Na blogu sam skoro godinu i pol. Kao spisateljica. A kao anonimna čitateljica i voajerka dvije godine. Čitala u novinama o ovome svijetu, čula na TV. Pa me privuklo. Pomislih, pa mogla bih i ja svašta nešto pisati drugim ljudima. Kažu statistike da pišem pretežito kratke postove. Pišem što mi padne na pamet. Nisam se htjela opredijeliti isključivo na osobne priče. Presretna što naučih staviti fotke na blog, uživam s vama podijeliti zalaske sunca, dječju radost, duhovite sitnice koje me okružuju.
Zašto Pjesma o jednoj mladosti? Josipu Lisac cijenim i volim kao pjevačicu. A ova pjesma odavno mi se sviđa, svevremena je. Prvo mi se svidjela zbog same glazbe, da bi stihovi tek s godinama, sa svakim novim slušanjem otkrivali neke nove slojeve. Stihovi koji su me ponukali na izbor su "... i u mraku katkad nikne neki divan cvijet...". Svojim blogom i ja, stanovnica malog grada na obali mora, mogu doprijeti do čitatelja s raznih strana Lijepe naše a i šire, i pokazati koliko sadržajan, bogat i lijep može biti život ovdje.
U mom blogerskom nadimku može se, između redova, nazrijeti i dašak čežnje za mladosti, za proteklim vremenima... pa je, istina je, u ovim godinama počinjemo svoditi neke svoje životne račune. Ne forsiram ja tih svojih 45, al to nekako ide u paketu sa mnom, daje mi (bar mislim) neku dozu ozbiljnosti, mudrosti. Znam da nema povratka u ona protekla vremena, kad su tadašnji problemi izgledali ogromni i nepremostivi, a gledani iz ove perspektive – tako lagani i mali. I tek sada znam koliko mi je tada bilo lijepo. Ali sad cijenim i usrećuju me i male stvari.
Pokušavajući pronaći najbolji i najbliži naziv bloga, pokušavala sam sa svojim «pravim» nadimkom, ali on je bio zauzet u svim mogućim kombinacijama slova. Nisam htjela dugačak naziv, stoga sam već unaprijed odustala od dvije ili više riječi. Pa su mi se zadnje dvije znamenke godine rođenja učinile najlogičnijim izborom. No, taj je naziv samo put do mene, i teško ga doživljavam kao nešto više od toga. Stoga se, ko prava plavuša, prvo zblesim kad kod nekog srcu-mi-priraslog-blogera nađem brojku 61, a tek nakon pomaka u fazi za pi pola shvatim da je riječ o meni, Pjesmi.
Kao što s nadimcima i biva u stvarnom životu, doživjela sam i mijene na nekim blogerskim popisima, pa me se može naći i skraćenu kao Pjesmu ili Pjesmicu, zovu me i Pjesma Mladost (na što ja obvezno u mislima još dodam Petrinja, jer je Mladost sportski klub iz Petrinje), Pjesma o potočnicama (fala, Franc) ili pak Pjesma nepoznatih strojeva (draga diplomirana kućanica još uvijek ne zna kakve ja to strojeve koristim u svakodnevnom poslu), a mama44 velikodušno mi je još i proširila nadimak (Pjesma o jednoj mladosti...našoj). Sve su mi te varijacije drage i daju svoj pečat mom postojanju na blogu.
Djelomično sam otkrivena na blogu, ali se još uvijek ne dam. Neko vrijeme sam tajila i grad u kojem živim. Ukoliko se sazna tko sam i što radim, zabrujat će selo moje malo. Kao i sve nepoznato i novo, moglo bi ovo moje bavljenje blogom biti predmetom ismijavanja, poruga i osuda. Za moj blog zna moja obitelj, muž i Potočnice, ime bloga znaju i kuma i teta. Sestra i nećakinje - ne vjerujem. Ako i znaju, nisu mi nikad riječi o tome rekle. Mama je ionako isprepadana svim modernim čudima tehnike i ozbiljne komplikacije u životu stvara joj običan mobitel, pa ne strepim od njena čitanja.
Moja sklonost opširnom pričanju, bavljenje glazbom, fotografijom, načitanost knjigama i nagledanost filmovima i serijama, sklonost vicevima, pošalicama i arhaičnom hrvatskom izričaju, pripadnost Šuvarovoj generaciji, uloga majke, zaposlene žene i domaćice karakteriziraju me već odavno. Blog je ispunio moj život novom kvalitetom. I novim poznanstvima i prijateljstvima. Što je neprocjenjivo.
Post je objavljen 27.02.2007. u 18:12 sati.