Nevjerojatno, ali opet se diže ujutro u neko pristojno polumračno vrijeme, opet se dolazi na posao... Kao da se do pred neki dan nije tulumarilo, ostajalo budnima do ohoho sati...

Vani je ljigavela, puše jugo, temperatura skočila na 10°, kiša pada. Noćas je grmilo, praskalo, sijevalo, lijevalo. U 4 sata je dragi odvezao moju vjenčanu kumu u Pulu, u zračnu luku. Putem ih dohvatila tuča, munje parale nebo, kiša pljuštala. Zrakoplov je polijetao u 6, stigli su debelo prije jer nije bilo žive duše na cesti. Pri uzlijetanju turbulencije, trebalo je probiti svu tu silinu olujnih oblaka. U pol 7 kuma se javila iz Zadra. Dragi ostao u Puli, zbog posla. Čekao da mu se firma otvori, da obavi što treba i dođe doma. Potočnice spavaju, nisu ni trepavicom mrdnule ove olujne noći. Ja sam pomalo u komi, od 4 u nekom polusnu, pa se dizala isključiti telefon, televizor i kompić, pa stavljala ručnike pored zida niz koji curi kad pada kiša. Pa se vrtila u krevetu, stotinu misli izmislila, dok me nije mobitel prenuo iz košmara. I sad u toplini radnje gledam kako vani promiče tek poneki prolaznik, otimajući kišobran od podivljalog juga.

Doček bio i prošao. Na Staru godinu nismo ni prošetali gradom. Cmoljilo, rosilo cijeli dan. Ujutro obavila kupovinu u Konzumu i to je bilo sve od svježeg zraka. Kasno doručkovali, kasno ručali, kasno večerali. Pratili televizijski program, pričali, zabavljali se, ja malo svirala. Navečer se uštekivala povremeno na blog. Svaka čast ledenoj i Atlantidi na ideji o novogodišnjem blogu! Bilo je zanimljivo gledati kako se blog iz trenutka u trenutak obogaćuje, kako se miješaju stilovi, ubacuju fotke, videa, smajlići, gomilaju utisci i čestitke....

Iza ponoći dva-tri sporadična vatrometa lokalnog karaktera zašarenila su nebo nad Umagom. Petarde su praskale, ubacivane u haustore i kontejnere. Auti su jurili mokrim ulicama i zapljuskivali fasade i izloge. Pa se oko 2-3 sata sve smirilo. Kiša je i dalje cmoljila, nije bilo nikakva razloga za izlazak. Dan smo proveli u kući. Zabavljali se zajedno, pojedinačno. Kao i obično, ostali bez plina. Ispraznili bocu. Tako nam se i lani dogodilo, i preklani. (Uvijek nestane plina za neki blagdan.) Pa morali preći na struju. A dok dočekaš da zavrije voda za kavu na struji, dobiješ mlade...

Evo nas u nekoj novoj godini. Nadam se da mi ova neće oduzeti nijednu dragu osobu, da će bolest u širokom luku zaobići moju obitelj, da će biti više veselja nego lani... Već se kuju novi planovi. U petak bismo trebali odvesti curke u Sisak. Ako moja mama ozdravi. Za Božić je pokupila od praunuke virozu i iz Zagreba se vratila šmrkava, balava, kašljava. Sad se liječi. Ima rok do četvrtka. Tada ćemo, ovisno o njenom zdravstvenom biltenu, odlučiti hoćemo li joj na tjedan dana ostaviti stariju Potočnicu. Mlađa sigurno ide drugoj baki i didi. Pa će taj posljednji tjedan zimskih praznika proletjeti, prohujati i nećeš okom trepnuti a već će dječica drkljati teške torbetine u školu...