Dvorište dijellimo sa stanarima zgrade u kojoj živimo. U stvari, trebali bismo dijeliti. Kad smo dobili od grada tavan za stanovanje, u zgradi su bila samo dva stana, jedan jednoetažni, drugi dvoetažni – u prizemlju kuhinja i kupaona, na katu dvije sobe. Tavan je dotadašnjim stanarima služio kao zajednička prostorija. Neću vas puno daviti detaljima, ali recimo da smo morali kupiti potkrovlje kao stambeni prostor iako nije imao niti struju ni vodu ni kanalizaciju kad smo konačno ušli u njega (i to godinu dana nakon rješenja, jer nas stanari do tada nisu puštali u zgradu pa smo dvaput morali zvati komisiju i policiju). Zatim, da bismo smjeli probiti dva okomita prozora, morali smo stanarima omogućiti dvije prostorije za odlaganje stvari (zub za zub, prozor za šupu). Jednima smo sagradili šupu, naslonjenu na zgradu. Drugima smo morali dati dio potkrovlja, i probiti posebna vrata. Tako da imamo faličnu dnevnu sobu, umjesto planiranog pravokutnog oblika, nedostaje joj jedna četvrtina.

Imali smo pravo i na dio dvorišta (a stanari nisu imali zakonske osnove spriječiti nas). Odlučili smo se za najudaljeniji dio, gdje je carevalo smeće, drač i zatrpani bunar. Očistili smo sve to i uredili. Nakon smrti starčića iz dvoetažnog stana, ostade za njima i njihov dio dvorišta. Nekoliko mjeseci nismo ništa dirali. Kad je počela trava divljati i nastala opasnost da se nasele zmije i ostala gamad, prekopasmo taj dio dvorišta. Posijali travicu. Tijekom godina svekar dječici uljepšao dvorište ljuljačkom, vrtuljkom i patkom na opruzi. Dvorište nam je lijepo, turisti zastaju pred ogradom i dive se.

Nova susjeda želi svoj dio dvorišta. Znamo da joj pripada, nemamo ništa protiv diobe. Željeli bismo samo uposliti geodeta, da sve bude po peesu, i da se takvo stanje uknjiži. Moj je muž već izmjerio dvorište, znamo koje su površine stanova, i koliki bi dio kome pripao. Čak smo se i dogovorili tko bi što htio. Prošli su se vikend moj dragi, "stariji" susjed i nova susjeda našli zajedno i otprilike rekli želje. Jedan dio svog dvorišta dat ćemo mi, jedan dio susjed. Neka si nova susjeda posije, posadi što želi. Hoće staviti ogradicu oko svog dijela, ali malu, nisku. Ah, neka joj. No, mi se moramo stisnuti sa svojim instalacijama. I to tako da premjestimo ili skroz izvadimo dječje zanimacije. Cure su velike, tek se ponekad poigraju.

Odlučili smo pokloniti ljuljačku. Nekom vrtiću. Prvo pomislismo na talijanski. Jer, tamo su obje Potočnice provele po nekoliko godina. Ter sam stupila u akciju. Nazvala ravnateljicu vrtića, iznijela joj prijedlog. Iskusna već u doživljavanju raznih reakcija na ponuđene stvari (ako se sjećate, poklonila sam note glazbenoj školi i rječnik gradskoj knjižnici i doživljaj je bio.. onak, neočekivan), odlučih ustrajati u naumu, no sve je prošlo super. Za nekoliko dana će mi javiti imaju li gdje mjesto za ljuljačku. Ako imaju, izorganizirat ćemo iskopavanje betonskih temelja, prijevoz i postavljanje. Vrtićarima samo ostavljamo bojanje, naša vesela žuta boja na mjestima se očohala.

S našom se odlukom ne slaže manja Potočnica. A pričali smo s djecom o dvorištu, i objasnili sve kako treba. Prvo mala nije htjela ni čuti da novi susjedi dobiju išta . Onda je poželjela da se susjedi odsele. Onda je s gnušanjem odbila premještanje bilo čega bilo gdje. A tek kad smo najavili odlazak ljuljačke iz dvorišta, nastale su drame. Usred plača (nešto puno plače u posljednje vrijeme mamino zlato), zaželjela je vlastiti stan. Ako se već susjedi ne mogu odseliti, a ni nas četvero, onda ona želi živjeti negdje drugdje. Da ne želi više biti s nama, da ona hoće svoj stan i basta. Prvo sam je sama pokušala utješiti i ponovo objasnila sve što je već znala. Kad se pojavio tajo s posla, i on je upregao svo strpljenje i diplomatske vještine . A-a, dijete nam je antiprotivno. Pa smo je pustili da se ohladi i odduri...