Bili smo na krstitkama. Razdragana grupica rodbine i prijatelja posvjedočila je prvom sakramentu male Dore. Sva možebitna nervoza, ljutnja iz bilo kakvog razloga, nedoumice, sve je zaboravljeno u tim svečanim trenucima. Dora je bila radoznala, gugutala, lovila stranice svećenikove knjige, proučavala kravatu svog kuma, glasnim "A" pridružila se prisutnima dok se izgovarala Aleluja. Polijevanje po glavici nije joj se pretjerano svidjelo ali su suze ubrzo osušene.

Događanja uoči i nakon krštenja obilježena su ljudovanjem, planiranjem, mijenjanjem planova, tugom, smijehom, hranom, pićem. Dragi je uspio odvoziti i tamo i natrag, i preživjeti sve dlake psa i mačke. U petak ujutro malo je živnuo, održavao raspoloženje dva i pol dana, i opet ga ćopila groznica i temperatura čim smo se vratili. Jutros je bolovao, izgleda da će još.

Sestra, šogor, mama i teta u petak su ispratili na posljednji počinak još jednog rođaka u Kostajnici. Dok su se oni probijali kroz povodanj, mi smo ponijeli sunca i topline iz Umaga. Dokopasmo se Zagreba, kad i u prijestolnici prestade kiša. Neko vrijeme smo se koordinirali s Francom, i uspjeli popiti jednu blogersku kavicu u nekom zgodnom kafiću u blizini Velesajma. Vrijeme nam je bilo istempirano ter je kava ispala fakat brzinska, no dobri Franc nije mi zamjerio, sigurna sam. U sestrinu kuću stigosmo u mrak. Malo iza nas pojaviše se i mama, sestra i šogor. Gužva po kući, al bez previše sudara i ljutnje. Naravno, kao i u svakoj familiji, bude tu i podbadanja, krivo shvaćenih primjedaba, ali to je dio folklora.

Subotnje jutro proletjelo u oblačenju, friziranju, provjeravanju foto- i video-opreme. Nećakinja mi na izlasku iz kuće uvalila neku torbicu i rekla nek se snađem. Unutra bio fotić i kamera. Kak je moj dragi već planirao slikavavat, ja se ufatila super-ultra-mini kamerice i udri snimat. Na sreću da ta minijatura ima dobar stabilizator slike, ter se moja trema nije primijetila, hihihi. Lako je bilo poslije u restoranu slikat i snimat, to je "neslužbeni" dio krstitki...



Na putu ka restoranu (na Jarunju) pogubismo neke aute iz kolone, al smo se uspjeli pohvatati. Dvorana krasno uređena, ručak bogat i ukusan. Pripremljen je bio duuugački stol za odrasle i jedan kraći za dječurliju, komada sedam. Je, tak je bilo isplanirano. Ali. Moje pristojne Potočnice sjedile za "dječjim" stolom, i još dvoje klinaca. Al su mame iz Papkovog tabora odlučile da će njihova djeca sjediti s njima. Ter je nastalo malo komešanje, al se duuugački stol još produžio, sve je popraćeno poprijekim pogledima i komentarima, naravno, pa se onda situacija opet dovela u red. Toj zagrebačkoj djeci koja su sjedila za "odraslim" stolom izgleda da nitko nije objasnio kak se ne leži na stolu, kak se čaše ne stavljaju na kosu, nos i vuho, al Bože moj... Zato su male Umageške pokazale kak se ponaša. Tajo i ja narasli do nebesa od ponosa i dike.

Raspoloženje onak. Najbolje dok se blagovalo. Razvili smo se u grupice, po rodbinskoj i prijateljskoj liniji. Proveli par sati u ljudovanju. Kad je atmosfera splasnula, pokupismo se. Nastavili druženje kod sestre. I dalje se jelo i pilo, pak se dan pretvorio u noć, pak smo nagovorili mamu i tetu da prespavaju. Gledali televizijsku Doru, planirali kod koga ćemo Uskrs slaviti. Ja dobila u zadatak napraviti porodično stablo. Teta koja je s nama slavila krstitke posljednja je živa rođakinja u svom porodičnom koljenu. Valja sve zapisati, poheftati tko je kome što i zbog čega... Eto meni zanimacije slijedećih mjeseci. Treba skupiti izvode iz matica rođenih, vjenčanih, umrlih. Moj je tajo bio jako pedantan što se dokumenata tiče, puno će mi pomoći njegova pričuva. Tu posljednju tetku (uf, kako to grozno zvuči) i svoju mamu trebam iskoristiti dok još nisu posenilile da mi mogu ispričati čega se sve sjećaju...

Vratismo se jučer popodne. Prek Slovenije, sa stajanjem u Otočcu ob Krki. Hranili labudove i patke. Pratilo nas i na povratku sunčano i toplo vrijeme. Došli doma, ispakirali se i dragi zakurio. Kak je vikend počeo, tak je i završio...