Odvedoh prvorođenu kod frizerke, na češljanje. Ona izašla sretna i zadovoljna, ja bogatija za par savjeta. Pa se kupila i odgovarajuća četka za izravnavanje kose ruse. Pa se mlada dama obogatila novim šminkerskim tenisicama-cipelicama. Kad je bal nek je maskenbal. Manja jedva čeka prestanak terapije i izlazak s mamom u kupovinu.
Ljuljačku još nisam uspjela udomiti. Vrtić ne može primiti darak. Kažu da nemaju prostora, a i među redovima napominju da ljuljačka baš i nije po peesu – ono, drvena, sigurna, atestirana. Eh. Pa to je otkačeni dida izradio od cijevi, za nova pokoljenja. Nije zalud proveo desetljeća u Željezari Sisak. Gdje su nekad proizvodili šavne i bešavne cijevi... Sjetih se tada pročelnika gradskog odjela za društvene djelatnosti. Zvrcnuh ga. I njegova prva reakcija bijaše oduševljenje. Je, al. Prvo treba vidjet kak to zgleda, pa odredit jel zadovoljava uvjete, propise i zakone. A baš su nedavno u Gradu donijeli odluku o uređenju i preuređenju dječjih igrališta uzduž i širom. Rekoh mu da ima rok do ponedjeljka, onda pitam dalje. Ma, razumijem ja. Ako Grad ne bude zainteresiran, pitat ću školu u Oprtlju, tam gdje sam prije ohoho godina učila djecu matematiku. Možda tamo jedna ljuljačka rađena s ljubavlju neće predstavljati opasnost nego izvor sreće. Usrdno se nadam. Pa nije joj valjda sudbina međ starim željezom.
Post je objavljen 29.03.2007. u 19:02 sati.