, neću čak ni o pranju hladnjaka (pored kuhanja, spremanja, pranja, peglanja, ponavljanja matematike i hrvatskog i prirode i svega i svačega). Elem, u potrazi za sprejom zaputismo se kroz Istru na jug. Kupalo nas sunce, oprao nas pljusak, onda je malo sipuckalo. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, ovaj put smo spojili proputovanje s blogerskom kavicom. Ugodno druženje sa Serafinom uljepšalo nam je dan. Konačno da i tu mladu damu upoznam uživo. Spojili se opet dojmovi pročitanog i doživljenog s likom. Da likom – prekrasnom ženom, pravom pravcatom.

Jučer nam je bila 18. godišnjica braka. Ujutro me probudila prva nedjeljna kavica, mali ritual kojeg njegujemo svih ovih godina. Mir, tišina, dječica i mišice spavaju, a mi pijuckamo kavicu. I dogovaramo strategiju za ostatak dana. Htjedosmo odvesti djecu na kolače u Portorož, u izvrsnu slastičarnu u jednom od hotela, al nas smrdalo vrijeme. Oblačno, fuj, pa i kišno. Tako da smo dan proveli u kući. Uz srebrni hladnjak. I ostale zanimacije.

Susjedu kojoj u mislima skidam sve svece s neba ne vidjeh za vikend. Uspješno se skrivala. Nek ide u Tunguziju. Ovaj tjedan pokrećemo akciju za angažman geodeta i prinudnog upravitelja. Nek se izmjera plati iz zajedničke pričuve. Pa kad se još skuca koliko treba, nek se iz tih sredstava sredi do kraja stubište. Da kuća izgleda pristojno.... Maštali smo jučer o samostalnoj kućici, čak i montažnoj. Malo izvan sela-grada. Tko zna... Koliko smo željeli živjeti na moru, koliko smo željeli imati vlastiti stan pa smo uspjeli. Imamo još nekoliko lucidnih i relativno zdravih godina pred sobom, možda bi se štogod i moglo dogoditi...