Hvala na čestitkama, dragi moji. Da se pohvalim djecom svojom, Potočnicama vrijednima i milima. Dočekaše me curke moje tortom! Starija ju je, uz telefonsku asistenciju bakice, napravila, smutila, posložila. Malo dijete završnu fazu radilo, natpis na torti jagodama ispisan.



Naravno da sam se rascmoljila. Pa tko ne bi?! Tortu smo smazali u roku keks, odmah iza ručka. Mmmm, što je bila fina....

Cijeli dan sam bila tretirana k´o kraljica. Baš sam uživala.

Pa sam se prisjetila davnašnjih proslava vlastitog rođendana. O prvom znam samo iz priča, i sa sličice. A bio je najposjećeniji. Slila se cijela familija u Kostajnicu, kod bake moje. Svega par rođendana u djetinjstvu bilo za moje društvo. Znam da sam jedne godine čak pozvala dvojicu prijatelja iz razreda, a da moja mati nije ni znala. Htjela ona da mi rođendan prođe bez djece. Da ne bi. Ajd, snašla se majka, nije da nije. Razgovora kojeg smo poslije vodile ne sjećam se... Obično je rodbina dolazila na proslave, i prijatelji mojih staraca. Najviše sam se veselila čokoladama. A bilo je i donjeg veša, i dokoljenki, i svega. Od staraca najčešći poklon bio cipele. Ali ne bilo kakve...

Nosila sam četiri-pet godina ortopedske cipele. Ala, užasa! Neki dan potražih po internetu sličice takvih cipela.



Ove sad, moderne,



još super izgledaju kakve su bile moje!

Znam samo da sam imala upliva na boju cipela. Mogla sam birati – od tri boje: bež, tamnoplave i crvene - hoću li jednobojne ili dvobojne. Traume sam proživljavala. Nije da sam patila za nekim bijesnim cipelama ili sandalama, nit su mi se baš nešto posebno sviđale neke cipele s peticom, ali ortopedske cipele???!!!! I još k tome kao rođendanski dar... Bila mi je to životna škola. Moja djeca za rođendane (od nas, roditelja) ne dobivaju nit obuću nit odjeću. To im i tako i tako kupimo. Znaju od rodbine ili prijateljica dobiti poneku majicu ili donji veš (to nam je valjda svima generacijama usađeno), ali mi niti drugima ne poklanjamo takvo što. Pamtimo iz dječjih dana veselje zbog bombona i čokolada (nije morala biti ni igračka, ne) i razočaranja zbog čarapa ili pidžame ili sličnog....

Rođendane u srednjoj školi proslavljala sam u radničkom restoranu u sisačkom hotelu Panonia. Starci su od Željezare dobivali bonove za topli obrok, a s tim bonovima se moglo jesti i u Panoniji. Imali su tamo izvrsnih kolača – mađarice, veeelikih išlera, kremšnita i pijuna (onih visokih kolača od šlaga naslaganog na biskvit i prelivenih čokoladom). Nakon nastave u gimnaziji, povela bih par najmilijih prijateljica u boj s kolačima. E, to su već bili rođendani po mojoj mjeri. I prestala sam nositi ortopedske cipele. Al se ne sjećam što sam onda dobivala za rođendan...