Sinoć smo gledali Flashdance. Svo četvero. Udobno se namjestili ispred televizora, pustili malkoc glasniji ton nego to uobičavamo. Ta, to je glazbeni film! Curke nestrpljive da vide o čemu im to već danima pričamo... I mogu reći da smo uživali. Nas dvoje velikih, zrelih, prisjetili se glazbe, scena, iznova uživali u predivnoj fotografiji i izvrsnoj koreografiji. Potočnice upijale svaki korak, pogotovo naša dežurna plesačica, najmlađa članica naše obiteljske trupe. Starija pišulja se sramežljivo smjehuljila za vrijeme ljubavnih scena... Priča je i dalje pitka, film nije izgubio na vrijednosti. I opet smo se uvjerili koliko smo bili u pravu kad smo zavoljeli taj film.

Volimo dragi i ja pogledati dobar film. Pogotovo nas zanimaju oni ovjenčani nekom od prestižnih nagrada, iz znatiželje da vidimo dijelimo li isti ukus s gledateljima uokrug globusa i "stručnjacima". Pa se često razočaramo. Jer imamo osjećaj da su neki filmovi napravljeni bez puno duše, samo da zadovolje kriterije nekih tamo ocjenjivačkih sudova. Pa nastanu priče o hendikepiranim glavnim junacima, ili pripadnicima neke manjine, te se priče umotaju u sagu o neshvaćenosti, glavni glumci stave umjetni nos ili jako smršave ili se pak udebljaju, i sve djeluje strašno proračunato. Ima i zaista kvalitetnih filmova među takvima, nije da nema. Ali. Kao i sve drugo vezano uz našu mladost, tako nam i filmovi od nekad znače puno više od običnog dvosatnog doživljaja blejanja u ekran. Uostalom, koliko je novih filmova postalo kult-filmovima?! Treba proći neko vrijeme da bi film stekao takav status, jelda?

Kako je sinoć film trajao do nekog doba, curke su otišle spavati kasnije nego je to uobičajeno. A prije filma savršeno uglancale čizmice. Pa ih stavile na prozore. (Na sreću da imamo i normalne prozore a ne samo krovne.) Da svi iz ulice vide kakve lijepe čizmice imaju. Pa su predstavnici sv. Nikole skoro zaspali ne izvršivši dužnost. Ali se ipak sjetili slatkim darovima napuniti i ukrasiti čizmice. Našle su se tu i zlatne šibe s crvenim mašlekima... Jutros budim Potočnice. I pitam ih što im rade čizmice na prozoru, tko je vidio držati čizme na prozoru. Nisam ni izgovorila to do kraja, mlađa je poput munje odletjela do prozora. Širom razgrnula zavjesu i ugledala dvije hrpe ispod kojih su se nazirali komadi obuće. Starija se dogegala malo kasnije. Pregledale što su dobile ("naš" sv. Nikola poklanja samo slatkiše). Obje isto dobile, al se trampile za omiljenije slastice. Na licu male osmijeh od uha do uha. Starija se samo nadmoćno smijulji.

Danas se spremamo porazgovarati s mlađom Potočnicom. O svetom Nikoli i Djedu Božićnjaku. Sve me trema hvata. Lani smo tu temu obradili sa starijom. I optužila nas je da smo joj razbili čaroliju djetinjstva. Plakala cijeli dan ko kišna godina. Pa se prisjećala kako je gorljivo branila ideju o svemoćnim i širokogrudnim starčićima koji obilaze svu dobru djecu svijeta. I čudila se kako njena frendica uopće može pomisliti da je to sve maslo prekaljenih roditeljskih snaga. A ta njena ista frendica već odavna puna gorčine za cijeli svijet. Roditelji joj se rastali još dok je u vrtić išla. I vječito je antiprotivna za svaku nježnost, dječju razigranost. Sva je nekako hladna i cinična, bar sam je ja doživjela takvu... Onda, djeca prijatelja s kojima odlazimo na skijanje već godinama uspijevaju iskamčiti od roditelja i darove i kićenje božićnog drvceta puno prije Badnjaka. I onda laprdaju o tome pred ovima mojima. Tak da moraš djecu pripremati na odrastanje i razbijanje iluzija. Pa smo lani imali okupacije s velikom. A sad moramo to "odraditi" i s manjom jer bi dijete moglo doživjeti veći šok ako mu kakva dječja zločestoća razotkrije tajnu. I mogla bi ispasti naivna glupa plavuša. A to nećemo. Pa ćemo joj sami otkriti surovu istinu.

Moja se čarolija djetinjstva razbila u nekoj tamo 13. ili 14. godini. Nisam mogla uspoređivati iskustva s drugom djecom, nismo pričali o Uskrsu i Božiću. I uvijek me iznova oduševljavao mali Isusek koji donosi darove u sepet ispod bakinog bora, dok mi posvećujemo kuću. Nisam se bavila filozofskim razmišljanjima kako se veliki Isus može jednom godišnje smanjiti da bude malen i kako tako malen može nositi pune rudnjake poklona... Pa me baka jedne godine poslala na kat sa škarama, da odnesem mami i teti. Upadoh u sobu, a dvije žemske zamataju darove... Još i danas mogu dozvati taj osjećaj koji me preplavio na vratima bakine sobe... I prisjetiti se jednog drugog Badnjaka, i komešanja i psovke koja se začula iza zatvorenih vrata dnevne sobe u kojoj se nalazio bor i svečano postavljen stol. Bakina družica, koja je živjela s njom, žilava starica, spotaknula se dok je pokušala iz dvorišta ući u sobu kroz niski prozor. Pa se rasula i ona i svi darovi. A svi mi ostali čekali smo u kuhinji, ispred tih zatvorenih vrata. Odrasli su se jedva suzdržavali da ne prasnu u smijeh, a meni je sve bilo čudno zašto se tako ponašaju...