U dvorištu držimo velikog Djeda Božićnjaka. Stigao poštom iz Siska, od mog svekra. Paket naslovljen na Potočnice. Dragom se digla sva kosica na glavi kad je vidio sadržaj. Curke se čudile čudom, kao i svaki put kad bi dida Ante nešto poslao ili poklonio. Jer, dida ima ideja. I ludih i blesavih i ponekad korisnih. Ne znam u kakvu ideju strpati Božićnjaka...

Prvo su mili moji uključili Djedicu u struju. Doma, u potkrovlju. Pa se Djed mam počeo nadimati. Narastao na skoro 3 metra. Na svu sreću da u potkrovlju ima nešto prostora i te visine, inače bi bilo belaja. Kako se Djedica uključi, u njemu zarošta kompresor koji ga napuhuje ali se upali i svjetlo. Pa poklon svijetli. U mraku. Što i gdje s njim?!



U stanu zauzme trećinu dnevne sobe. A imamo i božićno drfce. Razmišljali i o radnji, iako bi se poklonodavatelj vjerojatno uvrijedio zbog zamišljene svrhe ovog neobičnog dara. Radnja ispala preniska. Ispred radnje nismo ga htjeli staviti zbog velike mogućnosti da ga jugo ili bura odnesu u Nedođiju. A i zbog lokalnih problematičnih klinaca koji bi rado uništavali stvari naokolo. Na kraju odlučismo udomiti Djedicu u vlastitom dvorištu. Priključili ga na struju iz garaže, pričvrstili vijcima i konopima (koji su došli u kompletu). Pa se naš mačak Žućko gadno uvrijedio. Dobro da ga i fras nije ulovio kad je vidio čudovište. Danima je izbjegavao boraviti u istom prostoru s nemani. Jedva bismo ga nagovorili da dođe jesti. Sad se, jadan, pomirio sa sudbinom kletom. Ni ne zna žuti mačak da će nezvana gosta morati podnositi samo do sutra. Onda će Djed splasnuti. I ugurat ćemo ga u kutiju. Do slijedeće prilike.

Mogu zaključiti da je neobična plastična skulptura bila primijećena od strane žitelja moga sela. Neki su specijalno zbog razgledanja našeg Djeda dovodili djecu u centar. Pohvale primili i dragi i ja od prolaznika i poznanika. Naš se Djedica bar nije pentrao po krovu ili fasadi, stoga se usrdno nadam da mi neki protivnici takovijeh božićnih i novogodišnjih ukrasa neće zamjeriti, hihihi.