Marketing
Pismo... razočarane žene
Vjerovala sam ti. Bolje da nisam. Izdao si moje povjerenje. Činilo se da si pošten, samouvjeren, čvrst, kao da sve znaš i sve možeš. Obećavao si mi sigurnost i miran san.
Na početku je tako i izgledalo. Podnijela sam i sve tvoje... suradnike. Mjesec dana sam pospremala za njima, nudila piće i kavicu. Nisu me šljivili ni pet posto, ali rekoh sebi – on sigurno zna što oni rade. I nakon što ih više nisam morala gledati, uslijedilo je razdoblje uživanja. Nismo se vidjeli, ali sam te se sjećala s osmijehom. Naročito kad je puhala bura ili padala kiša.
Zatim je uslijedilo otriježnjenje. Nisi ti tako dobar. Svi ste vi isti. Muljatori. Prvo je počelo curiti u dnevnoj sobi. Jedan zid. Pomislih da je to zbog susjedove antene. A nije. Na slijedećem nevremenu smočio mi se i drugi zid. Curkom je curilo. Muž i ja smo ti skidali sve svece s neba. A tek prekjučer...
Slapovi Nijagare u dnevnoj sobi. Vlažan zid u spavaćoj sobi.
Povratak u prošlost. Kad smo pet godina s ručnicima i rajnglicama tumarali po stanu i pokušavali pokupiti vodu što se slijevala kroz krov i krovne prozore. Nikad se nitko nije udostojio doći pogledati štetu što je nastala. I kad smo konačno uspjeli skucati neke novce i zajedno sa skupljenom pričuvom dati TEBI da nam središ krov, staviš novu izolaciju, nove kanalice i nove krovne prozore, ti nas iznevjeri. Mogli smo si kupiti novi auto s tom lovom, otići na krstarenje, odjenuti se i obući, poplaćati sve dugove. Kako smo ispali naivni. I muž i ja. E, majstore, majstore... Već ćeš ti meni naići. Do tada će se u mom srcu skupljati jal i gnjev i bijes i srdžba. A kad te ja dohvatim...
Post je objavljen 14.02.2007. u 10:02 sati.