Naslov je pretenciozan, znam. Knjigu uopće nisam čitala, imam samo informacije iz druge ruke. Ovo su više razgovori s božjom oprerativnim jedinicama i provođenjima Božjeg nauma, tj. onoga što mi zamišljamo da je Božji naum.
Prvo, puno hvala svima koji su me posjetili. To mi je novo iskustvo u životu...
A sada malo dnevničkih zapisa.
Odradili smo krizmu svoje prvorođenice. Huuuh....Još se uvijek pitam zašto je jedan takav čin prihvaćanja vjere svojih predaka (nakon nesvjesnog pri činu krštenja) narastao do takvih čudovišnih razmjera da se treba raditi fešte tipa svadbe. Da ne bi dijete bilo nesretno (jer zašto meni ne, a svima drugima, bla,bla), glupi roditelji dižu kredite, rade derneke, sviraju grupe, zovu 100 gostiju (x 100 darova), poklanjaju se skuteri i slično...Djeca se međusobno informiraju što se sve treba poduzeti da bi to bilo kako treba.
E sad, ja sam najprije rekla da ja neću ništa, da me sve to strašno ljuti, da mi idu na živce svi od biskupa do zadnjeg službenika u Ministarstvu Božjih poslova. Idu mi na živce i takve fešte, okupljanja Addams family (pretpostavljam da su sve u nekoj mjeri), svečane haljine i sve što ide uz to.
Onda su počele padati barikade. Jedna po jedna. Prvo haljina. Pa frizura. Pa sve po redu. Rezultat: ručak u restotranu za 20 osoba (bez muzike, toliko nisko nisam htjela pasti), cura stani-pani, roditelji pristojno obučeni, pristojni, nasmješeni i tako to. Jedino je mali brat-divljak malo kvario prosjek priistojnosti jer se on još ne zna pretvarati, ima naime 6,5 godina i još nije upao u mašineriju društvenih normi i formi.
Kućni budžet - osiromašen poprilično, mogli ste i pretpostaviti. U slijedećem postu pisat će o mogućnostima oporavka koje nam stoje na raspolaganju (turizam i sl.)
Gorak osjećaj popravlja jedino činjenica da smo si ipak priuštili druženje s obitelji, ipak je to postao tako rijedak događaj. A i cura je zadovoljna, pa smo brzo zaboravili gornji rezultat (doduše, potsjetit će me slijedeći uvid u već beznadan minus na računu...)
A o duhovosti cijelog događaja dovoljno govori kratak razgovor jednog krizmanika i njegovog kuma na odlasku 5 metara od nadbiskupa koji je obavio Sv. potvrdu. Kaže kum: "A rođo, sad se možemo ići oblejati". Ja se tješim da se moja kćer nije oblejala. Ali nisam je dočekala s alko-testom na vratima jer sam već bila u dubokom snu...
A za nekoliko godina sve otpočetka s ovom mlađim...
Post je objavljen 28.05.2007. u 10:34 sati.