Sajam cvijeća ove godine jubilarni, 10. po redu.



Vrijeme prekrasno, sunčano i toplo. U nedjelju predvečer, za vrijeme nastupa mažoretkinja,



zamirisale prvo šparoge, miris se širio cijelom Novom obalom.



A kad su umiješana i jajca,



kajgana sa šparogama primamila je mnoštvo ljudi.

Subota navečer, koncert. Gužva u gradu, prilazne ceste krcate, prometni policajci morali su regulirati promet (što se vrlo rijetko događa). Gibonni je pjevao nadahnuto. Osim južne tribine, s koje je bilo nemoguće pratiti koncert jer je pozornica s te strane bila zatvorena, ostatak stadiona - krcat. Stajalo se čak i po prolazima. U publici puno Slovenaca, starosni raspon slušatelja i gledatelja – od jedva rođene djece do pedesetogodišnjaka. Dva sata uživali smo pjevajući svi zajedno. Išla sam sama (Serafina, nedostajala si, jako!). Koncert za pamćenje...

U nedjelju smo dragi i ja jedva uspjeli izvući Potočnice van. Svidjelo im se spavati do kasna, povlačiti se po kući, čituckati, gleduckati. Na kraju smo ih odvukli do Savudrije. Stigli smo taman pred početak posljednjeg dijela turnira. Već odavna nismo bili na konjičkom natjecanju, ovo je bila prilika vidjeti uživo i izbliza te prekrasne životinje. Unatoč nekim cestama u gradnji i obnovi, i nemuštim putokazima i ostalim znakovima, skupilo se čak i nešto gledatelja. Curke su slikale našim malim digitalcem, i uspjele uloviti konje u letu.



Danas popodne je pala prva kiša nakon dugo vremena. Ništa strašno, samo da spere prašinu i pelud. Nadam se da više neće padati. Sutra se još održava 38. tradicionalni nogometni turnir Savudrije – veterani.



O rezultatima će vjerojatno podnijeti izvješće specijalni (kljunasti) dopisnik iz Osijeka. Doživjeh s njim dvije-tri blogerske minute. To je, izgleda, najnovija kategorija u blogerskim susretima. (Al, napredujemo mi. Lani niti jedan susret. Ove godine te legendarne minute. Tko zna, slijedeće godine možda i dođemo do kave.)

Početak produženog, premošćenog vikenda. Nekima. Koji ne rade ni sutra niti u ponedjeljak. Lijepo i toplo vrijeme. Poziv domaćima da otvore sezonu kupanja u Stella Marisu. Sajam cvijeća (nastup naše mažoretkinje) na Novoj obali. Gibonnijev koncert u Stella Marisu. Šparogijada (nastup naše mažoretkinje). Konjički turnir u Savudriji. Nabrojano obećava bogatstvo doživljaja.

Odmorite se, ako možete. Uživajte, koliko god možete!

Povratak – Buco i Srđan. Eh, davno je to bilo...




Pjesma o jednoj mladosti – Josipa Lisac. Neću puno objašnjavati. To je moja pjesma i gotovo. I ima hrpa verzija. I na YouTube sam našla, al mi je najbolja ova:




U registraturi – tzv. soundtrack serije iz moje mladosti, autor Arsen Dedić. Pjesma koju najradije sviram:




Easy to be hard – pjesma iz mjuzikla "Kosa". Scena u kojoj dolazi Crnkinja s djetetom i traži muža. A muž je ne ferma pet posto, i čeka da mu frendica i ljubavnica rodi pa da vidi jel dijete njegovo ili ne... ma, sjećate se...:




Da li znaš da te volim – Dado Topić i grupa TIME. Treba li što dodati? Mislim da ne.




Život je more – Balašević. Od svih, popularnih i manje poznatih, ova mi je najdraža.




Mata – Škoro. Škoro ima predivnih pjesama, bar još pet bi moglo biti na ovom popisu, ali ova me najviše dira.




Dođi u Vinkovce – Shorty




Mahir i Alma – Edo Maajka





Otišo je s mirisima jutra – Kićo Slabinac. Oni koji su u blogosferi imali priliku čitati Rajnu, sjećaju se da je imala na svom blogu ovu pjesmu. Ova me pjesma najviše podsjeća na mog taju.




Et. Sad znam i umetat. Pjesmice. Valjda. Ako tko ne uspijeva čuti il vidjet, nek se javi.

Hvala na čestitkama, dragi moji. Da se pohvalim djecom svojom, Potočnicama vrijednima i milima. Dočekaše me curke moje tortom! Starija ju je, uz telefonsku asistenciju bakice, napravila, smutila, posložila. Malo dijete završnu fazu radilo, natpis na torti jagodama ispisan.



Naravno da sam se rascmoljila. Pa tko ne bi?! Tortu smo smazali u roku keks, odmah iza ručka. Mmmm, što je bila fina....

Cijeli dan sam bila tretirana k´o kraljica. Baš sam uživala.

Pa sam se prisjetila davnašnjih proslava vlastitog rođendana. O prvom znam samo iz priča, i sa sličice. A bio je najposjećeniji. Slila se cijela familija u Kostajnicu, kod bake moje. Svega par rođendana u djetinjstvu bilo za moje društvo. Znam da sam jedne godine čak pozvala dvojicu prijatelja iz razreda, a da moja mati nije ni znala. Htjela ona da mi rođendan prođe bez djece. Da ne bi. Ajd, snašla se majka, nije da nije. Razgovora kojeg smo poslije vodile ne sjećam se... Obično je rodbina dolazila na proslave, i prijatelji mojih staraca. Najviše sam se veselila čokoladama. A bilo je i donjeg veša, i dokoljenki, i svega. Od staraca najčešći poklon bio cipele. Ali ne bilo kakve...

Nosila sam četiri-pet godina ortopedske cipele. Ala, užasa! Neki dan potražih po internetu sličice takvih cipela.



Ove sad, moderne,



još super izgledaju kakve su bile moje!

Znam samo da sam imala upliva na boju cipela. Mogla sam birati – od tri boje: bež, tamnoplave i crvene - hoću li jednobojne ili dvobojne. Traume sam proživljavala. Nije da sam patila za nekim bijesnim cipelama ili sandalama, nit su mi se baš nešto posebno sviđale neke cipele s peticom, ali ortopedske cipele???!!!! I još k tome kao rođendanski dar... Bila mi je to životna škola. Moja djeca za rođendane (od nas, roditelja) ne dobivaju nit obuću nit odjeću. To im i tako i tako kupimo. Znaju od rodbine ili prijateljica dobiti poneku majicu ili donji veš (to nam je valjda svima generacijama usađeno), ali mi niti drugima ne poklanjamo takvo što. Pamtimo iz dječjih dana veselje zbog bombona i čokolada (nije morala biti ni igračka, ne) i razočaranja zbog čarapa ili pidžame ili sličnog....

Rođendane u srednjoj školi proslavljala sam u radničkom restoranu u sisačkom hotelu Panonia. Starci su od Željezare dobivali bonove za topli obrok, a s tim bonovima se moglo jesti i u Panoniji. Imali su tamo izvrsnih kolača – mađarice, veeelikih išlera, kremšnita i pijuna (onih visokih kolača od šlaga naslaganog na biskvit i prelivenih čokoladom). Nakon nastave u gimnaziji, povela bih par najmilijih prijateljica u boj s kolačima. E, to su već bili rođendani po mojoj mjeri. I prestala sam nositi ortopedske cipele. Al se ne sjećam što sam onda dobivala za rođendan...

Danas mi je rođendan. 46. U najboljim sam godinama,



već odavno i – nadam se usrdno – bit ću još dovoljno dugo.



Hrpu toga prevalih prek nejakih pleća, hrpa toga čeka na me.



Još uvijek sam sretna. Može mi biti i bolje, trsit ću se da mi bude. Sve dok se budem mogla sjetiti čemu težim.



Obećala mi velika Potočnica prirediti rođendansku tortu. Blago meni. Dok nestrpljivo čekam da mi prođe radno vrijeme, nudim vam zamjensku, da se zasladite:

Ovih se dana na riječkoj Putničkoj obali održava 16. međunarodni sajam automobila, motocikala i opreme "Auto 2007."







Opel Antara, hrvatska pretpremijera:



Auto izvana obložen kožom:



This is the end:

Bijah jučer u Trstu. Pokušala si naći cipele. Nisam uspjela. Al mi rit vidjela puta. Ujutro smo potjerali djecu u školu a nas dvoje odraslih sjeli u auto i otišli. Dvije granice, par policajaca i carinika, malo obične malo šire a malo i autoceste i eto nas kod Digića. Za nekih četrdesetak minuta od kuće.



U trgovačkom centru malo kupaca.



Prvo smo si kavicu popili



a onda krenuli u obilazak. Ništa posebno. Nešto robe još ima na sniženju, a stigla je i nova roba.



U cipelarnama više vidjela modela za dijete veliko nego za sebe.



Pa odustala od kupnje postola. Jednostavno nisam našla ništa što bi mi se posebno svidjelo. Na sreću da imam što staviti na noge pa nije velika preša... Nakon dva sata obilaska i kupnji par komada odjeće, zaputismo se kroz industrijsku zonu Trsta



prema trgovinama na graničnom prijelazu Italija-Slovenija. Tamo smo još malo procunjali, obavili u supermarketu kupnju i potrošili skoro kao i za odjeću (te Nutella, te žitne pahuljice, te ovo te ono...). I tak, nisam to jutro zarađivala nego trošila. Al sam fakat skromna. Nema više kupovanja naveliko...

Surova me stvarnost stresla. Otišla mi mati moja, sve opet sama moram. I kuhati i suđe prati i peglati... Najteže mi sa suđem. Neke žeme navikle odmah poslije ručka prati posuđe. Ja to rijetko kad mogu. Diže mi se sav ručak ak moram mam prati prljave rajngle i tanjure, uf. Pa čak i samo staviti u perilicu. I tako ja u subotu napravim ručak za Mrvicu i sebe. Suđe ostade do večeri. Nitko ga nije oprao. Došli mili moji iz Zagreba, daj njima večeru. I opet ostade suđa. Tad me već ošinulo da moram sama. Pa prionula, što ću...

U subotu je u Umagu održana 2. međunarodna istarska Smrčkijada, u organizaciji gljivarskog društva Bujštine "Boletus". Na obali niknulo par štandova i klupa. Veće veselo društvo pjevalo i plesalo (svirali našički tamburaši), ostatak gljivara razasuo se po klupama pored mora i guštalo u suncu. Htjedoh prići, pogledati što je izloženo, al se maloj Potočnici nije dalo prolaziti pored raspjevanih ljudi. Hrlile smo igrati odbojku na travi (umjesto rolanja, hehe). A ja bih se i vratila po fotić, samo da je htjela. Tak da nemam fotografije. Imam od lani, kad su se gljivari pridružili Sajmu cvijeća. Ove godine su se razdvojili, sajam će se održati 28. i 29. travnja. A 28. travnja nam gostuje Gibonni u Stella Marisu. Upad je 70 kuna, pa ću vjerojatno samo ja opelješiti kućni budžet za tu svrhu.

U nedjelju smo imali dvorišne radove. Dragi dosijao travicu, tamo gdje je premjestio ljuljačku, vrtuljak i patku. I prorahlio malo zemlju oko kivija.



Ja po kamenoj ogradi poplijevila korov. Sad sve lijepo uredno izgleda. Susjedove voćke rascvale se naveliko.



Drvored u ulici prolistao. Prije par mjeseci su poštucali (oškrljabili, kakoli već) drveće na još neučinjen način. Ranije bi ili otpilili sve grane pa bi u proljeće probile grančice na sve strane. Ili bi skinuli samo suhe grane. Pa smo imali čupavce u ulici. Lani nam najbliže drvo preraslo kuću. Nije se ništa na ulicu vidjelo. I ptičice nam virile sa zelenih grana u sobu. Prošle zime ostade po jedna tanka grana na svakoj glavnoj grani. Sad je to zazelenilo, al mi nekako siromašno djeluje...

Jučerašnji petak pa još k tome 13. dan u mjesecu bio mi je krcat zbivanjima. I završio opušteno i kulturno-uzdignuto. U Umagu je gostovala glumica Mladena Gavran s predstavom (hit-komedijom) Mije Gavrana "Hotel Babilon", režija Aida Bukvić. Predstava je osvojila tri nagrade na tri kazališna festivala, između ostalih i na umaškom Zlatnom lavu. Tada je nisam gledala i ovo je bila prilika koju nisam htjela propustiti. Umaška kazališna dvorana (oh, kako to gordo zvuči a meni taj pojam uvijek izaziva smijeh) bila je napola popunjena, i šteta što nije bilo više gledatelja. Jer je predstava izvrsna. Jedna glumica, 11 uloga odigranih tako dobro, tako nadahnuto i besprijekorno – to je valjalo vidjeti i čuti. Ne znam da li je bila bolja kao ocvali Talijan (ta je rola posebice razgalila publiku, ipak je ovo dvojezična zona, jel), glasna Amerikanka, poduzetna Međimurka, galeb/konobar/"Dalmatiner", Njemica ili Slovakinja. Ova posljednja preobrazba izazvala je najviše smijeha, kolikogod je sam lik istovremeno i tragičan i duhovit, zbog pogrešno izgovorenih ili potpuno promašenih hrvatskih riječi koje izgovara zaljubljena Slovakinja (a prema vlastitom iskazu je pohađala tečaj hrvatskog jezika ne bi li tako stekla uvjete za udaju i život u "kući od soli na obali mora", okružena mužem i zajedničkim malim Hrvatićima). Moja privatna zbirka bisera i duhovitih složenica obogaćena je novim riječima. I moram ih si što prije zapisati da mi ne ispare. Godine su tu, jel, i misaoni organ zna biti prebukiran informacijama. Prečesto nepotrebnim...

Milo malo dijete jučer je dobilo uputnicu za EEG glave i alergijski test. Jer se pišulja i dalje tuži na glavobolje. Bila je teta doktorica pitala i da li mamu često boli glava. I da li tatu često boli glava. Pa joj rekoh da ne. Ne patimo tajo i ja od migrena. Problema imamo, tko ih neima, i mislimo na njih, i razmišljamo kako ih se riješiti, i nekako ih uspijevamo rješavati... Tajo je alergičar, vjerojatnost da dijete bude alergičar je puno veća nego da roditelji nemaju alergiju, ali dijete ne pokazuje simptome alergije osim što joj je svako malo pun nos (doslovce, hihi)... Sad još treba biti uporan prvog radnog dana u mjesecu, znači svibnja, i naručiti Potočnicu za tražene pretrage. Dobila sam brojeve i Kantride i pulske bolnice, pa što prije upali. No, sve mislim da ćemo pretrage obaviti u privatluku. Tko će čekati prvo pol mjeseca do početka svibnja da bi potom sasvim neizvjesno bilo hoće li dijete upasti u listu za taj isti mjesec ili ne.

Jutros mi je mati moja jedina otišla. Odvezao ju je mlađi zet u Zagreb, kod starije kćeri. Pridružila im se i starija Potočnica. Moji se vraćaju večeras, a bakica produžuje za Sisak. Nije mlada dama toliko željna putovanja s ćaćom i bakicom koliko želi vidjeti kod tete u Zagrebu tri jedva rođena kučića (psića) i četiri jedva rođena mačića.



I moja sestra ima životinje i svako malo problemacije s okotima. Ter će lifrati životinjičice naokolo po udomiteljskim kućama. A prije nego to učini, mace i pese želi vidjeti moja starija. Dijete veliko si sada planira u životu postati pomoćnica veterinara, veterinarska medicinska sestra. To je trenutno prvo zanimanje na listi želja...

Moje malo dijete je doma. Trenutno pajki. Kad se probudi, nazvat će mater i izraziti željicu glede doručka. Pa će joj njena mati donijeti papicu i dati posljednju tableticu za smirenje želuca. Podne će brzo, tad mi počinje vikend. Vrijeme je prekrasno, sunčano i toplo. Tamance za šetnju, vožnju ili rolanje. Sve me frka hvata ako mala izabere rolanje kao današnju zanimaciju. Lako meni na klizaljkama (slićuhama, jelda, sklblz?), ali role me nisu vidjele od lani. Nadam se da mi neće stradati ponos...

Želim vam svima ugodan vikend i odmor od svakodnevnih briga. Do čitanja!

Nedavno smo otkrili da mišica Biba nije nit Biba nit mišica, nego mišonja Bili. Ter su nastupile komplikacije. Dva je dana trajala cika po kavezu. I naganjanje. Kažu ljudi da ženke miševa dožive spolnu zrelost nakon 5-6 tjedana, a muški miševi nakon 5-8 tjedana. Veći, bijeli mišji stvor otkrio je da je muško. Ta dva dana, vrlo važna u njegovu spolnu životu, proveo je u nekoliko aktivnosti – spavanju, jelu, bjesomučnom okretanju vrtilice i reprodukciji. Sad su se strasti smirile. Ali je Bili sam sebi presudio. Dobiva izgon iz naše kuće. Vraćamo ga u trgovinu. Onda čekamo da prođe 19-21 dan od parenja i da Lili okoti svoj prvi okot. Prema podacima koje pronađoh, okot broji od 3-14 mladih, najčešće 6-8. (Godišnje se mišica može kotiti 5-10 puta, ali to ne želimo doživjeti.) Kad se Lili okoti, zadržat ćemo vjerojatno jedno mlado i nju. I čekati dok to mlado ne stekne svijest o vlastitom spolu ili mi otkrijemo što nosi odozada, oko riti...

Kategorija: seks, of skroz...

I opet se mora raditi. Jaja se skuhala, jaja se pofarbala, jaja se prelijepila (vodenim) naljepnicama, jaja se zasjalila slaninom. Pa se jaja tucala i pojela. I jedna rolana šunka. Drugu nismo ni načeli. Ali budemo. Iako najčešće poslije Uskrsa najdulje ostanu jaja nepojedena. Sinoć smo dokrajčili i zadnji kolač, uz posljednje epizode serije "24"...

Elem, u subotu smo prvo imali plijevljenje i frezanje u dvorištu. Mislim, halo?!... Dok je moj muž vadio zračne madrace iz garaže, da nam gosti imaju na čemu prespavati, čuo je razgovor između preostalih susjeda. Nova susjeda tražila sad ostatak dvorišta. Drugi susjed joj mrtvohladno rekao da joj može prepustiti mali komadićak koji još nije opkopao i nek bude sretna što će i to dobiti jer joj više ne da. Pa je susjedica mam brže-bolje išla plijeviti taj komadićak dvorišta. Na Veliku subotu. Al pošto je ona iz redova onih što čuvaju kule i dosađuju ljudima, nije se za previše čuditi. Ali se je za jako čuditi susjedu koji ne čuva kule nego bi itekako trebao poznavati red i običaje a koji je išao na Veliku subotu frezati svoj dio dvorišta...

Na velikosubotnji ručak stigli su mi mama, sestra i šogor. Dopratilo ih sunčano i toplo vrijeme, i tako im ostalo. Sestra mi izmamila suzice na oči, dobih od nje košaricu s potočnicama. Baš me onak taknula u srce... pak je jedna teglica s potočnicama ukrašavala uskršnji stol:



Lijepo smo se družili. Sestra, mama i ja pokušavale rekonstruirati obiteljsku prošlost. Dok mi je još baka bila živa, počela sam zapisivati tko je tko u familiji, tko je kome što. Mama mi je donijela te stare papire. Već je tada bilo nekih rupa u zapisima. Čitala sam svoj dječji rukopis i smijala se natuknicama poput: "To znaš... To pitaj tetu..." i slično. Bit će teško poheftati sve te rodbinske veze, ali neću odustati. Moja se djeca sigurno neće pretrgnuti da saznaju da li im je neki tamo Schierl ili Moravac ili Seidl ili Lokvenc ili Muradori daljnji rod iz sedmog koljena, ali meni ta prezimena još uvijek nešto znače...

Jučer su mi sestra i šogor otišli. Bakicu smo zadržali još tjedan dana. Mlince je kuhala, išlere, delikates es i duple pusrle (puslice, poljupce) donijela sa sobom, ali imamo još njenih specijaliteta na popisu željenih jela. Treba to sve isprobati, da provjerimo da li još uvijek tako super kuha i peče...

Želim vam sretan Uskrs, ugodan odmor i druženje s obitelji i prijateljima!

Mama, sestra i šogor mi stižu sutra. Sutra neću ni ići raditi, ta tri sata koja provedem na poslu utrošit ću na posljednje pripreme i pospremanja. U ponedjeljak, naravno, se ne radi. Tri dana (Mediterana), iha! Jedva čekam goste koji to i nisu...

zgbabi sam poslala ispis vaših komentara i postova u kojima je spominjete i pozdravljate. Ganula ju je jako vaša podrška. Priča o njoj se proširila i došla i do onih za koje nije bila sigurna hoće li saznati zašto je tako iznenada nestala s blogerske scene. Sve vas puno pozdravlja, želi vam i ona sretan Uskrs u miru i u krugu obitelji i dragih ljudi.

Operacija dvorište okončana. Saga sa susjedom završena, bar se nadam. Jučer su premješteni vrtuljak i ljuljačka, danas je u zemlju vraćena i patka na opruzi i opet je sve na broju. Malo smo se stisli, al sve je stalo.

Pročelnik iz Grada s kojim sam razgovarala i ponudila ljuljačku nije mi se uopće javio. Ne mogu reći da sam to i očekivala. Bilo bi čudno da se gradski aparat udostojio pokrenuti kako bi primio građansku donaciju u vidu jedne obične ljuljačke za djecu...

Dvorište je premjereno, izračunata površina, podijeljeno po omjerima kvadratura stanova. Mi smo izračunali koliki je naš dio i to ne damo. Nek se ostali stanari dogovaraju oko ostatka dvorišta koji nova susjeda još smije uzeti. Nova se susjeda boji da joj stara neće dopustiti da išta dira od njenog korištenog dijela. Ma nemoj. Mi, koji smo pristojni i dobro odgojeni, mi možemo dati svoj dio, i nama se može opkopavati oko vrtuljka... No, bar smo si izmjerili što je naše. Trava će se opet posijati, kivi lista, stolice su iznešene van, možda padne i koja dvorišna kava za Uskrs...



U gradu počinje lutanje i potraga za parkirališnim mjestom. Došli su neki Nijemci, Austrijanci, Talijani. Mi, domaći, u kožnjacima, vestama i čizmama. Oni, Europljani, u natikačama, bosih nogu i kratkih rukava. Ujutro je temperatura oko 9, tijekom dana se popne i na dvadeset. U zavjetrini je ugodno, na vjetrometini neugodnjak od bure. Svi se nadamo da nas neće kiša oprati ovih dana, da će terase biti pune ljudi, da će vladati žamor i graja u gradu. Moj omiljeni kafić sutra se otvara, konačno. Franc, mislit ću na tebe svako jutro pri ispijanju kratke kave s hladnim...

Kao što je već godinama u ovo doba godine uvriježeno u ovim krajevima, radovi na ulicama, cestama, uličnoj rasvjeti, terasama, zgradama u punom su jeku.



Nek turisti vide da se ima love i da se radi. Moji susjedi obrtnici farbaju fasade. Samo prizemlje, svoj dio. Ja sam jedna od rijetkih koja je tražila još jesenas dopuštenje za obnovu fasade. I, naravno, dobila ćitabu da moram prvo zadovoljiti uvjete Konzervatorskog odjela u Puli. Koji traži da se kompletan stari grad, a time i zgrada u kojoj radim, obnovi po njihovim uputama. Da stolarija bude drvena. Moja je aluminijska, ali je takva i bila kad sam počela koristiti poslovni prostor. Za promjenu vrata i prozora nemam novaca. Kao ni za rekonstrukciju kompletne fasade (točno su određeni i materijali i postupak bojanja), prizemlje plus dva kata. Grad i prinudni upravitelj zgrade su me otkantali kad sam tražila suradnju i sudjelovanje u troškovima. Susjedi iznad mene odvojili su cijev koja iz oluka spušta oborinske vode na zemlju. Pa sam lani morala promijeniti uništenu vanjsku jedinicu klime. Na dijelu fasade oko klime crni se od vlage i gljivica. Donjim susjedima izgleda to ne smeta.



Kiša se i dalje u slapu slijeva s krova direkt na tu vanjsku jedinicu. Žalila sam se na odluku o obvezi plaćanja spomeničke rente, ali sam je svejedno morala platiti. Iako od uplaćenih sredstava nije učinjeno ništa vidljivo u ovom dijelu grada. Grad se prijeti već po drugi put povećanjem zakupnina poslovnih prostora. U skupoj sam zoni, po nečijoj procjeni i u skupoj djelatnosti pa bi kolegama i meni htjeli povisiti zakupninu 120%. Sezone sve slabije, djelatnost sve manje tražena, ali koga briga...

Glavno da smo živi. I relativno zdravi. Manja Potočnica od jučer pije sitne tabletice za želudac. Nabavila sam suhe brusnice, sok i čaj od brusnice. I banane. Dragi je danas završio trodnevni posjet poliklinici Sunce. Njegova firma osigurava svojim djelatnicima "tehnički" pregled. Fakat detaljan. Sretan je i zadovoljan, osim malo povišenog kolesterola i žučnog kamenčića koji se ne povećava već četiri godine, potpuno je zdrav. Što je čovjeku od 45 godina itekakav razlog za sreću. Ak si uspijem zaraditi štogod ovog ljeta, mogla bih si baš i ja omogućiti takav jedan generalni pregled.

Mlađa Potočnica pozitivna je na helio bakteriju (Helicobacter pylori). Obzirom da je popila već tri kure antibiotika, sad će liječenje biti dugotrajnije. Prvo će dijete dobiti neki lijek za oblaganje sluznice želuca i olakšanje želučanih tegoba. To će trajati dva tjedna, a zatim tek slijedi antibiotska kura u svrhu ubijanja bakterije.

U petak je u razredu Potočnice bilo samo šestero učenika. Ako nedostaje 14 učenika, riječ je o nečem alarmantnom. Epidemiji. Neću griješiti dušu i optuživati možda nevine, ali mi nije jasno kako npr. učiteljica nije obavijestila ravnatelja, ovaj pedijatru, ili zašto pedijatra nije poslala obavijest školi. Ima istine i u riječima medicinske sestre – da mnogi roditelji niti ne dolaze liječniku kad je u pitanju kratkotrajna mučnina, povraćanje ili proljev (ja prva). Ne mora svih 14 učenika nosati naokolo tu bakteriju, neki mogu imati virozu, neki upalu grla, ali toliko oboljelih u jednoj skupini djece je zabrinjavajuća pojava.

Tražim već nekoliko dana podatke o toj helikopter-bakteriji i već mi je glava puna. Kad sam pročitala kako je bakterija povezana s čirom i tumorom, oblio me hladan znoj. Vjerujem da je kod Potočnice riječ samo o postojanju bakterije i da ćemo uspješnom antibiotskom kurom riješiti problem. Ukratko o bakteriji, čisto da i vi znate. Ako vas ne zanima, nemojte ni čitati, što ću vam ja...

Helicobacter pylori je bakterija spiralnog oblika i nalazi se u želucu i duodenumu (dvanaesnik, dvanaesterac, početni dio tankog crijeva). Ona je glavni uzročnik kroničnog aktivnog gastritisa tipa B a u svezi je s nastankom vrijeda želuca i dvanaesnika te intestinalnog tipa karcinoma i limfoma želuca. H. pylori slabi zaštitnu moć sluznice želuca i dvanaesnika što omogućava prodor kiseline kroz sloj ispod nje. Kiselina i bakterija nadražuju ovaj sloj stvarajući vrijed ili ulkus. H. pylori može opstati u želučanoj kiselini jer izlučuje enzime koji je neutraliziraju. Ovim mehanizmom bakterija probija svoj put do sigurnog područja, tj. do zaštitne sluznice koju dalje probija zahvaljujući svome spiralnom obliku. Do 1982. godine kada je HP otkriven, smatralo se da su glavni uzroci ulkusa želuca i dvanaesnika jače začinjena i zakiseljena hrana, stres i loše životne navike. Do otkrića bakterije, pacijenti su dobivali različite lijekove koji su samo ublažavali simptome bolesti, ali nisu dovodili do izlječenja. Stoga su se, nakon prestanka uzimanja terapije, simptomi u većini slučajeva vraćali. Sad je jasno da je uzročnik bolesti kod tih pacijenata bila bakterija koja je preživjela.

Kako se Helicobacter pylori pojavljuje? Još uvijek se ne zna točan put prijenosa infekcije (hranom, vodom, direktnim kontaktom usta na usta kao npr. ljubljenjem - istraživanja su pokazala da se HP nalazi i na ranicama na sluznici usne šupljine, prljavim rukama - ovaj put zaraze se temelji na činjenici da se HP često može naći u stolici zaražene osobe), što otežava prevenciju oboljenja. Nakon nužde i prije jela obavezno je pranje ruku.

H. pylori se uništava antibioticima, ali s obzirom na kiselu sredinu u kojoj bakterija živi treba utjecati i na smanjenje lučenja kiseline. Hrvatska terapija je trojna i uvijek se sastoji od jakog protusekretornog lijeka i dva antibiotika. Liječenje uglavnom traje 7 dana. U slučaju da se dokaže postojanje HP infekcije, svu pozitivnu djecu treba liječiti. Principi liječenja djece ne razlikuju se bitno od onih za odrasle ljude, samo se savjetuje da uzimanje lijekova bude duže, najčešće 10 do 14 dana.

"Naravno, prisustvo bakterije H. pylori ne znači da će se razviti čir. (U ljudskom tijelu nalazi se mnogo vrsta bakterija, od kojih su neke i potencijalno opasne. No, to ne znači da će ikada postati opasne.) Samo kod petine zaraženih stvorit će se uvjeti za nastanak ulkusne bolesti. A i to se može izbjeći bez upotrebe lijekova. Izgleda da prehrana bogata sirovim voćem i povrćem (posebno vrste s obiljem vitamina C) pruža najbolju zaštitu. Češnjak i timijan sprečavaju razmnožavanje bakterije u laboratorijskim uvjetima. Odstranjenje bakterije pomoću jakih antibiotika efikasno je u 90% slučajeva, čime se liječenje ulkusne bolesti ubrzava. Rizici povezani s liječenjem putem antibiotika jako su dobro poznati, pa bi takvu terapiju trebalo poduzimati s krajnjim oprezom. I kada je sasvim jasno da će korist biti veća od štete." (Arsen Miletić, www. ritelefax.hr)

Pronašla sam isto tako da se u ovakvim slučajevima preporuča sok ili čaj od brusnice. Nađoh i da je banana dobra za bolesti želuca (smiruje floru i faunu).

Pametni i iskusni moji, imate li vi kakvih saznanja i savjeta?

Ova prethodna obavijest nije bila prvotravanjska šala. Da bar je. Trenutni rezultat je neodlučen. Blogerica je u svom stanu. Kompjuter joj je zaključan, stavio muž lozinku. Ponuda je da "vrijeme donese zaborav", a zauzvrat ne smije pisati blog. Jesmo baš opasna grupa luzera (kak o blogerima misli dotični). Treba nas iskorijenit. A mi se nekako ne damo. Em smo po naslovnicama bloga, em smo po novinama, em smo na televiziji. Zamislite Gorana Milića, ugodno zavaljenog u stolicu kako dio svog Dnevnika odvaja za vijest iz blogosfere: "Zgbabi muž je dao ultimatum: il blog il brak s njim. Javit ćemo vam nastavak ove blogerske priče."

Ovo mi je zgbaba poslala a ja prepisujem:

"Ni šala, ni prvotravanjska ovo bila nije
Pod zatucanim lažima trula veza gnjije.

Sad mudra i kodirana k´o Nostradamus moram biti,
Otkrivenu, mogli bi me na lomači spaliti.

Izabranim sam imenom sudbinu zapečatila
Gričkom vješticom se nazvala i u prošlost vratila.

Al´ i bez Siniše il´ Anzelma sama ću se snaći,
Svakom zabranom i objedom moj glas je samo jači!

Hvala svima koji ste mi slušanjem snagu rasti dali
Uvažavali moje misli i s osmijehom ih čitali.

Kao Matovilka iz tornja kosu ću zabaciti
Proglas svijetom, o snazi žene, javno ću objaviti.

Prvo, ipak, moram stati i smislit tajni znak,
A onda ću se vratiti i vječnim svjetlom ukinuti mrak.

Pozdravljam vas i pozivam da očekujete ključ,
Ostavljat ću vam mrvice i trag će biti vruć.

Kroz labirint zvan život, pozivam vas u lov,
Spremni uvijek budite kad začujete zov.

Idem, al´ ne nestajem, kao vizija ću biti,
Mislim na vas, mašem i obećajem da ću se vratiti!"