U Europi uspijeva oko 180 vrsta tartufa, jestivo je samo desetak vrsta, a najcjenjeniji i najrjeđi je bijeli tartuf. Najviša ga ima u nekim područjima Italije, Francuske i Hrvatske.



U nas je najbogatije nalazište u središnjem dijelu Istre, a najviše ga ima u Motovunskoj šumi, nedaleko od mjesta Livade. Tu je i pronađen najveći bijeli tartuf na svijetu, težak 1.3 kg – koji je zbog toga upisan u Guinnessovu knjigu rekorda. Pronašao ga je, prije šest godina, Giancarlo Zigante.

Tartuf je neupadljiva gljiva. Skriva se ispod zemlje i izgleda kao najobičniji krumpir. Ljudi ga jako cijene zbog njegova posebnog okusa. Kako se ne vidi, tartuf – po njegovu jakom mirisu, može pronaći jedino posebno izdresiran pas.



Neki u potragu za kraljem gljiva kreću i sa svinjama. Zbog svojega izvrsnog njuha svinje su nepogrešive u pronalaženju te podzemne poslastice.

Ove tajanstvene gljive poznavali su još stari Egipćani, a obožavali su ih i rimski carevi. No, sve do 19. stoljeća vrlo se malo znalo o njihovu postanku i načinu života. Tartufi žive na korijenju drveća i u posebnoj su vezi s drvetom. Od stabla uzimaju hranu, a za uzvrat drveću poklanjaju vodu i minerale.

Svake godine u Livadama se, u listopadu i studenome, obilježavaju Dani tartufa. Organiziraju se izložbe i prodaja tartufa, a posebna atrakcija je divovska kajgana za koju se polupa više od dvije tisuće jaja i potroši nekoliko kilograma tartufa.

Cijena? Prava sitnica. Bijeli tartufi prodaju se i do 3.500 eura za kilogram.

Miris? Nekima smrdi, nekima miriši, prvi susret je iznenađujući i neugodan. Ne mogu ga usporediti niti sa jednim drugim. No, ostaje zapamćen zauvijek.

Jučer smo imali jednu od najuspješnijih fešti. Goste su dočekali stolovi, klupe, stolice, nekoliko štandova s kojih se širio zamaman miris. Bilo je i glazbe i plesa. Fešta je počela u 5 popodne. Bura je brijala, organizatorima stvarala probleme jer neki natpisi i kulise nisu mogli biti postavljeni. Neko vrijeme su i plastične stolice letale unaokolo po trgu. Dok nisu došli posjetitelji i zasjeli. Bilo je najviše domaćih ljudi ali i turista. Britanci, Šveđani, Nijemci, malo starija populacija – uživali su. Za simboličnu svotu (10 kn) koja je išla u humanitarne svrhe, mogli ste dobiti krcat tanjur pašte s pazinskim puranom i tartufima. Miris tartufa potpuno je zavladao gradom. Samo su se mirisni tragovi poput hobotnice provlačili ulicama i pozivali na degustaciju. Bilo je i vina, i kobasa, i čobanca. Gljivarsko društvo izložilo je neke primjerke gljiva. Glazba je iza 8 utihnula, zavladao je samo žamor zadovoljnih gostiju.

Moja mažoretkinja imala je nastup, malčice su joj se nogice zamrzle ali je izdurala. Mlađoj sam posudila svoju vestu, pa se sklupčala na stolici i gledala program. Ja sam svako malo izlazila iz radnje, ostavljala na vratima poruku da ću sigurno možda uskoro doći, otišla pogledati, malo slikavavala i vraćala se u ugodnu toplinu. Vani je bilo dvadesetak stupnjeva, u zavjetrini ugodno ali kad te dohvati bura – ili se dobro utopli ili bjež! Oko pola osam pridružio nam se tajo, stigao iz metropole, kroz buru. Opet smo u kompletu!

Jučer popodne je hranitelj obitelji otputovao u Zagreb. Same smo, samcate. Doduše, nismo dugo bile same. Ljeti dragi niti nema puno posla, zbog turizma njegovi su radni zadaci svedeni na minimalu. E, kad ljeto mine, opet treba rješavati i papirologiju, i ići na teren, a i odlaziti na razne seminare. Jutros ima jedan takav. Obzirom da počinju magluštine, kiše i slično, otišao je još jučer, rezervirao sobu u metropoli i lijepo prespavao tamo da bi se ujutro svjež i prpošan prinazočio predavanju. Umjesto da umoran i ižvakan nakon trosatnog putovanja kroz Istru i Gorski kotar upadne još u uobičajenu zagrebačku gužvu. Izuzetno zadovoljan hotelom i sobom. Miramarska, nedavno obnovljeni hotel International. Predavanja su u Av. Većeslava Holjevca. Desno pa ravno i eto ga u blizini bivšeg faksa. Bit će podsjećanja na studentske dane, hehe.

Preživljavamo mi ženske takve rastanke, naravno. Čule su se Potočnice s tajom prije spavanja. Izljubila sam ih za laku noć i u svoje i tajino ime. A jutros su moje pišulje cipelcugom išle u školu. Čudo Božje, nije bilo nevrijeme (obično ili kiša pada ili brije bura kad taje nema), nego osvanulo toplo sunčano jutro:



Nagradila sam se jutarnjom kavicom u Tondu. 20°C, zavjetrina. Pročitala novine, uživala u mirisu mora i bure. Kad se bura razgoropadila, više nije bilo tako ugodno pa se lijeno odšetah na posao. Grad pust i tih.



Popodne imamo feštu na Trgu. A ja mislila da smo završili. Današnje druženje zove se "Okusi jeseni - Sapori d´ autunno", povodom Svjetskog dana turizma. Umaške mažoretkinje, limena glazba "Naša sloga" iz Babića (sviraju i evergreene, Beatlese i ine), glazbena nakupina Bukaleta, tamburaši iz Slavonije. "U bogatoj gastronomskoj ponudi kušajte: morske delicije, istarskog purana s tartufima i slavonski čobanac."

IBM forumaši su nam otišli iz Umaga, nije ih baš bilo za vidjeti u gradu. U četvrtak očekujemo šumare. Dobro nam došla, šumarKA! Vrijeme će vas poslužiti, a i more. A u subotu, za berbu, predviđaju lijepo vrijeme i u unutrašnjosti.

Težak je život trgovačkih putnika, znam. No, sami su izabrali takav način prihodovanja. Prošli predavanja, obuke (valjda), trebali su naučiti kako pristupiti, kako ponuditi, kako nagovoriti, kako prodati. I trebali bi znati preživjeti košaricu.

Jučer mi kroz širom otvorena vrata upada gospodičić, u ležernoj ali urednoj majici, glatko izbrijan i mirišljav. Prilazi pultu. Pozdravljam. On, polunasmiješeno: "Dobar dan, ha jedan telekom." I stavlja svoj fascikl na pult. Misli mi se roje. Ha jedan. Jel´ on to mene oslovljava slovima i brojkom ili mu je to tajno špijunsko ime (Jedan. Ha jedan.) ili čovac prodaje humanoidnog robota H1 nešto (ne bih baš Robina Williamsa, ali Robbie bi dobro došao...), ili me pita za neku trgovinu, a i film H1 je nekad postojao ili ...?

- Molim?!
- H1 Telekom, čuli ste za nas?
- O čemu Vi pričate? Ušli ste mi u radnju i puf! "H1 Telekom!" Što H1 Telekom? Prodajete nešto? Želite kupiti? "Čuli ste za nas?!" Tko ste Vi?
Ne da se zbuniti. A ja zbunjena i ljutita na entu.
- Jeste li zainteresirani za telefoniranje po tarifi jeftinijoj za 25%?
- Nisam!
- Mogu pitati – zašto?
- Možete. Zato što sam zadovoljna dosadašnjom uslugom. A Vaša firma s ovakvim ljudima neće daleko dogurati. Doviđenja!

Ma, molim vas. Ne mogu se ja više suzdržavati. Sva sam bila ponosita na sebe što sam mu odbrusila. Ali, to nije sve. Nakon nekog vremena zazvoni telefon. Kao i svaki put, prvo izrecitiram naziv radnje, pozdravim i izvolim (kako li glasi glagol za recitiranje riječi "Izvolite"?). Ženski glas s druge strane žice izgovara naziv mog poduzeća. Potvrđujem, i objašnjavam da je firma ta i ta, maloprodajno mjesto to i to.

- Dobro, znači s Vama mogu razgovarati. (Već razgovaraš, zar ne?)
- Da, recite.
- Zovem u vezi kartice.
- Kakve kartice, gospođo?
- Biznis kartice.
- Tko ste Vi? (Krenulo me...) Otkud zovete? (Sine meni lampica.) Iz Zagrebačke banke?
- Da.
- Gospođo draga, otkud znam u svezi čega zovete kad se niste ni predstavili ni rekli iz koje firme ili banke zovete?!

Prije par godina sam se jedva riješila "agenta" Amwaya. Što je taj čovjek bio naporan... Poslao mi ga poznanik, kao – daj mi napravi uslugu, saslušaj ga bar. Ajde. Prvo predavanje i objašnjavanje (a ništa konkretno ti ne kaže, po običaju) trajalo je 45 minuta. Sjedio mi u radnji i torokao. Onda ponudio neke proizvode. Nahvalio ih. Jedva ga otpustila taj dan. Onda me zvao svakih nekoliko dana. Onda bi svaki put kad bi bio u gradu ulazio i boravio u mojoj radnji. Ja bih u međuvremenu poslužila koju mušteriju, odgovorila na koji telefonski poziv. Onda bih već poluljubazno upitala ima li mi još štogod reći. Pa da je samo navratio, vidjeti jel što trebam. Hvala, ne trebam. Kad je valjda mislio da smo se zbližili, odnosno da me smekšao, reče mi jednom: "A sada ćete Vi meni lijepo na komad papira napisati imena, adrese i telefonske brojeve svojih pedeset prijatelja i poznanika, pa ćemo ih ja ili moje kolege posjetiti da im ponudimo naše proizvode." Skoro mi je pjena na usta izašla. Otpilila sam ga i zamolila da izađe. Pa kad je opet za par dana došao u radnju, taman pri kraju smjene, pozvah ga na kavu. U kafiću mu smireno objasnih da me nimalo ne interesira ni njegova firma ni njeni proizvodi. Razrogačio oči, počeo mucati. Pa on će rjeđe mene posjećivati. Ma nemoj me posjećivati, ne zovi, ne piši pisma. Mani me se, nelijepa Nasto! Dosta. Genug. Basta. Ufa!

Slijedeći tjedan idemo u berbu. Prva berba nakon tajine smrti. Obećana berba, jer je mama dobila zadatak da bar godinu dana "nakon" brine zajedno s nama o vinogradu. A poslije neka se dogovaramo.

Neće biti kao prije. Ništa neće biti kao prije. Mama bi trebala biti glavna. Ona zna, ona je više od 25 godina ostavljala dane u tom vinogradu. Brinula o dva domaćinstva. Okopavala vinograd. Sadila voćke. S tajom pripremala berbu, mjerila slador, pretakala vino. Ali gazde nema. Sad će moj šogor, drugi po starosti, sipati savjete, određivati što i kako. No, moj dragi neće ostati dužan. On je nekad sa svojim tatom obrađivao vinograd. Pa će biti prepucavanja. A mi ženske ćemo se pogledavati, sestra i ja smirivati uzavrele strasti, bakica će i otplakati svoje. Potočnice će se razletiti po stazicama...

Prije dvije godine bili smo prvi i posljednji put u potpunom sastavu, od najstarijih do najmlađih. Te je godine grožđe rodilo čudo jedno. Bilo je najviše vina u svom tom frtalju stoljeća.



Našli smo se u maglovito jutro.



Četiri auta, nas dvanaest i jedan pas. U čizmama, tenisicama, starim trenirkama, vestama.



Na doručku i jutarnjoj kavici. Dogovoru, podjeli poslova. Pa krenuli u boj s bobicama. Kante, škare, noževi, rukavice, tačke, fotoaparati, kamere.



Susjedi u vinogradu do nas navili liniju do daske. Psihomodo pop, Prljavci, Queen. Ha, koja glazbena podloga!?! Cijeli dan posla. Ali smo uživali. Potočnice se napile mošta.



Dečki od nećakinja (jedan od njih je sad naš zakoniti. Papak.) pokušavali napraviti koji izmicaus, odmoriti, zapaliti cigar duvana.



Dlakava pesica jurišala uzduž i poprijeko, obnevidjela od tolikog prostora.



Tajo je već tada bio slab, nakon preboljene teške upale pluća. Većinom je zapovijedao, ponešto pokušao učiniti pa bi ostao bez daha i žalostan dizao ruke od posla...



Lijepo nam je bilo. Cika, vika, dreka, šale, podbadanja, zajednički objedi. I na kraju poljupci, suze u očima što se razilazimo. Bakica bi nas sve prekrižila, didić stisnuo obraze svojim drhtavim dlanovima...

Napravit ćemo to. Nećemo se posvađati, nećemo sestra i ja dopustiti. A poslije, vidjet ćemo. Prvo da obavimo tu berbu.

Kod nas je skoro sve u minuticu. Ispraksirana familija. (Kao ono iz viceva "Uhodana ekipa...". Dobro, ne koljemo po kućama, ne sviramo na svadbama, ali poanta je bitna.) Mobitel s poda na mojoj strani kreveta oglašava se u 6.40. Obiteljski stroj za savladavanje radnog dana počinje s radom. Prvo se diže pater familias. Još si par minuta mater dopušta izležavati. Za to vrijeme vizualno, kroz krovni prozor, provjeravam stanje neba. Nijansa plavetnila, količina oblaka, vrsta (kišonosni ili neopasni). Nakon toga, silom težom povučen, pogled pada na termometar koji pokazuje vanjsku i unutrašnju temperaturu. Jutros, npr., pisalo da je vani 16. U skladu s očitanim činjenicama u glavi slažem tri žemske odjevne kombinacije.

Iz kreveta se katapultiram u trifrtalja 7. Na izlasku iz sobe kidam ulijevo, oprati zdjelice za doručak. Znate ono, lale-bale (žitne pahuljice). Jučer popodne i navečer sam peglala i propustila oprati posuđe. Kako je perilica suđa Marica prije dva tjedna postala vodopropusna a majstor za perilicu još uvijek neuhvatljiv, ponekad zaboravim da moram zamijeniti Maricu pa me u podne dočeka pun sudoper. Dobro, pribor za jutarnji obrok je čist, mijenjam smjer. Odjeća za Potočnice, kao i sportska oprema jer obje danas imaju tjelesnu kulturu.

Kratko zadržavanje na tekućim poslovima u kupaoni. Uključivanje radija, vijesti u 7. Usput uzimam čarapice pa u dječju sobu. Dvije vile Ravijojle upetljane u vlastite kose rastežu se po krevetu. Ispod pokrivača hvatam tople nožice (ruke mi ne smiju biti hladne, naravno) i umatam u čarapice. Plaze iz kreveta i upućuju se u kupaonu.

Druga faza jutra. Tajo je odjeven, priprema doručak. Mater se odijeva, sprema dječje krevete, ulijeva dječici cedevitu u bočice, provjerava koja ima koliko sati nastave. Dogovaramo tko s kim dolazi doma. Dok njih troje doručkuje ja pospremam ostatak stana. Pomažem mlađoj Potočnici oko odijevanja i obuvanja. Spora je ko puž... Tajo prti dvije školske torbe i silazi u dvorište. Češljanje dugih kosa, pleteniranje ili repiranje. Uvaljivanje jakni. Još uvijek nose kratke rukave, na povratku iz škole je vruće, ali ujutro valja zaštiti tjelešca od hladnoće. 7.30. Puse i tapkanje nožica niz stepenice.

Posljednje provjere da li je sve ugašeno, spremljeno. Dok zaključavam vrata, kroz prozor na podestu provjeravam da li je auto još parkiran u dvorištu ili su otišli. Mačka Žućka ujutro sad hrani starija Potočnica, ja sam bila dežurna ljeti. Samo provjeravam žuti li se štogod pored roštilja. Silazim niz stepenice, zatvaram vrata prema dvorištu ako je mlađa Potočnica propustila to učiniti i izlazim vanka. Pekara, kupnja peciva za doručak. Kiosk, jutarnji razgovori s prodavačicom. Pošto je ovaj tjedan u jutarnjoj smjeni "moja" prodavačica, prva kava je u njenom društvu.



Vani je u tih pola sata zatoplilo, ali ne pretjerano. Sjedimo u kafiću u vestama, ona u sandalama i bez čarapa blago drhturi. Nije jedina. Za susjednim stolom jutros dvije mlade dame. U majicama bez rukava i suknjama, na bosim plavim nogama japanke. Samo vi dajte. Pa kad vam se upali sve što se upaliti može, bit će belaja... Dok crkveni zvonik osam puta odzvanja, dočekuje me ugodna toplina radnje. Jedan stroj je već zagrijan, spreman za rad. Dok uključujem ostalu mašineriju, hvatam slušalicu. Vrijeme je za jutarnji raport bakice. Što ima novog, koliki joj je tlak, kakvo je vrijeme u Sisku, kakvi su joj današnji planovi. Nakon obavljenog razgovora, prikopčavanje na Internet. Blogosfero, dobro ti jutro!

Pustit ću vam jednog dana taj spot. Kad više ne bude važno čime se bavim, ili kad se prestanem baviti time. Ili bar kad čovjeku platim do kraja sva ta emitiranja, pa smognem hrabrosti i zamolim da mi presnimi reklamu. Već mi je jednom presnimio, bio je problem s učitavanjem CD-a na mom kompiću, pokušavala sam svašta i na kraju odustala. Pretraživala jučer svu pričuvu CD-a, da probam ponovo jer sam u međuvremenu instalirala još neke programe, i sad nisam našla taj cedeac. Možda sam ga i frknula u smeće.

Tako sam negdje zagubila audio-kazetu s very prvom reklamom za radnju. Naručila spot na Radio Sisku. Ovdje u Umagu imamo dvije radio postaje, no u vrijeme otvaranja radnje postojala je samo jedna. Nekoliko voditelja, s glasovima koji su u velikom broju reklama postali uobičajeni i lako prepoznatljivi. Reklame su se više bazirale na čitanom tekstu s glazbenom podlogom. I sad, ako čovjek koji čita zadani tekst nije bio nešto raspoložen i motiviran, a kako tada još nisu postojali programi i alati za promjenu boje glasa i slične efekte (čula ti ja, serafina, i za to), više nisi niti razlikovao spotove. Svi su bili na isti kalup. Pa smo dragi i ja zaželjeli nešto drugačije. Cijene radijskih spotova šarene su, kao i uostalom u drugim profesijama. Ovise o tržištu, raspoloživom osoblju i tehnici, ali i o svijesti o vlastitoj vrijednosti. Evo, usporedbe radi – na Radiu 101 je cijena izrade spota do 60 sek (tekst, glazba, efekti, 2 vokala, produkcija) 4000 kn a dramatizirani spot na Radio Zelini je 550 kn. Neću nabrajati druge, i Kljun i serafina znaju sve o tome, vama ostalima napisah samo da znate o čemu pričam. I u kakvoj dilemi, trilemi, polilemi smo bili kad smo krenuli ostvarivati tu želju o reklami. Koliko novaca dati, da li cijena zaista govori o kvaliteti, da li će netko htjeti čuti tvoju ideju ili će napraviti nešto po svom pa si ti misli. Odlučili smo se za Radio Sisak. Tamo je dragi imao poznanika, naše generacije, pa je čovjek mogao pratiti ideju i znati otprilike kako smo to zamislili. Nazvali su nas na telefon i pustili spot, a zatim i poslali poštom kazetu. U reklami je bilo zvučnih efekata, glazba, dva glasa, i spominjala se slavna osoba, mnogi su pomislili da je riječ o Lady Di. Elem, bili smo zadovoljni, platili smo 500 kn. Reklama se puštala nekih mjesec dana. I poginula Lady Di. Odmah smo skinuli reklamu, da bismo izbjegli negativne konotacije i komentare...

Reklama je način skretanja pozornosti koji zahtijeva novac ali i koji vraća taj novac. Lovu ne vidiš odmah, nakon prve reklame, plakata, letka, kupci se moraju naviknuti, shvatiti što nudiš, što želiš reći. Mora im jednostavno ući u uho, ili ostati slika negdje u malom mozgu. Možda te odmah ne trebaju, ali kad zatrebaju ono što im nudiš, sjetit će se prvo tebe. Neke reklame ostaju u sjećanju dugo, dugo godina. Neću nabrajati, već je bilo blogova i postova koji su se bavili tom temom. Meni osobno je Radio 101 sa svojim džinglovima "radio-van-o-van" i sličnim obilježio mladost. (I dan-danas, na putu ka Zagrebu, čim dohvatimo domet stojedinice, njeni smo slušatelji.) Pa bih rado izmišljavala ili realizirala takve džingili-mingilije i reklame za pamćenje. Ne za Noć gutača reklama, ali da budu prepoznatljive, duhovite, da se pamte bar koju godinu. Evo me, tko me treba. Ne tražim puno, za kruh i mlijeko. Čula sam da bivši radijski voditelj, a sada poznati TV voditelj Robert Ferlin traži veliku lovu da bi posudio svoj glas na reklami. Svaka čast njemu, ali ne mislim da je tip nešto posebno. Radije bih slušala Georga Clooneya i platila mu koliko god traži...

U ponedjeljak započelo reprizno emitiranje serije "Slučajni partneri" ilitiga "Blue moon". Kad mi je dragi prošli tjedan to najavio, samo smo se pogledali i nasmijali. Jer, lani smo intenzivno razmišljali o toj seriji. Planirali smo napraviti reklamu za radnju i imali raznorazne ideje. Na kraju smo, u suradnji s lokalnom radio postajom, realizirali reklamu baš u stilu serije. Ideja je da netko bira krivi broj i ja mu se javljam. U stilu telefonistice koja se javlja u agenciji "Blue moon", počinjem nabrajati što sve nudim u svojoj radnji, čovjek me pokušava prekinuti i dolazi do riječi tek kad na kraju izgovorim (ono moje legendarno ): "Što mogu učiniti za Vas?".

Kad se samo sjetim kakvu sam tremu imala uoči snimanja reklame! Već smo bili snimili dvije reklame. Jednu su u potpunosti odglumili djelatnici radio postaje. U drugoj sam izgovorila cijelu jednu rečenicu. Kad sam direktoru objasnila kako sam zamislila tu treću reklamu, ispalio je da ću ja to izrecitirati. Jooj. Dan uoči dogovorenog snimanja na poslu sam si skicirala što bih sve trebala izgovoriti. Reklama je trebala trajati najviše minutu i pol. Vježbala sam, potiho, da me ne čuju vani na ulici pa pomisle da sam prošvikala.

Na dan D ujutro sam imala trčkalicu. Ja to ne mogu , meni će drhtati glas, grlo će mi se osušiti, pa kako ću ja, svašta mi se motalo po glavi. I onda otišla na mjesto zločina. Tamo me čekao direktor. Popričali još malo o ideji, pokazala mu što sam napisala. I čovjek mi tutnuo mikrofon pred usta i zapovijedio da počnem. Ponovila sam tiradu par puta. Najbolji je bio prvi snimak, kao što je čovjek i predvidio. Tada nam se pridružio drugi glumac. Moj omiljeni DJ. Čovjek pred kojim sam imala velku tremu, jer je većinu reklama i džinglova odglumio on. Svojim baršunastim glasom. Odslušao je par puta moj dio reklame. Sad je trebalo nadosnimiti njegov pokušaj ubacivanja u tu moju rijeku riječi. Nabacano je par ideja, odlučili smo se za jednu, čovjek je napisao natuknice na papir, uključio mikrofon i počeo... Odslušali smo kompletnu reklamu jednom. Udarili se smijati ko blesavi. Drugi, treći put. I dalje smo se smijali. Stigla je direktorova žema, najveći i najobjektivniji kritičar. Smijala se i ona. Pozvala sam dragog da dođe. Smijao se i on. Onda smo nazvali Potočnice doma, rekli da upale radio i odslušaju reklamu. Pustili naš uradak u eter. Zvoni mobitel, cure umiru od smijeha. Pitaju kako mogu tako brzo pričati. Pih. Brzo pišem, puno pričam a mogu i brzo...

Direktor radio postaje je tu negdje naših godina, i žena mu, ni DJ nije daleko od naše generacije. Ja sva sretna što su se uopće sjetili serije koja me inspirirala. Čisto sumnjam da je itko osim nas odabranih povezao ta dva pojma. Hrpa ljudi koja je čula tu našu reklamu prihvatila ju je jednostavno kao pošalicu i podsjetnik na tamo jednu gospoju koja se bavi svime time što je nabrojala i čami (ne čučeći, nego sjedeći) i čeka da joj netko naiđe ne bi li zaradila koju kunu. E, sad kad se serija ponovo emitira bila bi fora pustiti reklamu. Bit će i toga, no prvo moram riješiti financije.

Opet ponedjeljak, i opet ispočetka. Na sreću, bar ne pada kiša. Ali je kišilo protekli vikend. Baš nemaju sreću Buježi, rijetko kada prođu Dani grožđa bez kiše. U petak nismo ni mislili ići u Buje. U subotu popodne odustali. Iako je prije podne bilo suho, baš je moralo pasti popodne. Pa smo sjeli u auto i otišli u Trst. Kupovina uspješna, Potočnice zadovoljne cipelama. Nisu ni jako skupe te gležnjače, 25 i 30 €. Sa subotnjom kupnjom definitivno smo zaključili da starija Potočnica više ne može naći dječje cipele. Kupili smo joj prave žemske. Dijete sa sobom nosi noge broj 37. Još se broj 36 i može naći među dječjom obućom, ali ne i 37. Gotovo. Frknula je nezaustavljivo...



U nedjelju smo popodne ipak krenuli u Buje. Počelo je padati na samom ulazu u gradić. Sreli putem nekoliko magaraca, pravih. Spremali se za utrku. Nismo išli gledati, otišli na kavu prijateljima dok se ne smiri vrijeme. Predvečer čoporativno izašli. A što reći? Taman se bila lutrija privodila kraju, sav se narod natisnuo na glavnom trgu, tako da je ostatak sela bio lako prohodan.



Morali smo prvo otići do dječjih zanimacija. Na Školskom brijegu (a evo i nove talijanske osnovne škole)



montirani su autići na sudaranje, mali carting i vrtuljak. Curke su se vrtile i dizale, ja ih pokušavala vloviti fotoaparatom, dok su moj dragi i prijatelji bludili pogledom po okupljenom mnoštvu.



Kad su se pišulje – recimo – izdovoljile, krenusmo dalje. Štandovi s igračkama iz Kine



štand s drvenarijom, štand s cipelama (a mi u Trst išli u kupovinu, svašta...). Usput je stradala i neka jagnjad



Curke su s frendicom išle pogledati izložbu ptica. Upad – kupon lutrije, 10 kn. Nakon par minuta mala frendica izlazi van, sva sretna. Osvojila kanarinca na lutriji! Ostatak obilaska Buja prošao je u pregovorima djevojčice s roditeljima – bi li uzeli kanarinca ili ne bi. Već imaju doma akvarij s ribicama i dvije dvorišne mačke. Malena ima 8 godina, mogla bi se donekle brinuti o novom ljubimcu ali na kraju će sva briga ipak pasti na mater. Mami se digla kosa na glavi. Onda smo saznali da se ptičica dobije bez krletke. U što je stave, u najlonsku vrećicu?!!! Ne, trebaš donijeti krletku. Ma nemoj.

Krenuli ka Trgu, kad nas je skoro satrao buljuk ljudi. Lutrija završila, izvučeni dobitnici, pa se raja počela razilaziti. Jedan dio posjetitelja premjestio se na prostor gdje se trebao održati koncert limene glazbe, drugi dio se prelio preko raskrižja u Istarsku ulicu. Sklonili smo se iza nekog kombija sa (vidi vraga) životinjama, žečićima, ribicama i ostalim sitnim živim bićima. Tu se nastavila rasprava dobitnice kanarinca s roditeljima, bi li kupili krletku za ptičicu pa ipak preuzeli osvojenu nagradu ili ne. Ostavismo ih u trilemi. Mi se lijepo pokupili i vratili doma. Lakši za nešto malo kunica (Potočnice su stvarno skromne, svaka čast), zadovoljni što smo ipak bili.

Noćas padala kiša, kišica. Jutros prestala. Temperatura 21. Curke sam poslala u školu u kratkim rukavima i kabanicama. Za gore nije problem. Treba noge zaštititi. Ni jedna ni druga više ne žele nositi gumene čizme u školu. Manjoj sam znala u vrećici ponijeti cipelice pa se preobuje kad stigne u školu. Sad je i jednoj i drugoj to bez veze i nije lijepo. Frajerice. Pa sam stariju poslala u kožnim tenisicama. Ima još polucipele, ali nisu za kišu jer imaju zrakopraznog prostora na ristu. Mlađoj uvalila toplije gležnjače. I ovaj vikend u potragu za odgovarajućom obućom za stariju. Mlađoj još nisu stigli novi ulošci, ne možemo joj kupovati bez njih.

Eto, kiša smanjila koncentraciju alergena. Dragi jutros ipak popio Belodin. Za svaki slučaj. Rekoh već nekom od vas, šmrkavih i suznookih, da mi je drago kad pada kiša samo zbog toga što vas ne muče nosevi i oči. A mi ćemo ova tri dana strpljivo čekati suho popodne i juriš u Buje. Potočnice već planiraju što će isprobati od ponuđenih atrakcija na Danima grožđa. Prije dvije godine su hopsale po zraku, ne znam kako se zove ta sprava, nalik na banggy jumping:



Veselja! Pa autići na sudaranje, pa simulator vožnje, pa trampolin, pa, pa... Večeras pjeva žemska teen-grupa Angels. Gostovale su lani u Umagu, u organizaciji Hypo Leasinga. Cure praše ko velike.



Sutra nastupaju Gustafi i Claudia Beni a u nedjelju Džasmin Stavros. Ala zabave...

...Jučer čujem na vijestima da država za nagodinu obećaje besplatne udžbenike. Mašala.

P.S. Vezano uz jučerašnji post, ono moje "Hrvatica" je link na jedan stari post, za one koji nisu skužili. A ja sam Hrvatica, i moj muž (ne Hrvatica, nego Hrvat), i moja djeca. Takvi smo, svud po tijelu. I ne sramimo se toga.

Glas Istre, 14.09.2006.
BUJE - Premda na subotnjoj svečanoj sjednici Gradskog vijeća u povodu proslave Dana grada nije bilo visokih državnih dužnosnika susjedne nam zemlje, izvedena je talijanska himna koja je izazvala polemike, pritužbe i negodovanja. Našem su se dopisništvu javili predstavnici bujske oporbe koji su na tu temu za sinoć najavili zajedničku konferenciju za novinare.
U međuvremenu smo saznali i zašto tijekom dodjele gradskih priznanja svoju medalju za doprinos u razvoju sporta nije uzeo potpredsjednik županijskog HDZ-a Darko Jergović – kad je nakon "Lijepe naše" čuo pjesmu "Fratelli d'Italia", revoltirano je napustio dvoranu u kojoj se održavala svečanost.
I istarski župan Ivan Jakovčić, koji je prisustvovao sjednici, izrazio je svoje negodovanje jer talijanska himna nije predviđena za izvođenje na svečanim gradskim sjednicama. Osim hrvatske himne u Istri se može svirati i "Krasna zemljo".
Zašto se dogodio taj propust, pitali smo gradonačelnicu Lorellu Limoncin Toth, koja je istaknula da to nije učinjeno namjerno, niti su željeli izazvati incident.
- Žao mi je ako je to nekome zasmetalo, ali radi se o nenamjernom gafu. Ove godine umjesto zbora bujske Zajednice Talijana pjevala su djeca iz Talijanske osnovne škole. U protokolu nije pisalo da će izvesti i talijansku himnu, ali valjda su mislili da treba. Nisu mislili da čine nešto loše. Saznali smo netom prije da će je pjevati, pa nismo stigli reagirati i spriječiti ih. Možda im je takav repertoar ostao od otvorenja nove zgrade TOŠ-a početkom godine. Naše područje ima snažnu talijansku nacionalnu zajednicu, a njima je drago čuti i pjesmu na talijanskom jeziku. Ako se tako nešto otpjeva ili ne, uvijek će nekome smetati – Talijanima ili Hrvatima. Neka to potakne političare i Talijansku uniju da se konačno dogovore što se smije svirati u gradovima sa službenom dvojezičnošću ugrađenom u svoj statut, pa ćemo ubuduće točno znati. To se događa kad se neki problem ne riješi odmah u početku, istaknula je bujska gradonačelnica. (T.K.)

Ne volim se pačati u politiku, gade mi se razna prepucavanja, laži, demantiji, debeli obrazi. Živim u dvojezičnoj zoni, povijesno uvjetovanoj, u kojoj (po popisu iz 2001.) živi 71.9% Hrvata a 6.9% Talijana, o onih 11.1% koji se nisu izjasnili nećemo razgovarati jer ili ne znaju tko su i što su ili ne žele to izreći. Ja sam Hrvatica.

Kako god. Talijani su izborili što su izborili. Složni su, imaju podršku (nekima) matične zemlje Italije. Ima ih koji ovdje žive od rođenja i do konca ne progovore na hrvatskom. Ima ih dosta u Bujama, znam jer sam živjela tamo, ima ih i izvan Buja. Imaju hrvatske dokumente. Dođu mi fotokopirati te iste dokumente ali govore samo talijanski. A Bože moj. Znam i neke stanovnike unutrašnje Istre koji su doselili iz Zagreba, ostavili stres u metropoli i prepustili se uživanju u prekrasnom krajoliku. Pokušavali su naučiti talijanski, ali su vidjeli da neki Talijani nisu spremni niti riječi hrvatskog progovoriti, pa odustali ljudi i iz inata samo pričaju na svom materinjem jeziku. Moš mislit inata, pričaju na svom jeziku u svojoj državi. Bilo je i prije petnaestak godina učiteljica u unutrašnjosti Istre koje su ispunjavale imenike na ćirilici. Učile dječicu kao hrvatskom jeziku a govorile ekavicom. Bilo je i ovdje policajaca koji nisu htjeli nositi hrvatski grb na kapi. I par godina nakon proglašenja države Hrvatske neki su ovdje slavili Dan Republike bivše Jugoslavije. Rijetki su obrtnici i poduzeća koji ističu zastave na državne blagdane. U ovom multinacionalnom području ima i Bošnjaka, došlih trbuhom za kruhom - zidari i ini majstori doveli i svoje familije ovamo. Ima i dosta Roma. I obitelji oficira bivše JNA, doseljenih nakon 2. svjetskog rata. Ljudi najnormalnije govore srpski. U ovoj mojoj "radnoj" ulici imam susjeda obrtnika, jednog od osnivača nove-najnovije Komunističke partije Hrvatske, člana društva Josip Broz Tito, redovitog posjetitelja Kumrovca. Ima i Đambrljazija, i Makedonaca. Svega.

Ali talijanska himna na proslavi Dana grada?! Mislim, halo?! Nije to sportsko natjecanje niti gostovanje talijanskog državnika niti ne znam što. Talijani vole čuti talijansku pjesmu, ma nemoj. Nek si je pjevaju doma. Ako se već vijore talijanske zastave po istarskim gradovima, ako su natpisi i na talijanskom jeziku, talijansku himnu nećemo. Kajgot.

Moji mili jučer bili na kupanju. Na gradskoj plaži oni i hrpa Rusa. Ostali turisti tiho, mučki napustili moj grad. A more, priča se po gradu, još uvijek za kupanje. Meni baš i nije, idealna temperatura mora mi je oko 23-24°.

Ujutro je kod nas petnaestica. Curke nose majice kratkih rukava i jaknice. Tijekom dana zagrije sunce, pogotovo je vruće u učionici manje Potočnice. Pa skine jaknu, pa poslije i potkošulju. Na nogama dokoljenke i tenisice. Kad dođu doma, pišulje oblače kratke hlače. Jer se temperatura digne na 25-26. Ali ima klinaca koji ujutro dolaze u školu plavi od hladnoće, u japankama i majicama bez rukava. Na temperaturi od 15 stupnjeva! Nije mi jasno i nikad mi neće biti jasno kako ih roditelji puste ili pošalju takve u školu.

Jutros više nije bilo za prvu kavicu na svježem zraku. Presvjež je. Ponijela si kavu u radnju. Ušla unutra, a ono milina, toplo. Izjednači mi se temperatura s vanjskom tek oko podneva, kad ionako idem doma. Pa ostavim u radnji vestu u kojoj dođem ujutro. Odjenem je opet navečer, na povratku kući. Klime još povremeno uključim, i ovu u radnji i doma. Prevrtljivo predjesenje vrijeme. Taman za prehladu. Zato sam jučer kupila multivitaminske tablete za sve nas. Curke žvaču neke životinje s okusom šumskog voća, a dragi i ja otapamo aloe veru u čaši vode. Da malo očvrsnemo. Da nas ne ulovi prva prehlada. A ni druga.

Za vikend najava kiše. Šteta. U Bujama će se održati Dani grožđa. Dva dana živosti u selu. Štandovi svuda naokolo, miris kotlovine (Buje je blizu mora, što da?), odjeća i obuća kineskog podrijetla, kineske igračke i ukrasi za kosu, nešto domaćih proizvoda od drveta (kuhače, kace i ostale stvarčice). Zabavni park za djecu, tombola za odrasle. Utrka magaraca. Koncert. Često dolazi svirati Gobac sa škvadrom. Baloni po gradu. Prometni kolaps. Zabrana prometa kroz skoro sve ulice, ali se svako malo nađe neki pametnjaković koji baš moooora proći nekom ulicom. Kao i uvijek, kao i svugdje. Rijeka ljudi koja cirkulira među štandovima. Prilika za vidjeti neke drage ljude, neke davne kolege s posla. Pa se iščuđavamo koliko su nam djeca porasla, propitkujemo za zdravlje i obitelj...

Ma, možda neće padati. Bar neka jedan dan bude bez kiše. Inače moramo čekati godinu dana. Posljednju feštu ljeti. Koja najavljuje jesen, berbu, mošt, vino...

Školica. Ovaj tjedan se opet mijenja raspored. Svaku promjenu bilježim si na poslovni kompić, da znam. Kad trebam ići po mlađu i kad mi dolazi starija. Mlađa ima dva dana u tjednu po četiri sata. Zatvorim privremeno radnju, pa je odem dočekati na parkiralištu kod Doma zdravlja. Gdje se raja parkira kako tko stigne. Nasred parkirališta asfaltiran otok, povezan malim zebrama sa školskom stazom i prometnom ulicom. Na otoku sparkirani auti. Neka dječica proguravaju se između tih auta, dok druga hodaju po parkiralištu. Onako maleni, ne vide se kroz zadnje staklo auta pa ih vozač na izlasku lako može trknuti. Znala sam lani zvati policiju da kazni i makne te bahate i lijene vozače koji parkiraju po otoku. Nikad ništa. Ujutro zna dežurati jedan policajac na tom pješačkom prijelazu. Samo stoji i gleda. Gužva, roditelji se uparkiravaju pred talijanskom školom, zakrče prilaz školskom autobusu, on zaustavlja promet na ulici, auti ga zaobilaze pred zebrom. Nikom ništa. Dobro da ima malo stradavanja, kakvih budala ima za volanom.

Dežurstvo u kuhinji prošlo bez problema. Bilo je malo naporno, ali Bože dragi... Potočnica je odradila prvi školski sat a onda se išla javiti kuharicama. Tijekom nastave triput se priprema marenda. Nakon drugog sata za drugašiće, trećaše i četvrtaše, nakon trećeg sata za petaše i šestaše. Imaju po petnaest minuta za stuštit se niz stepenice, sjesti za stol i pojesti pripremljeno jelo. Sedmaši i osmaši jedu poslije četvrtog sata, i imaju deset minuta. U kuhinji, dežurni učenici tijekom drugog sata pripremaju pribor za jelo, kuharice stavljaju hranu (u petak je bio puding i napolitanke). Čim netko pojede, dežurni pokupe posuđe i nose na pranje. Tete kuharice imaju i stroj za pranje posuđa, jupi, tako da samo moraju isplahnuti tanjure i šalice. Stolovi se čiste i pripremaju za drugu turu. I onda još jednom tako. Kuhinjsko dežurstvo prestaje peti sat. Potočnica je došla uzbuđena i umorna. Novo dežurstvo čeka je za tri tjedna. Dežuraju samo šesti razredi, u tri razreda ima ih po 21, taman se ponovno nađu u kuhinji bar njih tri.

Danas moje veliko dijete ima OSAM sati. Šest predmeta. Sedmi i osmi sat informatika, izborni predmet. Za poludjeti. Odrasli jedva odrade svojih sedam sati posla, a kamoli djeca. Dolazi doma u pol tri. Bit će izmoždena. Jučer je isto došla umorna. Imala TZK, tjelesnu i zdravstvenu kulturu. Trčali su tisuću metara. Lipsala je. Zaboljelo je ispod rebara, jedva je došla do daha. Tužna, jadna, jer joj je učitelj rekao da joj je rezultat za dvojku. Pa neka. Ali je zato bila najbrža u razredu u savladavanju poligona unatrag!

Počeli su treninzi mažoretkinja. Ove godine se održavaju ponedjeljkom i srijedom navečer. Imaju cure problema s prostorom za treninge. Jedno vrijeme su trenirale u kinu, pa ih je Učilište otpililo, a i zbog predstava morale su odgađati ili gubiti treninge. Onda su vježbale u školskoj dvorani. Dvorana je pak rasprodana cijeli dan, i za školske aktivnosti i za rekreaciju odraslih. Sad su dobili na korištenje sportsku dvoranu talijanske škole. Do kada, ne zna se, sretne su što su uopće nešto dobile. I da, udvostručili su naknadu, školarinu, kako li se to već zove. Od sada plaćamo stotku mjesečno. Ako će to značiti ljepše uniforme, mašala.

Za budokai ravnatelj još ništa ne obavještava. Kad počne i to, opet smo u ustaljenom ritmu. Posao, škola, treninzi. Vikendom biciklijade, rolanje, izleti. Posljednji vikend u rujnu čeka nas berba u Popovači. Da i to skinemo s dnevnog reda, da odradimo prvu godinu nakon tajine smrti, pa ćemo poslije vidjeti što ćemo s tim vinogradom. Mama se stalno prepire sa šogorom oko njege vinograda. On, mlađi, s mogućnošću dobivanja informacija preko Interneta i u časopisima, provodi svoju politiku. E, al starci su prije radili ovako. Pa kad on šprica, šprica sa skupljim kemikalijama koje su otpornije na kišu i ne zahtijevaju često zalijevanje. Ajde ti to objasni staroj majci. Ona ne zna ni za kakav drugi način nego za njen i tajin. I tako....

E da, još nešto. Jučer je u školu konačno stigla ona prijateljica velike Potočnice s kojom je moja curka trebala provesti nekoliko dana u Zadru. Pa pita moje veliko mače frendicu si što se to dogodilo ovog ljeta. Priča kaže da je nazovi-frendica odmah nakon ATP-ja išla u Zadar, a nije ponijela mobitel. Kad joj je tata donio iz Umaga mobitel, na njemu nije bilo nikakve obavijesti da ju je ova moja zvala ili slala poruke. Pa je jel-frendica nakon toga išla negdje drugdje i tako. Kune se to dijete da ni njena mater nije imala nikakvu obavijest da sam je dvaput zvala. Ali nije znala pišulja objasniti zašto ona sama nije nazvala Potočnicu, bilo kada, i rekla joj da se planovi mijenjaju i nema ništa od zajedničkog ljetovanja. Ili zašto njena mater, samoinicijativno (kad niti njen mobitel ne daje obavijesti o pozivima) nije mene nazvala i obavijestila me o promjeni plana. Ma, mislim...

Uf, stvarno sam se navukla na taj blog. Jutros mi se digao tlak kad sam ustanovila da još uvijek ne radi blog. U subotu navečer sam saznala za probleme, na blogerskom druženju s Darkwolfom i Koki. I nadala se da će biti sve riješeno prek vikenda. Figu frišku...

Elem, bila u prijestolnici i vratila se. Krenuli u subotu ujutro. Za sat vremena već smo bili pred Učkom.



Stali na Vratima Jadrana ali odustali od prve jutarnje kavice i rješavanja tekućih problema. Kafić je bio pun dima i krcat ljudima, a sve su zahode okupirali gerijatrijski turisti iz nekoliko francuskih autobusa koji su se trenutak prije sparkali na tom odmaralištu. Produžili do Ravne gore. Dragi je vozio ko Sveti Ilija, što se vidi iz priloženog:



Na putu sunce i suha cesta, vidljivost dobra,



što je bila posljedica bure koja je derala na potezu Kikovica-Oštrovica. Kako je puhalo, vidi se po šarenim čarapama pokraj puta:



Nakon stajanja u Ravnoj gori, produžismo dalje i za ukupno četiri sata eto nas u metropoli:



Dora je prekrasna. Spava, papa, plače pa nam se srce cijepa i tako u krugu. Još mjesec dana, i vjerojatno će grčići prestati mučiti milenu curicu. Moje Potočnice su oduševljene bebom, čuvale su je, netko je i hranio...



Stigla je i moja mama, bilo je i smijeha i plača, malo smo gledali neke davne fotke, šogor je pustio snimku berbe grožđa od preklani pa se baka jako uzbudila. Bila je to berba još dok je moj tajo bio zdrav, i kad smo svi bili na okupu. Bakica može gledati njegove slike, ali tajin glas ju je dokrajčio. Morali smo na brzinu gasiti video... A meni je baš bilo milo oko srca kad sam vidjela svog taju, dobro raspoloženog i nasmiješenog u svoj onoj gunguli, okruženog zelenilom, posudama punim grožđa... Baš lijepe uspomene... Jeli smo, pili smo, bakica je donijela kolača, sestra me oduševila pronalaskom soda-vode:



(U Kostajnici, kod moje bake, pili smo soda-vodu. Prazne boce smo mijenjali za pune kod sodara koji su krstarili gradićem u kolima, na konjski pogon. Špricer s takvom soda-vodom: mmmm, a i malinovac, piće našeg djetinjstva, eh kad se sjetim...)

...Predvečer smo se razišli ko rakova djeca. Moje Potočnice su s tajom otišle pogledati Pirate s Kariba. Bakicu su sestra i šogor odvezli na Glavni kolodvor, nije htjela prespavati u Zagrebu. Uspjela sam nasamo popričati s objema nećakinjama, i spremiti se za blogersko druženje. Ugodna večer, u ugodnom društvu, kao da je prošlo samo par dana od prethodnog susreta a ne pet mjeseci. Vama, s kojima se nisam uspjela vidjeti i napričati (a baš mi je žao), dajem obećanje da ću doći uskoro. Moja privatna drajverica iskrcala me u Selskoj trenutak nakon što su moji mili došli iz kina. Sreli se za stolom, ispričali jedni drugima kako nam je bilo. I umorni od puta i događanja uvalili se u krevet. U nedjelju, nakon doručka i pobjede Mirka Filipovića, opet put pod noge.



U Buzetu se održavala fešta, Subotina.



Htjedosmo iskoristiti priliku i ručati, ali smo došli prerano na zbivanja. Sve prazno, nigdje nikoga. Nije nam se dalo čekati do večeri, iako je na trgiću bila spremna ogromna tava za fritaju s tartufima... Zato smo otišli na pizzu u Buje. Preko puta pizzerije, moja bivša firma:



I opet navriješe uspomene. Dobro dok još pamtim. Pa pričam Potočnicama. Da me one podsjete kad me počne napuštati pamet pusta.

U potrazi za nekim starim slikama, nađoh i ove. Nekad davno, znalo se u mom gradu prirediti i nešto glamurozno. Imali smo i modnih revija, po hotelima, na trgu. To na trgu je bilo zaista izuzetno dobro organizirano, s dugačkom i visokom pistom, video-zidom, gošća je bila Alka Vuica, u publici je sjedila Vanja Rupena. Ove slike što sam našla snimljene su na natjecanju za Elite model look 2004., održane na bazenu gradskog hotela. Vlasnik hotela ponudio je taj prostor Snježani Mehun. Bilo je zaista lijepo, organizirano skoro pa profesionalno. Malo je štekao razglas, Nikolina je zamuckivala (dobro, to je njen problem), ali sve u svemu – događaj koji se pamti. I dokaz da se uz malo volje i dobru pripremu može svašta. Evo, da podijelim s vama.

Ovako je izgledao prostor na kojem se sve odvijalo:



Ocjenjivački sud:



Još jedna članica ocjenjivačkog suda i voditeljski dvojac:



Pjevačice i pjevač, gosti-zabavljači:



Te, naposljetku, one zbog kojih je sve i organizirano:

Čula sam se jutros sa sekom. Dogovaramo dolazak. Svi su zdravi, možemo doći bez brige. Veselim se. Još jedno putovanje je pred nama.

Proći ćemo kroz Buje



uz Mirnu



kroz Učku, baciti pogled na Kvarner



proći Rijeku



mahnuti catcheru na prolasku pored Karlovca, i eto nas u metropoli.



Posljednji put bijasmo u lipnju, na misi zadušnici za taju. Sad idemo vidjeti malu Doru, nećakinju mojih Potočnica. Vidjeli smo je na zaslonu mobitela, na par sličica, a sad ćemo je moći ljubnuti u malu nogu, nositi na podlaktici. Ima grčiće, pa je nosaju kao što smo i mi mjesecima nosali naše Potočnice. Kao malog ljenjivca, da djetetu vise noge i ruke sa strane a trbuščić grije nosačeva ruka...

A do odlaska, još ćemo dva dana uživati u ovom lijepom vremenu. I večeras gledati pomrčinu Mjeseca. Za razliku od sinoć. Dragi i ja smo ostali budni do ponoći zbog intervjua s Natashom. Mučno i strašno, slušati to mlado stvorenje i pomisliti na strahote koje je proživjela. S Potočnicama smo ovih dana opet prošli razgovore o nepoznatim ljudima, ponudama prijevoza, zlostavljanju u školi i oko nje, telefonskim brojevima policije, hitne pomoći i vatrogasaca. Sretna sam što treniraju budokai, što su stekle svijest da se mogu i znaju braniti.

Nisam neka strašno poliglotna ali razumijem engleski, njemački i talijanski, a govorim engleski i njemački, dok talijanski tak-tak, znam fraze potrebne za sporazumijevanje na poslu.

Kad onaj dio pristojnih i dobro odgojenih stranaca uđe u moju radnju i počne razgovor na svom jeziku, vrlo često pitaju razumijem li ih. Talijanima stoga obično odgovorim "un po´", što znači "malo", pa se odmah mogu ravnati da neće dobiti od mene opservacije na talijanskom. Ali, rukama i nogama, sve se može reći i skužiti. Kad smo se doselili u Buje, dragi i ja smo upisali tečaj talijanskog jezika. Tu je sve ionako dvojezično, mjestopisne table, table na javnim ustanovama, državni službenici moraju znati oba jezika i sl. Uostalom, Buje su mjesto s najjačom talijanskom zajednicom u Istri. Kad sam dobila garsonijeru od Digitrona, bila sam si sva važna i jako egzotično mi je zvučala adresa na talijanskom. Via ... Elem, bijasmo na tom tečaju. Voditeljica počela s frazama upoznavanja i slično. E, ali ona nas je pokušala učiti slijedećem: "Sono felicissima di fare la Sua conoscenza." (Sono feličisima di fare la sua konošenca.) iliti nešto kao "Presretna sam što Vas upoznajem.". Pa smo žemsku pitali je li to uobičajeno talijansko razgovaranje. Mislim, ako ti plaćam da me naučiš, onda me nauči normalnim frazama a ne frazetinama koje bih možda izgovarala na crvenom tepihu Mostre, hej! I tako, nešto smo naučili. Meni je pomoglo na poslu, proširivala sam znanje s pokojim izrazom. Tako sam, radeći u duty free shopu, naučila besprijekorno izgovarati rečenicu kojom smo morali obavijestiti kupce da smo specijalizirano skladište za opskrbu brodovima. Pa bih kilometarsku rečenicu izgovorila u dahu, sa svim potrebitim naglascima i Talijanci bi pomislili kako super pričam. Pa bi slijedila potpitanja, a tu već nisam bila na svom terenu. No, nije me sram ne znati. Imam europski rječnik (takav jedan sam onomadne poklonila lokalnoj knjižnici, budale mene. Da sam tada znala za knjižničarku u metropoli, odnijela bih njoj u zamjenu za prekrasan osmijeh...), imam one male žute Langenscheidtove rječničiće, imam knjižice "1000 najpotrebnijih talijanskih-njemačkih-engleskih izraza" i snalazim se. Stranci se nasmiješe, pričekaju dok ne pronađem odgovarajuću riječ, drago im je što se trudim.

Njemački izvlačim iz pete, prisjećam se nekih lekcija iz osnovne i srednje škole. Zadnji put sam njemački učila, odnosno slušala u četvrtom srednje. Ali mi je ostalo u sjećanju dosta toga. Engleski sam počela učiti u trećem srednje, zbog usmjerenog obrazovanja i izabranog zanimanja matematičar-informatičar. Sva stručna literatura tada je bila samo na engleskom. Pa je nekako ispalo da mi je engleski najmlađi ali i najmiliji. Na njemačkom moraš razmišljati o stavljanju glagola na kraj rečenice, gramatika je dosta komplicirana. I ima hrpa složenica, npr. Gesundheiszustand i slične pa ode jezik u čvor dok to izgovaraš... A na engleskom je i većina filmova pa uvijek pokupiš neku izreku.

Imam prijatelja, odnosno krsnog kuma starije Potočnice koji je časnik na stranome brodu ("pomorac sam, majko,..."). Posada mu je obično sastavljena od mornara i časnika s raznih strana svijeta, a svi se sporazumijevaju na đapa-drapa engleskom. Bila sam uvjerena da kum super priča engleski. Dok ga nisam čula kako priča s nekim strancem. Ludnica. Do tada sam uvijek bila nekako stisnuta, htjela izgovoriti rečenicu od početka do kraja potpuno gramatički točno. A moj kum, ako ne zna neku riječ, objasni je naokolo kere dok sugovornik ne skuži, ili koristi naslove filmova (bio je, za vrijeme stare Jugoslavije, neki srpski film gdje je glavni junak izgovarao na engleskom isključivo naslove filmova ili izraze iz njih, ne mogu se sjetiti ni naslova niti glumca...). I normalno pričaju. Pa sam i ja prestala s kompliciranjem. Znam ponekad i započeti rečenicu a da mi je sugovornik završi. Glavno da se kužimo.

Zbog tog svog, je li, znanja jezika onda obično postanem informativni centar za strance koji su prvi puta u gradu. Blizu mi je jedan gradski hotel i većina stranaca iz njega, ako zatreba nešto što im ja mogu prodati ili napraviti, dođu k meni. Pa popričamo, pa im onda objasnim gdje je što, ako imam – dam im plan grada. Onda, evo ih sutradan, da priupitaju gdje se dobro jede riba, gdje se može kupiti dobro vino, gdje je najbolja plaža. Pa se sretnemo u gradu i srdačno ispozdravljamo.

Jutros idem na posao. Ulica pusta, kao i obično izvan sezone. Izlazim iz omiljenog kafića, nakon prve jutarnje. Na početku moje ulice Šveđanka, bila je kod mene prekjučer i jučer. Širok osmijeh, pozdravljanje, komentari o lijepom vremenu. Ja u radnju, ona u šetnju. Malo prije mi je naišla, malo popričale. Možda se više nikada ne sretnemo, ali možda se ponekad prisjeti Umaga i žeme koja joj je svaki put poželjela dobrodošlicu i upitala što može učiniti za nju.

Dosad sam skupila hrpu takvih poznanstava sa simpatičnim strancima, koji povremeno ili redovno ljetuju ovdje. Jedne godine bila sam s mužem čak i gost jednom starijem bračnom paru iz Amerike. On je svećenik, Amerikanac podrijetlom, nekad bio kapetan broda. Ona je Japanka, upoznali se u Japanu. Imaju jahtu usidrenu u umaškoj marini, dođu svake godine na par mjeseci... Onda jedan također stariji gospodin, podrijetlom iz Dalmacije, ali je godinama radio vani, prvo u Njemačkoj a zatim u Americi, u NASI. Inovator, nemirni duh koji luta svijetom, redovni je i izvanredni predavač na nekim sveučilištima razbacanim posvuda. Pa se dođe malo odmoriti na našu obalu. Svaki puta kad dođe u Umag, prvo dođe k meni. Izljubimo se, srdačno popričamo. Moj dragi kaže da izgleda da privlačim samo starce... Kad umru, tko zna, možda mi ostave štogod u amanet...

Dojmovi nakon prvog dana nove školske godine vrlo dobri. Manja Potočnica (drugarica - kako je zezamo zbog drugog razreda, samo ne smijemo prečesto da ne provali u školi takvo što) zna otprilike gdje joj je učionica. Učiteljica ih je dočekala pred školom i odvela u razred, ali isto tako izvela iz škole kad je nastava za njih bila gotova. Pod odmorima nije se puno udaljavala od učionice, da se ne izgubi. A zgrada je za nju veeelika...

Knjige smo za danas omotali i nalijepili naljepnice. Danas ima pet sati, od toga tri jezika – engleski, talijanski i hrvatski. Engleski je imala već u prvom razredu, a talijanski je ovdje obvezan od drugog. Vjerujem da će joj biti lako prisjetiti se talijanskog, ipak je išla u talijanski vrtić.

Velika curka već je zaradila prvu peticu! Imali su jučer sat tjelesnog. Radili su zgib, vježbu izdržljivosti gdje se držiš rukama za prečku. Bila je druga po izdržljivosti. Prva djevojčica držala se preko 80 sekundi! Da su mene tako stavili, ako bih izdržala tri sekunde, bilo bi super...

Marenda za ovaj mjesec iznosi 108 kuna. Djeca imaju posebnu, veliku prostoriju – blagovaonu sa stolovima i stolicama, svaki razred ima svoj stol. Marenda čeka učenike već raspoređena po tanjurima, pa je najčešće rashlađena. Kad je u pitanju npr. gris, na brzinu ga poklopaju i odlaze po toplu repetu, jer je ostatak jela u velikim toplim posudama. Znaju dobiti maneštru, neki puta puding i napolitanke, ponekad pohanu ribu. Vidjet ćemo hoće li biti kakve promjene ove godine. Od šestog razreda počinju učenička dežurstva u kuhinji, velika Potočnica već unaprijed pomalo zazire od toga. Tajo i ja je uvjeravamo da to nije nimalo naporno ni strašno.

Ja sam imala sreću, najčešće sam dežurala kad je za gablec bio grah. Skuhaš grah, narežeš kruh i to je to. U školi (OŠ Braća Bobetko... davno je to bilo...) smo za gablec prilazili kuhinjskom prozorčiću u kolonama. Na čelu kolone bio je redar, on je preuzimao tacnu s kruhom i žlicama a svatko od nas je uzimao kroz prozor šalicu s grahom. Jeli smo na stojećki u školskom predvorju, samo prvi sretnici uvalili bi se na niske klupičice namijenjene skidanju obuće. Dežurni kuharski šegrt Hlapić poslije velikog odmora pokupio bi sav pribor i alat po predvorju i oprao suđe. Što se dežurstava tiče, imali smo po jednog dežurnog u svakom od hodnika škole i jednog dežurnog na ulaznim vratima – to su mogli biti samo učenici sedmog ili osmog razreda. U ovoj umaškoj školi postoji dežurni na ulaznim vratima, a ta vrata koriste samo učitelji i roditelji. Učenici ulaze u školu na sporedni ulaz...

Nastava počinje kao i lani, u 7:45. Prva četiri sata traju po 45 minuta, a peti, šesti i ostali po 40. Tako npr. šesti sat završava u 13 h. Veliki odmori, nakon drugog i trećeg sata, traju po 15 minuta.

Privremeni rasporedi sadrže tek poneki blok-sat. Danas npr. mlađa ima tih pet sati i četiri predmeta, starija šest sati i pet predmeta. Prva dva sata velika ima likovni, a slijedeći tjedan umjesto likovnog – glazbeni. Onda moramo bilježiti po kalendaru koji tjedan je likovni a koji glazbeni, da ne pomiješa...

Ovaj tjedan ćemo vjerojatno saznati i koje se slobodne aktivnosti nude. Tajo predlaže Velikoj da se upiše u novinare, da bude fotoreporter. Ja sam protiv, ne zbog aktivnosti, već zbog toga što mislim da su joj mažoretkinje i budokai sasvim dovoljne. Ionako ima većinom po šest sati nastave, a jedan dan će imati vjerojatno i osam – informatiku je upisala kao slobodnu aktivnost još lani. Mlađa će nastaviti s treniranjem budokaia, a ako poželi može još nešto. Strašno je velika prednost naše škole što je nastava isključivo ujutro. Obaviš posao, eventualno dođeš dvaput tjedno na neku aktivnost i gotov si što se tiče dolazaka i odlazaka.

Kad se dragi i ja prisjećamo svog školovanja, znamo da je tjedan s popodnevnom nastavom bio jako naporan. Spavaš malo dulje, dok napišeš zadaću, već se moraš spremati, ručaš prerano (oko 12 ili pola 1, a kad je smjena jutarnja – čekaš starce da dođu s posla pa ručaš oko pola 4), iz škole dolaziš po mraku.

Jučer smo napravili mali izlet. U Portorožu se protekli vikend održavala utrka brzih čamaca i tzv. RedBull airshow. Obzirom da je dnevna ulaznica na događanja iznosila 37€, odlučili smo spektaklin promatrati sa suprotne obale Savudrijske vale. Stoga smo se uputili u Kanegru, turističko naselje s prekrasnom plažom. Naoružali se dalekozorom i fotoaparatom. Nije se bogznakako vidjelo, malene točkice na nebu koje su mijenjale smjer i povremeno iz tura ispuštale dim bile su vjerojatno zrakoplovčići.



Dok smo mi veliki blejali u nebo, curke su tražile račiće, meduze i školjke. Skrivečki sam u naprtnjaču stavila njihove kupaće kostime, pa su se oduševile kad su stigle, uvjerene da će se dosađivati. Ovaj put se nisu kupale, more je fakat hladno a sunce nije nešto jako grijalo.



Nakon nekog vremena preselili smo se na drugi vidikovac. Ovdje je vidik bio daleko bolji. Crveni vrh. Prije petnaestak godina bilo je to pitomo brdašce s prekrasnim pogledom na Portorož, tu i tamo devastirano nekim arhitektonskim čudima od slovenskih kuća i privatnim stubištima koja su iz kuća vodila drito u more. Sad je to gusto naselje s uskim cesticama, visokim kamenim ili betonskim zidovima koji opasavaju parcele i u njima vikendice. Satelitske antene, video-nadzor, natkrivena parkirališta pod ključem, ma svega... Sparkirali smo se na nekom proširenju i pridružili kolegama Slovencima koji su iz Portoroža došli na Crveni vrh gledati show. Preskupa im bila ulaznica. A ono što smo na portoroškoj rivijeri vidjeli kroz dalekozor nije bilo nimalo ohrabrujuće za organizatore. Par grupica po desetak ljudi....



Ostali smo par minuta, pogledali i uslikali, i uputili se kući. Prošli Savudrijom,



i otišli na pizzu koju nam je platio dida. Popodne prošlo u posljednjim pripremama za školu. Curke od uzbuđenja nisu mogle dugo zaspati...

Jutros pred školom sveopća gužva. Tajo se nije niti sparkao pred samom školom jer se nije moglo proći od auta. Velika je odjurila u učionicu svoje razrednice, a Malu je učiteljica dočekala pred školom. Mala danas ima tri sata. Tajo dolazi po nju i naramak knjiga. Velika je javila da ima pet sati. Šlep služba dolazi i po nju. I eto, počelo je...

Još samo ovu subotu radim popodne. Nema više smisla. Izvan sezone je subota pusta i čemerna i prije podne, ali rade drugi pa radim i ja. Vjerojatno će i robna kuća od slijedeće subote završavati radni tjedan subotom ujutro.

Evo me na poslu, čak i ranije nego uobičajeno. Htjela sam na šišanje ali je gužva kod frizerke. Pa sam produžila ravno u radnju. Moji mili otišli na plažu. Potočnice danas nose podvodni jednokratni fotoaparat. Bit će slikavavanja pod morem i iznad njega, smiješnih faca, nogu i guza u prolazu, poneke školjke ili uplašene ribice. Tajo je već najavio da će biti samo promatrač, ne mili mu se u rashlađeno more. A cure – što znaju djeca što je hladno more...



Na povratku s kupanja, mlađa Potočnica još ima zadatak kupiti praznu pernicu da u nju potrpa olovčice, bojice i ostali pribor. Time završavaju pripreme za školu. Ljetna zadaća napisana (mlađa dobila iz hrvatskog i matematike hrpu zadataka), prelistane skoro sve knjige iz prethodnog razreda, čisto podsjećanja radi. Školske torbe oprane i osvježene. Sutra je dan odmora. Spavanje do kasna, zajednički doručak, pripremanje odjeće za ponedjeljak, a navečer odosmo na pizzu.

Svekar, jedini živući dida mojih djevojčica, neki dan poslao poštom novčiće. Prvo je nazvao Potočnice, onako baj-d-vej natuknuo kako mu je sutradan rođendan i kako će poslati curkama novce za pizzu, da ih počasti. Lova je stigla. Naravno, morala sam podsjetiti i muža i djecu da čestitaju didi rođendan. Pišulje se zahvalile na lovi. Danas nađoh u torbici potvrdu o primljenom nofcu. I tek tada zamijetih tekst. "Dida šalje novce Maloj, Velikoj i tati da se počaste za didin rođendan." E, moj svekre... Mislila sam da je luda glava ozdravila. Pričala sam vam, ne komuniciram nešto s njim i svekrvom, ali su mi izrazili sućut, i ja sam svekrvi izrazila sućut kad je umrla njena mama, i mišljah da smo nekako unormalili te odnošaje. Kad ono – šipak! Jadni su mi i smiješni. Izgovorali smo ih na rođačkim susretima u Dugoj uvali ovog ljeta. Ni muževa sestrična ne razgovara s njima, u gradu ovi okreću glavu od nje i muža joj. U devetnaest godina koliko ih znam, svekar i svekrva su pokrenuli iks svađa, par puta se pomirili s rodbinom, prepucavaju se s onima s kojima su još dobri. Zamorni su. I vlastitu je kćer (ona moja čuvena šogorica) stari već nekoliko puta izbacio iz kuće, uzeo joj ključeve od svog stana pa bi se nakon nekog vremena slizali... Ma, neću se zamarati. U slast ću se sutra naklopati te pizze.

A drugi vikend, ako i nas i sestrinu familiju zdravlje posluži, eto nas u metropoli. Mala (ali nije više jedva rođena) Dora nas očekuje. Njen braco je nešto šmrkav i kašljav, čekamo zdravstveno izvješće tijekom tjedna pa ako klinac mandolinac ozdravi, stižemo. U međuvremenu treba preživjeti prvi tjedan škole...

Ima još. Neki dan, grmilo, sijevalo, pljuštalo. Kako ujutro, tako i popodne. Došla u popodnevnu smjenu, upalila samo rasvjetu. Svi strojevi, aparati i preparati isključeni, izvađeni utikači iz utičnica. U takvim slučajevima, ako netko i nađe za shodno ući i kupiti nešto, pišem račun u paragon-blog, onak (svoje)ručno.

Vuš! otvaraju se vrata širom, prvo upada muški kišobran, iz njega curi na sve strane. Pored vrata stavila sam stalak za oružje protiv kiše, i kišobran uleti ravno u njega. Za umbrelom uniđe čovjek, muškarac, zreo, nekih cirka 60-70 godina. Pozdravljamo se. "Što mogu učiniti za Vas?" - "Znate, ja bih trebao..." E... al ja ne mogu učiniti traženu stvar, sve mi je ugašeno. Ali njemu baš treba. Ma, razumijem da mu treba, još ako se uputio k meni po takvom nevremenu, ali ja mu to mogu napraviti tek poslije, kad prestane grmiti i strojeve ponovno prikopčam. Ispričavam se, molim za razumijevanje, ne mogu riskirati i uključivati nešto na 15 minuta, a u slučaju da mi odu instalacije – pionirski pozdrav strojevima, djelatnosti i radnji.

Kažem potencijalnom korisniku mojih usluga (zauzdajte pokvarenu maštu... no, no!) do kad radim i zamolim da dođe malo kasnije, za sat-dva. Onda frajer poteže zadnji argument: "Vi sigurno ne znate tko sam ja." Aaa! Tu sad slijedi izvješće koliko on živi u ovome gradu, gdje je radio, čiji je ćaća i slično. Strpljivo i sa smješkom odslušam životnu priču. "Sad ste mi sve lijepo ispričali i sad znam tko ste, ali svejedno ne mogu ovog trena napraviti što Vam treba. Lijepo Vas molim, ako možete, dođite kad prestane nevrijeme i vrlo rado ću Vam to učiniti." Gospodin se okrenu na peti, uze krišobran i izađe ususret pljusku i munjama. Ja pozdravih, on nije...

Ne mogu zaista razumjeti mentalni sklop takvih ljudi. I da li je ikad itko postigao na taj način ostvarenje svojih želja? Recimo, da li je očekivao da ću mu reći: "O, kad je tako, kad ste Vi u pitanju, sad ću ja odmah upaliti strojeve. Neka grmi, neka sijeva, neka frcaju iskre, nije u pitanju, evo – sjednite malo, neću Vas niti za osmijeh zamoliti, trenutak-tren i brzo će biti gotovo!" Dum! Tras! Kvrc! "Ups, ode oprema. Ma, nema veze, kad ste Vi u pitanju, nije bitno ni što je instrumentarij otišao u klinac..."