Težak je život trgovačkih putnika, znam. No, sami su izabrali takav način prihodovanja. Prošli predavanja, obuke (valjda), trebali su naučiti kako pristupiti, kako ponuditi, kako nagovoriti, kako prodati. I trebali bi znati preživjeti košaricu.
Jučer mi kroz širom otvorena vrata upada gospodičić, u ležernoj ali urednoj majici, glatko izbrijan i mirišljav. Prilazi pultu. Pozdravljam. On, polunasmiješeno: "Dobar dan, ha jedan telekom." I stavlja svoj fascikl na pult. Misli mi se roje. Ha jedan. Jel´ on to mene oslovljava slovima i brojkom ili mu je to tajno špijunsko ime (Jedan. Ha jedan.) ili čovac prodaje humanoidnog robota H1 nešto (ne bih baš Robina Williamsa, ali Robbie bi dobro došao...), ili me pita za neku trgovinu, a i film H1 je nekad postojao ili ...?
- Molim?!
- H1 Telekom, čuli ste za nas?
- O čemu Vi pričate? Ušli ste mi u radnju i puf! "H1 Telekom!" Što H1 Telekom? Prodajete nešto? Želite kupiti? "Čuli ste za nas?!" Tko ste Vi?
Ne da se zbuniti. A ja zbunjena i ljutita na entu.
- Jeste li zainteresirani za telefoniranje po tarifi jeftinijoj za 25%?
- Nisam!
- Mogu pitati – zašto?
- Možete. Zato što sam zadovoljna dosadašnjom uslugom. A Vaša firma s ovakvim ljudima neće daleko dogurati. Doviđenja!
Ma, molim vas. Ne mogu se ja više suzdržavati. Sva sam bila ponosita na sebe što sam mu odbrusila. Ali, to nije sve. Nakon nekog vremena zazvoni telefon. Kao i svaki put, prvo izrecitiram naziv radnje, pozdravim i izvolim (kako li glasi glagol za recitiranje riječi "Izvolite"?). Ženski glas s druge strane žice izgovara naziv mog poduzeća. Potvrđujem, i objašnjavam da je firma ta i ta, maloprodajno mjesto to i to.
- Dobro, znači s Vama mogu razgovarati. (Već razgovaraš, zar ne?)
- Da, recite.
- Zovem u vezi kartice.
- Kakve kartice, gospođo?
- Biznis kartice.
- Tko ste Vi? (Krenulo me...) Otkud zovete? (Sine meni lampica.) Iz Zagrebačke banke?
- Da.
- Gospođo draga, otkud znam u svezi čega zovete kad se niste ni predstavili ni rekli iz koje firme ili banke zovete?!
Prije par godina sam se jedva riješila "agenta" Amwaya. Što je taj čovjek bio naporan... Poslao mi ga poznanik, kao – daj mi napravi uslugu, saslušaj ga bar. Ajde. Prvo predavanje i objašnjavanje (a ništa konkretno ti ne kaže, po običaju) trajalo je 45 minuta. Sjedio mi u radnji i torokao. Onda ponudio neke proizvode. Nahvalio ih. Jedva ga otpustila taj dan. Onda me zvao svakih nekoliko dana. Onda bi svaki put kad bi bio u gradu ulazio i boravio u mojoj radnji. Ja bih u međuvremenu poslužila koju mušteriju, odgovorila na koji telefonski poziv. Onda bih već poluljubazno upitala ima li mi još štogod reći. Pa da je samo navratio, vidjeti jel što trebam. Hvala, ne trebam. Kad je valjda mislio da smo se zbližili, odnosno da me smekšao, reče mi jednom: "A sada ćete Vi meni lijepo na komad papira napisati imena, adrese i telefonske brojeve svojih pedeset prijatelja i poznanika, pa ćemo ih ja ili moje kolege posjetiti da im ponudimo naše proizvode." Skoro mi je pjena na usta izašla. Otpilila sam ga i zamolila da izađe. Pa kad je opet za par dana došao u radnju, taman pri kraju smjene, pozvah ga na kavu. U kafiću mu smireno objasnih da me nimalo ne interesira ni njegova firma ni njeni proizvodi. Razrogačio oči, počeo mucati. Pa on će rjeđe mene posjećivati. Ma nemoj me posjećivati, ne zovi, ne piši pisma. Mani me se, nelijepa Nasto! Dosta. Genug. Basta. Ufa!
Post je objavljen 26.09.2006. u 07:56 sati.