Za Zagreb, u jednom smjeru

UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.




Utorak, prvi tjedan ožujka 2002.


Utorak je osvanuo prekrasan – sunčan, nebeski modar i pomalo vjetrovit. Sedmica je na Savskom okretištu izbacila gomilu studenata koji su se u hrpi kretali prema studentskom domu.

Niko će sigurno kasniti, pomisli Ines krećući se u usporenom i opuštenom ritmu veće grupe studenata što su se ležerno vukli prema ulazu u studentski dom. Bila je to jedna od rijetkih osobina koja im je bila zajednička – kašnjenje. U svemu su se ostalom još od malih nogu dijametralno razlikovali. Nije htjela dopustiti mislima da ju ponesu u prošlost, odmahne odlučno glavom i prođe kroz ulazna vrata iznad kojih je na velikoj željeznoj ploči pisalo „Studentski dom Stjepan Radić", među studentima poznatiji kao – Sava.

Sava je, kao i obično, odisala nekom pozitivnom atmosferom, pogotovo ovako rano ujutro, okupana sunčanim zrakama i prožeta hrpicama mladih ljudi koji su išli prema menzi ili na predavanja, i djelovali bezbrižno potpuno nesvjesni životne realnosti izvan željezne ograde svog studentskog geta. Prošla je brzinski kraj devetog paviljona, krajičkom oka pogledavši ima li tragova života iza trećeg prozora na drugom katu - Antinog prozora - ali, ne vidjevši ništa, krene dalje usput se skoro zabivši u nekog visokog crnokosog dečka koji je u ruci nosio savinutu skriptu i kretao se prema izlazu.

- Sori – mehanički će, ne podižući pogled, ali, pogledavši ga bolje, ugleda pred sobom poznato lice.
- Ej, Mate, nisam te vidjela, oprosti!
- Ej, Ines, šta ima, kako je?

Pružio joj je ruku – bio je zgodan i visok, kratke crne razbarušene kose, odjeven u kožnu jaknu ispod koje se nazirala obična bijela majica i nekoliko zrnaca drvene krunice obješene oko vrata. Izblijedjele traperice i bijele najkice savršeno su se uklapale u izgled Hercegovca koji živi na Savi, studira ekonomiju, ispija kave u Roku i nedjeljom ide na misu na Knežiju poslije koje – opet ispija kave u Roku.
Mate je bio Jerin cimer i tu je otprilike počinjala i prestajala svaka poveznica između njega, Nike i Jere. Nikako joj nije bilo jasno kako je uopće upao u taj raj opijata i alkohola, nikada ga nije vidjela ni da je zapalio cigaretu, a kamoli nešto jače.

- Onaj... Niko ti je noćas prespava kod nas, znaš. Nisam ti baš siguran da je to dobro. Mislim, meni ne smeta, ali nji dva u kombinaciji... Nego, jesi za neko piće, kavu?

- Nejdeš na predavanje?

- Ma jesam, ali itako sam već okasnio – nasmiješi se šarmantno.

Bio je sladak, na neki svoj štreberski način, ali za njezin ukus svakako pomalo običan i stereotipan. Bilo kako bilo, uopće ga nije doživljavala. Isto se baš ne bi moglo reći za njega, pa mu je tako i ovoga puta, kad je na ulazu u Savu uočio poznato lelujanje jarkocrvenih kovrča, srce za nijansu snažnije zakucalo.

- Hvala, stvarno ne mogu, Niko me već čeka. Moram ići vidjeti šta je s njim. Vidimo se, Mate.
- Ništa, drugi put - zvučao je razočarano.

Ines mu mahne i krene dalje prema trećem paviljonu pogledom bezuspješno tražeći jedno poznato lice. Zamaknuvši prolazom između drugog i trećeg paviljona, ugleda brata kako sjedi na naslonu klupice i puši.
Bila je na nekoliko koraka od njega, a on okrene glavu, brzo ju pogleda i spusti pogled prema tlu. Na prvi se pogled ni po čemu ne bi moglo zaključiti da su brat i sestra. Za razliku od Ines, koja je svojim porculanskim licem i vatrenocrvenim kovrčama privlačila pozornost gdje god se zatekla, Niko je bio jedan od onih tipova kojeg na tulumu jednostavno nikada ne biste zamijetili
. Mršave građe, srednje visine i kratko ošišane, vojničke frizure, u uskim sivomaslinastim vojničkim hlačama i gojzericama, podsjećao je više na nekog bedblubojsa iz Dubrave, nego na dobrog maminog dečka s Dobrog Dola.

- Ej, buraz – krene prema njemu i zagrli ga.
- Ej – odvrati joj Niko i nespretno se pokuša izvući iz zagrljaja, ne dižući se s klupe.
- Jesi nešto jeo? - Ines sjedne do njega.
- Ma jesam, bio sam s Jerom u menzi.

- Imaš love? - Ines se popne na naslon i sjedne kraj njega, spusti torbu na koljena i čvrsto ju obujmi.
- A ono, imam neš sitno.. Kak si ti? - pogleda ju ispod oka, još uvijek pognute glave.

- Ajde nemoj mijenjat temu, molim te. Jesi čist?
- Jesam, čist sam. Šta je ovo, gestapo ispitivanje? Ne zanima te slučajno šta sam prošo tamo?
- Ne, ne zanima me - Ines će odriješito i nervozno počne kopati po torbi - Te priče možeš prodavat staroj, mene zanima samo jesi čist i koliko dugo ćeš bit čist jer ćeš ovako staru otjerat u grob. Na rubu je živaca, znaš. Uopće ne spava, ne jede ništa, samo puši jednu za drugom. Mislim, stvarn one kužim kak si mog... - bila je sve ljuća.

- Gle, sister, ak si mi došla držati predavanje, zajebi spiku – Niko odjednom skoči s klupe.

-Dobro, dobro, neću, sjedni. Sori, ali ljuta sam ko pas na tebe. Reci šta je bilo. - Ines otpuhne i iz torbe rastreseno izvuče kutiju cigareta.

Šutio je kojih pola minute i pušio. Bila je to još jedna stvar u kojoj su se razlikovali. Suprotno Ines koja je u ljutnji počela nalikovati gutačici vatre, on bi se jednostavno uvukao u svoju ljušturu i - zašutio. Napokon, uvuče dim i progovori:

- A šta da ti kažem, lagano ispiranje mozga. Nisam ja to mogo, mislim, OK su oni i sve to, al kužiš ono, misa ujutro, molitva popodne, molitva navečer, a između toga rad, red i disciplina. Nema tu spike, ničeg, kužiš, ora et labora i likovi koji pričaju da ih je Isus spasio, a ja to nisam osjetio.

- Možda bi osjetio da si ostao koji dan dulje. - prekine ga sestra - To je tvoj problem, nikad za ništa nisi imao strpljenja.
- Rekla si da mi nećeš solit pamet, za to sam mogao otić kod stare- ljutito će joj brat.
- Aha, ziher. Vrata su za tebe zaključana, stari moj. Rekla je da je gotovo, snalazi se sam. Ovaj put je fakat popizdila. Jesi joj se javio uopće?

- Jesam, poklopila mi je slušalicu i rekla da ne dolazim dok ne odradim komunu i budem čist. Totalno je luda. A Tamara? Di je Tamara? - na trenutak zastane - Jel zna da sam vani?
- Zna. Rekla je da će ti se javit – Ines mu slaže pogleda uprta u pod i brzo promijeni temu.

- I kak si pobjego?

- Ma nisam pobjego. Rekao sam da ne mogu više, onda su mi dva dana ispirali mozak s pričama, vidjeli su da ne ide, stavili su me u neki kombi, dva fratra, i odvezli u neku pripizdinu, kraj nekog kamenoloma,. Dali mi dvadeset maraka i rekli da se snađem.
- Kako si došao do Zagreba?
- Ustopao sam nekog tipa. Odvezao me do Imotskog, tamo sam uzeo bus do Splita, tolko sam imo love i evo – sad sam tu.
Pogleda ju odjednom molećivo i dječje upitno, očekujući od nje da, kako zna i umije, riješi situaciju, baš kao nekad - da mu s prljavog poda podigne i obriše sladoled na štapiću ili kod mame preuzme krivnju za njegova razderana koljena.

- I kaj sad? Kaj ćeš sad? - Ines baci čik na klupicu i ugasi ga jednim odriješitim pokretom tenisice.

Tišina. Potrajala je sigurno minutu. Tišina iz koje nije mogla zaključiti što se kuha u njegovoj glavi. Tišina koju je prekidao samo zvuk uvlačenja dima iz njegove dogorjele cigarete i kreštanje vrana što su se hrpimice skupljale u gnijezdima iznad njihovih glava. Ines se sjeti kako je Tamara koja je vječno imala neka opravdanja zašto ne može učiti za ispit, dok su ona i Marina živjele na Savi, uvijek pričala da na Savi ne može štrebatii zbog glupih vrana. Ines se nesvjesno se nasmije toj misli.

- Kaj se smiješ? Meni? - nervozno će Niko.
- Ma ne, sjetila sam se neke gluposti.
- Znaš šta je najsmješnije od svega? Vidiš ona dva lika tamo? – Niko požutjelim kažiprstom pokaže prema klupici dva metra od njih koju su zauzela dvojica od svojih četrdesetak godina. Jedan je sjedio na klupi prekriženih nogu i ruku razvaljenih preko cijelog pohabanog drvenog naslona, s pivom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, a drugi je stajao kraj njega i nešto mu žustro objašnjavao, radeći lijevom rukom kružne pokrete i prolijevajući pritom svako malo pivu iz boce.

- Kaj s njima? – Ines ga upitno pogleda.
- Odlučiš se skinut, odeš u komunu, vratiš se i nađeš ista dva lika koji sjede na istoj klupici gdje su bili i kad si otišao. Ništa se za njih nije promijenilo - povuče dim - To me rasturilo, kužiš.
- Pitaš me - kaj sa? Ne znam kaj sad, al neću bit ko oni, kužiš, neću bit kroner s klupice. Ne treba mi komuna, skinut ću se sam – Niko pljune sa strane.

- Da, al nije ti pametno da se vucaraš sa starom ekipom – Ines autoritativno prekriži ruke na prsima osjetivši se na trenutak kao da opet imaju šest i sedam godina i stoje ispred zgrade, a ona ga brani od ekipe koja mu želi oteti loptu.

- Pa ni neću, to sam ti htio i reći - zastane na trenutak – Odlazim.
- Kamo? - ravnodušno će Ines, uopće se ne zabrinuvši.

Niko je, naime, svako malo donosio neke radikalne odluke, nešto mijenjao ili nekamo odlazio – samo, najčešće su te odluke zaživjele isključivo u njegovoj glavi.
- Ne znam, negdje van, na brod. Jere ima neku vezu, stari mu plovi već dugo. Pokušat će me ubacit, al za to moram bit čist.
- Buraz, ajmo na kavu. Sister časti, hladno mi je - Ines skoči s klupe.
- Kaj, ne vjeruješ mi, misliš da nisam sposoban bit čist? - u glasu mu se miješala ljutnja i povrijeđenost.
- Vjerujem – slaže mu sestra – Ajmo na kavu, smrznut ću se.

- Samo nemoj u Roko, molim te. Povraćat ću od one muzike - Niko skoči za njom.
- Da, al imaju najzgodnije konobare. - molećivo ga pogleda, a on okrene očima i zavrti glavom lijevo-desno.
Primila ga je pod ruku i krenuli su prema kompleksu kafića s druge strane ceste. Kako su bili sve bliže klupi koju su zauzela ona dva muškarca, jasnije se razabirao glas onog što je sve uživljenije nešto lamentirao:

- Uglavnom, kaže meni žena jučer. „Pička ti materina, pa ti si stvarno posijedil...“ - ispijen i pogrbljen muškarac u prljavim svjetloplavim trapericama odjednom spazi poznatu priliku kako se kreće prema njemu.
- Ooo, Niks, pa di si ti! – pruži Niki ruku.
- Kaj, stari, čul sam da su te zbuksali u komunu, jebem ti mater, u, oprostite gospodična - tetralno se nakloni. - Daj sjedi s nama. Imaš pljugu možda?
Niko mu pruži kutiju:
– E, Crni, uzmi – a ovaj jednim spretnim pokretom ruke iz kutije izvuče dvije cigarete.
- Fala ti, stari. Čuj, baš pričam frendu o ovoj teoriji urote i masonima. Jebote, to je svud oko nas – cigaretom iscrta oko sebe zamišljeni krug i pritom lagano posrne.

Ines se okrene u smjeru Roka i povuče Niku za rukav, a lik mu konspirativno šapne:

– Kaj ti je to pička, a? Dobra je mala.
- Kaj je Vamas, ja sam mu sestra! – Ines okrene očima i povuče brata jače za rukav.
- Gospodična, fakat se ispričavam – Crni se tetralno nakloni i pokuša ju uhvatiti za ruku, al ne uspjevši, nadlanicom je prijateljski odvali po ramenu:
- Sori, uopće nisam videl, al da, sad kad pogledam, imate isti osmeh – profrflja i zapali cigaretu.

- Nego, Niks, povuče ga prema sebi i obrati mu se ispod glasa - večeras smo na istom mjestu, ništa posebno, stara ekipa, kužiš? Malo za dobra stara vremena, kad si se već odlučil skinut i to. Kaj veliš, buraz?
Ines ga snažno povuče:
– Idemo! Ne misliš se valjda nalazit s ovim idiotima – prošapće mu.
- Ma daj, kaj ti je – Niko će brzo.

Ines ga sumnjičavo pogleda.

- Gospodična, moj naklon, ljubim ruke – Crni je uspije uhvatiti za ruku i u nadlanicu utisnuti mokri poljubac - I sori još jednom, stvarno nisam niš loše mislil.

Ines nabaci kiseli osmijeh kriomice obrisavši nadlanicu o traperice.
Crni je imao pravo. Osmijeh im je doista bio isti.














19.05.2017. u 18:56 | 5 Komentara | Print | # | ^

UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.





Utorak, prvi tjedan ožujka 2014., Zagreb

Padala je lagana kiša, ona sitna i dosadna, pomiješana s natruhama sunca koje su se tek tu i tamo sramežljivo pojavljivale iza Sljemena. Topao i zagušljiv zrak što je isparavao iz asfalta i u sebi nosio slatkast i opor miris benzina penjao se, prožet zaglušujućom bukom automobila, kroz mali dio otvorenih prozora zbornice na drugom katu novozagrebačke gimnazije.
Marina se bedrima naslonila na izbočenu betonsku klupicu ispod prozora i buljila prema sljemenskom vrhu s kojeg se cijedio snijeg. Prstom desne ruke pratila je kišnu kapljicu što je klizila po prljavom prozoru i čekala da Ines odgovori na poziv. Uporno ju je pokušavala dobiti već cijelo jutro i veći dio jučerašnjeg popodneva. Ines je bila još upornija u ignoriranju njezinih poziva.

Tamara je to uvijek zvala zagrebačkom kišom, prisjeti se Marina odjednom i na trenutak odluta mislima ali, bacivši pogled na sat, shvati da je do zvona ostalo još tri minute pa dohvati mobitel pa napiše poruku:
Molim te javi se da znam hoćeš li ići na pogreb ili ne. M.

Odmakne se od prljavog prozora, približi se svom mjestu za stolom i pregleda na brzinu papire za idući sat. Učini joj se apsurdnim i smiješnim uvjeravati učenike u važnost podjele riječi na morfe i alomorfe, a njezine nimalo motivirajuće misli prekine oštar zvuk zvona.

Profesori odjednom nahrupe u oveću prostoriju kojim je dominirao veliki ljubičasti ovalni stol mjestimično nakrcan kojekakvim papirima, ovlaš bačenim torbama, nabacanim kemijskim olovkama koje mahom nisu radile, starim ispričnicama i pokojom bananom ili mandarinom. Zbornica u trenutku zabruji kao mravinjak - jedni su kopirali, drugi su tražili ključeve, treći su prevrtali papire, četvrti pak na vratima razgovarali s učenicima.
Tu kakofoniju ljudskih pokreta i glasova - trebalo je obaviti toliko toga u samo pet minuta - pojačavalo je uzastopno otvaranje i zatvaranje vrata koja su u ovu prenatrpanu ljudsku košnicu propuštala buku učeničkih glasova s hodnika. Činilo se kako svaka osoba koja prođe kroz ta vrata ima nešto za reći:
- Profesorice Ban, jedna učenica vas treba!
- Vani čeka jedna mama, ko sad ima informacije?

ili

- Uf, treći razredi su jednostavno nemogući!

dok je jedna starija elegantna profesorica u jednakim razmacima ponavljala:
- Kolegice, vrata zatvorite, propuh je!

Čovjek bi pomislio kako je tom metežu nemoguće stati na kraj, ali sa zvukom zvona profesori su se, jedan po jedan, kao u onom Pavlovljevom ekperimentu, počeli dizati sa svojih mjesta – zvono je, kao u kazalištu, označilo da je vrijeme za izlazak pred publiku.
Oni mlađi sad su uglavnom panično tražili ključeve od neke učionice - Ima ko ključ od 309? - jer su ključevi počesto bili u džepu nekog od rastresenijih profesora. Oni stariji i dalje su mrtvohladno sjedili i pravili se da nisu čuli zvono, pokušavajući ukrasti još koju minuticu od sata, a oni malo ambiciozniji u zadnji su tren pokušavali iskopirati još pedeset nastavnih listića koji im trebaju baš za ovaj sat.

Profesorica Marina Mandić zauzela je u ovim svakodnevnim zborničkim ritualima neku zlatnu sredinu. Sa zvukom zvona lagano se približi stolu i utješno nasmiješi kolegici koja uzdahne:
- Uf, još jedan – i krene održati sat. I ona je imala još jedan. Doduše, u 3.f, najtežem razredu s kojim je radila, ali jedan je ipak jedan.

Za svaki slučaj prije odlaska u učionicu pogleda još jednom na mobitel. Na ekranu je svijetlila poruka:

Idem s tobom. Pokupi me kod Lisinskog. Javi kad.
12 i 15 - napiše na brzinu, spremi mobitel u džep, pronađe u džepu ključ i krene prema učionici 304.


19.05.2017. u 18:56 | 1 Komentara | Print | # | ^

PONEDJELJAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.



Ponedjeljak, prvi tjedan ožujka 2002.

Portafon je zazvonio baš u trenutku kad je Tamara završila s lijevim okom te prešla na uljepšavanje obraza. Zvuk ju prepadne pa nehotice sruši rumenilo što je stajalo na odebljoj kopiranoj skripti. Promrmlja neku psovku i otvori vrata.

- Book, di ste komadi!? – Ines će veselo, kao i obično, uleti u stan i zbaci sa sebe jaknu.
- Sama sam, Marina je otišla trčat - odvrati Tamara.
- Ma znam, vidla sam ju, zbigecana od glave do pete. Bit će da će Lijepi trčati iz drugog smjera, ha?
- Aha, al samo joj ga spomeni, pa će ti reći da joj on dođe nešto ko brat – odvrati Tamara, još uvijek usredotočena na svoje obraze.
- Imate kaj za jest? – Ines se uputi se prema kuhinjici, otvori hladnjak i ugleda poznat prizor – jedan osamljeni plišani hamburger, pola boce votke i sasušeni limun u vratima.

– Majko mila, daj si kupite nekaj za jest, fakat niste normalne s tim hamburgerom! - iznervirano tresne vratima hladnjaka.

Plišani hamburger je u hladnjaku završio iz zezancije na nekom rođendanskom tulumu i otad je stajao tamo kao podsjetnik na mnogobrojne kalorije koje su napadale iz svakoga kuta. Ines otvori par rasklimanih tamnozelenih ormarića iznad sudopera te, našavši samo staklenku kave, odustane od potrage za hranom i posegne za džezvom.

- Hoćeš kavu?
- Ne, sad smo popile.
- Nego, kad smo kod brata, jesi se čula s Nikom? – nasloni se na dovratak i pogleda prema Tamari koja je upravo ustajala i spremala svoju kozmetičku torbicu.
- Kako to misliš, jesan se čula s njim? Pa znaš da nemaju kontakt telefonom, bar ne prvih mjesec dana.
- Tamara, znaš da sam ti dala broj lika preko kojeg ga možeš dobiti, ne kužim...
- Ne, nisam se čula, zašto me to pitaš? - odreže joj Tamara, prtljajući po šminki i ne dižući pogled od stola.


- Zašto te pitam? Ne kužim. Kaj se praviš luda? Možda zato šta ti je to dečko i u komuni je, halo? - ruku i dalje prekriženih na prsima, Ines zaokrene očima i u izrazu nevjerice, lagano zatrese glavom lijevo – desno.

- A šta ti mene prozivaš? Ka da je ne znan da ga moram nazvat. Uostalom, naša veza je naša stvar, nemoj se petljat. Gle, ne da mi se raspravljat, počinju mi Gilmorice - Tamara pojača zvuk na TV-u i zavali se na kauč piljeći u najavnu špicu.

Ines se okrene prema kuhinjici i shvati da je zaboravila na vodu koja je već krčkala na štednjaku.
Dovoljno je poznavala Tamaru da bi shvatila kako iz nje neće izvući ni riječ ako ona ne želi razgovarati, stoga odluči u kuhinjici pričekati Marinu. Dohvati ručku džezve da dovrši kavu i misli joj odlutaju prema Niki.

Niko, njezin godinu i pol mlađi brat bio je u komuni već dva tjedna. Ako ovaj puta ne uspije, staru će to jednostavno dotući. Mali Niko bio je mamin ljubimac i zvijezda obiteljskog cirkusa otkad je Ines znala za sebe. Što god je ona napravila nije moglo biti tako dobro kao ono što je napravio njezin ljubimac. Iako je, otkad je prvi puta prešla školski prag, bila uzorna učenica i pohađala sve moguće i nemoguće slobodne aktivnosti, nijedno njezino postignuće nekako nije bilo dovoljno dobro da bi ju stara pohvalila ili barem primijetila.
S druge strane, što god je mali Niko zgriješio, nije moglo biti toliko loše da se ne bi moglo opravdati. Bio je zvijezda i kad je gađao susjedovog psa praćkom i kad je mačkama vezao limenke za rep i kad je u drugom osnovne učiteljici odbrusio da je glupa - Niko je jednostavno bio takav. Činjenica što mu je s dvije godine dijagnosticiran dijabetes, nimalo nije odmogla u tome da postane mamino povlašteno derište. Niko Slatki - tako mu je tepala stara.

S druge strane, Ines je uporno i dosljedno gradila svoju karijeru dobre curice. Kako su godine prolazile, i dalje je nizala petice, bila predsjednica razreda, gutala knjige, učila svirati gitaru, ali, koliko god je stara bila slaba na Niku, toliko je proporcionalno bila gruba prema Ines, čiji je jedini grijeh bio taj što je, sa svojim prodornim plavim očima i riđim kovrčama neopisivo podsjećala na baku Anicu – maminu svekrvu.

Stvari su ipak postale malo manje simpatične kad je Niko Slatki s četrnaest prvi puta staroj maznuo auto ili kad je s petnaest došao kući mrtav pijan i ispovraćao se po skupocjenom tepihu. Stara ko stara, uvijek bi našla neku ispriku za njega, pogotovo pred Starim, što i nije bilo toliko teško jer njega manje – više nije ni bilo u toj slici.

Stari je, otkad je znala za sebe, non - stop visio po nekim putovanjima s kojih bi se vraćao mirišući na neke čudne, zagušljive parfeme i zamišljenog pogleda u očima, a kad bi i bio tu - najčešće bi Niku jednostavno izmlatio. Sa sedamnaest je Niko bio napušen svaki dan, s osamnaest je počeo brijati po partijima, a s devetnaest su ga, kad je u pet ujutro uletio staroj u sobu sa staklenim pogledom i hrpom bombona u džepu, prvi put natjerali na bolničko liječenje. Potrajalo je to tjedan dana, a ustrajnost i dosljednost pokazao je jedino u svakodnevnom cviljenju i plakanju. Mamica ga je ubrzo izvukla van.

Stari je u međuvremenu već bio nestao iz vidokruga. S jednog od onih svojih putovanja jednostavno se nije vratio. Bilo je to kad je Ines imala osamnaest, a Niko godinu manje. Jednostavno je skupio svoje kofere i ostavio ih da se sami, s rastrojenom starom, batrgaju sa životnim problemima. Tek tada je Niko Slatki zauzeo pravu ulogu u majčinom srcu – zamijenio je njezinog nesposobnog muža i – odjednom postao je glava obitelji.

Ines, čiji je izgled, kako je odrastala, sve više poprimao crte tatine obitelji nikako nije mogla shvatiti u čemu griješi i što može napraviti da ju zadovolji, aNiko se drogirao i opijao sve više, ne birajući sredsta.. Zazirao je jedino od igle, što je mogao zahvalit svakodnevnom pikanju od kad je znao za sebe.

Našla ga je jedno jutro, prije otprilike tri tjedna kako leži onesviješten pred vratima stana, pozvala hitnu i nakon dana provedenog u bolnici nagovorila da ovaj put pokušaju s komunom. U Međugorju je bio već dva tjedna.

***
Tresak ulaznih vrata te brz nalet hladnog zraka iz hodnika prekine Inesino sve sumornije raspoloženje i pred sobom ugleda prijateljicu koja tresne još jednom - ovaj puta vrećicom po stolu u dnevnoj sobi. - Uh!

- Nema Lijepog danas?- začuje pitanje iz kuhinjice. Ines je upravo rastakala kavu.

- Ma pusti me. Kreten! Baš me briga za njega – Marina se baci na kauč - Ima ga, al pogodi s kim majmun trči od danas.

- Hmmm...da pogodim – Ines se, obujmivši šalicu dlanovima, teatralno ramenom nasloni na dovratak. - Ima metaršezdesetosam, kratku smeđu kosu, iritantnu intelektualnu njušku i još iritantnije naočale s debelim crnim okvirima, nikad nije čula za ijekavicu i jednostavno je pre-slatka!

- Uh! glupača jedna! - Marina iz sve snage lupi šakom po plišanom tamnozelenom jastuku iz kojeg izleti oblak prašine tamo negdje iz osamedestpete, kad je Miki zadnji put prozračio krevetninu - Ne znam šta vidi u njoj! Mrzim Dalmatinke!
- E, pazi malo šta govoriš! - Tamara će, ne baš pretjerano uzrujano, jer su Gilmorice ipak zauzimale većinu njezine pažnje.

- Ma ti se ne računaš! – bijesno joj odgovori, skine majicu, baci ju nasred sobe i okomi se na nju. – Šta ti ne bi trebala početi učiti to građansko više? Uostalom, baš me briga, idem se tuširat.
- Ništa zato, glavu gore, trbuh unutra, prsa van! - Ines ju obodri s dovratka.

i odjednom, sjetivši se nečega, pljesne rukom po koljenu i na sav glas vikne prema kupaonici:
– E, kad smo već kod ljepotana, znate kog sam vidjela u SC-u jučer?
Odgovora na njezino pitanje nije bilo, pa nastavi dalje:
- Princa iz menze! Ajme, predivan je!
- Da? - Tamara se pridigne i pokaže interes za ovu temu jer su se na TV-u zavrtile reklame, ali upravo kad je htjela postaviti neko podpitanje, u džepu ljubičaste jakne na vješalici zazvoni mobitel. Ines izvadi mobitel i javi se, u mislima još uvijek zabavljena Princom.

- Ej, Jere! – pozdravi veselo Nikinog prijatelja sa Save. – Di si, šta ima?

Jere Zadranin, bio je jedan od najboljih Nikinih prijatelja. Studirao je strojarstvo kao i Niko i stanovao u trećem paviljonu na Savi. I Jere je vječito visio na rubu znanosti što se alkohola i opijata tiče, ali ipak je za razliku od Nike, posjedovao onu onu presudnu minimalnu dozu samokontrole.

- Molim? - Ines se naglo uozbilji i okrene prema kuhinjici.
– Kad? U kakvom je stanju? Dolazim tamo za pola sata.

Tamara je u međuvremenu ustala s kauča i stišala TV. Po djelićima razgovora koje je mogla načuti iz dnevne sobe shvati da se događa nešto ozbiljno i da je vezano uz Niku.
Ines poklopi mobitel i na trenutak zastane, sagnuvši glavu, i podboči ruke na bedrima. Osjetivši Tamarinu ruku na svom ramenu, iznenada tresne mobitel u zid iznad kauča i poviče:

- Jebem mu mater! Jebem mu mater!
- Ines, šta je bilo?
- Šta bi bilo? Ništa, baš ništa nije bilo – urlala je sve jače – Osim šta je kreten pobjego iz komune! Jebem mu mater! - sjedne na izlizanu smeđu fotelju što je stajala nasred sobe i zarije glavu među koljena. Tamara šutke s poda pokupi dijelove mobitela i ugasi TV.


























17.05.2017. u 11:57 | 5 Komentara | Print | # | ^

PONEDJELJAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.



Ponedjeljak, prvi tjedan ožujka 2014., Zagreb

Grički top označio je podne upravo u trenutku kad je pomno dotjerana niska žena jarkocrvene kovrčave kose uletjela na terasu prepunog kafića u Gajevoj ulici. Na zvuk topa se strese i začepi uši te pritom laktovima zamalo sruši pretrpanu tacnu konobara koji je upravo prolazio kraj nje.

Počne se smijati tako jako da joj ogromni srebrni kolutovi zaplešu oko ušiju, a nekoliko se ljudi okrene u njezinom smjeru.
Još uvijek to radi, pomisli Marina s dozom ljubomore i stisne se još više u svoj bezlični crni kaputić dok joj je Ines bacala zračne puse i sjedala za stol otkapčajući jaknu. Privlačila je pažnju gdje god da dođe, svjesno ili nesvjesno, uglavnom mušku. Marina se još nije uspjela ni snaći, a kamoli odvratiti pozdrav, a ova je već sjela za stol, zapalila cigaretu, usput bacila pogled na terasu te zadovoljno ustvrdila da je privukla poglede barem dvojice muškaraca.

- Bok, Ines.
- Bok. Kaj ima? Zašto si me zvala na kavu? Imam samo pola sata i moram se vratit u trgovinu, stigla nam je roba danas – nervozno otpuhne dim i lijevom rukom popravi drvenu jarkozelenu široku narukvicu na lijevoj ruci – Ti se sviđa? Mogu ti nabavit ak hoćeš.
- Koja ti je ovo cigareta danas?- oštro će Marina.
- Druga.
- Jesi mu rekla?
- Uh, ti baš znaš čovjeku pokvarit raspoloženje - Ines okrene očima, zavrti glavom lijevo -desno i nastavi nešto tišim glasom:
- Ne. Moram naći pravi trenutak. Znaš i sama kakva je situacija u zadnje vrijeme – dovršivši rečenicu, pogne glavu i ušuti.

Spustivši glavu Ines nesvjesno stavi desnu ruku na trbuh. Trbuščić se, iako je već zagazila u šesnaesti tjedan, jedva nazirao, ali upućeni promatrač mogao je primijetiti onaj prigušen sjaj u očima koji je beziznimno odavao početak blaženog stanja. Ipak, i ono malo što bi pažljivo oko moglo uočiti, ona je vješto skrivala širokim tunikama ili haljinama rezanim ispod grudi.

Odjednom ugasi dogorjelu cigaretu, i kao i uvijek kad bi razgovor za nju postao pretežak, naglo ga prebaci na drugu temu.

- Moram prestati skroz s ovim - gadljivo pogleda na cigaretu u svojoj ruci - Još ova kutija i gotovo.

Marina se na ove riječi samo zasmijulji. Ines je kutiju i pol dnevno trošila od svoje petnaeste.

- Čuj, ovaj, znaš kog je Goran sreo danas ujutro? - progovori Marina nešto tišim glasom, nagnuvši se prema prijateljici.
- Koga? - rastreseno će Ines, pogledom lutajući po terasi.
- Uglavnom, išao je iz Vitine škole, i odmah kraj bolnice je sr...
- Izvolite- konobar se došulja do stola i prekine ju usred rečenice.
- Kavu s mlijekom - ispali Ines - Hoćeš ti još nešto?
Marina jedva stigne odmahnuti glavom, a ova već kratkim pokretom ruke otpravi konobara i upita:
- Kog? Da pogodim. Princa iz Menze?

Na spomen Princa Marina se nasmiješi, ali se odmah uozbilji i napokon uspije izustiti:
- Tamaru.
- Tamaru? – Ines razočarano otpuhne dim – tvoju susjedu Tamaru? Pa nju vidite svaki dan. I kaj s tim?- nezainteresirano upita.
Marina duboko udahne, nasloni se nad stol i gotovo šapne:

- Ines, ne slušaš me. Sreo je Tamaru.
- Da, ču la sam - nisam glu pa – Ines se konspirativno nagne prema njoj – o ko joj Tamari pri čaš – nastavi slovkati.

- O našoj Tamari. Tamari s faksa.
Upravo u trenutku kad je Ines htjela nešto izustiti, mlađahni mršavi konobar lijeno se došeće do stola i nastane ona poznata konobarska tišina koja ima nevjerojatnu mogućnost prekida svakog razgovora. Trajala bi zapravo ni minutu i bila sasvim bezazlena, dok bi on spretnim ili manje spretnim pokretom ruke promijenio pepeljaru, prljavom truleksicom prebrisao stol i odložio kave, ali uvijek je sa sobom nosila dašak neke nelagode i činilo se, bez iznimke, da traje čitavu vječnost.
Konobar se napokon pokupi, ali Ines je i dalje šutjela.
- Ines, reci nešto.
- I šta mu je rekla? Je li opet pričala samo o sebi? Ili se sjetila da i mi postojimo?- napokon progovori, hladnim tonom pokušavajući prikriti iznenađenost.
- Pa, zapravo, ovaj put je imala opravdanje da priča o sebi. Umro joj je muž, Ines - Marina ovdje dramatično zastane i promotri prijateljicu, ali njezine su oči i dalje bile uperene u šalicu kave na stolu. Samo su nervozni pokreti tankih bijelih prstiju kojima je brisala trag ruža sa šalice odavali njezinu uzrujanost.

- Prošli tjedan je umro - nastavi Marina - Bio je dugo bolestan. Zadnjih par mjesec je bio u bolnici na Jordanovcu, Goran ju je tamo i sreo. Sprovod je sutra. U Karlovcu.
- Da, i? Kakve to veze ima s nama? - Ines podigne glavu i hladno ju pogleda.
- Pa možda bi trebale otići. Goran je uzeo njezin broj. Mislim, ne znam šta ti misliš o tome.

Ines ne odgovori ništa. Sjedila je nepomično piljeći onim svojim prodorno plavim očima u neku neodređenu točku u daljini, a njezino blijedo lice u isto joj se vrijeme učini i prelijepim i zastrašujućim. Snježnobijelo lice uokvireno nestašnim kovrčama, poput onog u porculanske lutkice, djelovalo je ili izrazito nježno ili izrazito okrutno, već ovisno o njezinom raspoloženju.

Stvarno se uzrujala, pomisli Marina, ali ne zbog pogleda na njezino zamrznuto lice, već zbog pogleda na pepeljaru na stolu. Ines je upravo iz kutije izvukla novu cigaretu, potpuno nesvjesna činjenice da jedna već dogorijeva u pepeljari.

- Sad me plašiš, reci nešto - tiho će Marina.
- Moram gibat - Ines će kratko i cigaretu vrati natrag.
- Ines... - zausti Marina, ali ova ustane, baci na stol dvadeset kuna i odšeta iz kafića ostavivši prijateljicu da začuđeno promatra kako se njezina crvena kožna jakna lagano gubi u gomili u svih nijansi bež boje pomno i jednolično dotjeranih Zagrepčanki sve dok riđe kovrče nisu zamaknule iza ugla Gajeve.

17.05.2017. u 11:36 | 0 Komentara | Print | # | ^

PONEDJELJAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.




Ponedjeljak, prvi tjedan ožujka 2002.

Jutro je bilo tmurno i vjetrovito, jedno od onih uobičajenih oblačnih zagrebačkih jutara koje je stalno prijetilo kišom, a sivilo se savršeno stapalo s velikim kompleksom bijelo – ciglastih zgrada, prvih uz nasip. Savica je među Zagrepčanima zadnjih godina, ponajviše zbog učestalih samoubojstava u tom dijelu grada, stekla nezahvalnu reputaciju najdepresivnijeg zagrebačkog kvarta, ali Marini i Tamari nikako u glavu nije ulazilo zašto. Za njih je Savica bila najbolji kvart u Zagrebu, a moguće i u svemiru.
Stan u suterenu s jednim ogromnim prozorom koji je donjom polovicom gledao na podnožje zgrade u kojem su se nalazile garaže, a gornjom na plato i mnogobrojne ljudske noge što su svakodnevno onuda prolazile, bio je neatraktivna rupčaga, ali, zato je Krešo, bivši profesionalni veslač i vlasnik stana, bio - više nego atraktivan.
Živjele su ovdje već nekoliko mjeseci, nakon što su Tamara i Marina, nakon jedne kave s potencijalnim stanodavcem Krešom, očarane njegovom pojavom - stan iznajmile na neviđeno.

Dvometrašu i nesuđenom olimpijcu najveći je trn u oku, osim činjenice što svojedobno nije ispunio normu za odlazak na Olimpijske igre, bio taj što ga je nedavno ostavila cura. O tome se Marini i Tamari u verterovskom stilu pojadao na toj prvoj sudbinskoj kavi. Često je putovao i u Zagrebu se pojavljivao svako toliko pa je već na prvom sastanku cure razočarao objavom da će umjesto njega po stanarinu dolaziti, i sve druge poslove oko stana rješavati njegov dobar prijatelj - Miki.
Miki – on je bio sasvim druga priča.

Ono malo dnevnog svjetla što se probijalo između okolnih masivnih zgrada teško je dopiralo do velikog i jedinog prozora čiji je panoramski pogled presijecala siva betonska ploča platoa, tako da je uobičajena rutina svakoga jutra prije doručka bila – upaliti svjetlo u dnevnoj sobi.
Dnevna soba ujedno je bila i spavaća soba i soba za učenje, soba za šminkanje, soba za tračanje, soba za plakanje, soba za tulume i - jedina soba u stanu. Uskim je hodnikom bila povezana s minijaturnom zelenom kuhinjicom koja ničime nije opravdavala svoj naziv jer s jednim drvenim stolom probušenim otiscima čikova, tri zelena plastična stolca s i

gomilama praznih boca Žuje, Ribara i votke, nije izgledala kao prostorija u kojoj je itko ikad nešto skuhao, prije kao zajednička soba za druženje u nekoj ovisničkoj komuni.

Do kuhinjice je bila jedna mala kupaonica s nekoć bijelom, a sad žućkastom, mjestimično zahrđalom i pokvarenom vešmašinom (Mikićejepopraviti), sivim radijatorom koji je non-stop curio (Mikićegapopraviti) i dotrajalom tuš kabinom s vratima koja su ispadala iz okvira (Mikićeihpopravitiidućitjedan), a sve povezano uskim mračnim hodnikom.

I tog je ranoproljetnog zagrebačkog jutra Marina slijedila njihovu uobičajenu rutinu - skuhala je kavu, krenula iz kuhinjice prema sobi, upalila svjetlo, probila se između dva razvučena kreveta koja su se oko jedanaest ujutro pretvarala u dva tamnosmeđa dvosjeda i spustila na stol malu crvenu džezvu i dvije šalice.
Tamara je već sjedila u svojoj uobičajenoj jutarnjoj pozi u ofucanom uredskom stolcu na kotačiće i, nalakćena na prozor, okretala se prema vanjskom svjetlu pokušavajući na lice ravnomjerno nanijeti puder.
- Šta misliš, hoćemo s tridesetpet morat stavljat sve one kremice protiv starenja na lice, imat bore i to sve? - obrati se iznenada cimerici okrenuvši se prema njoj s četkicom u jednoj i zelenim sjenilom u drugoj ruci, naslanjajući se pritom na ogromnu skriptu iz građanskog prava koja je već danima zatvorena stajala na stolu. Marina ju nikada nije vidjela da iz nje uči, a u zadnje vrijeme služila je kao podmetač za šminkanje ili pak podložak za pivo, u večernjim satima .

- Ma daj, pa to nećemo do četrdesete, uostalom, gdje je još to. - Marina spusti kavu na stol i sjedne preko puta cimerice, noge u ogromnim krznenim papučama digne na stol, oguli bananu i srkne kavu iz velike bijele šalice.
Imala je ljepuškasto, u svakom slučaju zanimljivo lice oštrih crta uokvireno kratkom pepeljastosmeđom kosom prošaranom ponekim plavim pramenom. Kosa joj je najčešće bila namjerno raščupana ili složena u neku ludu frizuru primjerenu njezinom neobičnom stilu odijevanja.
Tamara je dobro znala da se ne isplati zapodijevati s njom bilo kakav suvisli razgovor dok ne srkne svoju jutarnju dozu, a ionako je bila previše zauzeta svojim desnim okom.
- Idem trčat - odjednom će Marina, spusti noge sa stola, sagne se i rukom iza naslona kauča privuče visoke crne najkice.


- A kad će se ljepotan pojavit na nasipu? Pazi da ne zakasniš.
- Tko, Mislav? - Marina se trudila djelovati nezainteresirano – Nemam pojma jel on još uvijek trči. Otkad se druži s onom Andreom s anglistike, uopće ga ne vidim na nasipu. - nehajno je vezala tenisice.
Trčanje po nasipu bio je jutarnji ritual koji Marina nije propuštala. Mislav je dolazio iz drugog smjera, iz pravca studentskog doma, Save, i uvijek bi se sreli nekako na istom mjestu, kod kipa trkača. To je bio nepisan dogovor, njihov mali ritual - kod trkača bi se oboje istezali i nastavili svatko u svom smjeru. Ali, zadnjih se nekoliko dana kod srebrnog trkača istezala sama. Mislava nije bilo.
- Aha, zato nosimo te uske ljubičaste tajce, mmmhhh...- Tamara ju, mlateći maskarom preko desnog oka, značajno pogleda, srkne gutljaj kave iz ogromne roze šalice s natpisom Good morning, beautifull ! i odjednom baci sumnjičav pogled preko stola.
- Jesi opet stavljala šećer u kavu? Znaš da više ne koristimo šećer?
- Ma nisam - slaže Marina i brzinski vrati razgovor na Mislava, svakako neugodnu temu, ali ipak manje neugodnu od teme bijelog šećera, kalorija i zalogaja, koju je Tamara potezala u svakoj mogućoj i nemogućoj prilici.
Tamara se iznimno ponosila činjenicom što je svaka njezina cimerica smršavjela barem pet kila, sport je prezirala, a sav svoj uspjeh polagala je u opsesivno brojenje kalorija.
- Joj, daj, molim te, Mislav, prijatelj s faksa, naš Mislav, naš kućni ljubimac,? Pa on mi je ko bra. - preneraženo će.

Mislav im je u ove dvije zagrebačke godine doista postao nešto poput križanca između kućnog ljubimca, najboljeg prijatelja i brata.
Biti muškarac na Filozofskom davalo ti je status zaštićene vrste i osiguravalo barem polovicu uspjeha kod suprotnog spola.Drugu polovicu uspjeha nosila je njegova šarmantna pojava poluboema – polusportaša, uspješno začinjena neodoljivim zadarskim naglaskom. Studirao je kroatistiku i anglistiku, ali činilo se da poznaje apsolutno svako žensko biće sa svih devetnaest odsjeka Filozofskog.
Kad god bi ga sretale, bio je okružen s bar desetak žena koje su se, čineći oko njega krug, kikotale, prenemagale i zamahivale kosom dok je on nemilice prosipao svoj šarm. Kako je došlo do njihovog prijateljstva, Marini ni samoj nije bilo jasno. Jednostavno, jednu su od onih masovnih kava u prebučnoj kantini u podrumu Filozofskog nastavili u nekom od okolnih kafića i malo pomalo i njih su dvije i Mislav jednostavno postali ekipa.
- Aha. baš. I ja bih takvog brata.


Marina okrene očima i rukom zagrabi u ogromnu staklenku na stolu prepunu kovanica i krene ih brojati.
- U svakom slučaju idem – ustane s rasklimanog stolca na i krene prema predsoblju. - Kad se vratim, idem u dućan. Šta trebaš?

- Integralno pecivo i đus. Al stopostotni!- zadere se Tamara.

Zadnje Tamarine riječi progutao je tresak vrata koja se zatvore za Marinom, tako da Tamara nije mogla uočiti njezino okretanje očima. Uostalom, pitanje Šta trebaš iz dućana? bilo je i tako suvišno. predstavljalo je više neki njihov jutarnji ritual, nego stvarno pitanje.
Zalupila je ulaznim vratima zgrade i krenula prema nasipu. Tek što je zamakla iza ugla i krenula prema autobusnoj stanici, shvati da se prelagano obukla. Prohladan zagrebački ranojutarnji vjetar provukao se kroz tanak sloj njezine tamnoplave Fruit of the loome izlizane majice s kapuljačom i koža joj se naježi. Poželi se vratiti i obući još nešto, ali pomisli da ga onda neće sresti. Brzo odmahne glavom, kao da fizički pokušava odagnati tu misao, ubrza korak, nabije jače kapuljaču na glavu i preleti preko zebre, prema nasipu. Učinilo joj se na trenutak da je začula neki zvuk, kao da ju netko zove, ali ne obazre se na to i požuri prema rijeci.
- Marina, Marina! – sitna ženska prilika u ljubičastoj jaknici od skaja, uskim crvenim hlačama i visokim crnim starkama okrene se na peti i odustane od zvanja prijateljice te krene prema ulazu u zgradu.



17.05.2017. u 11:04 | 2 Komentara | Print | # | ^




Povjesničari vrijeme proučavaju kroz logičan, uzročno-posljedičan slijed događaja. Fizičari su vrijeme povezali s prostorom i u potpunosti ga izrelativizirali, dok ga kemičari svojim reakcijama pokušavaju usporiti ili ubrzati. Biolozi vrijeme proučavaju kroz proces starenja i umiranja, dok umjetnici vrijeme grčevito pokušavaju zaustaviti, svesti ga na strast jednog trenutka. Obični smrtnici - oni se ne bave vremenom. Vrijeme se bavi njima.

Rečeno je o vremenu...

Vrijeme stoji, mi prolazimo.
kineska poslovica

PONEDJELJAK



Ponedjeljak, prvi tjedan ožujka 2014.


- Sopot – sljedeća je stanica Muzej suvremene umjetnosti.

Mobitel je u velikoj crnoj torbi zazvonio u trenutku kad je metalizirani ženski glas putnicima tramvajske linije broj sedam objavio njihovu trenutnu lokaciju. Marina je bila previše zadubljena u knjigu da bi povezala kako iritantno vesela i glasna melodija, koju je jučer promijenila, dolazi iz naprave u njezinoj torbi. Nekoliko nervoznih pogleda suputnika natjeraju ju da shvati. Brzim pokretom gurne knjigu pod lijevu podlakticu, zagrize papirnatu čašu iz koje se pušila kava i stane nervozno prekapati po pretincima.
Tramvaj se u tom trenutku zaustavi i ona ustane udarivši usput platnenom vrećicom punom zadaćnica neku stariju ženu što se zalijepila za njezino sjedalo. Probije se kraj grupice zgužvanih bljedolikih tinejdžera oboružanih slušalicama i mobitelima, nabijenih na vrata bez i najmanje namjere da se i za milimetar pomaknu. Velika plava zvijer ispljune ju na beton zajedno s manjom grupicom ljudi koja se u trenu rasprši po novozagrebačkom betonu.
Baci jedan pogled na mobitel i okrene očima:

GORAN - titrala su žuta slova na ekranu.
- Šta je sad? - puhne nervozno umjesto pozdrava mužu u elektroničku napravu.
- Nećeš vjerovat kog sam sad sreo ispred Vitine škole.
- Koga?
- Nećeš nikad pogodit – tajnovito će Goran.
- Čuj, Gorane, nastava mi počinje za pet minuta, daj me nemoj...
-Tamaru - prekine ju Goran.
- Gorane, stvarno sam u žurbi, bolje bi ti bilo da me nisi nazvao samo da mi kažeš da si sreo susjedu Tam...
- Ne nju. Tvoju Tamaru. Tamaru s faksa.

Marina zbunjeno zastane na tramvajskoj stanici, krajičkom oka odmjerivši ljepuškastu djevojku raščupane duge kose koja se, nervozno pocupkujući u štiklama, smrzavala u prekratkoj izgužvanoj haljinici, očito na povratku s jučerašnjeg izlaska.
Bio je potreban jedan trenutak potpune mentalne praznine da lijepo i pomalo egzotično žensko ime poveže s izblijedjelim likom iz prošlosti.

- Tamaru, moj Bože, pa... jel te prepoznala, jel pitala za mene, kako je ona?
- Pa i nije baš najbolje, zato te i zovem.
Marina zastane nasred ceste i rukom pokrije uho ne bi li bolje čula Goranove riječi.

Grupice učenika što su sljedećih minuta prolazile kraj okamenjenog ženskog lika i sve se bržim korakom kretale prema masivnom betonskom zdanju na Aveniji Većeslava Holjevca upozoravale su je da će uskoro zvoniti za početak nastave. Poneki bi rekao i: Dobar dan, profesorice! i začuđeno se okrenuo za njom.
Napokon, stisne tipku na mobitelu pa i ona pogleda na sat i brzim korakom produži prema zebri što je presijecala zagušljivo križanje omeđeno s jedne strane blještećim shopping centrom, a s druge ništa manje kičastim stakleno - betonskim muzejskim zdanjem, pogledavajući rastreseno nadolazeće aute.

Zamišljeno spremi mobitel u džep balonera. Goranove riječi odzvanjale su joj u ušima pomiješane s kakofonijom tonova automobilskih motora, tramvaja, ljudskih glasova, prodornog pištećeg zvuka semafora i još niza nedefiniranih zvukova što su sačinjavali ranojutarnju zagrebačku prometnu simfoniju.

U trenutku kad je zakoraknula u školsko dvorište začuje upozoravajući zvuk školskog zvona. Brzim korakom preleti preko dvorišta, ošine pogledom nekolicinu učenika što su pušili pred samim ulazom, pogleda dvojicu koji se nisu udostojili pozdraviti ju i s posljednjim odjekom zvona uđe u školsku zgradu. Treći a je čekao. 





16.05.2017. u 09:38 | 2 Komentara | Print | # | ^

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2017  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Svibanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.
Mihaela Šego, autorica

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se