Dani se bezobrazno skraćuju. Ko rublje u pranju. Ujutro se budiš, mrak. Pogledaš van, mokra cesta. Nije padala kiša al neka solika, rosulja, maglica, što li, smočila cijeli grad. Budiš djecu, loviš im tople nogice ispod pokrivača da im navučeš čarapice. Škakljaš, ljubiš, otkrivaš, tepaš, moliš, jedva ih namoliš da se izvuku iz kreveta. Poluzatvorenih očiju love pravac do kupaone... Jutarnji rituali, ali po mraku. Moraš na sat pogledavati, nema nekog izlaska sunca pa da kažeš – evo, pol 8, krenite u školu. Potjeraš familiju na radna mjesta, silaziš niz osvijetljene stepenice, pritisneš u prizemlju prekidač, kuća uranja u mrak... Razdani se negdje oko 8, pola 9. Ako je ljigavo vrijeme, ručaš pod svjetlima. U polumraku odlaziš u drugu smjenu... Jedva čekam drugi dan zime. Tad se dani počnu produživati.

Sinoć su komunalci pospajali ulične ukrase na "mrežu". Po desetak žnjora s bijelim žaruljicama u svakoj ulici. Svijetle svaka u svom ritmu. Nekoliko stabala isto obavili lampicama. I postavili veliko božićno drvo ispred vijećnice. Na vrh nakalemili zvijezdu padalicu i spustili nekoliko tih istih žica s lampicama. Al ove godine sve jednobojno, nema šarenila... Nije ni ovako loše, na mokrim kolnicima i pločnicima zrcale se treperava svjetla, al djeluje pomalo sterilno. Lani su sa zvučnika na vijećnici puštali po cijeli dan božićne pjesme. Ne znam da li je službenicima u gradskim odjelima bilo ugodnije raditi uz glazbu, ali pjesme nisu privukle kupce u ovu našu uličicu. Sad nas ovdje radi desetak, ostali su zaključali svoje prostore. Isključili struju, vodu, telefon. I neima ih do Uskrsa. Grad zjapi poluprazan. Sporadična kretanja ljudi primijećena su tek oko robne kuće. Tamo je i Konzum, dm market, pošta i par kafića u križ. Zatvaram u 19.30, većina radi do 19 h. Pustoš živa. Ako kojiput moram navečer do Konzuma, nije mi ugodno proći gradom.

U ovo doba godine počinju iživljavanja klinaca s petardama. Bacaju nam bombice pred radnje. Lako još za to, mi smo unutra zaštićeni. Ali kad djeca krenu s eksplozijama oko škole... I to što svake godine netko nastrada od takvih iživljavanja, nimalo ih ne sprječava da ponove predstavu. Prije rata se strašno pucalo ovdje. Božić i Nova godina dočekivani su u zaglušujućoj buci. Petarde se ubacivale u haustore, kontejnere. Onda je naglo prestalo kad su stigli prvi stradalnici rata. Pa se nekoliko godina nakon toga sve vratilo. Talijanci uživaju u pucnjavi, babe za dočeke dotegle bunde i večernje haljine, starci pak municiju. Jedina pucnjava koju volim slušati je ona kad eksplodira vatromet na nebu iznad mog grada.