Marketing
Izvješće sa slovenskih cesata
Zahladilo je. Danas! Nakon što su djeca već posjedala u školske klupe, moglo bi i snijega napadati, jel. Da djeca vide što su mogla imati za vrijeme praznika...
U petak smo ujutro zapalili put Zagreba. Prek Slovenije. U Umagu je taman kišica počela propadavati, pa smo joj pobjegli. I upali u magluštinu. Sve do motela gdje pijemo kavicu. Ne sjećam se koliko je u vrijeme tolara kavica koštala, mislim negdje oko 200, 250 tih njihovih novaca. Sad je 0.95 €, što bi bilo prek 270 bivših slovenskih. S obzirom kako su Talijani zaokruživali svoje cijene kad im je upao euro u monetarni sustav, ovo je još i pristojno. Autoput od Kopra do Bregane sad košta 4.40 + 1.70 + 1.80 ojra. Plus 5 kunića za dionicu granični prijelaz – prijestolnica. Al je sve autoput, osim dvadesetak kilometara dvosmjerne ceste. Kamiona ko u priči, ali voziš bez frke.
U Zagrebu zastali neko vrijeme, što zbog službenih što zbog neslužbenih i ugodnih razloga. Znam, Franc, da ti nije drago, ali jednostavno nisam uspjela iskombinirati sve što sam željela. Pa tako popih samo blogersku kavicu s Koki. Moja me starija Potočnica dva dana prije toga stalno propitkivala o slavnoj blogerici, znatiželjna i ponosna (jer će ONA upoznati Koki, a mlađa Potočnica neće). Pa se družismo njih troje i nas troje. Ostali bismo tamo satima da nismo imali obveze. Koki izgleda izvrsno, proljepšala se, blista. Došla u minici, sa štakom u ruci i protezom na nozi. Elem, još dva tjedna mora nositi te modne dodatke. Pa će vjerojatno na operaciju koljena. Jer skuplja vodu u koljenu. I tako, popričasmo malo i svaka sa svojim milima na svoju stranu.
U Sisku nas čekalo malo pile. Izgrlile se i izljubile, nismo se vidjele tjedan dana... Produžili bakici, mojoj mami. Juhica, mlinci, pile, zelena šalata, moslavačko vino...
Popodne zapalili na klizanje. Klizale se najmanja i ja, nije bilo klizaljki za unajmiti za veliku i njenog taju. A tajo prošli tjedan u Sisku ostavio svoje klizaljke kod šustera, da mu ih malo skrpa. Šuster zalegao u krevet od gripe. Nit šustera nit klizaljki. Nit klizaljki za unajmiti. Tako smo sat vremena klizale mrvica i ja. Po ledu i vodi. Ma, divim se tim ljudima koji su uspjeli održavati led i na temperaturi od 17°... Moram nešto priznati. Zaboravila sam koliko je u stvari veliko sisačko klizalište. Ona priručna klizališta u Kranjskoj Gori i umjetno lani u Umagu su veličine negdje ko možda četvrtina sisačkog... Gužve je bilo, naravno, još su trajali praznici. Ali to nije spriječilo pišulju i njenu mamu da se nakližu. Ono dvoje preostalih iz naše obitelji cupkalo je pored ograde i jedva dočekalo odluku da siđemo s leda.
U subotu ujutro već smo bili na putu natrag. Ušli plitko u Zagreb, otišli popiti kavu u Antunovića hotel. U kafić u kupoli koja se treba okretati. Ali se nije okretala. Zbog nekih lajsni koje su postavljali pa su se trebale učvrstiti. Dvije kave sa šlagom, sok i vruća čokolada tako su nas lijepo koštali 60 kuna, a nismo se ni vrtjeli. Ali smo se bar penjali i spuštali brzim vanjskim liftom. Pogled na Zagreb grad pomalo mutljikav, poluoblačan. A prozori prekriveni novogodišnjom rasvjetom, pa se nije niti moglo uslikati ništa osim ostatka krova hotela i na njemu umjetne trave.
Povratak kroz Sloveniju. Buljuk automobila iz pravca Ljubljane. Svaki drugi auto sa sandukom ili bar nosačima sa skijama. Registracije zagrebačke, bjelovarske, vukovarske, osječke. U Hrvatsku se ulazilo u četiri kolone. A tek je bila subota u podne. Od Ljubljane prema Kopru promet rijedak, tek poneki Istranin sa skijama. Kući smo stigli još za dana. I ostala nam još cijela nedjelja. Za pranje, peglanje i spremanje školskih torbi.
Jutro proteklo u uobičajenom ritmu. Skoro kao da praznika nije ni bilo. A Uskrs je tek u travnju...
Post je objavljen 15.01.2007. u 09:45 sati.