Marketing
Kako nam je bilo
Prvo Trst. Bili cijelo popodne, obišli hrpu trgovina. U Čip storu – zimske jakne po 20-30 eura, svakakve. Hrpa traperica, svakakvih. Nije to sad neka vrhunska kvaliteta, al da se naći. No, jakne svi imamo, traperice isto. Ništa nismo kupili. Bata – još uvijek čizme dominiraju, ali se pojavljuju i balerinke. U sto varijanti. Cijene: 30-70 €. Velikoj Potočnici se ništa nije svidjelo. Treba sad nešto naći za staviti na nogu, a da nije predjetinjasto i preženskasto. Bit će teško, već predosjećam. Elem, prošetali i Batom i išetali van. Muž čeka još jedan val sniženja, još od lani šacuje jedne cipele al mu je previše dati 90 eura za njih. Kad budu 50, onda će ih uzeti. A bit će. Svratili u supermarket, po Nutellu. 750 g, 3.60 €.
Torri del´Europe. Prvo na pizzu i kebab, pa u obilazak. Starija si našla par prekrasnih majica, po pet ojra. Među njima i ove:
Ja si našla suknju za deset ojra, dragi kupio prekrasnu košulju za neki petnaest, mlađa Potočnica dobila suknju sličnu maminoj, za malu Doru vidjeli prekrasnu haljinicu kojoj nismo odoljeli. I tak, svakom po malo kupili. I nismo iskoristili sva sniženja. Gužva je bila, onak subotnja. U sportskim dućanima redovi po desetak metara. Skije, odijela, tenisice, sniženje do 80%. Mi smo cure već opskrbili u Turbo sportu, po 200 kn skijaško odijelo, vrhunske kvalitete, crveno-bijelo ili bijelo-crveno, hrvatsko...
Vratili se umorni, ali zadovoljni. Iako ćemo zbog obuće još koji put morati prokrstariti trgovinama. U nedjelju ujutro zapalili za Poreč. Vrijeme neko napol-napol, nit sunca nit kiše. Neka se jedra nazirala na moru, a nasred travnate livade svijetli se šatorski kompleks. Šef klizališta nas dočekao kao stare znance. Rukovali se s njim, osjećala sam se ko VIPovica. Zapamtio nas. Pa baš da ima još koja otkačena obitelj koja kliže i dolazi joj se iz Umaga u Poreč, baš i nema. Lijepo se naklizali sat vremena, nije bila prevelika gužva. Radili malo gluposti (na posljednjoj klizačkoj fotki smo muž i ja), zabavljali se. Dobili pohvale od jedne gospođe, da kližemo kakti profesionalci. Pitala me koliko dugo kližem. Rekoh, od desete godine. Što, deset godina? Hehe, mal dulje, trideset i pet... Od gazde se srdačno oprostili na odlasku, najavili se još koji put. Vani su još jezdile jedriličice po moru, sunce se čak promolilo.
Vratili se u stambeni džumbus. Čekao nas linoleum da ga stavimo u kuhinju. Dragi u subotu okrečio kuhinju. Hladnjak i jedan kuhinjski element našli azil negdje drugdje u stanu. Iz elementa izvadila sve posude i poslagala po stolovima, da lakše premjestimo namještaj. Urnebes u stanu. Ajde operi pod, pokušaj izribati što se da. Izmjeri kuhinju. Inače, u cijelom stanu nemamo niti jedan pravi kut, sve auzvinkl. Ter smo si crtali raznorazne trapeze, mjerili kutove, izuzimali štednjak iz površine (da ne bih još i njega premiještala, pa da padnem u nesvijest što sve iza njega ima). Pa smo lijepo sve iskrojili i onda uvalili u kuhinju. (Na svu sreću da sam se udebljala, da imam neke snage za pomoći podignuti...) Ala, razlike drastične! Ispala mi kuhinja veeelika, pa svijetla. Još će mi se svidjeti boraviti u njoj...
Onda je trebalo vratiti posuđe u ormarić. Je, al treba i ormarić oprati, idealna je prilika za to. Ajde, operi i to. Usput trčkaraj do kupaone, sredi je koliko-toliko, popodne dolaze prijatelji na kavu. Elem, uspjeli smo sve vratiti na mjesto. Sad još dragog čeka lijepljenje pločica. Kvadrat, nije puno, na svu sreću. I onda farbanje elemenata i hladnjaka. Kad se to već radi, onda će prefarbati i kutni stol, da bude pasent. I još dvije lajsne treba ukucati. I to bi valjda trebalo biti to. Nadamo se. Još da riješimo problem s prisilnim upraviteljem zgrade, da se stubište dovede u red, bit će sve ko curica. Ovako je šok (pozitivni, naravno) kad upadneš prvo u derutno prizemlje, onda se popneš pa dođeš na čisto i okrečeno drveno stubište a onda se nađeš u sređenom stanu. Iako mi niti ne primjećujemo više otpalu žbuku i žice po haustoru, ali kad ti netko dođe – može se prepasti.
Nedjeljno popodne proveli u ljudovanju s prijateljima. Djeca se više ne igraju cijelo vrijeme. Dvoje dvanaestogodišnjaka, mlada dama i mladi gelipter, ne nalaze više zajedničke teme. Jedan dan razlike što se rođenja tiče, a svemir ih već dijeli što se interesa tiče. Uskoro ćemo se izgleda sastajati u šestero, ove dvije mlađe pišulje, jedna naša i jedna njihova još češljaju lutke, igraju društvene igre. Dok i one ne odluče provoditi vrijeme u svom društvu. A onda ćemo izgleda mi starci morati sami.
Post je objavljen 12.02.2007. u 10:18 sati.