Pjesma o jednoj mladosti

30.12.2006., subota

Sretna vam Nova!

Dragi moji znani i neznani blogerski prijatelji!mah

Sretna vam Nova!kisskisskiss

Želim vam od sveg srca pregršt sreće, naramke radosti i veselja, bezbroj razloga za osmijeh, zdravlja u neograničenoj količini i more ljubavi!

U svakome od vas, dosad posjećenih i pročitanih, nađoh mrvu sebe. A makar i mrva pozornosti koju ste mi posvetili obogatila je moj život...
- 11:20 - Komentari (20) - Isprintaj - #

29.12.2006., petak

Sličice iz Kranjske Gore

Kad ste tako navrli, evo vam ih. Sličica.

Prvo malo razgledavanja po okolnim brdima:

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Doorsi su u stvari Slovenci:

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Pogled na skijališta s parkirališta našeg hotela:




Snijega samo na terenu:

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Stanje na skijalištima:




Ski-pokretna traka za klince, kao u robnoj kući:




Moja oaza:




Po selu:





Raskoš švedskog stola:




Klizalište u Villachu:




Pozdrav od Pjesme i Potočnica:



- 09:23 - Komentari (17) - Isprintaj - #

28.12.2006., četvrtak

Kranjska Gora

Evo me na poslu. Nema odmora od godišnjeg. Idemo dalje, u nove radne pobjede. Ako ćemo sanjati otvorenih očiju, hihihi.

Sinoć smo stigli, zadovoljni i prepuni utisaka. Opet tri i pol sata Kranjska Gora – Umag. Cesta potpuno suha. Jedna teška prometna kod "počivališča Lom". Promet dosta gust, stravično nečitke table na cesti Jesenice-Ljubljana i Ljubljana-Postojna. Reflektirajući sloj se već odavno izraubao, ne vidiš pročitati što piše sve dok ne dođeš točno pored nje. A vozači... Kranjci su definitivno najgori vozači koje smo imali prilike vidjeti na cesti. Slovenci imaju zakonom obvezno uključivanje desnog žmigavca kad se vraćaju u traku nakon preticanja. To većina i radi, ali se bacaju natrag udesno takvom suludom vožnjom da moraš biti neprekidno na oprezu. Naime, čim te preteknu, odmah se ubacuju neposredno ispred tebe na metar, ko bezglava mularija. No, i to smo preživjeli. Došli kući svojoj. Cika i vriska zbog poklona ispod bora čula se u cijeloj ulici. Taj Djed Božićnjak je fakat prava faca, uvijek donese željene poklone...

Elem, da vas još dugo ne davim s detaljima sa skijanja, pogotovo one koje to baš i ne zanima previše, sredit ću skijaške dojmove do kraja i staviti nešto sličica. Pa zašutjeti o sniježnim radostima. Ja sad čekam Uskrs...

Hrana u Kranjskoj Gori izvrsna. I lani u Prisanku i ove godine u Kompasu. Švedski stol izuzetno obilan. Svega ima. Imali smo uplaćen polupansion, tako da smo obilno doručkovali kako bismo imali snage za dnevne aktivnosti. A navečer – papica iz čistog užitka i navike. Doručak: čaj, kakao, čokolada, bijela kava, mlijeko, jogurt, vrhnje, nekoliko vrsta sokova, četiri vrste peciva, toast, pet-šest vrsta osušenog voća, orasi, bio hrana, žitnih pahuljica nekoliko vrsta, palačinke, po pet-šest različitih sireva i narezaka. Med obični i dijetni, maslac, margarin, marmelade, kajgana, jajca na oko, kuhana jajca, hrenovke, kranjske klobase. I nekoliko kompota. Pa ti sad ne jedi. Večera: šunka u lisnatom tijestu, francuska salata, salata od plodova mora, salata od gljiva, salata od tjestenine, dvije juhe, bar tri mesna jela, nekoliko priloga, sojiti popečci, desetak vrsta salate, pet-šest različitih kolača, kompot i sladoled. Sve to u neograničenim količinama. Pa je opet bilo i obžderavanja i zagledanja u tuđe tanjure i obećanja da se od Nove godine ide na dijetu. Ja sam se udebljala kilu i pol i baš sam sretna zbog toga.

Ljudi. Prvi dan boravka sretoh troje Umageža. Jedna djevojka radi tamo kao skijaški trener od prosinca do travnja. Zlatar iz moje umaške ulice ima tamo jednu zlatarnu. I još jedan moj Đambrljazi ima tamo dvije "podružnice" ali njega ne vidjeh. I vidjeh jednog poznanika, došao s familijom na par dana. Svijet je malen... Djelatnici u hotelu (većinom Bosanci) uslužni i ljubazni. Svi prodavači korektni i nasmiješeni. U stvari, niti jednog narogušenog ili ljutitog pripadnika vojske koja brine o našem ugodnom boravku ne vidjesmo. Od gostiju – puno Britanaca (većma Škota), zatim Slovenaca (Ljubljana je na sat vremena vožnje), Talijana, Srba, Austrijanaca i poneki Hrvat. Nijedna poooznata faca, bilo da je riječ o glumcu, pjevaču, političaru ili Big Brotherovcu. Odjeće raznorazne, od fensi šmensi skijaških odijela koja niti ne vide snijega ali se vidi da koštaju stravično puno, preko "obične" skijaške odjeće i obuće, do trenirki, šuškavaca i balerinki na nogama, ali i štikli s 10 cm pete. Hrpa curica nosi roza čupavodlakave buce po 20 € i to je idealan izbor za djecu. Noga je na suhom, ništa te ne steže. Nepromočive rukavice jednako su važne. Za ostalo – kako se tko može snaći... I da, slovenski nofci vrijede samo do Nove godine. Ondak prelaze i susjedi na ojre. Cijene su sve već odavno izražene i u jednoj i u drugoj valuti.
- 09:19 - Komentari (14) - Isprintaj - #

26.12.2006., utorak

Još malo

Većina stvari je spakirana. Još jedna noć, doručak, krcanje auta, odjava iz hotela, jedno prijepodnevno skijanje i klizanje. Pa presvlačenje i ručak, potom na put. Kući. Rado bismo još ostali, tek je jutros i večeras propadalo malkoc snijega. Da smo došli u ovaj ugođaj, bio bi zaista bijeli Božić…

Danas smo obišli Villach. Ni pol sata vožnje preko Korenskog sedla (Wurzenpass). Granični prijelaz je bio otvoren, cesta suha, nagib 18%. Popeli se začas, začuđeni zašto je Korensko sedlo pojam teške ceste. Moj je dragi zaključio da Slovenci očito nisu vozili po cestama oko Motovuna pa su ozloglasili ovaj uspon. Doduše, kad zapadne snijeg po cesti, vjerojatno nije baš najugodnije penjati se ovuda. Villach je lijepo okićen. Na svu sreću, sve su trgovine bile zatvorene, pa i Kika… Sparkirali smo se pored prve crkve u gradu i otpješačili do centra (hehe, znam njemački pa sam bila glavna frajerica u društvu, pitala za centar ali morala i naručivati pijaču). Usred grada prirodno klizalište! Da sam znala, ponijela bih klizaljke i ugodnije provela pol sata nego se usmrdila u obližnjem kafiću. Već smo zaboravili na ugođaje smrdljivih kafića gdje se dim može tek sjekirom rezati. Talijani, naime, već dugo imaju zabranu pušenja na javnim mjestima. Kratka kava i kapučino – 1.80 ojra. Popili, izašli van iznenaditi pluća. Sad mi hotelska soba bazdi po duhanu.

Polako sređujemo dojmove sa skijanja. Sutra, kad se vratimo, zapisat ćemo što smo sve zaboravili ovaj put ponijeti i što ne smijemo zaboraviti za slijedeći put. Viška stvari, začudo, nije bilo. Što se cijena skijaških karata tiče, prošli smo fenomenalno. Umjesto tristotinjak eura za šest dana skijanja, uštedjeli smo prvi besplatni dan zbog početka sezone, tri dana platili po izuzetno niskim cijenama, a danas – nakon što su otvorene još dvije žičare –cijena je otišla za 50% gore. Ove godine je i klizanje jeftinije. Večeras smo pozbrajali troškove koje još trebamo platiti sutra na recepciji – ski karte, kave i piće uz večeru platit ćemo daleko manje nego lani samo ski karte. Unutar tih prošlogodišnjih troškova žičara ulaze i dva ručka u pizzeriji. I teško da ćemo gdje naći povoljnije uvjete skijanja. Naime, u hotelu odobravaju popust djeci do 12 godina od 50%, a drugo dijete ima besplatan boravak. Uzmemo li uz to da su skijaški tereni preko ceste, da hotel ima i bazen – ovo je idealno mjesto za skijanje. Razmišljali smo o Austriji za slijedeću godinu, zbog nadmorske visine i veće mogućnosti snijega, ali morat ćemo dobro razmisliti i odvagati.

U povoljne uvjete ovogodišnjeg skijanja ubrajamo i jeftiniji najam skijaške opreme, te najam krovnog sanduka koji dođe bar desetinu cijene kupljenog. Teško je uspoređivati troškove godišnjeg odmora provedenog ljeti na moru i jednog skijanja koje samo po sebi predstavlja skup sport. Mi niti ne možemo napraviti usporedbu jer uopće ne možemo koristiti godišnji za vrijeme ljeta, no pitat ću prijatelje koji su s nama išli jer oni idu i ljeti na godišnji. Meni je ovaj godišnji neprocjenjiv i vrijedan svake kune. Ne mogu vam opisati koliko napunim baterije vremenom provedenim s djecom, jednosatnim klizanjem na planinskom zraku, obilnim doručkom i večerom, noćnim šetnjama pod snijegom koji pršti. Tek sam jutros pomislila na radnju. Programirala sam jedan stroj da mi se upali i zagrije. Kumu sam dala ključ, pa mi je tijekom jutra otišao ugasiti stroj. Sutra ujutro će upaliti klimu u stanu, da nas dočeka topao stan… Potočnice su zadovoljne boravkom u Kranjskoj Gori ali su u mislima već doma, gdje ih čekaju pokloni ispod božićnog drvceta…

Pozdrav, dragi moji! Čitamo se opet od četvrtka.
- 22:54 - Komentari (9) - Isprintaj - #

25.12.2006., ponedjeljak

Čestit Božić!

Neka vas mir i sreća prati! Opušteni vam blagdani, u ugodnom i veselom društvu! kiss

Uživam, punim srcem i punim plućima. Baterije su mi već ohoho pune…

Stigli smo u Kranjsku Goru za tri i pol sata, sa stajanjem za prvu jutarnju kavicu i sendvič. Cesta suha. Olujna bura stvarala je probleme dobar dio puta. Vozili smo ispred prijatelja, da budemo sigurni kako nećemo izgubiti putem krovni sanduk. Trebalo je čvrsto držati volan, neki su pokušali pičiti brzinama većim od 100-110 ali bi ubrzo skidali nogu s gasa. Snijega u tragovima, pored ceste, od Postojne do Ljubljane. Pa ga nestalo. Brnik – nema snijega, Jesenice – još uvijek ništa. Već debelo pred Kranjskom Gorom snijega tek u naznakama, po udolinama, po dvorištima. Planinski vrhovi stidljivo zabijeljeni. Ulazimo u gradić – tek tu i tamo sniježak pored ceste.

Hotelom "Kompas" smo oduševljeni. Nalazi se na dvije minute od skijaških terena. Soba veeelika, jedan bračni i dva jednostruka kreveta, blagovaonički stol, dvije komode sa zrcalima, prekrasna vesela narančasta kupaonica s tuš-kadom, TV prikopčan na satelitsku antenu, dva bademantila u ormaru, veliki ugradbeni ormar s hrpom vješalica. U hotelu bazen, jacuzzi i dječji bazen. Prvi dan smo, slijedeći tradiciju, otišli na bazen u Larix, hotel na samom skijalištu. Kako smo lani odsjeli u Prisanku koji nema bazen, imali smo pravo tri sata besplatno koristiti Larixov bazen i svidjelo nam se. Veliki kompleks, puno sadržaja. No, bar pola sata nakon kupanja treba odvojiti na sušenje rusih kosa naših anđela, oblačenje u punu zimsku spremu. Pa izaći van na debeli minus, nekoliko minuta provesti na hladnoći i ući u topli hotel. Drugi dan ovogodišnjeg boravka odlučili smo ostati u Kompasovom bazenu. Puno je manji ali… staviš na sebe badić, odjeneš bademantil i šlapice, uzmeš hotelski ručnik i siđeš liftom do bazena. Šlapice ostaviš u ormariću s ključićem. Malo plivaš po bazenu pa se uvališ u jacuzzi. Toplina te blago omami, mjehurići laprdaju oko tebe, masiraju ti umorne udove… Kad ti dojadi, pokupiš veselu i mokru obitelj, navučeš bademantile i šlapice, popneš se liftom do sobe, posušiš kosurdaču vilama Ravijojlama. Sve jednako toplo, bez straha od prehlade.

Snijeg je još uvijek umjetnički na prirodnoj podlozi. Do jučer je radila samo jedna staza, danas su osposobili još jednu. Pa je gužva i veliki red za tanjuriće (ski-liftovi). Na to nismo navikli. Jer, prije božićnih blagdana ima malo skijaša, raja se nakupi tek drugi dan Božića. Do tada se taj mali broj skijaša rasporedi po nekoliko žičara i čim se spustiš već si na redu za uspinjanje. E sad, obzirom na samo jednu uređenu stazu, snižene su cijene skijaških karata. Tako ovih dana plaćamo za djecu po 4 ojra a tajo daje 8.50. Cjelodnevnu ulaznicu za klizalište plaćam 3 eura. Ej, mili moji, opet kližem!!! Kojeg li užitka!!! Ujutro, nakon obilnog doručka, otpratim svoje skijaše na terene. Supermama nosi piletu malom skije a sebi klizaljke. Tajo na leđima prti naprtnjaču, s termosicom i čokoladicama. Pa pomognem dječici sitnoj pričvrstiti pancerice, skije, kacige i naočale. Ondak prošećem velegradom i odem na ledenu oazu. Sat vremena klizanja, za vlastitu dušu. Kližem s osmijehom na ustima. Oko mene poneki klinac, poneki roditelj. Ima odraslih pratitelja na klizaljkama, a bogami i baba s balerinkama na nogama koje pokušavaju održavati ravnotežu na ledu i istovremeno držati potomke koji čine prve klizačke korake. Ima i klinaca koji s nepričvršćenim klizaljkama na nogama kliznu par koraka pa se bace svom dužinom na led, malo poližu snijeg s rukavica, dignu se i nastave u istom ritmu. Nitko me ne može izbaciti iz takta, mojih sat vremena je samo mojih…

Osim skijanja, klizanja i kupanja u bazenu, dane provodimo i u ponekoj šetnji. Jednu smo večer pol sata pješačili do jezera Jasna. Tamo se tradicionalno potapa božićna jelka. Ove godine nije bilo ni potapanja brodova ni jelke, ne zna se iz kojeg razloga. Ali smo se već bili spremili za šetnju pa smo se ipak uputili za hotelskim vodičem. Malo po selu, malo po mraku uz cestu, vidjeli spomenik Kekecu, vidjeli i čuli rječicu Pišnicu. Kad smo konačno došli do jezera, nije nas dočekalo ništa osim leda uz obalu i mračine. Pokoja baklja osvjetljavala je jezero. Kažu da je to prirodno klizalište, naravno kad vremenske prilike to dopuštaju. Nama nisu dopustile. Sinoć je bio doček Djeda Božićnjaka. Trebao je doći, kao i lani, u saonicama koje vuku sobovi. Ne znamo kakav je doček bio, mi smo se namakali u bazenu, nije nam se izlazilo van. Nismo pod presingom. Ak nam se da – idemo, ako ne – nađemo si zanimaciju.

Prethodna tri dana bilo je vedro, sunčano i hladno. Jutros magla, i još uvijek se nije povukla. No, danas je osjetno hladnije. Nema naznaka za snijeg, jedino je od neprekidnog špricanja umjetnog snijega zabijelilo po okolnim parkiralištima.

Pola godišnjeg je na izmaku. Prebrzo ovo protječe…
- 14:30 - Komentari (23) - Isprintaj - #

21.12.2006., četvrtak

Odoh

Image Hosted by ImageShack.us

Mili moji,

uštekana sam u šestu brzinu. Što bi rekla za mene zgbaba, "bz- bz, fiju-briju, jurim sim, tam, kazališta, koncerti, posel fiju, fiju, jurc, jurc i tak...".

Još moram napisati čestitke, vrlom Gradu poslat neku žalbu, spakirati odjeću, obuću, medvjediće za spavanje, mužu ortopedski jastuk, fotoaparat, kameru, klizaljke, kacige, naočale i hrpu drugih sitnica i krupnica. Zimske gume su smontirane, lanci u prtljažniku. Krovne nosače smo dragi i ja stavili prekjučer, po najvećoj buretini. Držala sam se čvrsto za auto, šegrtica Hlapićka, da me otelo – prilijepila bih se za ogradu ili dvorišna vrata pa bih se opet vratila na radno mjesto. Jučer je postavljen i unajmljeni krovni sanduk, u njemu su već skije i pancerice. Spisak planiranih obveza i nosivih stvarčica svako malo se križa. Brojimo sitno.

Božićno drvce čeka u garaži, danas ga moji dragi ukrašavaju. Djed Božićnjak upregao je svu logističku podršku i nabavio željene poklone. Kako je Djedica već u godinama, nismo ga niti ove godine opterećivali opisima gdje smo za Božić (Slovenija je daleka i velika zemlja, jel), nego će nas lijepo u srijedu navečer, kad stignemo doma, dočekati darovi ispod bora.

Snijeg je konačno pao u Kranjskoj Gori. Nadopunjuju ga i umjetničkim snijegom. Klizalište bi trebalo raditi, dovoljno je hladno. Sutra se otvara skijaška sezona u našem odredištu. Čak će nas počastiti besplatnim skijanjem. A bit će i Elan truck tour, besplatni test skija, te nagradne igre i predstavljanje Nissana. Jedan dan manje za ski-pass, ušteda tamance za jedan jaako dobar ručak. Dnevna skijaška karta je 28€ za odrasle, 17 za djecu. Popusta ima, naravno, za višednevne karte.

I tak. Djeca se uskoro vraćaju iz škole. Sutra propuštaju razrednu tombolu, malkoc im je žao, ali skijanje je ipak zanimljivije. Zaslužile su odmor, ocjene su zaključene, petice frcaju na sve strane.

Odoh. Želim vam čestit Božić i ugodne blagdane! Lijepo se provedite! Šaljem vam srdačne pozdrave, zagrljaje i poljupce. Nosit ćemo mužev laptop, će da vas škicnem ponekad...wave

- 11:16 - Komentari (30) - Isprintaj - #

20.12.2006., srijeda

U susret Božiću

Gotovo je s priredbama, bar onima na koje sam željela ići. Jučer je održana priredba umaške osnovne škole. Moje manje pile nastupalo. Tajo nam je nešto šmrkav i temperaturan, pa je ponosita majka otišla na priredbu. Teško mi palo...

Pozor - pletenice!

Još se sutra javljam, a onda odoh na zasluženi godišnji. Baterije su mi na rezervi, blinkaju...
- 10:42 - Komentari (8) - Isprintaj - #

19.12.2006., utorak

Orašar

U nedjelju smo gledali balet. Polaznici baletne škole plesali su Orašara. Gosti, a već skoro domaći – prvaci Baleta HNK u Zagrebu, Mirna Sporiš i George Stanciu. Svi su se zaista potrudili, unatoč nedostatku scenskih radnika, neispavanosti, umoru, angažmanu koreografa Nicolaea Vasca u matičnom kazalištu, zamjenama u posljednji trenutak i sličnim sitnicama koje zagorčavaju život.



- 08:57 - Komentari (18) - Isprintaj - #

18.12.2006., ponedjeljak

Božićni dar

Protekli i ovaj tjedan rezervirani su za humanitarne priredbe u mom gradu. Prihodi od ulaznica ili dobrovoljnih priloga koje bi posjetitelji trebali ostaviti (a što i ove godine nije baš slučaj) uplaćuju se Centru za rehabilitaciju Down sindroma u Puli. Tako je u subotu održana priredba mažoretkinja, pod nazivom "Božićni dar".

Seniorke Seniorke Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Moderni ples Juniorke Bapci
- 11:10 - Komentari (14) - Isprintaj - #

15.12.2006., petak

Zalazak

Vidite li vi kako ja mislim na vas?! Kako je kod mnogih ovih dana maglaaa svudaaa, a u mene vedro i sunčano, da vidite kako sunca još uvijek ima. Malo sam se smrzla slikajući ove prizore, ali nije mi žao.

Zalazak 1 Zalazak 2 Zalazak 3 Zalazak 4

- 16:42 - Komentari (29) - Isprintaj - #

14.12.2006., četvrtak

Isprobavanje

Bili mili moji u Puli, Potočnice trebale isprobati pancerice i skije. Da ih unajmimo (skije i pancerice). Muž ode po njih dan-dva prije odlaska u Kranjsku Goru pa ih vrati za tjedan dana. Lani smo unajmili opremu u Kranjskoj Gori. Po osobi sto ojra. Ove godine se malo više raspitali, pa dragi saznao za iznajmljivača opreme u našijem krajevima. Po osobi 250 kn. Pa si ti misli. Elem, odoše oni u Pulu prije moje popodnevne smjene. I ne javljaju se satima. Tek negdje pred kraj radnog vremena zazvoni telefon. Da jesu. Našli. "Šuti, ne pitaj. Glavno da jesmo. Pričat ćemo ti..." Kad smo se skupili na večeri, tajo otpočne priču. Starija našla skije od šuba. S pancericama malo teže išlo. Nosi sa sobom noge broj 37-38. Pa prvo probala tu veličinu. Malo. Na kraju stala na broju 40. (Dijete živi na velikoj nozi, hehe.)

Onda krenula mlađa. Za skije isto bilo lako. Onda krenuše okupacije u 7 slika. Ljubazna jedna teta obuvala je i izuvala.Vlasnik radnje preuzeo ostale kupce, obradio u međuvremenu brdo mušterija. A ova mala svakom paru našla manu. Teta strpljiva, tajo isto. Zna tajo svoju princezu, i on osjetljiv po pitanju odjeće i obuće. Svaka im sitnica smeta. Sedme pancerice savršene. Jeeee!!! Slavila teta, slavio tajo a bogme i vlasnik radnje. Teta pogleda malo bolje pancerice, kad ono – na njima naljepnica da su rezervirane za isti termin kao i naš!!! Ajaoj... Jovo nanovo. Još dva para su pala dok pišulja nije bila zadovoljna. Tajo ima pravo, ja bih na njegovom mjestu ili prošvikala, ili se rasplakala ili izašla van... Mislim, strpljiva sam i ja, ali... Ako što trebam i odgovara mi, uzimam. Dragom prepuštam kontrolu da li odjeća ili obuća ima sve dobre šavove, je li sve okej. Zato mi i paše što u kupovinu češće ide tajo sa svojim princezama nego ja. Sviđa li ti se? Dobro ti stoji, ne žulja? Uzimamo. I to je to. Nema tu filozofije. Pa se moram oboružati strpljenjem kad krenem u kupovinu sa zahtjevnim i delikatnim osobama (ja kažem "delikatesnim"), ili s neodlučnima... Nekako mi je sve draže listati kataloge pa izabrati što mi se sviđa. I da, tajo i Potočnica dogovorili da će onoj strpljivoj teti iznajmljivačici odnijeti bombonijeru. Zaslužila je.
- 07:56 - Komentari (19) - Isprintaj - #

13.12.2006., srijeda

Glišo

Potočnice skijaju od svoje četvrte godine. Talijanski vrtić svake godine krajem zimske sezone, u suradnji s lokalnom turističkom agencijom organizira skijanje za svoje pinđuliše. Pet dana, bez roditelja. Uz pratnju teta (maestre – tako ih zovemo), medicinske sestre i par muških pomagača, većinom skijaških trenera. Tradicija za koju sam prvi put čula kad je starija krenula u vrtić. I tako se moje prvo dijete s jedva navršene četiri godine otisnulo u svijet, bez mame i tate. U Italiju. Režim slijedeći: buđenje u 7, pospremanje kreveta (po dvoje-troje u krevetu), doručak, odlazak na terene. Boravak dok se ne smrači. Ručak na snijegu, pašta ili maneštra ili pomfrit i hrenovkice. Čajek. Popodne kupanje, večera, pa ples. Na spavanje u 10. Klinci bi spadali s nogu, ali bi zaspali istog trena...Rad s trenerima. Za dva dana djeluju kao mala vojska. Glavna su atrakcija na skijalištu. Patuljci na sniježnim padinama...

Kad je mlađa navršila 4, starija je već krenula u školu. Pa smo tri godine molili dopuštenje od ravnatelja da stariju pusti tih pet dana s vrtićem. Starija bi imala i društvo, nije bila jedina starija sestra koja bi se prišlepala vrtiću. Onda bi ta starija djeca pomagala maestrama i klinčićima u spremanju, oblačenju i učenju skijanja.

Kako je vrijeme nesmiljeno teklo dalje, odlučismo otići na obiteljsko skijanje. Šteta bi bilo da curke ne nastave s tim sportom, osvajale su medalje, prva mjesta. Pa smo tako 2003., u organizaciji iste one turističke agencije, otišli na prvi takav godišnji odmor. U Ravascletto. Kako se ovdje u Istri najčešće godišnji odmori provode zimi, i to na skijanju, pridružismo se masi ljudi koja se slijeva na obronke Alpi i ostalih planinskih lanaca i brda.

Medalje

Svo troje mojih skijaša počelo skijati u organiziranim grupama. Bilo je sedam trenera, svaki je uzeo nekoliko skijaša, ovisno o iskustvu i starosti. Moje cure prvi dan ubacili u početničku grupu. Pa uvidjeli grešku. Starija se sutradan prebacila u napredne. A mlađoj angažirali "privatnog" trenera. Simpatičnog i dragog Glišu. Ljeti ronioca, zimi učitelja skijanja. Čovjeka u najboljim godinama, dovoljno starog da mojoj mrvici bude djed. Osvojila ga je naprečac. Spuštali bi se niz padine i pjevali "Dolje na koljena", svoju omiljenu pjesmu. Staza bi odzvanjala od njihovih glasova. Tko je vidio pjevati dok skijaš? Njih dvoje. Skompali su se i zaljubili jedno u drugo. Naučio ju je tako dobro da je osvojila medalju na natjecanju (predzadnji dan je uobičajeno natjecanje među grupama). Tu posljednju večer upriličena veselica, podjela diploma i medalja. Nasmijali se, naplesali, baš se lijepo družili...

Glišu otada nismo vidjeli. Ali ga se često sjetimo. Dao nam vizitku, pa sam mu poslala par sličica iz Ravascletta, za uspomenu.

Glišo i Potočnica 1 Glišo 2

Sjedimo jučer malena i ja za ručkom, same. Pričamo o skijanju. Potočnica spomene Glišu, kako joj je bio najbolji trener. I da ga nikad neće zaboraviti. Dignem se po mobitel i njegovu vizitku (nekoliko dana prije sređivala sam jednu ladicu i našla vizitku). Nazovem Glišu na mobitel. Predstavim se i upitam: "Treneru Glišo, Vi ste?" - "Kako ste me nazvali?" - "Trener Glišo." - "Vi ste sigurno mama one male djevojčice koju sam trenirao prije nekoliko godina!!!" Ala, sreće i veselja, ustreptalog glasa! Bujica osjećaja. Predam mobitel djetetu svom dragom. Oči velike ko fildžani, suze se cakle u njima, osmijeh od uha do uha. Napričali se njih dvoje, rekla mu koliko sad ima godina, u koji razred ide, pohvalila se da je lani bila ukupna pobjednica u Ravasclettu. Čujem njegov uzbuđen glas... Kad je razgovor završio, očiju punih suza zagrli me presretno moje mače... kissVjerujem da je i Glišo jučer hodao cijeli dan s osmijehom na licu...

Mala mamima Potočnica danas slavi imendan. Izljubili je jutros, snenu, toplu i mirišljavu... Lucije, sretan vam imendan!!!
- 09:28 - Komentari (14) - Isprintaj - #

12.12.2006., utorak

Zima, zima, pa neka je...

Okićeni grad

Sinoć malo slikala grad na povratku s posla. Al ljepše je po danu, ovako sunčanom. Pa ću poslije jutarnje smjene malo prošvrljati s fotoaparatom, na putu prema školi.

Kod nas jutros mraz. Stislo. Nema ni magle ni oblaka. Samo sunce. Jučer je zagrijalo u podne na 16°C, onako baš ugodno. Pa se opet temperatura strmoglavila čim se crvena kugla utopila u moru.

- 10:29 - Komentari (19) - Isprintaj - #

11.12.2006., ponedjeljak

Groznica subotnje večeri

Brrrr. Neka, neka. Jutros je moj termometar pokazao 6°C. Za svaki pohvalu. Konačno počinje primjereno vrijeme za ovo doba godine. Svakodnevno na internetu provjeravam prilike u Kranjskoj Gori, bilo kakvu naznaku snijega. Našla sam stranicu s prognozom vremena za slijedećih 15 dana, kontam, preračunavam. Umjetni snijeg je u pripremi, samo treba ostati hladno i bit će i prilike za skijanje. Meni hladnoća treba i zbog klizanja. Ovaj tjedan se na auto stavljaju zimske gume, isprobavaju lanci. Iz godine u godinu znamo sve više, pa uspijevamo nabaviti povoljnije, jeftinije. I isplati nam se. Ionako bi se lova potrošila, ovako znam da ću biti s djecom i mužem, oslobođena kućanskih poslova i bez radnih obveza. A pošto idemo s prijateljima, imat ćemo prilike i za povremena druženja.

Vikend bio većinom kišan. Bez vožnje na dva il osam kotača. Al smo zato u petak u ponoć snimili Groznicu subotnje večeri. I u subotu, kad je mrak opao pa je popodne glumilo večer, ispekli smo kokice i odgledali film. Curama smiješne frizure, muške cipele na petu i platforme, ogromne kragne prek sakoa. A tek plesni pokreti... Prisjetih se tako gimnazije i subotnjih odlazaka u disko. Imali smo jedan disko u Capragu, predgrađu Siska, blizu zgrade gdje sam živjela. U susjednoj zgradi stanovala frendica iz razreda. Bile smo iste visine, al ona duge crne kose do guzice, a ja prava Lokica. (Za onog tko ne zna, Lokice su bile plesačice koje su nastupale sa Zdravkom Ćolićem. Imale iste kratke frizure, paž, sa šiškicama.) Jedno vrijeme nosile sličnu odjeću. Meni starci kupe čizme, sutradan frendica nosi iste. Ja osvanem u novoj jakni, potpuno istu jaknu kupi njoj njen ćaća. Smetalo me al nije bilo pomoći. Elem, nas smo dvije bile prve plesačice u razredu. Prije odlaska u disko, vježbale bismo kod nje novu koreografiju (zasnovanu, naravno, na plesnim koracima iz Groznice i Briljantina). I onda to isto plesale u disku. Nađe se društvo iz razreda, napravi se krug a u krugu frendica i ja. Jednom smo čak i dobile poziv da dođemo plesati u zagrebački Lapidarij. Nisam se usudila niti pitati starce...

Subota i završila u plesnom ritmu. Opet smo gledali Ples sa zvijezdama. Curama se sve više sviđa. Mogli bismo na godinu upisati bar jednu Potočnicu na plesni tečaj. Neka nauči osnovne plesove. Mene privlači kaubojski ples. Prije nekoliko godina u Stella Marisu je gostovala plesna skupina iz Trsta, kauboji. Oduševili su me. Em zbog plesa, em zbog odjeće. I šešira i čizmi...Bilo je govora i o otvaranju plesne kaubojske škole u Umagu, ali propali planovi. Morat ću se malo raspitati, tko zna, možda ima negdje netko tko zna i želi pa da se izorganiziramo.

Western show Western show
- 10:56 - Komentari (18) - Isprintaj - #

08.12.2006., petak

Roditeljski

Održan je roditeljski sastanak za razred manje Potočnice. Čak je i roditelja došlo u pristojnom broju. Glavna tema razgovora – ponašanje djece. Govori učiteljica kako ima strašno puno nasilja među djecom u školi. Pogotovo među dječacima. Ovi mali, drugari, naučili od starijih pokazivati srednji prst. Pa ih veći klinci izlemaju. Nedavno na hitnoj završio jedan pišuljinac iz susjednog razreda. Ni kriv ni dužan. Pod odmorom je neki njegov pajdaš starijem klincu pokazao jel taj prst, a veliki uletio u razred i dohvatio krivog dječaka. I izmarijao ga, napravio mu šljivu na oku. Doktor na hitnoj kuka kako mu svaki drugi dan dođe neko dijete iz škole. Trebalo bi policiji javiti, dosta više. Neki dan je jedan deran gurnuo djevojčicu prema zidu i mala se odalamila glavom. Dobro da nije potres mozga dobila.

Učiteljica nije htjela javno imenovati klince koji stvaraju najviše problema. Da će to reći samo njihovim roditeljima. Jer misli da su još mali. Ali da joj znaju prekinuti sat. Jednostavno se počnu svađati i tući pod nastavom. Ona u sto čuda... Da bi izbjegla teže posljedice, za vrijeme odmora ostaje s djecom u razredu ako je ružno vrijeme, ali dok je suho i sunčano mora ih pustiti u dvorište. Pa onda strahuje kakve će ih zateći.

Obzirom kak cijeli svijet polako ide u Honduras, ništa čudno da se i na djeci odražava porast nasilja, pomanjkanje kućnog odgoja i kulture, gubitak autoriteta. Uostalom, kad se ujutro nagužvaju roditelji s autima na školskom parkiralištu i ne šljive jedni drugoga, kad s djecom za ruku pretrčavaju cestu izvan pješačkih prijelaza, kad se parkiraju na pješačkom otoku koji je napravljen upravo zbog njihove djece, kad voze djecu u vrtić i školu nezavezane, često i na prednjem sjedalu... što očekivati od te iste djece?! A kad bi se pokušalo sa savjetovalištima i predavanjima, ne bi sigurno došli oni roditelji čija djeca prave najveće probleme. Kao što je i jučer bilo na roditeljskom.
- 11:19 - Komentari (23) - Isprintaj - #

07.12.2006., četvrtak

Svijet čarolija i bajki

Čarolija djetinjstva još se nije rasprsnula. Nije bilo prilike za razgovor. Obveze. Zadaće. Trening. Za objedom izbjegavamo takve razgovore. Pred spavanje takvo što ne dolazi u obzir. I prođe dan, skok na skok, i moje dijete još uvijek vjeruje.

Ozbiljne obiteljske razgovore za vrijeme ručka ne mogu smislit. Sjetim se uvijek naših nedjeljnih ručkova. Ja još u osnovnoj, sestra na faksu u Zagrebu. Dođe petkom. Pričamo nevezano, neutralno. I puf! – padne razgovor za nedjeljnim ručkom. Poslije fine juhice. Uz pohance. Te kako ispiti te jel ti misliš završit taj faks... Pa ti prisjedne ručak. Teško padne na želudac. Pa gledaš sestru kako vilicom crta zmijice po pireu... Par godina poslije slične scene. Samo bih na čelu stola, nasuprot taji, sjedila ja. I vilicom crtala zmijice po pireu. Osam godina crtala zmijice. Što studirajući, što tražeći posao. Kad sam odselila i zasnovala vlastitu obitelj, više mi nedjeljni ručkovi nisu izazivali frasove. Ne želim vlastitoj djeci zgaditi objed egzistencijalnim spikama. Tak da još uvijek u obitelji imamo primjerak naivnog djeteta koje živi u svijetu čarolija i bajki... Srce mi se cijepa, pripremam se. Valjda za vikend, što ja znam...no
- 16:41 - Komentari (8) - Isprintaj - #

06.12.2006., srijeda

Flashdance

Sinoć smo gledali Flashdance. Svo četvero. Udobno se namjestili ispred televizora, pustili malkoc glasniji ton nego to uobičavamo. Ta, to je glazbeni film! Curke nestrpljive da vide o čemu im to već danima pričamo... I mogu reći da smo uživali. Nas dvoje velikih, zrelih, prisjetili se glazbe, scena, iznova uživali u predivnoj fotografiji i izvrsnoj koreografiji. Potočnice upijale svaki korak, pogotovo naša dežurna plesačica, najmlađa članica naše obiteljske trupe. Starija pišulja se sramežljivo smjehuljila za vrijeme ljubavnih scena... Priča je i dalje pitka, film nije izgubio na vrijednosti. I opet smo se uvjerili koliko smo bili u pravu kad smo zavoljeli taj film.

Volimo dragi i ja pogledati dobar film. Pogotovo nas zanimaju oni ovjenčani nekom od prestižnih nagrada, iz znatiželje da vidimo dijelimo li isti ukus s gledateljima uokrug globusa i "stručnjacima". Pa se često razočaramo. Jer imamo osjećaj da su neki filmovi napravljeni bez puno duše, samo da zadovolje kriterije nekih tamo ocjenjivačkih sudova. Pa nastanu priče o hendikepiranim glavnim junacima, ili pripadnicima neke manjine, te se priče umotaju u sagu o neshvaćenosti, glavni glumci stave umjetni nos ili jako smršave ili se pak udebljaju, i sve djeluje strašno proračunato. Ima i zaista kvalitetnih filmova među takvima, nije da nema. Ali. Kao i sve drugo vezano uz našu mladost, tako nam i filmovi od nekad znače puno više od običnog dvosatnog doživljaja blejanja u ekran. Uostalom, koliko je novih filmova postalo kult-filmovima?! Treba proći neko vrijeme da bi film stekao takav status, jelda?

Kako je sinoć film trajao do nekog doba, curke su otišle spavati kasnije nego je to uobičajeno. A prije filma savršeno uglancale čizmice. Pa ih stavile na prozore. (Na sreću da imamo i normalne prozore a ne samo krovne.) Da svi iz ulice vide kakve lijepe čizmice imaju. Pa su predstavnici sv. Nikole skoro zaspali ne izvršivši dužnost. Ali se ipak sjetili slatkim darovima napuniti i ukrasiti čizmice. Našle su se tu i zlatne šibe s crvenim mašlekima... Jutros budim Potočnice. I pitam ih što im rade čizmice na prozoru, tko je vidio držati čizme na prozoru. Nisam ni izgovorila to do kraja, mlađa je poput munje odletjela do prozora. Širom razgrnula zavjesu i ugledala dvije hrpe ispod kojih su se nazirali komadi obuće. Starija se dogegala malo kasnije. Pregledale što su dobile ("naš" sv. Nikola poklanja samo slatkiše). Obje isto dobile, al se trampile za omiljenije slastice. Na licu male osmijeh od uha do uha. Starija se samo nadmoćno smijulji.

Danas se spremamo porazgovarati s mlađom Potočnicom. O svetom Nikoli i Djedu Božićnjaku. Sve me trema hvata. Lani smo tu temu obradili sa starijom. I optužila nas je da smo joj razbili čaroliju djetinjstva. Plakala cijeli dan ko kišna godina. Pa se prisjećala kako je gorljivo branila ideju o svemoćnim i širokogrudnim starčićima koji obilaze svu dobru djecu svijeta. I čudila se kako njena frendica uopće može pomisliti da je to sve maslo prekaljenih roditeljskih snaga. A ta njena ista frendica već odavna puna gorčine za cijeli svijet. Roditelji joj se rastali još dok je u vrtić išla. I vječito je antiprotivna za svaku nježnost, dječju razigranost. Sva je nekako hladna i cinična, bar sam je ja doživjela takvu... Onda, djeca prijatelja s kojima odlazimo na skijanje već godinama uspijevaju iskamčiti od roditelja i darove i kićenje božićnog drvceta puno prije Badnjaka. I onda laprdaju o tome pred ovima mojima. Tak da moraš djecu pripremati na odrastanje i razbijanje iluzija. Pa smo lani imali okupacije s velikom. A sad moramo to "odraditi" i s manjom jer bi dijete moglo doživjeti veći šok ako mu kakva dječja zločestoća razotkrije tajnu. I mogla bi ispasti naivna glupa plavuša. A to nećemo. Pa ćemo joj sami otkriti surovu istinu.

Moja se čarolija djetinjstva razbila u nekoj tamo 13. ili 14. godini. Nisam mogla uspoređivati iskustva s drugom djecom, nismo pričali o Uskrsu i Božiću. I uvijek me iznova oduševljavao mali Isusek koji donosi darove u sepet ispod bakinog bora, dok mi posvećujemo kuću. Nisam se bavila filozofskim razmišljanjima kako se veliki Isus može jednom godišnje smanjiti da bude malen i kako tako malen može nositi pune rudnjake poklona... Pa me baka jedne godine poslala na kat sa škarama, da odnesem mami i teti. Upadoh u sobu, a dvije žemske zamataju darove... Još i danas mogu dozvati taj osjećaj koji me preplavio na vratima bakine sobe... I prisjetiti se jednog drugog Badnjaka, i komešanja i psovke koja se začula iza zatvorenih vrata dnevne sobe u kojoj se nalazio bor i svečano postavljen stol. Bakina družica, koja je živjela s njom, žilava starica, spotaknula se dok je pokušala iz dvorišta ući u sobu kroz niski prozor. Pa se rasula i ona i svi darovi. A svi mi ostali čekali smo u kuhinji, ispred tih zatvorenih vrata. Odrasli su se jedva suzdržavali da ne prasnu u smijeh, a meni je sve bilo čudno zašto se tako ponašaju...
- 10:14 - Komentari (25) - Isprintaj - #

05.12.2006., utorak

Mrak

Dani se bezobrazno skraćuju. Ko rublje u pranju. Ujutro se budiš, mrak. Pogledaš van, mokra cesta. Nije padala kiša al neka solika, rosulja, maglica, što li, smočila cijeli grad. Budiš djecu, loviš im tople nogice ispod pokrivača da im navučeš čarapice. Škakljaš, ljubiš, otkrivaš, tepaš, moliš, jedva ih namoliš da se izvuku iz kreveta. Poluzatvorenih očiju love pravac do kupaone... Jutarnji rituali, ali po mraku. Moraš na sat pogledavati, nema nekog izlaska sunca pa da kažeš – evo, pol 8, krenite u školu. Potjeraš familiju na radna mjesta, silaziš niz osvijetljene stepenice, pritisneš u prizemlju prekidač, kuća uranja u mrak... Razdani se negdje oko 8, pola 9. Ako je ljigavo vrijeme, ručaš pod svjetlima. U polumraku odlaziš u drugu smjenu... Jedva čekam drugi dan zime. Tad se dani počnu produživati.

Sinoć su komunalci pospajali ulične ukrase na "mrežu". Po desetak žnjora s bijelim žaruljicama u svakoj ulici. Svijetle svaka u svom ritmu. Nekoliko stabala isto obavili lampicama. I postavili veliko božićno drvo ispred vijećnice. Na vrh nakalemili zvijezdu padalicu i spustili nekoliko tih istih žica s lampicama. Al ove godine sve jednobojno, nema šarenila... Nije ni ovako loše, na mokrim kolnicima i pločnicima zrcale se treperava svjetla, al djeluje pomalo sterilno. Lani su sa zvučnika na vijećnici puštali po cijeli dan božićne pjesme. Ne znam da li je službenicima u gradskim odjelima bilo ugodnije raditi uz glazbu, ali pjesme nisu privukle kupce u ovu našu uličicu. Sad nas ovdje radi desetak, ostali su zaključali svoje prostore. Isključili struju, vodu, telefon. I neima ih do Uskrsa. Grad zjapi poluprazan. Sporadična kretanja ljudi primijećena su tek oko robne kuće. Tamo je i Konzum, dm market, pošta i par kafića u križ. Zatvaram u 19.30, većina radi do 19 h. Pustoš živa. Ako kojiput moram navečer do Konzuma, nije mi ugodno proći gradom.

U ovo doba godine počinju iživljavanja klinaca s petardama. Bacaju nam bombice pred radnje. Lako još za to, mi smo unutra zaštićeni. Ali kad djeca krenu s eksplozijama oko škole... I to što svake godine netko nastrada od takvih iživljavanja, nimalo ih ne sprječava da ponove predstavu. Prije rata se strašno pucalo ovdje. Božić i Nova godina dočekivani su u zaglušujućoj buci. Petarde se ubacivale u haustore, kontejnere. Onda je naglo prestalo kad su stigli prvi stradalnici rata. Pa se nekoliko godina nakon toga sve vratilo. Talijanci uživaju u pucnjavi, babe za dočeke dotegle bunde i večernje haljine, starci pak municiju. Jedina pucnjava koju volim slušati je ona kad eksplodira vatromet na nebu iznad mog grada.
- 09:01 - Komentari (10) - Isprintaj - #

04.12.2006., ponedjeljak

Želje, čestitke i pozdravi

Prvo i meni trenutno najvažnije, želim od sveg srca našoj Koki brz oporavak!!! Noga joj je u gipsu, cijela, čini se da je potrgala ligamente u koljenu. Jedva čekam da mi javi kak joj je danas, i što kažu doktori.

Onda, 2mami želim danas uspješno položen ispit. Nek i dvojka bude, samo da prođe! Da joj se isplate sva živciranja, i balansiranja između obitelji, posla i štrebanja...

Ledena19 je u petak položila državni ispit. Od sveg srca čestitam!!! Ne radi joj blog, pa ovim putem upućujem čestitke i pohvale...

Ovdje je kiša. I opet ponedjeljak, za ne povjerovati. Kao da je skoro čitav tjedan sastavljen od ponedjeljaka... Vikend oblačan, proveden u kući. U petak tradicionalna večer uz Big Brother i palačinke s Nutellom. Neću ništa komentirati, mogla bih svašta pisati, ali neću trošiti riječi na neobrazovanu i plitku mladež koju forsira produkcija željna senzacija. Ne možeš napraviti senzaciju od tako sirovog sastava. Možeš se samo križati lijevom i desnom na sve one bisere koje čuješ od tih djevojaka i mladića... Subota uz TV. Gledali smo Kazalište u kući. Moglo bi biti nešto od toga. Drago mi je što su upotrijebili glazbeni uvod i odjavu iz nekadašnje serije. Lijepo je sjetiti se nekih vremena, a i pjesama (uostalom, jedna od najomiljenijih kompozicija koje znam svirati mi je ona iz serije "U registraturi"). A onda je slijedilo oduševljenje novim show-uratkom zvanim "Ples sa zvijezdama". Razgalilo mi se srce, slušajući dobru glazbu i prateći plesne korake znalaca i početnika. Svaka čast tim javnim osobama koje su skupile hrabrost pojaviti se u ovakvom neobičnom izdanju. Osim drvenog Radića i gospođe Zdenke (koju ne šmekam i sva mi je isforsirana, pogotovo kad je vidim s onom vatrom na glavi), svi su me oduševili, posebno sin-optičar Vakula (moja starija Potočnica ga zove Brokula...).

U nedjelju smo planirali otići do Tower Centra u Rijeci ali nam se nije dalo. Radije sjeli u auto i nakon pol sata vožnje obišli Mercator u Kopru, a potom i Interspar. Konačno smo našli curkama dijelove garderobe koji su još nedostajali, zadovoljni polizali famozni sladoled iz Interspara i vratili se domov. Da ostatak nedjelje provedemo u pripremanju za novi radni tjedan, kupanju, peglanju i ostalim rekreativnim aktivnostima. I odgledali Policijsku akademiju. Drago mi je da djeca imaju priliku ovih dana pogledati neke od filmova koji su obilježili muževu i moju mladost, a i djetinjstvo. Tako smo odgledali Top Guna, Duha, Kosu, u utorak je Flashdance, još nam preostaju Subotnja noćna groznica, Grease i Tommy. Ako nisam još ponešto zaboravila.
- 08:37 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Dobrodošli!

Prirasli mi srcu