Danas sam bila kod pedijatrice s manjom Potočnicom. Strpljiva sam kad su u pitanju redovi za plaćanja, doktore i slično, ali kad sam ja u pitanju. Izbjegavam ići kod pedijatrice. Ako nešto šteka sa zdravljem kod curki, radije nazovem omiljenu dječju medicinsku sestru Brunu, izrecitiram kakve simptome imaju djevojčice, upitam ima li takvih pojava još u našem gradu i što mi je činiti. Jedino kad se ide po uputnice, ili treba poslušati plućica, onda odem. Ili ode tajo, kako se uspijemo dogovoriti. I onda se moramo naoružati strpljenjem i nastojimo dijete što manje izlagati drugoj bolesnoj djeci. Koja sline i kašlju i pužu po čekaonici.

Mlađa je zazirala od doktora. Provela je jedanaest dana na Kantridi zbog problema s disanjem dok je imala par mjeseci i godinu dana je redovito plakala kad smo išli kod bilo koga u bijeloj kuti. Obzirom da su joj u bolnici svakodnevno vadili krv, i to na kraju iz glavice, ispitivali je na raznorazne načine, ništa čudno. Izljeve straha i plača pedijatrica je obvezno propratila posprdnim komentarima pa bih joj redovito znala odbrusiti. Strah je, na sreću, prevladan. Svaki put kad se s nekom od Potočnica spremamo liječniku, kažemo im kako će izgledati pregled i što otprilike mogu doživjeti.

Na današnji posjet pedijatrici odlučismo se zbog uzastopnih pritužbi mlađe na glavobolju. Već znamo da se ne voli voziti u autu i da joj je više od pol sata vožnje pravo mučenje. No, glava je boli i kad je ljuta i zabrinuta. A tada je boli i trbuh. Kroz razgovore s njom ustanovili smo da je u vječitom strahu da ne zaboravi školske obveze. Već smo se nekoliko puta zakačili što nije sigurna što je za zadaću. Kaže da je galama u razredu pred kraj sata, kad obično učiteljica zadaje domaći rad. Popričala sam svojevremeno s učiteljicom, predložila je da se na kraju radnog dana ponovi što je sve za zadaću. To je klapalo neko vrijeme, ali se nedoumice i dalje nastavljaju. Pa se klinci međusobno nazivaju popodne i provjeravaju jesu li sve popamtili. Elem, da ne duljim, skupilo je dijete par minusa zbog nenapisane zadaće. Nakon dva minusa zbog nepisanja zadaće slijedi jedinica. Pih. Nije to jedinica iz neznanja, ova se može ispraviti i neće utjecati na završnu ocjenu ukoliko su sve ostale ocjene odlične i ukoliko se zadaće nastave pisati. A niti petica nije nešto pod mus. Ako može, super, ako ne može, nije smak svijeta. Niti vičemo tajo i ja, niti kažnjavamo dijete, svjesni smo koliko su djeca opterećena. Ne ljutimo se kad Potočnica telefonira i ispituje. Naljutimo se kad legne navečer u krevet, počne vrtiti film od proživljenog dana i sjeti se da je nešto zaboravila. Ne pomaže uvjeravanje da će to sutra ujutro napraviti prije škole ili za vrijeme odmora, znamo da neće mirno zaspati. Zato joj dopuštamo da se digne i napiše zaostatke. Međutim, sad su to postale muke. I kad triput provjeri sve pisanke i udžbenike, i prokomentira s prijateljicama obveze, opet nije sto posto sigurna da li je sve napisala.

Spremamo se opet razgovarati s učiteljicom. Do tada, da ne bi ispalo da smo ignorirali djetetove boljke, odlučismo tražiti mišljenje liječnice. Potočnici sam rekla što nam doktorica može preporučiti od pregleda, čak sam joj spomenula i snimanje glave. Što ja znam, mogla je pedijatrica i to tražiti. Dala nam je uputnicu za oftamologa, za rentgen sinusa, vađenje krvi i brisa nosa. Odmah smo se naručile za sutrašnji rentgen, ujutro pišulja ide kod vampira i gurača štapića u nos a moram zvati i Ghetaldus da je naručim za pregled okica. Eto. Da znamo da smo i to pokušali. Iako sumnjamo da je riječ o fizičkom uzroku, ali si ne bismo nikako oprostili da nešto nismo učinili i ispadne nedajbože neki poremećaj ili bolest.