Operacija dvorište okončana. Saga sa susjedom završena, bar se nadam. Jučer su premješteni vrtuljak i ljuljačka, danas je u zemlju vraćena i patka na opruzi i opet je sve na broju. Malo smo se stisli, al sve je stalo.

Pročelnik iz Grada s kojim sam razgovarala i ponudila ljuljačku nije mi se uopće javio. Ne mogu reći da sam to i očekivala. Bilo bi čudno da se gradski aparat udostojio pokrenuti kako bi primio građansku donaciju u vidu jedne obične ljuljačke za djecu...

Dvorište je premjereno, izračunata površina, podijeljeno po omjerima kvadratura stanova. Mi smo izračunali koliki je naš dio i to ne damo. Nek se ostali stanari dogovaraju oko ostatka dvorišta koji nova susjeda još smije uzeti. Nova se susjeda boji da joj stara neće dopustiti da išta dira od njenog korištenog dijela. Ma nemoj. Mi, koji smo pristojni i dobro odgojeni, mi možemo dati svoj dio, i nama se može opkopavati oko vrtuljka... No, bar smo si izmjerili što je naše. Trava će se opet posijati, kivi lista, stolice su iznešene van, možda padne i koja dvorišna kava za Uskrs...



U gradu počinje lutanje i potraga za parkirališnim mjestom. Došli su neki Nijemci, Austrijanci, Talijani. Mi, domaći, u kožnjacima, vestama i čizmama. Oni, Europljani, u natikačama, bosih nogu i kratkih rukava. Ujutro je temperatura oko 9, tijekom dana se popne i na dvadeset. U zavjetrini je ugodno, na vjetrometini neugodnjak od bure. Svi se nadamo da nas neće kiša oprati ovih dana, da će terase biti pune ljudi, da će vladati žamor i graja u gradu. Moj omiljeni kafić sutra se otvara, konačno. Franc, mislit ću na tebe svako jutro pri ispijanju kratke kave s hladnim...

Kao što je već godinama u ovo doba godine uvriježeno u ovim krajevima, radovi na ulicama, cestama, uličnoj rasvjeti, terasama, zgradama u punom su jeku.



Nek turisti vide da se ima love i da se radi. Moji susjedi obrtnici farbaju fasade. Samo prizemlje, svoj dio. Ja sam jedna od rijetkih koja je tražila još jesenas dopuštenje za obnovu fasade. I, naravno, dobila ćitabu da moram prvo zadovoljiti uvjete Konzervatorskog odjela u Puli. Koji traži da se kompletan stari grad, a time i zgrada u kojoj radim, obnovi po njihovim uputama. Da stolarija bude drvena. Moja je aluminijska, ali je takva i bila kad sam počela koristiti poslovni prostor. Za promjenu vrata i prozora nemam novaca. Kao ni za rekonstrukciju kompletne fasade (točno su određeni i materijali i postupak bojanja), prizemlje plus dva kata. Grad i prinudni upravitelj zgrade su me otkantali kad sam tražila suradnju i sudjelovanje u troškovima. Susjedi iznad mene odvojili su cijev koja iz oluka spušta oborinske vode na zemlju. Pa sam lani morala promijeniti uništenu vanjsku jedinicu klime. Na dijelu fasade oko klime crni se od vlage i gljivica. Donjim susjedima izgleda to ne smeta.



Kiša se i dalje u slapu slijeva s krova direkt na tu vanjsku jedinicu. Žalila sam se na odluku o obvezi plaćanja spomeničke rente, ali sam je svejedno morala platiti. Iako od uplaćenih sredstava nije učinjeno ništa vidljivo u ovom dijelu grada. Grad se prijeti već po drugi put povećanjem zakupnina poslovnih prostora. U skupoj sam zoni, po nečijoj procjeni i u skupoj djelatnosti pa bi kolegama i meni htjeli povisiti zakupninu 120%. Sezone sve slabije, djelatnost sve manje tražena, ali koga briga...

Glavno da smo živi. I relativno zdravi. Manja Potočnica od jučer pije sitne tabletice za želudac. Nabavila sam suhe brusnice, sok i čaj od brusnice. I banane. Dragi je danas završio trodnevni posjet poliklinici Sunce. Njegova firma osigurava svojim djelatnicima "tehnički" pregled. Fakat detaljan. Sretan je i zadovoljan, osim malo povišenog kolesterola i žučnog kamenčića koji se ne povećava već četiri godine, potpuno je zdrav. Što je čovjeku od 45 godina itekakav razlog za sreću. Ak si uspijem zaraditi štogod ovog ljeta, mogla bih si baš i ja omogućiti takav jedan generalni pregled.