Čarolija djetinjstva još se nije rasprsnula. Nije bilo prilike za razgovor. Obveze. Zadaće. Trening. Za objedom izbjegavamo takve razgovore. Pred spavanje takvo što ne dolazi u obzir. I prođe dan, skok na skok, i moje dijete još uvijek vjeruje.

Ozbiljne obiteljske razgovore za vrijeme ručka ne mogu smislit. Sjetim se uvijek naših nedjeljnih ručkova. Ja još u osnovnoj, sestra na faksu u Zagrebu. Dođe petkom. Pričamo nevezano, neutralno. I puf! – padne razgovor za nedjeljnim ručkom. Poslije fine juhice. Uz pohance. Te kako ispiti te jel ti misliš završit taj faks... Pa ti prisjedne ručak. Teško padne na želudac. Pa gledaš sestru kako vilicom crta zmijice po pireu... Par godina poslije slične scene. Samo bih na čelu stola, nasuprot taji, sjedila ja. I vilicom crtala zmijice po pireu. Osam godina crtala zmijice. Što studirajući, što tražeći posao. Kad sam odselila i zasnovala vlastitu obitelj, više mi nedjeljni ručkovi nisu izazivali frasove. Ne želim vlastitoj djeci zgaditi objed egzistencijalnim spikama. Tak da još uvijek u obitelji imamo primjerak naivnog djeteta koje živi u svijetu čarolija i bajki... Srce mi se cijepa, pripremam se. Valjda za vikend, što ja znam...