Moja prva, starija Potočnica danas je navršila 12 godina. Godine koje tjeraju na razmišljanje. Vježbam živce već naveliko. Tešem ja nju, teše ona mene. Nije to više balavica. Ponekad se ponaša kao curetak a ponekad ne mogu vjerovati koliko je zrela, pametna i odgovorna. Bube su joj već počele rompati po glavi. Mijenja raspoloženja u roku keks. Maziti je smijem samo kad ona to želi. Vani bih je, npr. pred školom, najradije izgrlila i izljubila. Ne smijem. Ni pomisliti. Presretna sam kad se uspijemo oko nečega dogovoriti od šuba, bilo da je riječ o hrani, odjeći, televizijskom programu. Metar i pol djevojčurka. A među nižima je u razredu. Proučava ima li celulitisa, špeka po trbuhu. Kuka i jadikuje jer mora nositi aparatić za zube, mora vježbati zbog kičme koja prijeti skoliozom...

Obožavam je i ponosna sam na nju.

Na blogu sam skoro godinu i pol. Kao spisateljica. A kao anonimna čitateljica i voajerka dvije godine. Čitala u novinama o ovome svijetu, čula na TV. Pa me privuklo. Pomislih, pa mogla bih i ja svašta nešto pisati drugim ljudima. Kažu statistike da pišem pretežito kratke postove. Pišem što mi padne na pamet. Nisam se htjela opredijeliti isključivo na osobne priče. Presretna što naučih staviti fotke na blog, uživam s vama podijeliti zalaske sunca, dječju radost, duhovite sitnice koje me okružuju.

Zašto Pjesma o jednoj mladosti? Josipu Lisac cijenim i volim kao pjevačicu. A ova pjesma odavno mi se sviđa, svevremena je. Prvo mi se svidjela zbog same glazbe, da bi stihovi tek s godinama, sa svakim novim slušanjem otkrivali neke nove slojeve. Stihovi koji su me ponukali na izbor su "... i u mraku katkad nikne neki divan cvijet...". Svojim blogom i ja, stanovnica malog grada na obali mora, mogu doprijeti do čitatelja s raznih strana Lijepe naše a i šire, i pokazati koliko sadržajan, bogat i lijep može biti život ovdje.

U mom blogerskom nadimku može se, između redova, nazrijeti i dašak čežnje za mladosti, za proteklim vremenima... pa je, istina je, u ovim godinama počinjemo svoditi neke svoje životne račune. Ne forsiram ja tih svojih 45, al to nekako ide u paketu sa mnom, daje mi (bar mislim) neku dozu ozbiljnosti, mudrosti. Znam da nema povratka u ona protekla vremena, kad su tadašnji problemi izgledali ogromni i nepremostivi, a gledani iz ove perspektive – tako lagani i mali. I tek sada znam koliko mi je tada bilo lijepo. Ali sad cijenim i usrećuju me i male stvari.

Pokušavajući pronaći najbolji i najbliži naziv bloga, pokušavala sam sa svojim «pravim» nadimkom, ali on je bio zauzet u svim mogućim kombinacijama slova. Nisam htjela dugačak naziv, stoga sam već unaprijed odustala od dvije ili više riječi. Pa su mi se zadnje dvije znamenke godine rođenja učinile najlogičnijim izborom. No, taj je naziv samo put do mene, i teško ga doživljavam kao nešto više od toga. Stoga se, ko prava plavuša, prvo zblesim kad kod nekog srcu-mi-priraslog-blogera nađem brojku 61, a tek nakon pomaka u fazi za pi pola shvatim da je riječ o meni, Pjesmi.

Kao što s nadimcima i biva u stvarnom životu, doživjela sam i mijene na nekim blogerskim popisima, pa me se može naći i skraćenu kao Pjesmu ili Pjesmicu, zovu me i Pjesma Mladost (na što ja obvezno u mislima još dodam Petrinja, jer je Mladost sportski klub iz Petrinje), Pjesma o potočnicama (fala, Franc) ili pak Pjesma nepoznatih strojeva (draga diplomirana kućanica još uvijek ne zna kakve ja to strojeve koristim u svakodnevnom poslu), a mama44 velikodušno mi je još i proširila nadimak (Pjesma o jednoj mladosti...našoj). Sve su mi te varijacije drage i daju svoj pečat mom postojanju na blogu.

Djelomično sam otkrivena na blogu, ali se još uvijek ne dam. Neko vrijeme sam tajila i grad u kojem živim. Ukoliko se sazna tko sam i što radim, zabrujat će selo moje malo. Kao i sve nepoznato i novo, moglo bi ovo moje bavljenje blogom biti predmetom ismijavanja, poruga i osuda. Za moj blog zna moja obitelj, muž i Potočnice, ime bloga znaju i kuma i teta. Sestra i nećakinje - ne vjerujem. Ako i znaju, nisu mi nikad riječi o tome rekle. Mama je ionako isprepadana svim modernim čudima tehnike i ozbiljne komplikacije u životu stvara joj običan mobitel, pa ne strepim od njena čitanja.

Moja sklonost opširnom pričanju, bavljenje glazbom, fotografijom, načitanost knjigama i nagledanost filmovima i serijama, sklonost vicevima, pošalicama i arhaičnom hrvatskom izričaju, pripadnost Šuvarovoj generaciji, uloga majke, zaposlene žene i domaćice karakteriziraju me već odavno. Blog je ispunio moj život novom kvalitetom. I novim poznanstvima i prijateljstvima. Što je neprocjenjivo.

Prije dvije godine postali smo korisnici Seemore satelitske usluge. Stavili tanjur na krov, spojili ga s prijamnikom, povećali broj uređaja za zabavu, povećali broj daljinaca. Pa uživali u National Geographicu, HBO-u, Eurosportu i hrpi inih satelitskih kanala. To nas je zadovoljstvo koštalo 160 kuna mjesečno.

Onda se krajem 2006. najavila promjena. Seemore nestaje sa scene, prelazi se na DigiTV uslugu. Usluga je daleko jeftinija (35 kn mjesečno za osnovni paket), treba se vratiti postojeća kartica a umjesto nje stiže nova, zajedno s novim receiverom (koji se dobiva besplatno ukoliko se potpisuje pretplata na godinu dana). Gledanje preko Seemore-a onemogućit će se početkom 2007., a do tada će se kod svih postojećih pretplatnika zamijeniti oprema. Moš mislit.

Kad smo saznali za promjenu, početkom prosinca, odmah smo se prijavili za zamjenu kartice. Na web stranicama posvećenim satelitskom programu i Seemoru pojaviše se obavijesti, i najava popisa instalatera nove opreme. Dobismo i pismo.

"OiV mijenja poslovni odnos s pretplatnicima Seemore-a s obzirom na činjenicu da je OiV prodao platformu Seemore SATchannel te prenio sva prava sadašnjih pretplatnika na novog vlasnika, tvrtku „Digi satelitska televizija d.o.o.”.

Promjena vlasništva platforme Seemore SATchannel ima utjecaj i na određene tehničke izmjene u pružanju usluge: OiV će nastaviti emitirati postojeću ponudu usluga i paketa u okviru platforme Seemore SATchannel putem satelita Hot Bird sve do 1. siječnja 2007. godine. Do tog se datuma sve postojeće prijemne antene trebaju okrenuti prema novom satelitu...

Digi satelitska televizija d.o.o. će, kao pogodnost postojećim pretplatnicima Seemore-a, izvesti slijedeće radnje:

1. Kontaktirati postojeće pretplatnike kako bi dogovorili posjet kroz mrežu autoriziranih zastupnika i instalatera u Hrvatskoj
2. Prilikom posjeta pretplatnicima, zastupnici i instalateri će sa svakim pretplatnikom potpisati novi ugovor
3. Instalirati novi digitalni prijemnik i aktivirati novu autorizacijsku karticu pristupa (Smartcard)
4. Usmjeriti pretplatnikovu satelitsku antenu prema novom satelitu, Intelsat 10-02 na poziciji 1 stupanj zapadno
5. Preuzeti postojeću Seemore karticu od pretplatnika bez naplate dodatnih troškova.

Do 15. prosinca 2006. nazovite Digi TV na broj: 062 300 333 gdje će Vas naši operateri upoznati s detaljima novog ugovora. Služba za korisnike je dostupna svaki dan od 8 do 22 sata.

Digi TV je usluga digitalne televizije s najbržim rastom u središnjoj i istočnoj Europi, s više od šesto tisuća pretplatnika. Trenutno je usluga Digi TV dostupna u slijedećim zemljama: Rumunjska, Mađarska, Slovačka, Češka Republika, a od sada i u Hrvatskoj.

Hvala Vam na povjerenju,

Odašiljači i veze d.o.o.
DIGI satelitska televizija d.o.o."

Onda nađoh na nekom forumu: "Svi postojeći pretplatnici See More paketa trebali bi dobiti besplatan zamjenski digitalni satelitski receiver koji će biti kompatibilan sa novim kodiranjem i novim servisima koje nudi DIGI TV (npr DVB titlovi)... Osim digitalnog satelitskog receivera, postojeći pretplatnici dobiti će besplatnu zamjensku karticu i mogućnost besplatne promjene antenske pozicije na 1° zapadno. Što se tiče starih i novih seemore pretplatnika, u roku od tjedan ili dva bit će obaviješteni putem pošte na kućnu adresu o svemu što trebaju znati sad kad mijenjaju mrežu."

Pojavila se nova web stranica: http://www.hr.digi.tv . Na njoj do dana današnjega nema popisa ni zastupnika ni instalatera.

Elem, muž je do sada zvao njihov broj 062 bar deset puta. Početkom veljače (a 1.2. ugasio se Seemore paket na satelitu) rekoše mu da je na popisu HITNIH slučajeva. Ispostavilo se da na području Istre postoji jedan jedini instalater, i to u Puli. Do kojeg se uspjelo doći. Ali koji traži da mu se plate putni troškovi od 120 kn. Do sada je instalirao desetak DigiTV paketa u Umagu. Ajde, dođi, što sad, ak nema drugog načina... Pa smo čuli od nekih drugih koristika Seemore-a u našem gradu kako su ih vozali i veslali i obećavali da će im doći instalateri, i to iz Umaga, i čak im zakazali termin. Instalateri se nisu pojavili. Pa se uspostavilo (u jednom od kontakata s ljubaznim službenicima na telefonu 062) da im se pomiješao popis instalatera s popisom zastupnika. Jer, zastupnici samo pružaju uslugu potpisivanja ugovora. A instalateri se vješaju po krovovima i preusmjeravaju antenu i donose novi receiver i montiraju ga i stavljaju u njega program koji lovi potrebne kanale, i još donose novi ugovor. Tak da su instalateri "prave" face za prelazak na DigiTV. A službenici su ljudima najavljivali dolazak običnih zastupnika. Koje na koncu nisu niti obavijestili da su im smjestili. Pa su se zastupnici čudom čudili kad bi ih nazvao neki nabrušeni korisnik i iskitio prek telefona.

Došao majstor iz Pule u subotu. Donio tehniku, popeo se na krov. Izmamio još 150 kuna za prijem HBO kanala, kojeg nema u osnovnom paketu DigiTV-a. Stavio čovjek novi prijemnik, pokrenuo program za lovljenje kanala, uzeo lovu, rekao da će račun poslati poštom (!), objasnio kako pretraživanje kanala može trajati 20 minuta, ali i 24 sata. Kako se njemu nije ostajalo satima u našem toplom domu, otišao frajer.

Ni nakon nekoliko sati nije nam se ukazao niti jedan kanal. Ako što i vidiš, vidiš s prekidima, ne čuje se ton, na ekranu su kvadratići kao kad gledaš oštećeni DVD. Zove muž 062, izrecitirao broj ugovora i ostale generalije i ispričao što mu predstavlja problem. Ispostavilo se da je instalater pokrenuo staru verziju softwarea za traženje kanala. Uz upute ljubazne službenice s druge strane žice, dragi je pokrenuo novi program, ona je nešto tamo mrdala i nakon nekog vremena pojavilo se dvadesetak kanala. Yes!

He, priči ovdje nije kraj. Kanali poslije broja 20, među kojima je i doplaćeni HBO, i dalje su s greškama u prijemu. Na dnu ekrana se za svaki kanal pojavljuju dva podatka, jedan je postotak kvalitete signala. Dragi opet nazove. "Čujte, kvaliteta je preniska, trebate pozvati instalatera da to popravi, nije dobro namjestio što je trebao namjestiti... Ako vam pokuša naplatiti ponovni dolazak, tražite ga račun pa ćemo vam mi taj novac vratiti." Priča danas završava s dogovorom da će instalater opet doći u Umag u čeprpak. Živi bili pa vidjeli.

Treba li se svemu ovome čuditi? Mislim da smo i previše oguglali na ovakve situacije. Neposlovnost, muljanje, varanje, dodatni troškovi, čekanje – toliko se udomaćilo da se fakat iznenadimo kad nas netko ljubazno pozdravi (kao ja, kao ja!) na ulasku u trgovinu, kad vam netko kvalitetno obavi uslugu ili proda proizvod bez greške.

...Majstor za krov mi se još nije pojavio na pragu. Da bi se popelo na krov, treba uloviti par suhih dana. Koje nismo uspjeli do sad poloviti. Sinoć je bilo nevrijeme, pljuštalo na sve strane, meni se lijepo slijeva niz nedavno okrečene zidove...

...Zdravlje dobro, hvala na pitanju. Samo dva nosa nešto cure, ali ćemo to riješiti prije odlaska na krštenje.

...Zbirka policijskih viceva rasprodana je, očekuje se uskoro ponovno pojavljivanje u prodaji, bit će je moguće nabaviti i u kioscima Tiska (tako je barem najavljeno). Pisanje i pričanje viceva radije ću prepustiti nekim drugim blogerima, a imamo ih...!

Jučer je u Umagu održana promocija zbirke "Policija, otvorite molim!", autorice policajke Tajane Bašić, profesorice engleskog jezika na Policijskoj akademiji. Donja sličica preuzeta je s web stranica MUP-a:



Izdane su dvije verzije zbirke, jedna na hrvatskom jeziku, i jedna na engleskom. Hrvatska verzija sadrži 276 policijskih viceva, engleska skoro upola manje. Naš specifični humor i igra riječi (kao što je npr. "vucibatina") pokazali su se izuzetno teško prevedivima. Prostih viceva nema, ali postoji želja i nada da će autorica nakon umirovljenja objaviti i zbirku takvih.

"Ideja o knjizi stara je pet, šest godina, ali se nisam usudila izreći je glasno, bojala sam se da neće naići na dobar odjek. No kad je došao ministar Ivica Kirin i ispričao vic, znala sam da sad ideju mogu izreći glasno - s veseljem priča autorica zbirke.(Izvor: 24sata, 15.09.2006.)"

Sinoćnju promociju pratilo je stotinjak gledatelja, među kojima su najbrojniji bili pripadnici MUP-a. Bila je ovo druga promocija zbirke u Hrvatskoj. Prva u Zagrebu, naravno. Ugodno me iznenadilo što je načelnik naše policijske postaje bio pokretač ideje da se promocija održi u Umagu. Prvu je promociju popratilo sudjelovanje Željka Koenigsknechta a u našem gradu – umaškog policajca, inače poznatog kao zabavljača. Mala trema na početku vrlo je brzo nestala. Družili smo se skoro sat vremena. Kako se uskoro sprema i druga zbirka (novih) viceva, koji autorici stižu svakodnevno na njen mail, naš je lokalni policajac pričao i objavljene i neobjavljene viceve, komentirajući ih i prilagođavajući lokalnim prilikama.

U kući imamo dva toplomjera. Digitalac i živin. Kad se starija Potočnica rodila, kupili prvi digitalac. Skup bio. Brz, al pišti kad izmjeri temperaturu, pa ti se dijete zbudi ako je spavalo. I nije baš uvijek pouzdan, i lako se kvari. A ba(k)terije nisu neke uobičajene da ih možeš kupiti u supermarketu. Do sada smo tri digitalca promijenili. Klasiku od živinog toplomjera koristimo za kontrolu, ali i sve češće kako su curke starije pa mogu mirno ležati ili sjediti pet minuta. Tih živa-hnih toplomjera promijenili par, znaju se razbiti pa onda loviš srebrne kuglice po parketu ili tepihu. Pobereš ih, baciš u smeće i odšetaš u ljekarnu po novi. Koji je puno jeftiniji od digitalca.

Kad mi je starija Potočnica klonula u ponedjeljak i izjavila da se ne osjeća dobro, izmjerila je temperaturu s digitalcem. 36 s nešto, ali se ta šestica miješala s osmicom, onak blinkala. Zato je tajo uzeo starinski toplomjer, streso ga i dao djetetu. 37.1°. Sutradan ujutro dijete si samo mjerilo temperaturu. Kaže, isto kao sinoć. Dobro je, ak ne može bolje. Dođem doma u podne, njoj temperatura opet ista. Kako su mi neki prekaljeni roditelji rekli, gripa je započinjala s tak povišenom temperaturom pa tek onda išla u nebesa. Došao i tajo s posla, pita za zdravlje. Curetak opet sjeo, uzeo toplomjer pod rukicu i mjeri. Opet isto. Pih. Odem ja u drugu smjenu. Zvoni telefon. Kaže dragi da je otkrio zašto dijete ima uvijek istu temperaturu.

Dok joj je pružao toplomjer da predvečer opet izmjeri temperaturu, automatski (kak mi stariji i mudri to radimo) otrese instrument. I sine mu... Pita Potočnicu da li je stresla toplomjer svaki put prije mjerenja... Otkud dijete zna da treba stresti kad joj nitko nije rekao?!...

"Kad živa u toplomjeru dođe u tanki dio cijevi, ne vrati se nazad u deblji dio cijevi tj. na dno toplomjera zbog posebne konstrukcije toplomjera (dodatnog tanjeg dijela kapilare) i površinske napetosti žive. Takvi termometri imaju svojstvo da 'pamte' najvišu temperaturu koju su izmjerili.

Kao što je poznato, princip na kojem funkcioniraju termometri (obični i medicinski) se zasniva na širenju tekućine - bilo žive, bilo alkohola - uslijed povišenja temperature. Termometri se, stoga, sastoje od rezervoara s tekućinom te tanke cijevčice po kojoj se tekućina 'razlijeva' ovisno o temperaturi. Detalj njihove konstrukcije se vidi na donjoj slici lijevo: iz rezervoara se nastavlja tanka cjevčica po kojoj se širi tekućina.



Za razliku od običnih termometara, toplomjeri s kakvima mjerimo našu temperaturu, imaju na početku tanke cjevčice još jedan tanji dio (vidi sliku iznad, desno). Funkcioniranje te kapilare se može objasniti na slijedeći način. Zamislimo da stavljamo hladni toplomjer ispod ruke. Zbog povišenja temperature, živa izlazi iz rezervoara i širi se po cjevčici. Nakon oko pet minuta, toplomjer se termalizira - temperatura žive i stakla postane jednaka našoj tjelesnoj temperaturi. Vađenjem toplomjera, živa se hladi i stišće se nazad u rezervoar. Međutim, kapilara je tako tanka da se, uslijed površinske napetosti žive, njen tijek prekida. Ispod kapilare živa se i dalje povlači u rezervoar. Iznad kapilare živa ostaje u cjevčici. I pokazuje najvišu temperaturu koju je izmjerila. To je ujedno i razlog zašto toplomjer moramo protresti da se 'živa spusti' - tom trešnjom mi živu iz gornjeg dijela cjevčice natjeramo da ipak prođe kroz malu kapilaru nazad u rezervoar. (M.Basletić, PMF) "

Bili smo u nedjelju, naravno, i na dječjem maskenbalu u hotelu Umag, na Punti. Starija Potočnica nije htjela s nama, ali se povezla i igrala s curama odbojku u blizini hotela. Vani bilo prekrasno vrijeme. Prestala bura puhati. Pogled iz hotela:



U hotel došli među prvima. Dočekali nas organizatori i animatori, i babe iz Zajednice žena koje su prodavale lutriju. Sjeli se dragi i ja, naručili kavu od prpošnog konobara. Uskoro se popunila dvorana. Započela okupacija malih maškara. Program je trajao dva sata. Ples, pjesma, smijeh, bacanje korijandola, špricanje sprejevima. Zeznuli smo se što smo sjeli za prvi stol do plesnog podija. Prvo nam se uvalila neka baba, umorila se stojeći i gledajući unuče. Da je bole noge, jel može sjest. I sjede ne dočekavši odgovor. Lijepo nam okrenula leđa. Naslonila se na stol, srušila vazu, povukla stolnjak. Pa se primirila. Nas dvoje se zgledali, slegnuli ramenima. A što uopće učiniti? Babac otišao, nije prošla minuta, evo ti druge babe – sjede na stolicu. Ta ni pitala nije. Onda je došla neka zaigrana mater koja je ispred nas pokušavala ulovit dijete. Bez riječi stavi ona svoju torbu na stolicu s našim jaknama. Okrene se i ode. Valjda smo joj izgledali pošteno, pa se usudila povjerit nam torbicu... Onda nam je onaj konobar-veseljak onako odokativno naplatio dvije kave sa šlagom 22 kn. Ipak je uzeo samo 20, nismo imali sitnog, a ni on. Pa smo jedva dočekali kraj. Organizatori su ove godine podijelili deset nagrada, što je za svaku pohvalu. Jer su osim onih, već odavno pretplaćenih na nagrade (djeca poznatih mama i tata, of kors), nagradu dobili i još neki. Dijete nam se naplesalo, ali i razočaralo, jer se u dubini svoje plave duše potajice nadala da bi mogla ipak nešto osvojiti. I tak. Slijedeće godine više ne idemo. Tko ih šljivi.



Nedjelju završismo na ledu. U Poreču je bilo besplatno klizanje za maškare, čuli na radiu. Starija opet nije htjela s nama, ter smo nas troje sjeli u auto, naoružali se maskama i klizaljkama. Nije bilo puno klizača. Bila su dva besplatna termina, jedan za djecu, drugi kao za odrasle. Mi došli na odrasli termin. I bilo nas je cirka negdje oko 5 odraslih, ostalih dvadesetak - klinčadija, hihihi. Lijepo se naklizali. Super akcija, tko god da se dosjetio.

Jučer je, dakle, završilo s maškaradom. Još je u ponedjeljak popodne manja Potočnica išla u školu na maskenbal, i to je bilo to. Starija je bila neka nje-nje, umorna, i predvečer joj otišla temperatura na 37°. Ostavili je jučer i danas doma. Počela je harati gripa, u razredima ih po par nedostaje. Ter je veliko dijete odspavalo dva dana, odmorilo se, skupilo snagu. Temperatura se nije dizala, ne boli je ništa, i sutra se vraća u školicu. Mlađa bi rada umjesto starije sad malo bolovala, što god nas ostale tišti i boli – i ona se okiti istim simptomima. Empatično dijete, hihihi. No, ništa od toga, valja ići u školu i na treninge.

Sinoć me dragi vodio na predstavu. Ihaaa, koliko dugo nismo nas dvoje išli sami negdje, a da to nije šoping! Djeca su sad dovoljno velika, ne idemo nigdje daleko, nosimo mobitel, pa i vrijeme nam je da tako odemo. Ponekad, negdje. Gledali smo Audiciju 4. Puna dvorana (bivša kino- sad je zovu kazališnom). Dva sata bradatih viceva, već viđenih fora s tek pokojim osvježenjem. Smijali smo se, nije da nismo, ali smo ostali pomalo razočarani. Ulaznica 40 kn. Šteta novaca.

U petak opet idemo van. Promocija je knjige s vicevima o policajcima. Ne idemo zbog knjige ni «autorice» knjige, nego zbog najavljenog stand-up komičara – lokalnog policajca. Otkačenog, koji i inače priča viceve o policajcima. "Uz pomoć smijeha do boljeg zdravlja", tako danas piše u Metro expressu. Mi se tog pridržavamo...

Da završim sa subotnjom velikom redutom. Skupila se na parkiralištu na Novoj obali hrpa maškara. Neki su već dobrano bili zagrijani pivom i ostalim tekućinama, neki su se blago smrzavali. Sunčan dan obećavao je vatromet boja. I tako je i bilo. Najatraktivni je bio orkestar iz Muggie. Uigrana ekipa, a ima ih još sedam i nastupaju okolo, koliko sam čula. Fenomenalno sviraju. Kad su zastali u ulici i priredili nam kratki koncert, slila se publika i oduševljeno pljeskala. Kažu da su maškare u tom malom pograničnom talijanskom mjestu već tradicionalno bogate i vesele. I neke naše maškare gostovale su kod njih prethodnih godina. Da ne zanemarim i ostale sudionike umaške redute - bilo je tu i pčelica, i ptičica, i miševa, i Tirolaca, i stolnih nogometaša, i svinja, i praljudi, mornara, Kineza, gljiva...

Još danas i gotove su maškare. Preživjeli smo. Bilo je veselo, pomalo naporno, sunčano, vjetrovito.

U subotu su održane dvije redute, povorke gradom. Prije podne je dječji žamor zavladao ulicama. Maknuti su auti s ceste (neke su odvezli vlasnici a neke bogme i pauk), grad je postao pješački raj. Bura je brijala, sunce pičilo. Mali dječji nosevi se crvenjeli. Glazba, zviždanje, škljocanje aparata. U cijeloj toj priči opet ista stvar – roditelji su većinom zasjenili djecu. Ajde, najmlađe u povorci voditi za rukicu, potpuno mi je jasno. Al onda mame uhvate dječicu za rukice i stave ih između sebe, tak da vidiš samo mame a djecu jok. Umjesto da one budu unutar kolone i djecu stave van. O roditeljima koji su se zaletavali u dječje grupe s fotoaparatima i kamerama bolje i ne pričati. Kad se reduta pojavila na trgu, nije se znalo tko pije a tko plaća. Djeca su prvo pokušala kružiti trgom, ali su odustala. Onda su se poslagala ispred improvizirane pozornice, svaka grupa sa svojom tetom i transparentom (da se zna koji su i što predstavljaju). Na uzastopne molbe voditeljice da se odrasli maknu i budu publika a ne sudionici redute, nitko živ se nije odazvao. Opći kaos. Djeca izgubljena. Dozivaju ih susjedi, bake, tete, roditelji navlače za kostime, tete iz vrtića svako malo provjeravaju brojno stanje svojih grupa... Trajalo je sve to jedno sat vremena. Meni je bilo dvadesetak minuta čist dosta. Maknula se iz gužve i vratila u radnju.




Kad se dan prepolovio, odjurih doma. Trebalo je pripremiti ručak i pomoći mažoretkinji u pripremi za njenu redutu. Već smo se večer prije zakačile na noževe. Njen se kostim, naime, sastojao od suknje s volanima i majice na jedno rame na kojoj je pričvršćen volan. Ispod je trebalo staviti dovoljno slojeva crne odjeće kako se ne bi smrzla. A vani je bilo za kapu i rukavice. A moja je starija kćer važno odlučila kak će ispod te triko-majice-s-jednim-ramenom odjenuti laganu crnu dolčevitu. Mhm, moš mislit. Elem, ta je noć završila u suzama.

Na kraju je ipak odjenula (na potkošulju, naravno) dvije dolčevite i jednu dugorukavnu majicu, pa tek onda kostim. Na nogama crne čizme (na sreću da ih inače ima) i crne rastezljive hlače. Rukavice, kao, nisu smjele nositi. Izjurila van ko furija, nadurena, nezadovoljna, uvjerena kak izgleda debelo. U crnom. Aha. Spoj su cure imale trifrtalj sata prije početka povorke. Povorka je gmizala gradom dva sata. Znači, skoro tri sata svježeg zraka, bure, zavjetrine, sunca. Bilo je šareno, bilo je i originalno ali i već viđeno. Bilo ih je i dobrano nacvrcanih. Pojedine grupe kasnile su u fazi pa je bilo i praznog hoda između njih – dok je jedna grupa bila na kraju ulice, druga bi se tek pojavila na početku. Mažoretkinje su priča za sebe, one najčešće osvajaju nagrade, djevojčice, djevojke i "babe" raspoređene u četiri grupe cijelu godinu se pripremaju za feštu.




Nastavak slijedi...

Sinoć sam bila na predstavi. Ksenija Prohaska gostovala je u mom gradu. Priča o Edith Piaf. Maestralno. Sat vremena uživanja u priči, pjesmi i glumi.

Kad te krene, onda te krene... Jučer sam dragom razvalila laptop, službeni. Osnažila sam, izgleda, pa je obično vađenje USB-a rezultiralo čupanjem dijela utikača. Makina crkla, ugasila se, ni da bi.

Onda me i na poslu sastavilo. Popodne mi nešto zapelo u stroju, prolupalo. Probala popraviti, nisam uspjela. Dragi mi obećao danas doći. Nadam se da će riješiti kvar sam, da ne moramo servisera zvati. Svaka čast serviseru, fakat je dobar al mu treba platiti i ruke i put do ovamo i natrag. Pa me više košta njegova kilometraža nego servis. Nešto ćemo improvizirati. Tako da mi je sad tišina u radnji. Vani rominja dosadna kiša (majstora za krov još uvijek psujem i čekam par suhih dana da može doći), čuju se koraci na ulici. Baš depresivan dan.

Gledam prognozu za vikend, najavljuju sunce. Da bar. Ove godine je program maškara donekle izmijenjen. Vrtićka reduta ilitiga povorka kroz grad bit će u subotu ujutro. Isti dan popodne slijedi "velika", odrasla. Na sreću, dječji maskenbal održat će se ipak u hotelu, u nedjeljno rano popodne. Mlađa Potočnica već je triput promijenila ideju za masku. Jedna od ideja uključuje crnu majicu i crne hlače ili štrample. Moš mislit, baš djecu oblačim u crninu. Imaju obje crnu dolčevitu al sa šljokicama po cijeloj prednjici, onak za svečanije zgode. Crne lasteks hlače velika ima, i to joj taman treba za veliku redutu. Kupila sam na tržnici crnu dolčevitu za 50 kn, pa nek i jedna i druga nose. Mlađoj smo našli neke tamnocrvene hlače, proći će.

Maškare mi padaju u nezgodno doba godine, baš u vrijeme najveće besparice. U veljači mi je i registracija auta, i za to ode lova. Još je tu i rođendan starije. Ove je godine ipak odlučila pozvati veće društvo. Lani ih je pozvala 17, došlo je 16 pišulja. Ove godine smanjila popis za jednu, iako je samoj sebi svečano obećala da će biti puno manje društvo, jer se ovako cure raspodijele u grupice. Jedne slušaju glazbu s mobitelčića, neke nabadaju po glasoviru, neke tračaju, neke čitaju časopise... No, njen rođendan, njena volja. Obzirom da su već neki u razredu prestali s takvim slavljima, vjerujem da će i ova moja nagodinu izvesti par cura u slastičarnu ili pizzeriju.

Nakon što se vratimo s krštenja u Zagrebu, treba ispuniti rođendansko obećanje i velikačkoj kupiti dvije bijele mišice. Zaželjelo dijete još prije ohoho vremena, tajo obećao nadajući se kako će je napustiti želja. Hihi, nije. Tako da u ožujku imamo potragu za miševima piševima. Potočnica obećala kako će ih paziti, maziti, čuvati, hraniti, čistiti. Proučava ovih dana savjete o uzgoju. Živi bili pa vidjeli. Bijele miševe...

Vjerovala sam ti. Bolje da nisam. Izdao si moje povjerenje. Činilo se da si pošten, samouvjeren, čvrst, kao da sve znaš i sve možeš. Obećavao si mi sigurnost i miran san.

Na početku je tako i izgledalo. Podnijela sam i sve tvoje... suradnike. Mjesec dana sam pospremala za njima, nudila piće i kavicu. Nisu me šljivili ni pet posto, ali rekoh sebi – on sigurno zna što oni rade. I nakon što ih više nisam morala gledati, uslijedilo je razdoblje uživanja. Nismo se vidjeli, ali sam te se sjećala s osmijehom. Naročito kad je puhala bura ili padala kiša.

Zatim je uslijedilo otriježnjenje. Nisi ti tako dobar. Svi ste vi isti. Muljatori. Prvo je počelo curiti u dnevnoj sobi. Jedan zid. Pomislih da je to zbog susjedove antene. A nije. Na slijedećem nevremenu smočio mi se i drugi zid. Curkom je curilo. Muž i ja smo ti skidali sve svece s neba. A tek prekjučer...

Slapovi Nijagare u dnevnoj sobi. Vlažan zid u spavaćoj sobi.




Povratak u prošlost. Kad smo pet godina s ručnicima i rajnglicama tumarali po stanu i pokušavali pokupiti vodu što se slijevala kroz krov i krovne prozore. Nikad se nitko nije udostojio doći pogledati štetu što je nastala. I kad smo konačno uspjeli skucati neke novce i zajedno sa skupljenom pričuvom dati TEBI da nam središ krov, staviš novu izolaciju, nove kanalice i nove krovne prozore, ti nas iznevjeri. Mogli smo si kupiti novi auto s tom lovom, otići na krstarenje, odjenuti se i obući, poplaćati sve dugove. Kako smo ispali naivni. I muž i ja. E, majstore, majstore... Već ćeš ti meni naići. Do tada će se u mom srcu skupljati jal i gnjev i bijes i srdžba. A kad te ja dohvatim...

Prvo Trst. Bili cijelo popodne, obišli hrpu trgovina. U Čip storu – zimske jakne po 20-30 eura, svakakve. Hrpa traperica, svakakvih. Nije to sad neka vrhunska kvaliteta, al da se naći. No, jakne svi imamo, traperice isto. Ništa nismo kupili. Bata – još uvijek čizme dominiraju, ali se pojavljuju i balerinke. U sto varijanti. Cijene: 30-70 €. Velikoj Potočnici se ništa nije svidjelo. Treba sad nešto naći za staviti na nogu, a da nije predjetinjasto i preženskasto. Bit će teško, već predosjećam. Elem, prošetali i Batom i išetali van. Muž čeka još jedan val sniženja, još od lani šacuje jedne cipele al mu je previše dati 90 eura za njih. Kad budu 50, onda će ih uzeti. A bit će. Svratili u supermarket, po Nutellu. 750 g, 3.60 €.

Torri del´Europe. Prvo na pizzu i kebab, pa u obilazak. Starija si našla par prekrasnih majica, po pet ojra. Među njima i ove:



Ja si našla suknju za deset ojra, dragi kupio prekrasnu košulju za neki petnaest, mlađa Potočnica dobila suknju sličnu maminoj, za malu Doru vidjeli prekrasnu haljinicu kojoj nismo odoljeli. I tak, svakom po malo kupili. I nismo iskoristili sva sniženja. Gužva je bila, onak subotnja. U sportskim dućanima redovi po desetak metara. Skije, odijela, tenisice, sniženje do 80%. Mi smo cure već opskrbili u Turbo sportu, po 200 kn skijaško odijelo, vrhunske kvalitete, crveno-bijelo ili bijelo-crveno, hrvatsko...

Vratili se umorni, ali zadovoljni. Iako ćemo zbog obuće još koji put morati prokrstariti trgovinama. U nedjelju ujutro zapalili za Poreč. Vrijeme neko napol-napol, nit sunca nit kiše. Neka se jedra nazirala na moru, a nasred travnate livade svijetli se šatorski kompleks. Šef klizališta nas dočekao kao stare znance. Rukovali se s njim, osjećala sam se ko VIPovica. Zapamtio nas. Pa baš da ima još koja otkačena obitelj koja kliže i dolazi joj se iz Umaga u Poreč, baš i nema. Lijepo se naklizali sat vremena, nije bila prevelika gužva. Radili malo gluposti (na posljednjoj klizačkoj fotki smo muž i ja), zabavljali se. Dobili pohvale od jedne gospođe, da kližemo kakti profesionalci. Pitala me koliko dugo kližem. Rekoh, od desete godine. Što, deset godina? Hehe, mal dulje, trideset i pet... Od gazde se srdačno oprostili na odlasku, najavili se još koji put. Vani su još jezdile jedriličice po moru, sunce se čak promolilo.






Vratili se u stambeni džumbus. Čekao nas linoleum da ga stavimo u kuhinju. Dragi u subotu okrečio kuhinju. Hladnjak i jedan kuhinjski element našli azil negdje drugdje u stanu. Iz elementa izvadila sve posude i poslagala po stolovima, da lakše premjestimo namještaj. Urnebes u stanu. Ajde operi pod, pokušaj izribati što se da. Izmjeri kuhinju. Inače, u cijelom stanu nemamo niti jedan pravi kut, sve auzvinkl. Ter smo si crtali raznorazne trapeze, mjerili kutove, izuzimali štednjak iz površine (da ne bih još i njega premiještala, pa da padnem u nesvijest što sve iza njega ima). Pa smo lijepo sve iskrojili i onda uvalili u kuhinju. (Na svu sreću da sam se udebljala, da imam neke snage za pomoći podignuti...) Ala, razlike drastične! Ispala mi kuhinja veeelika, pa svijetla. Još će mi se svidjeti boraviti u njoj...



Onda je trebalo vratiti posuđe u ormarić. Je, al treba i ormarić oprati, idealna je prilika za to. Ajde, operi i to. Usput trčkaraj do kupaone, sredi je koliko-toliko, popodne dolaze prijatelji na kavu. Elem, uspjeli smo sve vratiti na mjesto. Sad još dragog čeka lijepljenje pločica. Kvadrat, nije puno, na svu sreću. I onda farbanje elemenata i hladnjaka. Kad se to već radi, onda će prefarbati i kutni stol, da bude pasent. I još dvije lajsne treba ukucati. I to bi valjda trebalo biti to. Nadamo se. Još da riješimo problem s prisilnim upraviteljem zgrade, da se stubište dovede u red, bit će sve ko curica. Ovako je šok (pozitivni, naravno) kad upadneš prvo u derutno prizemlje, onda se popneš pa dođeš na čisto i okrečeno drveno stubište a onda se nađeš u sređenom stanu. Iako mi niti ne primjećujemo više otpalu žbuku i žice po haustoru, ali kad ti netko dođe – može se prepasti.

Nedjeljno popodne proveli u ljudovanju s prijateljima. Djeca se više ne igraju cijelo vrijeme. Dvoje dvanaestogodišnjaka, mlada dama i mladi gelipter, ne nalaze više zajedničke teme. Jedan dan razlike što se rođenja tiče, a svemir ih već dijeli što se interesa tiče. Uskoro ćemo se izgleda sastajati u šestero, ove dvije mlađe pišulje, jedna naša i jedna njihova još češljaju lutke, igraju društvene igre. Dok i one ne odluče provoditi vrijeme u svom društvu. A onda ćemo izgleda mi starci morati sami.

I sad ti nešto radi i zaradi. Subotom. Kad kiša cmolji i vani nema žive duše. I čekaj podne da pobjegneš preko granice... Želim vam ugodan vikend. Odmorite se kako god znate, čuvajte se gripe!

U Poreču je otvoreno montažno, natkriveno klizalište, površine terena 300 kvadrata. Korištenje klizališta i najam klizaljki za sat vremena izosi 25 kuna. Radno vrijeme klizališta: svaki radni dan od 10.00 – 22.00, vikendom do 23.00 sata. Pokaže li se ova ideja uspješnom, klizalište će se ponovno otvoriti slijedeće zime. Moji mili jučer bili prvi put. Dvadesetak klizača. Kako moj dragi ima svoje klizaljke, dobio popust, platio ulaznicu 15 kuma. Klizalište inače održavaju Francuzi, isti oni koji su boravili i u Umagu i u Puli lani. Kuže nešto malo talijanskog ali hrvatski jok. Kupiš ulaznicu, predaš je iznajmljivaču klizaljaka, pa mu kažeš ili prstima pokažeš koji broj trebaš. U Umagu su imali papirić s brojkama, pa samo prstom uperiš u traženu veličinu.

Cijela familija se sprema u Poreč u nedjelju. Iha, nisam se klizala mjesec dana. Zadnje klizanje proživjela u Sisku, onak po pola leda, pola vode. Kad je bilo 15 stupnjeva. I nenatkriveno klizalište. Već 35 godina. Ovo porečko klizalište radi do 4.3. Moći ćemo bar još jednom, dvaput otići. Ako uspijemo ukomponirati sve planirano. Za tjedan dana je karneval. Krajem mjeseca velika Potočnica slavi 12. rođendan. A prvi vikend u ožujku imamo krštenje male Dore u Zagrebu. Bar neće biti dosadno vikendima.

Sutra pak odosmo u Trst. Pogledat jel ostalo još štogod od sniženja. Na Bloku, na samom graničnom prijelazu iz one male državice što je zovu Slovenijom u Italiju, zatvara se uskoro trgovina odjećom, tzv. Cheap store. Sniženja su 80% (ne DO 80 nego 80, ej). A još uvijek traju i sniženja u sportskom dućanu u Centru Giulia. I u dosta drugih trgovina, tako mi rekoše. Valja narasloj djeci kupiti nešto odjeće za pramaljeće. A bome i cipele.

"Novigrad se razvio na otočiću koji je u 18.st. spojen kopnom. U pisanim dokumentima Novigrad se spominje kao Neapolis u VII. st. odnosno kao Civitas Nova u IX. st., a od XII. st. u crkvenim izvorima kao Emona, Emonia, Aemonia. Proživio je razdoblja bizantinske, franačke, njemačke, mletačke, napoleonske, austrougarske i talijanske (1918-1943) uprave. Sačuvao je srednjovjekovnu mrežu, ruševine, zidine i kule s kojih se branio. Unutar gradića nekoliko je gotičkih kuća, gradska loža i stambene palače. Župna crkva Sv. Marije, Maksimilijana i Pelagija izvorni je oblik dobila u starokršćanskom razdoblju (V-VI st.) u vrijeme osnivanja Novigradske biskupije. Zaštitnik grada Novigrada je Sv. Pelagije, koji se slavi 28. kolovoza. Prema posljednjem popisu, grad broji 4000 stanovnika."

U nedjelju smo prošetali Novigradom i svratili na zalazak sunca u Lovrečicu. Lovrečica je malo mjesto između Umaga i Novigrada. Prometa baš i nema, prije nekoliko godina sagrađena je obilaznica. Mjestance je devastirano gradilištima, hrpom apartmana. Sagradi se zgradurina, prodaju apartmani, pa hop! slijedeće godine ispred te zgrade nikne nova koja ovoj zakloni pogled na more. Šteta...

Danas je točno godinu dana kako je moj tajo zauvijek zaklopio svoje oči. Nedostaje mi neizmjerno...

Miss Universe Hrvatske završio. Potočnice su nas nagovorile da odgledamo, iako smo dragi i ja htjeli prebaciti na neki drugi program nakon predstavljanja natjecateljica. Mislim, vidjeli smo ih, svatko od nas je rekao koja bi djevojka trebala pobijediti. Obzirom da nemamo namjeru trošiti na telefonske pozive po 7 kuna (što je izuzetno bezobrazna cijena poziva, usput budi rečeno) i time utjecati na izbor misice, čemu sad dalje gledati prijenos? Uopće ne uživam u praćenju takvih svečanosti.

Mario Sedmak valja bisere poput "laskava kruna", Tušekica je lijepa ali ukočena poput Tatjane Jurić i njih dvoje mi nikako ne pašu uz neki izbor za miss. Prije za koncert šansona, ako već moraju nešto voditi. Što se djevojaka tiče, izmučene su, ukočene, neke i vidljivo neraspoložene. Stalno sam u strahu pri praćenju takvih zbivanja hoće li se koja spopiknuti i pasti. Na kraju se skoro prosuo po pozornici šef Kraljević.

Prvo su ljepotice plesale po pozornici. Svakojako. A obukli ih ko na sletu – četiri po četiri u istu odjeću, valjda da znaju koja pleše u kojoj koloni. Pa su ih predstavili. Onda su ljudi glasovali pa izabrali deset djevojaka koje idu dalje. One tri plesačice-sirene koje su se pojavile uoči razgolićenog izlaska djevojaka mogle su bez problema biti uvrštene među tih prvih deset ljepotica. Ali su svejedno svih dvadeset djevojaka skinuli u kupaće kostime, nek se vidi raskoš hrvatske ljepote. Zašto djevojke koje su ispale iz užeg izbora moraju ponovo defilirati pred publikom i ocjenjivačkim sudom? Njima su potonule lađe, neke su ili na rubu suza ili su već otplakale svoje iza pozornice ili kipte od bijesa…

Snimanje lijepih djevojaka za najavu u kupaćim kostimima odvijalo se ispred nekog zida obloženog drvetom, blicevi su bljeskali, cure su se pokušavale nasmiješiti i izabrati najbolju pozu. Pogledala sam službenu stranicu Miss Universe Croatia i nađoh slike natjecateljica s odbljeskom blica na drvenoj podlozi iza leđa, a ponegdje se još vidi i spoj dviju drvenih ploha. Nek probaju takvu sliku cure staviti u svoj book, ismijali bi ih.

Što reći o „originalnom“ postavljanju pitanja za najljepših pet djevojaka? Ja pobjegoh u spavaću sobu da ne slušam što je ljepoticama najdraža uspomena. Kojeg li pitanja! Gdje da tu cure ubace mir u svijetu???!!! I, recite mi, molim vas lijepo, da li su Talijani u žiriju imali simultane prevoditelje kako bi mogli ocijeniti odgovore djevojaka? Koji je kriterij ocjenjivanja najdraže uspomene? Duhovitost? Dirljivost? Elokventnost mladih dama? I zašto nisu pustili dame da odu nakon odgovora nego su morale statirati za vrijeme ocjenjivanja?

Nije pobijedila niti jedna naša favoritkinja. Sto ljudi – sto ukusa. Najljepša mi je bila Miss stila. Koja je ostala među deset manje lijepih. I Siščanka mi se jako svidjela, a nije ni pratilja postala. Lijepa je Jelena, svaka joj čast. I može biti sretna jer je dobila auto u trajno vlasništvo.

Sjećate li se ona dva čangrizava i zajedljiva starca s balkona u Muppetima? Ne mogu si pomoći…

Moje obje Potočnice se prijavile na Klokana. Alaj sam ponosita majka! Kćeri matematičarke od matere matematičarke, iha! Ova mala sva sretna što se i ona može dokazivati a ne samo starija sestra. A velikačka zaboravila na tugu i čemer koje je osjetila na završetku petog razreda, kad nije dobila nikakvu nagradu škole zbog sudjelovanja na Klokanu. Neka.

"Pod pokroviteljstvom Hrvatskog matematičkog društva, 15. ožujka 2007. godine, s početkom u 12.30 održat će se deveti put Međunarodno matematičko natjecanje ´Klokan bez granica´. U isto vrijeme s približno istim zadacima natjecat će se učenici u Austriji, Bjelorusiji, Brazilu, Bugarskoj, Kataloniji, Cipru, Češkoj, Estoniji, Finskoj, Francuskoj, Gruziji, Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji, Kazahstanu, Latviji, Litvi, Makedoniji, Meksiku, Moldaviji, Nizozemskoj, Norveškoj, Pakistanu, Poljskoj, Portoriku, Rumunjskoj, Rusiji, Srbiji, Crnoj Gori, Slovačkoj, Sloveniji, Španjolskoj, Švedskoj, Švicarskoj, Ukrajini, Velikoj Britaniji, SAD-u, Venezueli i Hrvatskoj."

Natjecanje se odvija u šest kategorija. Manja će rješavati zadatke Leptirića (2. i 3. razred OŠ), a starija Benjamina (6. i 7. razred).

"Motto igre-natjecanja ´Matematički klokan´ je: bez selekcije, eliminacije i finala. Igra se samofinancira članarinom sudionika-natjecatelja (mlađa je dala 10 kn, starija 15, op.P.). Prikupljena se sredstva koriste za organizaciju, pripremu zadataka i simbolične poklone svim natjecateljima."