U vrijeme oko Božića i Nove godine obično se sjetim i nekih dragih ljudi koji su obilježili dio moje mladosti. Mame i tate jednog bivšeg dečka, i sestre i šogora jednog drugog bivšeg dečka.
S onim prvim bivšim, a prošlo je od našeg vremena hodanja skoro dvadeset i pet godina, se ponekad i vidim, naiđe poslom u moj grad. (Ima obitelj, dvije prekrasne i sad već velike kćeri.) Pozdravimo se, jednom smo čak i kavu popili. Ali mamu i tatu mu redovno, bar jednom godišnje čujem. U ona vremena bila je to mnogobrojna vesela i topla obitelj, četiri sina. Tad sam odlučila da želim stvoriti svoju, upravo takvu vedru obitelj. I nakon što smo prekinuli taj deran i ja, godine su prošle ali kontakti ne prestaju. Dečki su se poženili, unučadi ima desetak, i novi članovi su jednako veseli i otkačeni. Užitak mi je popričati s njima. I osjeti se po glasu koliko se obraduju kad me čuju, a i ja – kakva već jesam, jel – iskažem svoju radost.
Drugi me gelipter nasanjkao u životu, mišljah da mu nikad oprostiti neću. Godine su prošle, i njih je dvadesetak, pa mi izblijedilo ružno sjećanje. Tko zna zašto je to bilo dobro? Ja znam. Jer onda ne bih imala ovako predivnog muža i prekrasnu djecu. Elem, čovjeka ne vidjeh od prekida, ne vidjeh mu ni sestru ni šogora, ali s njima ostadoh u telefonskom kontaktu, i kontaktu čestitkama. Desetak minuta razgovora, gdje smo, kako smo, što ima novog, kako su djeca, njihovi studenti i moje pučkoškolke.
I jedni i drugi stariji su od mene, no to nikad nije smetalo u ljudovanju. Već odavno se i onim roditeljima obraćam s Ti, i gajim osjećaje poštovanja i privrženosti tim ljudima.
S njima sam razgovarala protekle nedjelje. Kad sam bila sama.
Post je objavljen 09.01.2007. u 18:19 sati.