morsky blog

Podnaslov: 100 načina kako se domoći love na moru - za urođenike
Radi se naime o lovi koju ćemo kasnije vratiti tamo gdje i pripada - u metropolu, gdje ćemo iskeširati stanove (naravno da ćemo iskeširati, nećemo valjda plaćati bankama lihvarske kamate) za našu mladunčad da tamo studira (ipak je tamo najuglednije Sveučilište), a onda da nam se veselo vrati u roditeljski dom i gluvari do 40-e, u međuvremenu ćemo taj stančić iznajmljivati za neke sitne pare...itd.
Dakle:

Način 1.
Iznajmljivanje apartmana - tradicionalni način bogaćenja. Priča ide ovako: imaš kuću od kojih 150 kvadrata. Pregradiš je u 10 apartma po 15 kvadrata (za 4-6 osoba komodno, ionako su na plaži po čitav dan). Puta 100-injak EURa, pa ti vidi. Uštedi se štogod na utaji, što sad treba plaćati boravišne takse i poreze, vraćati u državnu kasu...Svoje ne damo, tuđe hoćemo.

Način 2.
Ugostiteljska priča - kupiš na ribarnici brancine iz uzgoja, uvijek su friški i debeli. Platiš 50, 60 kuna/kg, daš im državljanstvo Kornata ili Ista i digneš cijenu na 250 kn/kn. Ušićariš štogod i na piću i kruhu, o pršutu i siru da ne govorimo. A ako gosti navale da hoće jesti prstace (Halo Bing!), a popustiš, što ćeš, ali gušti se plaćaju...

Način 3.
Rasprodaja baštine - meni osobno najdraži način. Prodaja banaka, HT-a, INE i inih, sve je to dječja igra prema onome što rade Dalmoši (a ne zaostaju ni Primorci ni Istrijani). Rasprodaju terene, apartmane, stanove, rasprodaju čitave otoke, otočiće i hridi, bisere naše duge obale (upravo su u ponudi Kornati, ali u paketu, čekamo povoljnu ponudu Japanaca ili Amera, nećemo ih dati u bescjenje).
Prodaju se stanovi po Stradunu, na Peristilu, itd., a mislim da ni Dioklecijanova palača nije sigurna, sad joj je još narasla cijena zbog rive i onih divnih stolica i stupava na njoj (ali Sv. Donat ipak ne prodajemo ni za kakve pare, ne bojte se). Ma prodaju i poljoprivredne površine (ko će to radit) ali ih prije proglase prvim redom do mora, a tek stare, oronule kuće po otocima i zaleđu, one idu ko halva. Bogati Britanci, Šveđani i Islanđani ne pitaju za cijenu (samo to radimo u diskreciji da ne čuju oni pusti nasljednici 4. generacija iseljenika po Americi i Australiji da se ne sjete da i oni tu imaju neku šestinu).
Sva ta neprocjenjiva dobra mi otimamo od naše drage Domovine, iako u zemljišnim knjigama stoji da ti je to od dida, ali to nije bitno kad knjige nisu sređene - to je ustvari državno pomorsko dobro koje se proteže od crte najveće oseke pa 6000 m u kopno.

Način 4.
Lovišta - Bogati talijanski i ini lovci toliko vole lov kod nas da mi više naprosto nemamo dovoljno razminiranih lovišta, pa ih, kad toliko navaljuju, šaljemo na one hm...druge. Tzv. leteći lovci. A štoš, mina poprilično, državu boli briga, neće da plati "minolovce", moraš se snaći sam i to malo počistiti. Inače, bit će skupe šparoge slijedećih 100 godina.
(Ovo je i za mene precrni humor, oprostite mi)

Način 5.
Iznajmljivanje brodica, jedrilica, jahti i sl. - Staviš 4-6 kontinentalca (u ponudi su razni ljubitelji mora: Hrvati, Slovenci, i Česi su dobri...) na brod i čekaš što će se dogoditi...Scenarij može biti u dijapazonu smiješan-grozovit. Ne želim to opisivati...Samo da ne razbiju brod. Na to smo osjetljivi.

Način 6.
Jedodnevni izleti - mazneš lovu za izlet na Kornate (Mljet, Pakleni otoci, Biševo i dr., zavisi o županiji)
a povedeš ih na obližnji otočić. Štoš trošit naftu i lovu za ulaznicu u Nacionalni park). Ti glupi otoci su ionako svi isti. Pusti, suhi, puni kamenja i oštrih stijena u moru. Još da se ozlijede. Ali zato se ne štedi na vinu (crno stolno iz domaće proizvodnje), pa nismo mi cicije, a gosti veseli...

Načina ima još 96. Ali neću više. Sjetite se nečega i sami.

Ljudi moji, ne znam što se događa, ali mislim da su stvari izmakle kontroli. Čitav dan (radni dan) visim tu i izmjenjujem komentare. A očito i drugi. Čini mi se da svi u ovoj zemlji sjede zažarenih očiju pred svojim monitorima. Pa dobro ljudi, alo, jel ovdje netko misli radit!? To vam jedna Dalmatinka mora govoriti? Nije ni čudo da smo ovakvi kakvi smo...A posla ko u priči, u međuvremenu je trebalo i do pijace skoknut, treba mladunčad nahraniti. A tek kad stignem kući... treba se ukopčati u struju i krenuti u boj protiv svakojake prljavštine i sve ostalo...
Kao i uvijek skrenuh ja s teme. Koje teme? Pa nisam je još ni započela. Čekajte, samo da nađem one tablete (Ginko forte) pa ću se sjetiti.
Ah, da. Nikad ne biste pogodili koji mi je članak jučer privukao pažnju u novinama. U podlistku o gospodarstvu u koji baš ne zavirujem često pišu o tehnologiji proizvodnje nano-vlakana(???). To je neko čudo od hiper-tankih vlakana koja su primjenjiva na mali milijun proizvoda, a pogotovo na području vojne industrije. To je otkriveno već ima desetak godina i sve respektabilne svjetske (čitaj: zapadnjačke, američke) industrije upinju se svim silama da stvore strojeve koji će proizvoditi iskoristivu količinu tih vlakana. Ali, u tome je kumst. Nikako im ne uspijeva proizvesti vlakno dulje od metra. U tih desetak godina potrošili su imaginarnu količinu milijardi dolara, i vidi vraga, neće pa neće.
I sad dolazi ono bitno. Od svih na svijetu, uspjela je mala grupica oko nekog profesora na fakultetu, pazite sad, u Pragu. Ne u nekom američkom Pragu, Texas, nego u onom pravom, u Češkoj. Već su krenuli u proizvodnju i ide to...U kilometrima. Uz ulog od 10-ak miiijuna eura. Nadam se da će postati nešto ko Norveška sa svom onom naftom koja ne šljivi ušljivu Evropu.
Ta me vijest baš obradovala. Uliva mi nadu da nam Bog ipak svima daje šansu, ne samo bogatima i moćnima.
Pametni se mogu roditi bilo gdje na svijetu, ići u običnu seosku ili narodnu školu, običan provincijski fakultet, ali ipak će njihov talent izaći kroz sve barikade.
Uostalom, ima toliko primjera. Tesla je samo jedan.
Znala sam to oduvjek, ali ipak se radujem ovakvim vjestima.
Kad Bog dijeli darove, ipak ne bira samo one u prvom redu.
Ko zna kako će sve to sa Česima završiti (vjerojatno će ih Ameri kupiti), ali ovakve priče ulivaju nadu.

Srušilo se nebo na zemlju. Gromovi pucaju, vjetrovi divljaju, stabla padaju, krovovi lete, auti plivaju a brodovi iskaču na ceste. Tako izgledaju ljetne oluje u Dalmaciji. Isto je i u Slavoniji, osim brodova. (Za Zagreb i ostale dijelove domovine namam informacije.)
By the way, Onaj moj (znate kako je Smoje zvao svoju ženu Lepu - Ona) jučer skoro poginuo spašavajući brod (naš). Ja za to vrijeme suludo telefonirala, telefonske linije, fiksne i mobilne u kvaru, djeca zavijaju oko mene - bilo je veselo. I tako svaki put kad je neki fortunal...
Htjela sam pisati o temi koja je sasvim suprotna ovim vremenskim prilikama. Više priliči vremenu kakvo je bilo do pred neki dan - isto se bilo srušilo nebo na zemlju, ali vrućinom i vlagom. Sunce žari, zraka nema, tijelo je teško tonu...Jednom rječju - LJETO. Godišnje doba kad se Hrvatska sjeti da je mediteranska zemlja pa je naša vrla HTV puna sličica s mora, naših malih mista, snimki autoceste iz helihoptera, vijesti iz Dalmacije, Istre i Primorja. Onda mi kažemo: a ča smo i mi u Hrvatskoj? A zimi? Znate, mi živimo i u onom periodu od Božića do Uskrsa. Živimo čak i na otocima, u malim opustjelim mjestašcima, živimo na moru, kraj mora i pod morem. Valjda to HTV ne zanima dok ne postanemo ODREDIŠTE TURISTA.
Upravo sam htjela o turizmu pričati. Ovo je samo moj stav, nema veze sa stavom turističkih radnika, ugostitelja, hotelijera, Ministarstva i ostalih koji od turizma i za turizam žive.
Ja se ubrajam u turističke radnike "honorarce" koji su to postali silom prilika, tj. životnih neprilika.
Meni naime turzam strašno ide na živce. Znam da sam bezobrazna jer i meni popuni kakvu rupu u budžetu (u prošlom postu o krizmi napomenula sam da mi je to šansa da popravim minus na računu), ali kad je to tako...Ne mogu biti licemjer i reći da mi je to najdraži način zarade. I još kad ti draga Država pokupi 1/3 te love...
Naročito mi ide na živce filozofija da se u današnje doba gostu treba pružiti obilje zabave, raznih "sadržaja" i inih veselja...Mi trebamo glumiti urođenike, približiti im "Mediteran kakav je nekad bio", graditi kazina i zabavne parkove... Dragi gosti, ovo smo mi.Imamo što imamo. A imamo hvala Bogu puno za viditi (kao, uostalom i čitava Hrvatska, i svaka druga zemlja). Ono što imamo više je more, plaže i sl. T je naša jedina komparativana prednost. E pa onda, ako želite kockati odite u Las Vegas ili Monte Carlo, ako želite viditi MickyMouse-a (ili kako se već piše) odite u Disneyland ili njegovu evropsku inačicu. Kod nas je prilično dosadno u tom smislu.
M , malo sam se zaplela...
Samo bih htjela reći da bi svima bilo lakše kad bi turisti lijepo ostali kući u miru doma svoga, kupali se u bazenu i sunčali u solariju (znate kako je Sunce opasno u zadnje vrijeme), ako vam se baš putuje po Hrvatskoj posjetite našu Metropolu, a toplo preporučujem Slavoniju i Zagorje, a nama pošaljite novce, dajemo i sconto 40%.
Kod nas dođite zimi. Onda nismo tako usporeni i umorni. Dosta nam je i nas samih, ajoš se i za vas moramo brinuti, ponekad vas i spašavati od ljetnih oluja na moru...
Pozdrav s mora!

Naslov je pretenciozan, znam. Knjigu uopće nisam čitala, imam samo informacije iz druge ruke. Ovo su više razgovori s božjom oprerativnim jedinicama i provođenjima Božjeg nauma, tj. onoga što mi zamišljamo da je Božji naum.
Prvo, puno hvala svima koji su me posjetili. To mi je novo iskustvo u životu...
A sada malo dnevničkih zapisa.
Odradili smo krizmu svoje prvorođenice. Huuuh....Još se uvijek pitam zašto je jedan takav čin prihvaćanja vjere svojih predaka (nakon nesvjesnog pri činu krštenja) narastao do takvih čudovišnih razmjera da se treba raditi fešte tipa svadbe. Da ne bi dijete bilo nesretno (jer zašto meni ne, a svima drugima, bla,bla), glupi roditelji dižu kredite, rade derneke, sviraju grupe, zovu 100 gostiju (x 100 darova), poklanjaju se skuteri i slično...Djeca se međusobno informiraju što se sve treba poduzeti da bi to bilo kako treba.
E sad, ja sam najprije rekla da ja neću ništa, da me sve to strašno ljuti, da mi idu na živce svi od biskupa do zadnjeg službenika u Ministarstvu Božjih poslova. Idu mi na živce i takve fešte, okupljanja Addams family (pretpostavljam da su sve u nekoj mjeri), svečane haljine i sve što ide uz to.
Onda su počele padati barikade. Jedna po jedna. Prvo haljina. Pa frizura. Pa sve po redu. Rezultat: ručak u restotranu za 20 osoba (bez muzike, toliko nisko nisam htjela pasti), cura stani-pani, roditelji pristojno obučeni, pristojni, nasmješeni i tako to. Jedino je mali brat-divljak malo kvario prosjek priistojnosti jer se on još ne zna pretvarati, ima naime 6,5 godina i još nije upao u mašineriju društvenih normi i formi.
Kućni budžet - osiromašen poprilično, mogli ste i pretpostaviti. U slijedećem postu pisat će o mogućnostima oporavka koje nam stoje na raspolaganju (turizam i sl.)
Gorak osjećaj popravlja jedino činjenica da smo si ipak priuštili druženje s obitelji, ipak je to postao tako rijedak događaj. A i cura je zadovoljna, pa smo brzo zaboravili gornji rezultat (doduše, potsjetit će me slijedeći uvid u već beznadan minus na računu...)
A o duhovosti cijelog događaja dovoljno govori kratak razgovor jednog krizmanika i njegovog kuma na odlasku 5 metara od nadbiskupa koji je obavio Sv. potvrdu. Kaže kum: "A rođo, sad se možemo ići oblejati". Ja se tješim da se moja kćer nije oblejala. Ali nisam je dočekala s alko-testom na vratima jer sam već bila u dubokom snu...
A za nekoliko godina sve otpočetka s ovom mlađim...

Prije nekih godinu dana moja kćer tinejđerica predložila mi je da me upozna s pojmom BLOG.hr. Jedva da sam je slušala, vjerojatno sam nastavila usisavati, trpati suđe u perilicu, kupiti robu sa sušila ili neki slični Sizifov posao. Čak mi je predložila da čitam njen blog. U startu sam je odbila, to mi je bilo kao da joj čitam dnevnik ili pisma (kao da to još netko piše), a da pravo kažem, nije mi sedalo čitati pubertetsko brbljanje o smislu života i sl. - dosta mi je bilo i mog puberteta (uopće ne osjećam nostalgiju ua tim vremenima, sasvim mi je dobro kao odrasloj "ozbiljnoj" osobi, iako me neki smatraju djetinjastom). A onda, vidi čuda, moja frendica koja je poodrasla kao i ja, ali ima puno više sluha za svoju kćer u pubertetu, a valjda tako i za sve ostale "mlade", objavi da je počela pisati blog. E, onda mi je proradila znatiželja. Počela sam pratiti prvo njen blog, pa sam počela viriti u postove njenih komentatora, malo po malo sam se "zakačila". Prateći neke postove dolazilo mi je da se uključim, da i ja kažem što mislim o nekoj temi, skoro sam počela pričati s monitorom...
Budući da kao i svi pošteni i radišni Hrvati, da ne kažem Dalmatinci imam ponešto prazog hoda na radnom mjestu, zašto ne bih i ja sebi priuštila koju čik-pauzu. Učinim to doduše ponekad i uživo uz cigaretu i kavu u kafiću kod nekoga ili kod mene, ali treba pratiti suvremene tijekove... Pa nisam valjda bez veze prošla ECDL-tečej na račun firme.
Bavim se najomiljenijim hrvatskim nacionalnim sportom: komentiranjem politike uprazno. Nisam izbirljiva -zanima me sve od lokalne "samouprave" do Markovog trga, ponekad i od New Yorka do Bruxellesa i sl. Nije mi strana ni kućna politika: bračne dužnosti (ne one), muško-ženski odnosi, ženska prava (pretpostavljate što sam po spolu), borba za prava ugroženih roditelja, i sl.
Isteklo mi jeradno vrijeme (prije pola sata) pa idem kući. Drugi put ću nešto konkretno.
Ovo je ustvari pozdravni post za moju frendicu-blogericu.