Konačno dočekah te dulje dane. Kad je u 6.40 još mrak, još se kako-tako da izdurati. Ali da je u pol 8 još polumrak, to je depresivno. Curke se jutros u 7 digle a vani se vidi! Izašle van u pol 8, a ono dan dnevni! Sad se lakše razbuditi, ljepše nekako doći na posao. Po danu. A i popodne, kad idem na posao prije pol 5 - daaaan.

U tijeku su pripreme za maškare u mom gradu. Kostimi, koreografije, dogovori. Ove godine starija Potočnica treba pripremiti crnu dolčevitu, crne tajice i crne čizme. Dijelovi nekadašnjih suknji prepravljaju se u nove suknje. Čekaju nas tri dana veselja. Dvije povorke gradskim ulicama. Jedna vrtićka,



jedna velika.




Neka ih vrijeme posluži. A bilo je maškara i po magli, i po buretini, i po kišici. Jedne godine sručila se na grad prava snježna oluja. Taman je završila ophodnja gradom i maškare se skupile na parkiralištu gdje se trebalo još jednom predstaviti i proglasiti pobjednike, kad se smračilo, namrgodilo, počelo puhati. Pokupismo djecu i juriš doma. Dok smo uletavali u dvorište, rasuo se snijeg s neba. Nestalo ljudi. Ostale samo konfete.

Djeci je bio najmiliji maskenbal nedjeljom. Ali samo kad je u zatvorenom prostoru, u nekom od hotela. Pa se curke mogu normalno skinuti u kostime, i đipati i dripati do mile volje, i imaju se gdje – da izvinete – snužditi, tj. obaviti nuždu. I nama odraslima se tako sviđa. A ne u šatoru. Gdje je temperatura cirka oko 10 stupnjeva. Pa djeca ili ostaju u jaknama a ispod vire šarene krpice, ili drhture u laganim kostimima, kratkim rukavima i sličnom. Jer bilo bi baš zgodno i osvojiti koju nagradu. Iako svake godine ista djeca osvajaju torte, sokove, pače i vina ili slične prigodne nagrade. Njih par samo se zamijene za redni broj nagrade. Jer su im roditelji poznati. Nije da si ne daju truda, daju. Iako se nagrade daju za najoriginalniju masku a oni pljunu dobru lovu i kupe super masku. Dok drugi šminkaju djecu, šivaju, sastavljaju i farbaju pripadajuće rekvizite. Tko im je kriv... Ove godine još vjerojatno odemo na taj dječji maskenbal, ukoliko bude hotelski smješten. Slijedeće nas godine neće vidjeti. Moja velika cura uskoro navršava 12 godina. I bit će preozbiljna za dječji maskenbal, hihihi.

Jučer sam bila malo rastresena. Imala potragu za vlastitom si majkom. Otkako je tajo bio obolio, kontakti su nam postali svakodnevni. Prije smo se znali čuti dva-tri puta tjedno. Pa bi najčešće onda tajo nakon dva dana zvao, sav zabrinut da zašto se ne javljamo i jesmo li dobro. A kad bih predložila da ih zovem svaki dan – ma ne, nema potrebe, oni su dobro, ako nas budu trebali ili se nedajbože što dogodi, zvat će nas.

Otkako je mama ostala sama, čujemo se najčešće ujutro, čim počnem raditi. Obično mi napomene ako sutradan ujutro negdje ide, bila to doktorica ili pošta ili banka. Pa me nazove kad riješi svoje obveze. Protekli vikend smo se čule, nije ništa posebno napominjala i ja je najnormalnije nazovem jučer u 8. Nema je, ne javlja se. Dobro, možda je žena u kupaoni ili spavaćoj sobi pa ne čuje. Nazovem nakon petnaestak minuta, ništa. Ovaj put je nazovem i na mobitel. Zvoni, nitko se ne javlja. Prčkam nešto po radnji, zvoni telefon. Njena vjenčana kuma. Pita me jesam li se čula s mamom. Da se njih dvije obično čuju negdje iza pola 8. Kuma zvala, mama se nije javljala, ni na fiksni ni na mobitel.

Nisam paničarka, moje nećakinje čak kažu da sam najrazumnija u cijeloj familiji (ako je to dobro, a valjda je). Ali sad već počinju kopkanja. Kako na istom katu žive susjedi i prijatelji kojima mama obično ostavi ključ ako ide u vinograd ili Zagreb, pomislim da ih nazovem i zamolim neka pozvone kod mame, ali suzdržavam se. Neću raditi paniku. Pošaljem SMS sestri, pitam da li se čula s mamom i da se naša roditeljica ne javlja na telefone. Sestra dugo ne odgovara, znači da ima nastavu i moram čekati školski odmor. U međuvremenu zove kuma. Zvala je ona susjedu, susjeda nema pojma gdje je mama, ali se sjeti da je ova spominjala svoju doktoricu. Kuma, ne budi lijena, zove doktoricu. Je, mama je ujutro bila kod nje i upravo je krenula kući. Uf, opal mi je kamen sa srca. Uskoro stiže sestrin SMS, s obavijesti da je mama kod doktorice (a mama je njoj i susjedi rekla, i bila uvjerena da je rekla i meni i kumi, hihihi). Mati mi se javila tek popodne, jer je poslije doktorice svratila do jedne prijateljice, pa se s njom odvezla k drugoj frendici. Poselarka, lunja naokolo. Mobitel joj ne radi, ne zna objasniti što nije u redu, a i nema više novčića u njemu. Izgleda da je nešto stisla pa je lova iscurila. Tehnika narodu...

Nakon što mi je kuma otkrila misteriju nestanka bakice, nije više bilo frke. I to što se kasno javila, i to što me nije nazvala od frendice, mogu provariti. Ipak je bakica popila jezikovu juhu, prvo od kume a ondak i od mene. Ma, mislim... Žena ima 74 godine, živi sama, bliži se godišnjica tajine smrti, svašta čovjeku prolazi glavom...

Jutros se uredno javila u 8. Sinoć je pak imala peripetije s vlastitom si sestrom. Teta ima 79 godina, isto živi sama ali udaljena par kilometara odnosno nekoliko autobusnih postaja od moje mame. Noćas joj tlak skočio u oblake al neće zvati hitnu. Nego moju mamu. Ajd, visile su na telefonu par sati jer busevi noću ne voze, teta je popila ljekove, tlak joj se stabilizirao. Mama je jutros zvala jednog od četiri tetina sina, nek je vozi kod doktorice.

...Prvo jedva čekaš odrasti, osamostaliti se, maknut se od staraca. Onda pokušavaš organizirati vlastiti život, stvoriti obitelj, naći dobar posao, skucati za nekakav stan. Onda skrbiš o djeci, onda se petljaš s kreditima. Onda misliš da u nekim zrelim godinama počinješ sređivati vlastiti život, da se brige smanjuju ili bar ti sve bolje barataš s njima. Onda oni koji su te odgojili trebaju tvoju pomoć. Neki su ponosni, ne traže ništa, neki su čangrizavi jer osjete da im je blizu kraj a nisu zadovoljni svojim životima niti životima svoje djece. Neki su bolesni i traže brigu i pozornost. Pokušavaš sve izbalansirati, osjećaš kako ti neke životne situacije jednostavno klize kroz prste, ne uspijevaš pohvatati sve konce... Koliko god mi paše što sam otišla 300 km od roditelja, toliko sad to zna biti i otežavajuća okolnost. I sestrina udaljenost od 60 km može biti prevelika... Jedva čekam da se oslobodi mjesto i za bakicu i za tetu u domu za umirovljenike. Pa da znam da su pod neprekidnim medicinskim nadzorom.

U nedjelju nas sunčano vrijeme izvuklo iz kuće. Prošetali malo po Punti.

Želim vam ugodan vikend!

Padao snijeg danas i u Umagu. Sporadično. Ništa nije ostalo od njega. U Bujama zabijelilo. I bio krkljanac na istarskim cestama. Već kad kiša pada, ima hrpa prometnih nezgoda. Svi se nešto uzmuvaju u autima. Pa pojure, valjda hoće prestići kišu. Pa se onda skližu po cesti. I sudaraju. A kad padne snijeg, totalno se izbezume. Bolje onda ni ne sjedati u auto. Nego kroz prozor gledati van, kako pahuljice padaju.

Ovdje kod nas svake godine padne snijeg. Bar jedan dan. Jedne ga je godine napadalo i poslije hladno bilo pa je ostao punih pet dana. Djeci prekrasan doživljaj priredio. Odrasli su se podijelili u dvije grupe, za i protiv. Pripradnost pojedinoj grupi mogla se lako iščitati na licima. U mojoj su grupi sigurno bili svi oni dođoši koji se prisjetiše djetinjstva i snijega do koljena...

Ovo su slike od preklanjskog snijega:

Danas oko 14 h. Pet minuta je trajala. Bijelile se ulice još malo iza toga...

Prvo je fakat bio autobusni kolodvor. Tu me bus dovezao kad sam došla na testiranje u Agroturist. Nemam sliku iz tih vremena.

Ovako je izgledao cijeli stari grad krajem prošlog stoljeća, s visoka:


Pamtim smotru limenih glazbi:


Feštu za Linu 2004:


Iz vremena kad je turistički vlakić stizao do trga:


Tad se još moglo naći nešto živosti:


Ondak su ga preuređivali:


Biciklisti nam krstili trg:


Pa bili i neki veseljaci:


A svirali nam i pjevali na trgu i Mariachi:


I mahali Talijani zastavama:


I mali mornari hodali i smrzavali se na buri:

Mimoišlo nas nevrijeme što je poharalo pol Europe, na svu sreću. Ali nije magluština i vlaga. Jutros je počela sipiti neka kišica, sad je prestala no izgleda da će opet pasti. Nije naglo zahladilo kao što su se Vakula i kompanija prijetili, ugodnih je 12°C, ali sveopći je dojam depresivan.

Mama mi je u petak izašla iz Magdalene. Kaže da je bila najstarija pacijentica u klinici. Preispitali je, snimili krvne žile i srce, pa joj – kaže – stavljali neki pijesak na noge, da miruje. Sve u redu. Što se srca i žila tiče, zdrava ko curica. Sad treba istražiti dalje. Zbog čega joj tlak zna strašno varirati. Da ne spominjem da se dvadesetak godina liječila zbog sumnje na anginu pectoris...

Jučer smo opet prošetali reda radi, pol sata procunjali po gradu. Zašli u dio grada u kojemu nismo već dugo bili. Pa otkrili da su nam nestali Kinezi. Umjesto kineske trgovine, sad je neka slastičarna. Pa je otvoren novi kafić. Pa je u prostoru u kojem je prvo bila ljekarna, pa sjedište firme za izradu raznijeh natpisa, sad otvorena trgovina s dijelovima za motocikle... Ima tako područja grada koji su poput slijepog crijeva - što god da se otvori, ubrzo se zatvori. Imali smo i trgovinu sa slatkišima, mirisnu i šarenu, prepunu staklenih posuda s bombonima, čokoladicama. Par mjeseci radila, pa se zatvorila. Imali smo nešto nalik na kavanu, onak u Mozart stilu. Više nemamo. Davnih dana, taman kad smo imali veelike plaće, postojao i luksuzni butik, tamo sam si kupila predivnu Fendijevu haljinu. Ja nesretna zbog zatvaranja bijah, mom dragom je baš odgovaralo, hihihi.

Ondak smo prošli pored novogradnje u centru. Mi imamo svake godine novogradnju u centru. Da bismo pokazali turistima kako smo vrijedni. Pogotovo tamo oko Uskrsa. I, naravno, usred sezone. To što hrpa turista ode prije reda iz našeg grada, upravo zbog buke, nabijanja, piljenja, varenja, dovikivanja i pjesme veselih građevinaca, nikom ništa. Doći će neki drugi naivci. Pa će se i oni oduševit kako Istra ima potencijala. Građevnog. A ova naša trenutna centralna novogradnja skoro pa pod krovom. Tu se radi i nedjeljom, rokovi se približavaju... Kažu u reklami u novinama, svi stanovi će imati pogled na more. A neki i ravno meni u stan. Ne znam hoće li tih par imat veću cijenu ili manju. S druge strane zgrade puca pogled na Podravkin dimnjak. S pijevcem na vrhu. Pijevac pokazuje otkud vjetar puše. Ako to ikome može pomoći u životu. U blizini novogradnje je i Zavod za zapošljavanje. Zlu ne trebalo. I savjetovalište za socijalne slučajeve i zlostavljane žene. I privatna stomatološka ordinacija. Nek se nađe, za svaki slučaj. I onda je to fakat najatraktivnija lokacija u gradu. Ne laže reklama, ne, ne.

Nisam vam otkrila baš sve umotvorine koje upotrebljava moja obitelj. Skromno priznajem da sam za većinu tih izričaja kriva ja, ali me svesrdno prati i moj dragi. Ista generacija, neki isti prijatelji, isti vicevi, iste serije i pjesme u djetinjstvu i mladosti. Pa onda imaš hrpu takvih fraza i pojmova kojima si određen. I prepoznaješ vršnjake ili pak gledatelje istih filmova, čitače istih stripova upravo po takvim sitnicama.

Hrpe fora i citata sjetismo se muž i ja jučer, dok smo gledali film "Sjećaš li se Dolly Bell". Ne pamtimo ni cijele scene, nego samo komadiće, s tim besmrtnim "Svakoga dana u svakom pogledu...". Za neke rečenice nismo ni znali da su iz tog filma, a koristimo ih u svakodnevnom govoru...

Neku večer smo nas četvero ćućorili prije spavanja. Ćućorili? To je ono kad pričate potiho šćućureni jedni pored drugih. Pa se mazite i šalite. Kako te večeri nije bila niti jedna životno važna serija na TV-u, nagovorila nas mlađa Potočnica da ćućorimo. U bračnom krevetu. Tri velika komada i jedna napol-napol, ni vrit ni mimo, onak komadić od osam godina. Ušuškali se pod naš veliki poplon, pa se vrtili, isprepleli noge, ruke, ruse kose, pa se smijuckali, pa se škakljali, pa izmišljali priče. I uživali u ćućorenju. Na jedvite jade curke nakon tog zajedničkog doživljaja istjerali iz kreveta. I zaspali svi s osmijehom na usnama.

Ima još jedna umotvorina koju ću vam reći. Ćifrli ćifrli. Kad si sretan i prpošan, onda si ko ptičica. Pa se glasaš "ćifrli ćifrli". Ne znam ja koja je to ptica pjevica, nijedna ptica koja prolijeće ujutro iznad mojih prozora ne pjeva tako, al sigurno negdje postoji neka ptičja vrsta, rod, pasmina, ptičina, koja tako pjeva...

A za ovo "prpošan" mogu primijetiti da se poput epidemije proširilo u medijima. Nađoh i u novinama, pročitah i u filmskim prijevodima, čuh čak izgovoreno na televiziji. I neskromno vjerujem da je upotreba takvih lijepih starih riječi zapravo posljedica ovakvih naših pisanja i dopisivanja. Ostavljam vam pregršt srdačnih pozdrava!!!

Ovaj post posvećujem svojoj najboljoj prijateljici. Onoj koja slavi svaki moj uspjeh, onoj koja me gura dalje, tješi, savjetuje i bodri.

Znamo se 35 godina. Uselile u istu zgradu, novogradnju u sisačkom predgrađu. Doselila je s roditeljima i sestrom iz Podravine. Ja iz susjedne ulice. Stanovale na istom katu, stan do stana, vrata do vrata. Naše dječje sobice dijelio je samo jedan zid. Pa smo znale kuckati po tom zidu. Morseovu abecedu. Ili pričati izvitoperene na prozorima naših soba. Jer su prozori uokvireni nekim obrubom, betonskim oklopom. Pa bi stale na radijator ispod prozora i nagnule se do struka na prozor pa virile odozdola jedna na drugu. Kad bismo išle u jutarnju smjenu u školu, ujutro me moja mati budila desetak minuta prije 7 sati. Ona je žurila u Željezaru. Tajo bi otišao prije, isto u Željezaru. Sestra je već išla u gimnaziju, poslije u Zagreb na faks, ni ne sjećam se jutara kad je ona ostajala sa mnom u kući. Elem, ja bih već u pol 8 zvonila na frendičina vrata. Hrpu puta me dočekivala još u pidžami. Njena mama dosta dugo nije radila pa bi je budila u zadnji tren, s već pripremljenim doručkom i odjećom. Dok bih ja nestrpljivo cupkala u hodniku, ova moja bi doručkovala u hodu, oblačila se i navlačila torbu na rame. Pa bismo zajedno odlazile u školu. Vršnjakinje smo, ali nismo nikad išle u isti razred.

Zajedno smo pohađale glazbenu školu. Ona svirala harmoniku. Zajedno smo krenule na klizanje. Vikende zimi provodile na ledu. U ostala pak godišnja doba glumile Irinu Rodnjinu i Sašu Zajceva na koturaljkama. Igrale gumilastike, žmirke, lovenke. Zajedno smo zapalile prvu cigaretu. Filter Makedonku. Istu kakvu je pušio moj tajo. Zato smo i kupile od zajedničkih novčića te cigarete, jer sam kod tete iz kioska kupovala samo Makedonku za taju. Pa da žema ne posumnja. Nas dvije, radoznale maloljetnice, spustile u mojoj kuhinji roletne do poda, da nas susjedi iz zgrade preko puta ne vide. Pa zapalile cigar duvana. Skoro se podavile. Pa išle prat ruke i zube, suznijeh očiju. Al je njena mama skužila. Jer je kćerina kosa bazdila po cigaretlinama. Al nas nije odala ta majka nikome. Tek je lani, kad smo zajedno sjedile na karminima mog taje, onako vragoljasto spomenula naše prve pokušaje pušenja. Pa se moja kuma i ja zahihotale, potiho. I zarumenile blago.

Dijelile smo moja Branka i ja sve slatke tajne, bile jedno vrijeme čak i zaljubljene u istog dečka. Trajalo je naše susjedovanje deset godina. Drugi razred gimnazije, u stvari CUO. Moja najbolja prijateljica odselila u Zagreb. Njen tata dobio tamo bolji posao. Čekao ih veeeliki, četverosobni stan u Dubravi, u neboderu, na osmom katu... Ispozdravljali se svi uzduž i poprijeko, starci, njena mlađa seka, omama (prabaka) i ona... Kad su otišli, bacila sam se mami oko vrata i neutješno zaplakala. Pomislih tada da sam bespovratno izgubila najdragocjenije biće na svijetu.

Upisala je MIOC. Naporno učila, dokazivala kako odlične ocjene iz provincije nisu poklon, nego rezultat rada i učenja. Nije joj se svidjela nova sredina, ali je stisla zube i dokazala se. Završila srednju, upisala faks. U roku položila sve ispite, s najvišim ocjenama. Dopisivale smo se, slale ručno rađena pisma sa šarenim kovertama izrezanim iz tinejdžerskih časopisa. Kad sam počela studirati u Zagrebu, kontakti su učestali. Pismo, telefonski poziv, trač partija uz kavicu. Krajem mog studiranja (ona je već odavna počela raditi) otišle zajedno prek Generalturista na maskenbal. U hotel Adriatic u Umagu... kako znakovito...

Ona je moja vjenčana kuma. Nikad obećana. Ali je to bilo jedina moguća logična posljedica našeg prijateljstva.

Posljednjih godina redovni je gost u našoj kući. Zajedno dočekujemo Novu. Djeca je obožavaju, moj dragi isto. Ljubomorna sam na njih, jer je oni dočekuju u pulskoj zračnoj luci, pa joj sve ispripovijedaju na putu ka kući. Onda ona sve čuje od njih. Pa ja obično dan ili dva moram i odraditi u radnji dok ona šeta s Potočnicama, s dragim odlazi u nabavku za novogodišnje jel prejedanje i napijanje. I onda od tih dva-tri-četiri dana ja je imam najmanje vremena samo za sebe.

Zajedno smo pjevale uz Bijelo dugme u Zagrebu, zajedno pjevale uz Balaševića u Umagu. Zajedno plesale na godišnjici mature (pozvalo je staro društvo iz naše gimnazije). Čujemo se, dopisujemo mailom, ponekad svakih par dana, ponekad protekne i cijeli mjesec bez kontakta. Bez obveza, uz potpuno uvažavanje i poštivanje. Ono što čovjek očekuje od idealnog prijateljstva.



Danas sam posebno ponosna na nju. Danas mi je javila da je obranila magisterij. Nisam se jučer ni usudila nazvati je, znala sam da je rastrgana, da je lovi ona pozitivna drhtavica. Nisam je htjela dodatno uznemiravati. Jer znam kako diše. Mislila sam čak i zapaliti busom u Zagreb, ali sam odustala baš zbog tog dodatnog pritiska koji bi osjetila. Čekala sam. S čvrsto stisnutim palčevima. Iako sam znala da će biti sve okej. Malo prije mi se javila. Izmamila mi je vrisak iz usta i suze na oči. Moja kuma!!! U četrdesetpetoj je magistrirala. Nakon toliko godina rada, promjene poslova, napredovanja, nazadovanja, promjene posla u četrdesetoj (nakon skoro pa ponižavajućih intervjua kod nadobudnih ispitivača "ljudskih resursa"), osvojila je još jedan vrhunac. Tko zna što je još čeka, možda na nju čeka neki novi svijet. Koji će cijeniti godine, iskustvo i futrolicu.

Sjećate li se moje priče o čaroliji djetinjstva? Danas je rasprsnuta. Za vijeke vjekova. Zaslugom mog vrlog svekra. Znam ja da je moja manja Potočnica pametna i bistra djevojčica. I da je već neko vrijeme sumnjala u te Djedove Božićnjake, zubić vile, Svetog Nikolu i štatijaznam koje još likove. Al eto, kako nije bilo prilike oko Božića baviti se tako ozbiljnim egzistencijalnim pitanjima vezanim uz djetinjstvo i odrastanje, iluzije ostaše. Danas sjedimo za kavom, čitamo novine, kad evo ti malene sa zavjereničkim izrazom lica. Da jel postoji Djed Božićnjak. Njen tajo, pametan kakav već je, odgovori protupitanjem – što ona misli? I tak, riječ po riječ. Da je njoj njen, sad jedini, dida (za vrijeme djetetova nedavna boravka u zagađenom gradu na Kupi, Odri i Savi) ko iz topa ispalio da nema Djedice, da su to roditelji u pitanju. Koji daruju nevinu i naivnu djecu. Meni skoro zasuziše oči.

Nije dosta što ne želi čuti za mene. Što mi spušta slušalicu kad se javim na telefon. Što, zajedno sa zakonitom si, oblajava moju mater pred unukom. I vjerojatno i mene i mog dragog. Nego sad mora i razbijati iluzije. Prdonja jedan stari, kad moram reći. Uf, ljuta sam ko leptir.

A u novinama svašta piše. Sad ću ja ko Gajo. Komentirati. Pa kako ne bih, kad se i neki ljudi iz mog i muževog svijeta nađoše na stranicama tiska. Pa se tiskaju razne vijesti o nekad školskim frendovima. Koji su sad kao odrasli ljudi. Pa ih se ne može više prepoznati. Ni u bunilu povezati s onim klincima il omladincima koje smo nekad poznavali. Tako jedan bivši šulkolega mog dragog ne plaća alimentaciju i ne brine o vlastitoj djeci. Profesoricu koja je i meni nekad predavala uvalio u kredit, pa žena morala plaćati njegove dugove. Ondak se moja nekadašnja cimerica, tada još normalna žena, sada mater troje djece, udružuje s nekim tamo grožđem i tvrdi kak je masturbacija nešto neprirodno. I da bi djeca, ak već jel moraju slušati o fuj spolnosti, trebala to odvojeno slušati. Zasebno djevojčice, zasebno dječaci. Jer valjda postoje dvije istine o seksu. Jedna muška a jedna žemska. Onda se pisalo i o mom nekad najboljem prijatelju. Koji je napravio hrpu kriminalnih radnji u firmi u kojoj je radio. I slatkorječivošću pokušao objasniti neukom puku kak je to sve po peesu bilo. Jer su mu rekli da tak mora radit. Ja tog čovjeka već godinama ne uspijevam prokužit. I odustadoh. Jer od pametnog, elokventnog, milog, dragog i dobro odgojenog tipa on postade preljubnik, razvratnik, loš otac, muška svinja i kriminalac. Pa ima još takvih neprepoznatljivih. Onih koji su se, nakon desetljeća i desetljeća, odjednom našli ugroženima u vlastitoj sredini, nakon što su izmuzli i izvarali sve žive. Pa su ih se sad odrekli i ostali ugroženi.

Što još? Pa Siščana na televiziji i po novinama iz još raznih razloga. Em ih se sustavno truje i zasmrđuje. Em se otkrivaju i naplaćuju nezakoniti otkazi. Em se bivšim ljubavima podmeću bombe u aute. Uskoro će me biti frka otić u rodni grad. Da me ne pogodi neki zalutali metak il bomba.

Zahladilo je. Danas! Nakon što su djeca već posjedala u školske klupe, moglo bi i snijega napadati, jel. Da djeca vide što su mogla imati za vrijeme praznika...

U petak smo ujutro zapalili put Zagreba. Prek Slovenije. U Umagu je taman kišica počela propadavati, pa smo joj pobjegli. I upali u magluštinu. Sve do motela gdje pijemo kavicu. Ne sjećam se koliko je u vrijeme tolara kavica koštala, mislim negdje oko 200, 250 tih njihovih novaca. Sad je 0.95 €, što bi bilo prek 270 bivših slovenskih. S obzirom kako su Talijani zaokruživali svoje cijene kad im je upao euro u monetarni sustav, ovo je još i pristojno. Autoput od Kopra do Bregane sad košta 4.40 + 1.70 + 1.80 ojra. Plus 5 kunića za dionicu granični prijelaz – prijestolnica. Al je sve autoput, osim dvadesetak kilometara dvosmjerne ceste. Kamiona ko u priči, ali voziš bez frke.

U Zagrebu zastali neko vrijeme, što zbog službenih što zbog neslužbenih i ugodnih razloga. Znam, Franc, da ti nije drago, ali jednostavno nisam uspjela iskombinirati sve što sam željela. Pa tako popih samo blogersku kavicu s Koki. Moja me starija Potočnica dva dana prije toga stalno propitkivala o slavnoj blogerici, znatiželjna i ponosna (jer će ONA upoznati Koki, a mlađa Potočnica neće). Pa se družismo njih troje i nas troje. Ostali bismo tamo satima da nismo imali obveze. Koki izgleda izvrsno, proljepšala se, blista. Došla u minici, sa štakom u ruci i protezom na nozi. Elem, još dva tjedna mora nositi te modne dodatke. Pa će vjerojatno na operaciju koljena. Jer skuplja vodu u koljenu. I tako, popričasmo malo i svaka sa svojim milima na svoju stranu.

U Sisku nas čekalo malo pile. Izgrlile se i izljubile, nismo se vidjele tjedan dana... Produžili bakici, mojoj mami. Juhica, mlinci, pile, zelena šalata, moslavačko vino...

Popodne zapalili na klizanje. Klizale se najmanja i ja, nije bilo klizaljki za unajmiti za veliku i njenog taju. A tajo prošli tjedan u Sisku ostavio svoje klizaljke kod šustera, da mu ih malo skrpa. Šuster zalegao u krevet od gripe. Nit šustera nit klizaljki. Nit klizaljki za unajmiti. Tako smo sat vremena klizale mrvica i ja. Po ledu i vodi. Ma, divim se tim ljudima koji su uspjeli održavati led i na temperaturi od 17°... Moram nešto priznati. Zaboravila sam koliko je u stvari veliko sisačko klizalište. Ona priručna klizališta u Kranjskoj Gori i umjetno lani u Umagu su veličine negdje ko možda četvrtina sisačkog... Gužve je bilo, naravno, još su trajali praznici. Ali to nije spriječilo pišulju i njenu mamu da se nakližu. Ono dvoje preostalih iz naše obitelji cupkalo je pored ograde i jedva dočekalo odluku da siđemo s leda.



U subotu ujutro već smo bili na putu natrag. Ušli plitko u Zagreb, otišli popiti kavu u Antunovića hotel. U kafić u kupoli koja se treba okretati. Ali se nije okretala. Zbog nekih lajsni koje su postavljali pa su se trebale učvrstiti. Dvije kave sa šlagom, sok i vruća čokolada tako su nas lijepo koštali 60 kuna, a nismo se ni vrtjeli. Ali smo se bar penjali i spuštali brzim vanjskim liftom. Pogled na Zagreb grad pomalo mutljikav, poluoblačan. A prozori prekriveni novogodišnjom rasvjetom, pa se nije niti moglo uslikati ništa osim ostatka krova hotela i na njemu umjetne trave.

Povratak kroz Sloveniju. Buljuk automobila iz pravca Ljubljane. Svaki drugi auto sa sandukom ili bar nosačima sa skijama. Registracije zagrebačke, bjelovarske, vukovarske, osječke. U Hrvatsku se ulazilo u četiri kolone. A tek je bila subota u podne. Od Ljubljane prema Kopru promet rijedak, tek poneki Istranin sa skijama. Kući smo stigli još za dana. I ostala nam još cijela nedjelja. Za pranje, peglanje i spremanje školskih torbi.

Jutro proteklo u uobičajenom ritmu. Skoro kao da praznika nije ni bilo. A Uskrs je tek u travnju...

Odoh sutra u rodni mi grad. Prek Slovenije. Malo ćemo zastati u prijestolnici. Pa produžiti po manju Potočnicu. Pa kod usamljene i jedva izliječene bakice na ručak. Viroza i nakon nje gripa dobrano su izmučile moju majku. Ima još nekoliko dana da dođe skroz k sebi, slijedeći se tjedan sprema na pretrage u bolnicu Magdalena (valjda sam pogodila, nije Margareta, jelda?). Da se konačno otkrije što je uzrok njenih višegodišnjih boljki. I odredi odgovarajuća terapija. A ne da joj se svaka tri mjeseca mijenjaju ljekovi, jer joj nije bolje. Pa da onda bakica doživi još hrpu godina.

Sutra nas čeka i klizanje, u četvero. Mala pišulja jedva čeka. Dida je odveze na klizalište, ali stoji pored ograde i cupka. Pa milo dijete samo kliže unaokolo. Dobro da ima bar tog leda, kad već snijega nema. Kakvi su to zimski praznici bez snijega, stvarno mi nije jasno. Nit grudanja, nit Snješka Bijelića. I sad ja neću moći uslikati recimo ovakve motive:



Nego možda nađem i kakvu visibabu ili ljubičicu putem...

Pioniri maleni pojaviše se u blogosferi. Mili moji, što me snašlo. Pa ja sam vam sad u sto čuda. Da sto... Kojih pet stvari vi ne znate o meni????

Da me na muke stavite, neću vam baš reći čime se bavim. Iako su sile nečiste već počele nagrizati moju privatnost. Mislim da jedno deset blogera zna što i gdje radim. I ti koji znaju nek zauvijek šute. Ostali – a što ću vam ja...

U ovih godinu i nešto što sam s vama rekoh vam skoro sve, tak da sam u dilemi, trilemi, polilemi da li bi se neki podatak kojeg sam nekad nekom napisala priznao kao relativno nepoznat većini vas... Kućanice s diplomom, sprašit ću te po turu! Iako sam odavna prestala biti pionirka, ali nisam nikad prestala biti omladinka, pristajem preuzeti štafetu. Nakon što sam škicnula po ostalim pionirskim postovima, odabrah slijedeće podatke.

1. Živim na velikoj nozi. 39.
2. Bojim se da ću troknut u nesvijest kad mi vade krv. Pa okrenem glavu od igle.
3. Tremašica sam. I volim sve unaprijed isplanirati. Što se da isplanirati.
4. Prestala pušiti prije 20 godina. Issssuse, pa ovo je grozno. Što god da spomenem, to su neka desetljeća u pitanju...
5. Bojim se visine.

I ni riječi više. I sad, pravila pionirske štafete kažu da se ovo šalje dalje, na pet adresa. Al kome slati dalje??? Zatući će me blogeri. Drhtavom rukom tipkam. Brigo moja, prijeđi na drugoga, i to:

1. zgbaba
2. dva
3. ljelja
4. mentina
5. šumarKA .

U vrijeme oko Božića i Nove godine obično se sjetim i nekih dragih ljudi koji su obilježili dio moje mladosti. Mame i tate jednog bivšeg dečka, i sestre i šogora jednog drugog bivšeg dečka.

S onim prvim bivšim, a prošlo je od našeg vremena hodanja skoro dvadeset i pet godina, se ponekad i vidim, naiđe poslom u moj grad. (Ima obitelj, dvije prekrasne i sad već velike kćeri.) Pozdravimo se, jednom smo čak i kavu popili. Ali mamu i tatu mu redovno, bar jednom godišnje čujem. U ona vremena bila je to mnogobrojna vesela i topla obitelj, četiri sina. Tad sam odlučila da želim stvoriti svoju, upravo takvu vedru obitelj. I nakon što smo prekinuli taj deran i ja, godine su prošle ali kontakti ne prestaju. Dečki su se poženili, unučadi ima desetak, i novi članovi su jednako veseli i otkačeni. Užitak mi je popričati s njima. I osjeti se po glasu koliko se obraduju kad me čuju, a i ja – kakva već jesam, jel – iskažem svoju radost.

Drugi me gelipter nasanjkao u životu, mišljah da mu nikad oprostiti neću. Godine su prošle, i njih je dvadesetak, pa mi izblijedilo ružno sjećanje. Tko zna zašto je to bilo dobro? Ja znam. Jer onda ne bih imala ovako predivnog muža i prekrasnu djecu. Elem, čovjeka ne vidjeh od prekida, ne vidjeh mu ni sestru ni šogora, ali s njima ostadoh u telefonskom kontaktu, i kontaktu čestitkama. Desetak minuta razgovora, gdje smo, kako smo, što ima novog, kako su djeca, njihovi studenti i moje pučkoškolke.

I jedni i drugi stariji su od mene, no to nikad nije smetalo u ljudovanju. Već odavno se i onim roditeljima obraćam s Ti, i gajim osjećaje poštovanja i privrženosti tim ljudima.

S njima sam razgovarala protekle nedjelje. Kad sam bila sama.

Prošao vikend skok na skok. I odmorila se i umorila. U subotu ujutro smo dragi i ja popili jutarnju kavicu i spakirali kofere. Jedan kofer za mlađu Potočnicu i njenih tjedan dana kod dide i bake. I jedan kofer za tri dana, za stariju i taju. Ubacili u auto i tajine i moje klizaljke. Jer u Sisku radi klizalište. Pa će tajo odvesti curke na led. Starija (koja živi na velikoj nozi) će kao uzeti moje klizaljke... Strpala djecu i muža u auto. Mahala, slala puse. Već sam navikla da tako putuju bez mene, al me svejedno svaki put stegne oko srca... Dok su mili moji putovali za Sisak, ja sam – kao – radila. Nitko mi u radnju nije ni ušao. Bolje da sam ostala kod kuće. Nešto Talijana vrzmalo se po gradu, samo razgledavalo izloge. Pa su vjerojatno završili u nekom kafiću...

Stan me dočekao prazan. I tih. I sad ti imaj volje skuhat si ručak... Ma, jela sam, i pročitala sve novine, i upalila TV da mi nešto mrmori po kući. I uhvatila se peglanja... I tak, osim što sam speglala zavidnu količinu rublja i oprala dve mašine veša, svirala malo za svoju dušu (a i za susjedu, koja kaže da voli slušati moje sviranje), odšetala do radnje isprogramirati klimu za danas, drugo nisam ni radila. Proletjeli dani...

Dragi mi je u subotu navečer poslao MMS, sličicu mlađe pišulje na klizanju. Starija mi poslije rekla da više u životu neće obuti moje klizaljke. Jer je ona navikla na one klizaljke koje imaju pancerice, a ne na moje klasične s pertlama. Da su joj ove moje premekane. Pih. Moderna li djeteta.

A moja se sestra klizala po sisačkim barama na onim noževima što se nataknu na čizme i cipele. Pa i prve role koje je imala, a ja naslijedila, su bile one koje su se remenčićima pričrvšćivale na cipele. I mogle se produžiti koliko si htio. Moje prve klizaljke, bijele, kožne, broj 36, kupili mi starci kad sam imala 10 godina. Taman se otvorilo sisačko klizalište. Pa sam druge klizaljke dobila tek kad sam one prodala, iako su mi se već prsti frkali. Starci rekli da se snađem, pa sam našla susjedu kojoj su moje prve odgovarale. Sretna ona što je prošla jeftinije, sretna ja što sam prodala. Te druge klizaljke dan-danas su žive, negdje u sestrinom podrumu. Klizala godinama, nosila ih u Zagreb, klizala u Domu športova. Kad sam odselila na more (tko je vidio klizalište na moru, tada?), dala nećakinji.

Prije tri godine sam si preko Neckermanna kupila nove klizaljke. Iste one klasične ženske, bijele, s vezicama. Pa se klizala u Rijeci, na umjetnom ledu. Bilo je klizališta i u Trstu, tamo još nismo bili. Onda je umjetno klizalište lani otvoreno i u Umagu. Pa sam klizala i na božićnim godišnjim odmorima. I tek su mi sad, nakon toliko klizanja, onak fino omekšale da mi pašu. A ova moja kaže da su premekane. Što dijete zna...

"Zora je svanula..."
"Zora rudi, bit će dana..."
"Dok me budi nova zora, znam da sretan bit će dan..."
Kad te ujutro dočeka ovakav prizor na nebu, nema razloga ne imati sretne misli. Ko Petar Pan...

Vrijeme je neko čudno. Miješaju se jugo i bura, tijekom dana zasja sunce, zrak je čist, pa se onda neka vlaga uvuče, padne koja kap kiše. Temperatura danju ode do 15°. A grad je prazan. Otišli Istrani na skijališta. Sad, hoće li se baš naskijati... Tko je uplatio, mora ići. Jer, osiguranje za odustajanje od putovanja ne pokriva nedostatak snijega. Kao kad kreneš na more, a ono kiša pada svih tjedan dana, ili za koliko si već uspio skucati novaca.

Sutra moji mili odlaze u Sisak. Mlađa Potočnica ostaje tjedan dana kod otkačenog dide i bake. Starija se vraća s tajom svojim u ponedjeljak. Moja mama liječi gripu. Obići će je samo zet. Da ne izazivamo bolest bespotrebno. Ako se ostvare novi planovi, za tjedan dana ćemo otići do nje. Usput pokupiti onu malu pišulju. Vratiti je doma, na oporavak od didinog maltretiranja. Jer će sigurno biti – te ovo ti nije dobro, te ovo ne smiješ, te... No, to je jedini dida koji je ostao. Kakav god blentav i terorističan bio.

U dvorištu držimo velikog Djeda Božićnjaka. Stigao poštom iz Siska, od mog svekra. Paket naslovljen na Potočnice. Dragom se digla sva kosica na glavi kad je vidio sadržaj. Curke se čudile čudom, kao i svaki put kad bi dida Ante nešto poslao ili poklonio. Jer, dida ima ideja. I ludih i blesavih i ponekad korisnih. Ne znam u kakvu ideju strpati Božićnjaka...

Prvo su mili moji uključili Djedicu u struju. Doma, u potkrovlju. Pa se Djed mam počeo nadimati. Narastao na skoro 3 metra. Na svu sreću da u potkrovlju ima nešto prostora i te visine, inače bi bilo belaja. Kako se Djedica uključi, u njemu zarošta kompresor koji ga napuhuje ali se upali i svjetlo. Pa poklon svijetli. U mraku. Što i gdje s njim?!



U stanu zauzme trećinu dnevne sobe. A imamo i božićno drfce. Razmišljali i o radnji, iako bi se poklonodavatelj vjerojatno uvrijedio zbog zamišljene svrhe ovog neobičnog dara. Radnja ispala preniska. Ispred radnje nismo ga htjeli staviti zbog velike mogućnosti da ga jugo ili bura odnesu u Nedođiju. A i zbog lokalnih problematičnih klinaca koji bi rado uništavali stvari naokolo. Na kraju odlučismo udomiti Djedicu u vlastitom dvorištu. Priključili ga na struju iz garaže, pričvrstili vijcima i konopima (koji su došli u kompletu). Pa se naš mačak Žućko gadno uvrijedio. Dobro da ga i fras nije ulovio kad je vidio čudovište. Danima je izbjegavao boraviti u istom prostoru s nemani. Jedva bismo ga nagovorili da dođe jesti. Sad se, jadan, pomirio sa sudbinom kletom. Ni ne zna žuti mačak da će nezvana gosta morati podnositi samo do sutra. Onda će Djed splasnuti. I ugurat ćemo ga u kutiju. Do slijedeće prilike.

Mogu zaključiti da je neobična plastična skulptura bila primijećena od strane žitelja moga sela. Neki su specijalno zbog razgledanja našeg Djeda dovodili djecu u centar. Pohvale primili i dragi i ja od prolaznika i poznanika. Naš se Djedica bar nije pentrao po krovu ili fasadi, stoga se usrdno nadam da mi neki protivnici takovijeh božićnih i novogodišnjih ukrasa neće zamjeriti, hihihi.

Nevjerojatno, ali opet se diže ujutro u neko pristojno polumračno vrijeme, opet se dolazi na posao... Kao da se do pred neki dan nije tulumarilo, ostajalo budnima do ohoho sati...

Vani je ljigavela, puše jugo, temperatura skočila na 10°, kiša pada. Noćas je grmilo, praskalo, sijevalo, lijevalo. U 4 sata je dragi odvezao moju vjenčanu kumu u Pulu, u zračnu luku. Putem ih dohvatila tuča, munje parale nebo, kiša pljuštala. Zrakoplov je polijetao u 6, stigli su debelo prije jer nije bilo žive duše na cesti. Pri uzlijetanju turbulencije, trebalo je probiti svu tu silinu olujnih oblaka. U pol 7 kuma se javila iz Zadra. Dragi ostao u Puli, zbog posla. Čekao da mu se firma otvori, da obavi što treba i dođe doma. Potočnice spavaju, nisu ni trepavicom mrdnule ove olujne noći. Ja sam pomalo u komi, od 4 u nekom polusnu, pa se dizala isključiti telefon, televizor i kompić, pa stavljala ručnike pored zida niz koji curi kad pada kiša. Pa se vrtila u krevetu, stotinu misli izmislila, dok me nije mobitel prenuo iz košmara. I sad u toplini radnje gledam kako vani promiče tek poneki prolaznik, otimajući kišobran od podivljalog juga.

Doček bio i prošao. Na Staru godinu nismo ni prošetali gradom. Cmoljilo, rosilo cijeli dan. Ujutro obavila kupovinu u Konzumu i to je bilo sve od svježeg zraka. Kasno doručkovali, kasno ručali, kasno večerali. Pratili televizijski program, pričali, zabavljali se, ja malo svirala. Navečer se uštekivala povremeno na blog. Svaka čast ledenoj i Atlantidi na ideji o novogodišnjem blogu! Bilo je zanimljivo gledati kako se blog iz trenutka u trenutak obogaćuje, kako se miješaju stilovi, ubacuju fotke, videa, smajlići, gomilaju utisci i čestitke....

Iza ponoći dva-tri sporadična vatrometa lokalnog karaktera zašarenila su nebo nad Umagom. Petarde su praskale, ubacivane u haustore i kontejnere. Auti su jurili mokrim ulicama i zapljuskivali fasade i izloge. Pa se oko 2-3 sata sve smirilo. Kiša je i dalje cmoljila, nije bilo nikakva razloga za izlazak. Dan smo proveli u kući. Zabavljali se zajedno, pojedinačno. Kao i obično, ostali bez plina. Ispraznili bocu. Tako nam se i lani dogodilo, i preklani. (Uvijek nestane plina za neki blagdan.) Pa morali preći na struju. A dok dočekaš da zavrije voda za kavu na struji, dobiješ mlade...

Evo nas u nekoj novoj godini. Nadam se da mi ova neće oduzeti nijednu dragu osobu, da će bolest u širokom luku zaobići moju obitelj, da će biti više veselja nego lani... Već se kuju novi planovi. U petak bismo trebali odvesti curke u Sisak. Ako moja mama ozdravi. Za Božić je pokupila od praunuke virozu i iz Zagreba se vratila šmrkava, balava, kašljava. Sad se liječi. Ima rok do četvrtka. Tada ćemo, ovisno o njenom zdravstvenom biltenu, odlučiti hoćemo li joj na tjedan dana ostaviti stariju Potočnicu. Mlađa sigurno ide drugoj baki i didi. Pa će taj posljednji tjedan zimskih praznika proletjeti, prohujati i nećeš okom trepnuti a već će dječica drkljati teške torbetine u školu...