Čula sam se jutros sa sekom. Dogovaramo dolazak. Svi su zdravi, možemo doći bez brige. Veselim se. Još jedno putovanje je pred nama.

Proći ćemo kroz Buje



uz Mirnu



kroz Učku, baciti pogled na Kvarner



proći Rijeku



mahnuti catcheru na prolasku pored Karlovca, i eto nas u metropoli.



Posljednji put bijasmo u lipnju, na misi zadušnici za taju. Sad idemo vidjeti malu Doru, nećakinju mojih Potočnica. Vidjeli smo je na zaslonu mobitela, na par sličica, a sad ćemo je moći ljubnuti u malu nogu, nositi na podlaktici. Ima grčiće, pa je nosaju kao što smo i mi mjesecima nosali naše Potočnice. Kao malog ljenjivca, da djetetu vise noge i ruke sa strane a trbuščić grije nosačeva ruka...

A do odlaska, još ćemo dva dana uživati u ovom lijepom vremenu. I večeras gledati pomrčinu Mjeseca. Za razliku od sinoć. Dragi i ja smo ostali budni do ponoći zbog intervjua s Natashom. Mučno i strašno, slušati to mlado stvorenje i pomisliti na strahote koje je proživjela. S Potočnicama smo ovih dana opet prošli razgovore o nepoznatim ljudima, ponudama prijevoza, zlostavljanju u školi i oko nje, telefonskim brojevima policije, hitne pomoći i vatrogasaca. Sretna sam što treniraju budokai, što su stekle svijest da se mogu i znaju braniti.