Uf, stvarno sam se navukla na taj blog. Jutros mi se digao tlak kad sam ustanovila da još uvijek ne radi blog. U subotu navečer sam saznala za probleme, na blogerskom druženju s Darkwolfom i Koki. I nadala se da će biti sve riješeno prek vikenda. Figu frišku...

Elem, bila u prijestolnici i vratila se. Krenuli u subotu ujutro. Za sat vremena već smo bili pred Učkom.



Stali na Vratima Jadrana ali odustali od prve jutarnje kavice i rješavanja tekućih problema. Kafić je bio pun dima i krcat ljudima, a sve su zahode okupirali gerijatrijski turisti iz nekoliko francuskih autobusa koji su se trenutak prije sparkali na tom odmaralištu. Produžili do Ravne gore. Dragi je vozio ko Sveti Ilija, što se vidi iz priloženog:



Na putu sunce i suha cesta, vidljivost dobra,



što je bila posljedica bure koja je derala na potezu Kikovica-Oštrovica. Kako je puhalo, vidi se po šarenim čarapama pokraj puta:



Nakon stajanja u Ravnoj gori, produžismo dalje i za ukupno četiri sata eto nas u metropoli:



Dora je prekrasna. Spava, papa, plače pa nam se srce cijepa i tako u krugu. Još mjesec dana, i vjerojatno će grčići prestati mučiti milenu curicu. Moje Potočnice su oduševljene bebom, čuvale su je, netko je i hranio...



Stigla je i moja mama, bilo je i smijeha i plača, malo smo gledali neke davne fotke, šogor je pustio snimku berbe grožđa od preklani pa se baka jako uzbudila. Bila je to berba još dok je moj tajo bio zdrav, i kad smo svi bili na okupu. Bakica može gledati njegove slike, ali tajin glas ju je dokrajčio. Morali smo na brzinu gasiti video... A meni je baš bilo milo oko srca kad sam vidjela svog taju, dobro raspoloženog i nasmiješenog u svoj onoj gunguli, okruženog zelenilom, posudama punim grožđa... Baš lijepe uspomene... Jeli smo, pili smo, bakica je donijela kolača, sestra me oduševila pronalaskom soda-vode:



(U Kostajnici, kod moje bake, pili smo soda-vodu. Prazne boce smo mijenjali za pune kod sodara koji su krstarili gradićem u kolima, na konjski pogon. Špricer s takvom soda-vodom: mmmm, a i malinovac, piće našeg djetinjstva, eh kad se sjetim...)

...Predvečer smo se razišli ko rakova djeca. Moje Potočnice su s tajom otišle pogledati Pirate s Kariba. Bakicu su sestra i šogor odvezli na Glavni kolodvor, nije htjela prespavati u Zagrebu. Uspjela sam nasamo popričati s objema nećakinjama, i spremiti se za blogersko druženje. Ugodna večer, u ugodnom društvu, kao da je prošlo samo par dana od prethodnog susreta a ne pet mjeseci. Vama, s kojima se nisam uspjela vidjeti i napričati (a baš mi je žao), dajem obećanje da ću doći uskoro. Moja privatna drajverica iskrcala me u Selskoj trenutak nakon što su moji mili došli iz kina. Sreli se za stolom, ispričali jedni drugima kako nam je bilo. I umorni od puta i događanja uvalili se u krevet. U nedjelju, nakon doručka i pobjede Mirka Filipovića, opet put pod noge.



U Buzetu se održavala fešta, Subotina.



Htjedosmo iskoristiti priliku i ručati, ali smo došli prerano na zbivanja. Sve prazno, nigdje nikoga. Nije nam se dalo čekati do večeri, iako je na trgiću bila spremna ogromna tava za fritaju s tartufima... Zato smo otišli na pizzu u Buje. Preko puta pizzerije, moja bivša firma:



I opet navriješe uspomene. Dobro dok još pamtim. Pa pričam Potočnicama. Da me one podsjete kad me počne napuštati pamet pusta.