Priče iz prošlosti

ponedjeljak, 19.06.2017.

Uz 85. obljetnicu osnivanja Češke besede u Malim Zdencima

Mali Zdenci danas proživljavaju sličnu sudbinu kao i mnoga druga sela na grubišnopoljskom području. Osim smanjenja broja njegovih stanovnika, zamro je i nekadašnji bogati kulturni i zabavni život kojeg se sjećaju još samo tamošnji njegovi starije žitelji pa bi zato trebalo mlađe naraštaje prisjetiti na neka kulturna zbivanja iz prošlog stoljeća. U ovom prikazu težište je stavljeno na rad nekadašnje Češke besede koja je prednjačila u svom radu i koja je kasnije još sa nekim seoskim udrugama (DVD, Savez omladine, ženske udruge…) doprinijela jednom sadržajnom životu sela na koja su ostala samo nostalgična sjećanja.
Organizirani kulturni život u Malim Zdencima počeo je tek između dva svjetska rata. Doduše, bilo je pojedinaca iz ovog sela koji su se već ranije uključili u rad nekih udruga u susjednim selima. Neki su svirali u velikozdenačkom puhačkom sastavu, dok su neki bili aktivni i u radu Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Grubišnom Polju, osnovanog još koncem 19 stoljeća.


Stanovnici Malih Zdenaca i Orlovca bili su u sastavu općine i kotara Grubišno Polje, dok su Velikozdenčani bili u sastavu kotara Garešnica. To je razlog da su Malozdenčani bili više vezani za Grubišno Polje kamo su sve do 1910. godine polazili i njihovi učenici nižu pučku školu. Bilo je nekoliko Malozdenčana koji su svirali u grubišnopoljskom puhačkom sastavu. Upravo su ovi glazbenici 1925. godine, pod vodstvom Vaclava Nykla, odlučili osnovati puhački orkestar i u svome selu.

Tri godine kasnije (1928.) u Malim je Zdencima osnovano i Dobrovoljno vatrogasno društvo (DVD). Ovi prvi iskoraci u organiziranom društveno-glazbenom radu dalo je ideju u daruvarskoj Čehoslovačkoj besedi da se i u Malim Zdencima pokuša osnovati Češka beseda. Ta su razmišljanja podržali i neki Velikozdenčani, prije svega August Mžik, Antun Zamostny i Bogumil Hanuška, koji su povremeno preko članova DVD Mali Zdenci radili na ostvarenju te zamisli.

Najveći problem u ostvarenju ove zamisli bio je u pronalaženju neke pogodne ličnost u selu koja bi se posvetila ostvarenje te ideje. Stjecajem okolnosti 1927. godine postao je Antun Machaček, Velikozdenčanin, malozdenački zet. On je već u Velikim Zdencima imao prilike vidjeti prednost organiziranog kulturnog rada pa je htio u novu sredinu prenijeti stečena iskustva.
Ipak, put do ostvarenja ove želje bio je duži nego su mnogi očekivali. Drugi najveći problem bio je nedostatak prostora u kojem bi udruga radila. Ideja se ostvarila tek 23. listopada 1932. godine kada je u prostoru gostionice Rudolfa Krejčija u Orlovcu bila održana osnivačka skupštine Češke besede Malih Zdenaca i Orlovca. Za predsjednika je bio izabran Antun Machaček, za tajnika Karlo Horyna stariji, za blagajnika Alois Kedršt, dok je Ivan Nykl izabran za knjižničara i Karlo Paděra za petog člana upravnog odbora. U nadzornom odboru bili su izabrani Alois Rytina, Alois Slunečko, Frantíšek Pařizek i Gustav Bernat. Za voditelja dramske skupine bio je izabran Karlo Horyna.
U malozdenačkoj Besedy od samog početka težište rada bilo je stavljeno na dramski rad i čitanje knjiga. Iste godine (1932.) došla je u Male Zdence raditi učiteljica Slava Žuković Macha, koja se uključila u njen rad pa je jedno vrijeme obavljala i tajnički položaj.

Problem prostora i dalje je bio problem pa su se igrokazi i zabavni programi održavali u Krejčevoj gostionici u Orlovcu ili Hrešićevoj gostionici na raskrižju Velikih i Malih Zdenaca.
U vodstvu Besede bili su uglavnom stariji članovi, dok je mladima bio prepušten rad u dramskoj sekciji. S takvim odnosom mladi nisu bili zadovoljni, oni su htjeli proširiti sadržaj kulturnog rada, pogotovu nakon što je 1935. godine u Daruvaru osnovano Udruženje seoske mladeži koje je okupljalo udruge mladih u seoskim sredinama pod nazivom Besidke seoske mladeži. Mladi Malih Zdenaca i Orlovca su 1938. godine također osnovali takvu udrugu. U njenom su radu prednjačili Josip i Ivan Nykl, Alois Kmoch i Vladimír Novotny. U organizaciji Besidke počele su se organizirati majske svečanosti, vrtne zabave(majalusi), katarinske i nikolinske zabave. Organizirali su se i večernja predavanja o seoskom gospodarenju, o zdravstvenim i kulturnim temama, te sadržajima iz svakidašnjeg života. Počela je raditi i folklorna grupa s kojom su nastupali na žetvenim svečanostima. U vrijeme tragičnih političkih zbivanja oko Čehoslovačke i njene okupacije, organizirali su materijalnu i novčanu pomoć za obranu Čehoslovačke, a kasnije pomoć za izbjeglice iz Čehoslovačke.

Nakon izbijanja rata 1941. godine bila je prekinuta kulturna djelatnost u selu. Tijekom rata stradao je sav raniji inventar udruge, neki njeni članovi poginuli su u ratu, rane rata su se dugo zacjeljivale.
Poslije rata ponovo je najprije s radom započeo glazbeni sastav. Vaclav Nykl je 1946. godinu okupio skupinu tadašnjih malozdenačkih mladića i osnovao novu puhačku glazbu. Ona je uz neznatnim promjenama u sastavu bila aktivna do kraja 70-tih godina prošlog stoljeća, jedno vrijeme bila uvažavana kao jedna od najboljih puhačkih sastava na daruvarsko-grubišnopoljskom prostoru. Iako su nastupali kao zasebna udruga, ipak su njegovi članovi bili i nositelji u radu Češke besede koja se nakon rata više godina oporavljala od posljedice rata pa je svoju djelatnost najprije započela mladež. Ona se 1947. godine ponovo okupila u Udruzi seoske mladeži(Besidka) pod jednim novim vodstvom na čelu sa predsjednikom Karlom Slunečkom. Beseda je tada još životarila, njeni predsjednici su se izmjenjivali, ali nije bilo većih pomaka u njenom radu. Ovakvo stanje je potrajalo sve do 1952. godine kada je na prijedlog mjesnog učitelja Vladimira Němeca došlo do udruženja Besidke i Besede u jedinstvenu udrugu pod nazivom Čehoslovačka beseda Malih Zdenaca. Za predsjednika je bio izabran Alojz Kmoch.

Veliki iskorak u poboljšanju uvjeta kulturnog rada u Malim Zdencima bilo je puštanje u uporabu prostora Vatrogasnog doma u kojem je krajem 1951. bio odigran prvi igrokaz i zatim je on postao dostupan svim udrugama u selu.
Od 1954. godine Čehoslovačku je besedu vodio Karlo Slunečko. Veliku je aktivnost bilježila folklorna, a posebno dramska sekcija koja je ponekad uvježbala i dva igrokaza godišnje i s njima nastupala pred svojom publikom i u susjednim selima, te primala u uzvratne posjete druge dramske sekcija. U režiserskom radu prednjačio je Josip Nikl koji je imao jaku podršku u učiteljici Anastaziji Jasek Fenrich, a nakon njenog odlaska u učitelju Stjepanu Žagaru.Tada je dramska skupina imala jedan solidan glumački kadar koji je na kotarskoj smotri igrokaza u Grubišnom Polju 1957. godine osvojili prvo mjesto i novčanu nagradu od 6000 dinara. Nagrada je djelomično utrošena na ekskurziju članova Besede na relaciji prema Sloveniji i moru, što je bilo ujedno priznanje i nagrada za kulturni rad.
Bilo je to ujedno i vrijeme kada se još dosta čitalo. Godine 1957. Beseda je posjedovala 222 knjige i tijekom te godine 32 čitatelja je pročitalo 188 knjiga. Vrhunac kulturnog rada mnogi smatraju organiziranje žetvenih svečanosti 1960. godine u Malim Zdencina. Dvije godine kasnije, 1962. godine, svečano je bilo obilježena i 30. godišnjica rada udruge.

Omladina Malih Zdenaca se od 60-tih godina sve više uključivala u rad Saveza omladine koji je počeo tada nastupati kao samostalna organizacija s težištem rada na zabavno-sportskom radu. Treba imati u vidu da je od 60-tih godina prošlog stoljeća počeo odlazak velikog broja mladog naraštaja u gradove jer svi nisu mogli nakon završetka srednje škole naći radno mjesto u „Zdenki“ ili nekoj ustanovi na svom području. Taj je proces bio vidljiv u svim seoskim sredinama grubišnopoljskog područja, negdje je on bio brži, dok negdje postupan, ali s istim ishodom.

Do 1967. godine su se redovito održavale godišnje skupštine Besede, ali se broj uvježbanih igrokaza počeo smanjivati. Mnogi su to tumačili pojavom televizije čiji su programi bili privlačniji nego uvježbane amaterske kazališne igre. Iako tu ima istine, treba priznati da su u malozdenačkoj Besedi zanemarili neke druge oblike rada koji su bili privlačni mladom naraštaju. Mladež se tada opravdano osjećala zakinutom jer se nisu slijedili neki novi trendovi rada drugih Beseda. Bilo je to vrijeme kada su se počele osnivati brojni mladi puhači sastavi koji su potakli organiziranje i vokalno- glazbenih programa i pjevačkih smotri. Po tom se pitanju u Malim Zdencima se nije ništa učinilo jer se postojeći puhački orkestar nije popunjavao domaćim mladim glazbenim kadrom, pa se zbog starosti postojeći glazbeni sastav počeo osipati . Vodstvo Besede nije poduzimalo ništa da zaustavi taj proces, osipalo se i članstvo Besede, a kasnije se raspao i puhački orkestar. Dogodio se jedan apsurd da u selu, u kojem je u nekim razdobljima, uz puhači orkestar, sviralo i nekoliko manjih plesnih glazbenih sastava, ostao bez vlastite glazbe.


Osjetan pad u radu Besede bio je i u Čehoslovačkoj besedi u Velikim Zdencima, ali je ovdje ipak u sličnom ozračju bila osnovana mlada puhača glazba, a zahvaljujući njoj i učiteljici Zlati Skener Janaček nije došlo do zastoja ni u radu folklorne skupine. Aktivnost malozdenačke Besede je bio u stalnom padu pa je ona 80-tih godina samo povremeno radila. Posljednja njena evidentirana godišnja skupština bila je 1985. godine. Tih godina bi se o njoj još manje čulo da učiteljica Zlata Skender nije za žetvene svečanosti uključila u svoju folklornu skupinu i plesače iz Malih Zdenaca. Stoga je kasnije udruživanje dviju Beseda, 2000. godine, bilo jedino dobro rješenje. Bio je to uspjeh za oba sela o čemu govore kasniji uspjesi zajedničke Češke besede Veliki i Mali Zdenci.
Iako današnja Beseda nastupa pod zajedničkim imenom, ne treba zaboraviti ni na rad onih ranijih Beseda, kako one u Velikim Zdencima, koja je starija(1924.) i njene mlađe sestre u Malim Zdencima (1932), jer njeni potomci danas rade na zajedničkom zadatku s ciljem očuvanja svoje nacionalne baštine.


Njih bi se Malozdenčani trebali prisjetiti



U povodu 85. obljetnice Československe besede u Malim Zdencima trebalo bi se prisjetiti nekoliko njenih članova koji su se istakli u kulturnom radu sela, a koji ove godine navršavaju okrugle godišnjice rođenja ili smrti, ili oni koji završavaju brojkom 5. Odabrao sam njih četvero, mislim da su to zaslužili, ali ima još takvih. Oni su izostavljeni jer se ne uklapaju u navedeni kriterij. Među odabranima su dvojica glazbenika, obojica kapelnici u svoje vrijeme, zatim jedan kulturni djelatnik i najdugovječniji predsjednik Čehoslovačke besede, dok je četvrta pjesnikinja i autorica jednog romana koja je svojim pisanje ostavila dubok trag na rodno selo Male Zdence.



VÁCLAV NYKL (1898. – 1977.) – 40. obljetnica smrti

Václav Nykl je već u djetinjstvu pokazao interes za glazbu i stoga nije bilo čudo da su ga vidjeli na svim mjestima na kojima je svirala glazba. Ljubav prema glazbi mu je usadio njegov otac koji nije bio glazbenik, ali je volio glazbu.
Nekoliko godina nakon Prvog svjetskog rata počeo je svirati u puhačem orkestriu u Grubišnom Polju. U njoj je sviralo još nekolicina Malozdenčana, jer u Grubišnom Polju nije bilo dovoljno interesenata za puhačku glazbu.
Kada je 1925. godine došlo do trzavica među glazbenicima u Grubišnom Polju, malozdenački su glazbenici odlučili osnovati svoj puhači orkestar. Priključilo se im još četvorica glazbenika iz Grubišnog Polja pa su Mali Zdenci dobili prvi svoj glazbeni sastav u kojem je Vaclav Nykl bio kapelnik. Pošto nije bio školovan glazbenik, neprestano se glazbeno usavršavao: tražio je savjete od velikozdenačkog kapelnika Fryde, zatim kapelnika iz Grubišnog Polja Losa i Veselog. Kasnije, kada je u sklopu puhačkog orkestra nastao i mješoviti gudački orkestar, veliku ispomoć mu je pružao daruvarski kapelnik Vaclav Řiha.
Václav Nykl nije bio samo glazbenik nego se, uz ratarske poslove, nakon osnivanja Češke besede 1932. godine uključio u njen rad. Njegovo ime spominje se i u radu dramske sekcije, a duže vrijeme obavljao je i funkciju knjižničara. On je poticao članove Besede na čitanje knjiga pa nije čudo da je jednom iznio podatak da je jedne godine bilo pročitano 630 knjiga.
Nakon Drugog svjetskog rata, kada je imao 47 godina, počeo je uvježbavati jedan novi mladi puhači orkestar pa je već 1946. godine u Malim Zdencima svirao je potpuno nov glazbeni sastav.
Kada su krajem 50-tih godina manji glazbeni sastavi potisnuli puhaču glazbu sa plesnih zabava, Vaclav Nykl, rasterećen mnogih ranijih obaveza, svoje je kapelničko iskustvo prenosio na puhače glazbene sastave u Velikim Zdencima, Končanici i Otkopima. Svoje kapelničko mjesto u Malim Zdencima prepustio je jednom od svojih učenika Slavku Zapotockom. Tada je počeo uvježbavati i jedan puhači sastav u Grubišnom Polju koji takvog sastava više nije imao. Time je vjerojatno htio zaokružiti svoj glazbeni put upravo tamo, gdje ga je nekad započet.
Posljednji put ga šira javnost mogla vidjeti u Vatrogasnom domu u Malim Zdencima 1976. godine u povodu obilježavanja 50. obljetnice osnivanje prvog puhačkog sastava u Malim Zdencima. Tada je u programu bio samo gost, ali je bio ponosan na program kojeg su za javnost predveli njegovi bivši učenici, članovi puhačkog sastava u Malim Zdencima. Umro je godinu dana kasnije, 24. studenog 1977. godine. Na posljednji počinak su ga ispratile dva puhačka sastava, onaj iz Malih Zdenaca kojeg je osnovao, i Velikih Zdenaca, kojemu je povremeno ispomagao.


MARIJA POKORNY rođ. PAŘÍZEK (1908.- 1982.) – 35 godina smrti


Marija Pařizek rodila se 8. veljače 1908. u Malim Zdencima u seoskoj obitelji Josipa Pařizeka i Marije, rođene Hejtmanek. Od djetinjstva je morala pomagati roditeljima u poljskim poslovima, pogotovo u vrijeme Prvog svjetskog rata iz kojeg se njen otac vratio tek 1921. godine. Udala se 1927. godine za seljana Josipa Pokornog s kojim je imala dva sina, Karla i Josipa. Živjeli su u blizini malozdenačke škole u Malim Zdencima na kojoj je od 1932.-1945. radila učiteljica i pjesnikinja Slava Žuković Macha. Oni su međusobno surađivale pa je pod njenim utjecajem Marija već u zrelim godinama počela pisati svoje prve stihove. U tome je imala podršku i daruvarskog profesora Frante Buriana koji je pozivao da svoje stihove šalje u dječji časopis Dječji kutić(Dětský koutek).
Marie Pokorná Pařízková je u svojim zrelim godinama proživjela u Malim Zdencima razdoblje kada se tamo počeo buditi kulturni život, pogotovu nakon što je bila 1932. godine osnovana Češka beseda. Ipak pri koncu rata u kratkom razdoblju izgubila je brata koji je poginuo na bojištu i svog mlađeg sina Josipa koji je poginuo nesretnim slučajem u 13. godini života. Ti su je događaji duboko potresli, ali nije klonula duhom.
Nakon rata Marija Pařízek Pokorna bila je već prepoznata spisateljica među pripadnicima češke nacionalne manjine. Zajedno sa Jarkom Ditrichom, nekadašnjim urednikom tjednika Jugoslavski Čechoslovaci, počeli su pripremati češki kalendar. Ipak u tome nisu uspjeli jer su u Čehoslovačkom savezu nakon političkih promjena 1945. godine zapuhali neki novi vjetrovi, pa su prijeratni istaknuti kadrovi, poput Ditricha, pali u nemilost. Marija Pokorny Pařizek je 1949. reemigrirala u Čehoslovačku i time se pridružili velikom broju Čeha koji su tamo potražili nove sredine gdje su započele novi život.
I nakon odlaska u Československa Marija je nastavila pisati. Pisala je pjesme i pripovijetke u Dječji kutić, Češki narodni kalendar i Studnicu. Napisala je i roman Iseljenici( Vystěhovalci), koji je prvi roman, koji je napisao netko od ovdje rođenih Čeha. Iako je živjela u Brnu, podlogu za svoje pisanje crpila je i dalje s područja oko rijeke Ilove.
Roman Iseljenici mnogi smatraju ujedno jednom vrstom kronike jer je opisala život u Malim Zdencima od doseljenja Čeha do reemigracije. Umrla je u Brnu 23. veljače 1982. godine u 74. godini života. Njen sin Karlo dosta je radio na okupljanju Čeha koji su reemigrirali u Čehoslovačku. U Brnu su osnovali udrugu Ilova koja je izdavala i novine istog imena, Ilova. U njima je objavljivao i priloge svoje majke. I on je već danas pokojnik, njegovim odlaskom ugasila se i udruga Ilova.



MIROSLAV KALINSKY (1938.- 1992.) – 25 godina od njegove smrti

Miroslav Kalinský se rodio 1938. godine u seljačkoj obitelji. Svoje djetinjstvo i mladost proveo je kod svoga djeda Ivana Nykla u Malim Zdencima, dok su njegovi roditelji živjeli u Velikim Zdencima. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u Malim Zdencima, a više razrede u Grubišnom Polju.
Miroslav je već u osnovnoj školi pokazao interes za glazbu pa ga je njegov učitelj Vladimír Němec poslao kapelniku Vaclavu Nyklu da provjeri njegove glazbene sposobnosti. Miroslavu je tada bilo 10 godina, a kapelnik je prosudio da nema pjevačkih sposobnosti, ali da ima dobar sluh za glazbu pa mu je preporučio da svira violinu, da mnogo vježba, ukoliko želi biti glazbenik. Nakon toga obitelj mu je kupila violinu i knjigu o pouci sviranja i tako je počela njegova glazbena karijera. Kada mu je bilo 12 godina, 1950. godine, bio je pozvan u malozdenački gudači orkestar koji je bio oformljen u sklopu puhačkog orkestra. Od tada je on nastupao u njihovom sastavu. Već tada je njegovo sviranje privlačilo pažnje poklonika glazbe pa su ga neki nazivali „mali Paganini“.
U vrijeme kada su se u Malim Zdencima počeli javljati i manje mješovite glazbene grupe, Miroslav Kalinski je počeo svirati u sastavu koji je vodio Karlo Horyna, isto jedan nadaren glazbenik i vrstan svirač na violini. Dio glazbene naobrazbe stekao je nakon 1955. godine kada je upoznao učitelja i glazbenika Milana Jurinu koji je jedno vrijeme živio u Velikim Zdencima. Od 1960. godine počeo je svirati na krilnici i u malozdenačkom puhačem sastavu koju je tada vodio Slavko Zapotocky. Nešto kasnije Miroslav je osnovao i svoj vokalno instrumentalni sastav Sentimentalni.
Od 1968. godine preuzeo je vodstvo i u malozdenačkom puhačkom orkestru. U tom razdoblju bavio se i komponiranjem pa je skladao i melodije na riječi operete U okovima ljubavi koju je uvježbala dramska skupina u Ivanovom Selu.
Miroslav Kalinsky bio je aktivan i u radu Češke besede u Malim Zdencima i član njegovog upravnog odbora. Surađivao je i s voditeljima glazbe s daruvarskog područja Milivojem Častekom i Jaroslavom Klubičkom kod priprema festivala dječjih pjesama u Končanici, zatim sa pjevačkim zborom Josef Knytla iz Daruvara, povremeno je ispomagao u glazbenoj pratnji za folklornu skupinu Holubička iz Daruvara. Nakon 1979. godine jedno je vrijeme uvježbavao jedan mladi glazbeni sastav puhače glazbe u Ivanovom Selu, vodio je u Zdenki u Velikim Zdencima 1983. godine jedno vrijeme pjevački zbor. Nastupao je i na smotrama puhačkih glazbi i bio član glazbenog savjeta pri Čehoslovačkom savezu.
Smrt Miroslava Kalinskog također je vezana za glazbu. Poginuo je u prometnoj nesreći 26. ožujka 1992. godine kada se vraćao s dvojicom glazbenika s jednog pogreba. Tom su prilikom poginuli i Ivan Švajhard iz Daruvara i Mato Kolar iz Pavlovca. Njegova smrt uzrokovala je nestanak i puhače glazbe u Malim Zdencima. Pokazalo se da su propuštene prilike iz prethodnik desetljeća bile kobne za glazbeni život u ovom selu jer je ono ostalo bez mladih glazbenika, a nove, nakon smrti Miroslava Kalinskog, nije imao tko više uvježbavati.

Karlo Slunečko (1927. - 1997.) – 90 godina od rođenja i 20 godina smrti

Karlo Slunečko rodio se u Orlovcu 1927. godine u seljačkoj obitelji. Otac mu je bio vatrogasac i član Češke besede u Malim Zdencima prije Drugog svjetskog rata. Time Karlo od svog djetinjstva mogao pratiti društvena zbivanja u selu. Četiri razreda osnovne škole završio je u Malim Zdencima gdje je na njega imali jak utjecaj učiteljski bračni par Žuković.
U kulturni život u Malim Zdencima Karlo se uključio nakon rata. U početku je bio član mlade puhačke glazbe osnovane 1946. godine, ali ju je nakon nekog vremena napustio. Nakon toga se aktivirao u radu Udruge seoskog podmlatka(Besidke) i jedno vrijeme bio njen predsjednik. Nakon objedinjavanje ove udruge sa Češkom besedom 1952. godine u jedinstvenu organizaciju, uključio se u njen rad. Od 1954. godine bio je predsjednik Čehoslovačke besede i tada je skoro deset sljedeći godina ona bilježila najbolje uspjehe u svom radu. Karlo je bio dobar organizator pa su u sklopu Besede radile folklorna i dramska skupina koje su za svoj rad dobivali brojna priznanja. Najveći uspjeh smatra se organizacija samostalnih žetvenih svečanosti u Malim Zdencima 1960. godine. Kasnije zdenačke žetvene svečanosti bile su u organizaciji obiju zdenačkih Beseda.
U svom radu Karlo Slunečko je zastupao ne samo Besedu nego i selo u drugim djelatnostima vezanih za Male Zdence i Orlovac. Bio je i član u raznim tijelima Čehoslovačkog saveza. U svom radu ustrajao je sve dok je postojala Beseda. Mnogi mu zamjeraju što u kasnijem razdoblju nije prepustio vodstvo nekim od mlađih članova koji bi modernizirali oblike rada i time spriječili njen silazak sa kulturne scene. Umro je 1997. godine pa nije doživio udruživanju dviju zdenačkih Beseda u zajedničku Besedu Velikih i Malih Zdenaca.













19.06.2017. u 09:01 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 14.06.2017.

LATKOVIĆ RADOVAN (13. IV. 1917.- 2004.)

U Daruvaru se prije 100 godina rodio jedan poznati novinar i publicist. S obzirom da je njegov život prožet i političkim radom, teško ga je predstaviti javnosti bez čitanja svega onoga što je ostalo u njegovoj pisanoj ostavštini. Ipak se može reći da je u njegovom životu mogu razlikovati tri različita razdoblja koja su bila prepuna mnogih podataka o njegovom radu. Prvo je razdoblje trajalo do početka Drugog svjetskog rata, drugo ono vezano za ratna zbivanja(1941.-1945.) i treće ono nakon 1945. godine.

Božidar Latković, Ljeposlav Perinić, Milan Rakovac (Vjekoslav Paver), Radovan Latković, Žarko Domljan, Milan Blažeković, Ivo Rojnica.

Zbog nemogućnosti da se valorizira njegov cjelovit rad, u ovom prikazu su samo osnovni enciklopedijski podaci o njemu.
I ovom prilikom ukazujem na jedan propust Daruvarčana. Dr. Latković se u zadnjim godinama života jednim pismom javio na jednu daruvarsku adresu. Nisam vidio to pismo, čuo sam za njega, ali je sigurno da nije došlo u najbolje ruke. Ja sam tada savjetovao da mu se napiše odgovor, da se pokuša od njega doznati da li je sačuvao neke dokumente ili uspomene vezane za Daruvar. Sumnjam, da je takvo pismo bilo odaslano pa sve nade, da bi se nešto doznalo o Daruvaru ovim putom, otišlo u grob zajedno s pokojnikom.

Radovan Latković rodio se 13. travnja 1917. godine u Daruvaru. Bio je sin odvjetnika dr. Matije Latkovića i majke Jelke, rođene Seitz. Prve četiri razreda osnovne škole i četiri razreda niže gimnazije završio je u Daruvaru. Daljnje gimnazijsko školovanje nastavio je u Zagrebu. Bio je suosnivač Srednjoškolskog pododbora Matice hrvatske i prvi njen predsjednik. Već kao srednjoškolac djelovao je u katoličkom i nacionalističkom pokretu hrvatske mladeži. Maturirao je 1936. godine Jedno vrijeme, 1938./1939. godine, studirao je u Parizu. Zatim(1939) se vraća ponovo u Zagreb i postao predsjednik Sveučilišnog pododbora Matice hrvatske u Zagrebu. Bio je i predsjednik Kluba slušača prava na Sveučilištu u Zagrebu.
Zbog svojeg političkog rada s jednim dijelom svojih istomišljenika bio je 1940. uhićen i bez sudske odluke zatočen u lepoglavskoj kaznionici.
Nakon proglašenja NDH imenovan je ravnateljem Krugovalne postaje Zagreb, a u siječnji 1942. postavljen za upravitelja tek osnovanog zavoda za krugovalnu službu. U tom je svojstvu sudjelovao na više skupova ove službe, kao npr. na konferenciji Union Internationale de Radiodifusion – Geneve, održanoj u lipnju 1944. godine u Lausannei uz sudjelovanje predstavnika 11 europskih država.
Domovinu je napustio 5. svibnja 1945. godine, kod Lavamunda se bijegom spasio od izručenja jugoslavenskim vlastima te nakon nekoliko mjeseci boravka u Austriji na poziv K. Draganovića odlazi u Rim. U Rimu je 1947. doktorirao na vatikanskom sveučilištu s tezom iz ustavnog prava. Iste je godine odselio u Argentinu gdje se bavio poduzetništvom. Godine 1954. osnovao je poduzeće za montiranje uredskih prostorija koje je vodio do umirovljenja 1982. godine. Bio je djelotvoran u hrvatskoj dijaspori: 1956 pridružuje se osnivačima Hrvatsko- argentinskog kulturnog kluba u kojem je izabran za predsjednika (1969/71. ); 1960. godine bio je suosnivač Hrvatsko-latinoameričkog kulturnog instituta i biran za njegovog predsjednika ( 1965. i 1984. ). Bio je ujedno član uredničkog odbora časopisa Studia Croatica, a od 1984. i njegov glavni urednik. Kao član Hrvatskog narodnog vijeća (HNV) od 1974. izabran je za sabornika V. sabora (1984.), te za predsjednika iduća tri sabora HNV-a. Surađivao je u brojnim publikacijama u domovini i dijaspori, posebno u Hrvatskoj reviji.
Dr. Radovan Latković umro je u Buenos Airesu 2004. godine, ali u nekim zapisima navode se i druge godine njegove smrti (2002. i 2003.).

14.06.2017. u 10:40 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 23.05.2017.

Dr. Mirko Grahovac (1859. - 1937.) - nepoznat današnjim Daruvarčanima

(u povodu 80. godišnjice njegove smrti)

Slava pojedinaca nije dugoga vijeka. Mogla bi se usporediti s vatrom koja gori dok se potiče, u suprotnom ona se gasi. To se događa i slavnim ličnostima koji brzo padaju u zaborav, ukoliko se o njima prestane govoriti i pisati, a sami se, za života, nisu dovoljno potrudili da iza sebe ostave pisane tragove. Da svi takvi ne padnu u potpun zaborav zaslužni su povijesni istraživači koji kopajući po raznim arhivima „ iskapaju“pojedine ličnosti koje se nekad nešto značile, ali danas njihova imena prosječnim našem građaninu ništa ne znače.
Najbolji brisač slave pojedinih ličnost bila je uvijek službena politika, ukoliko je neka takva ličnost nije bila po ukusu nekim kasnijim političarima. Danas se često za takve situacije koristi termin „staviti pod tepih“. Iza tog bezazlenog naziva krije se nakana da se o nekom događaju ili pojedincu ne želi govoriti, niti pozitivno niti negativno, jednostavno se o tome šuti. U današnje vrijeme najveći otkrivači stvari „ pod tepihom“ su novinari.
U slučaju Mirka Grahovca teško je naći odgovor zašto ga Daruvarčani i nakon 80 godina od njegove smrti drže „pod tepihom“. Točno je, nije rođen Daruvarčanin, ali je većinu radnog vijeka proveo u Daruvaru. Puno je bilo toga zbog čega je nekad bio slavljen u Daruvaru, ali njegov politički rad prelio se i na tadašnju državnu politiku u kojoj je također učinio mnogo toga zbog čega bi se ga trebalo barem prisjetiti.
Grahovac jer bio političar, pravaš, ali ne frankovac, već član Hrvatske stranke prava. Bio je veliki hrvatski rodoljub, u isto vrijeme njegova Hrvatska stranka prava bila je 1906. godine u Hrvatsko- srpskoj koaliciji pa nije imao neprijatelja ni među srpskim strankama u Hrvatskoj
Mirko Grahovac rodio se u Bakovčici kraj Koprivnice 19. listopada 1858. godine (jedan izvor navodi 1859. godinu njegovog rođenja). U Zagrebu je završio gimnaziju 1878. godine i nastavio studij prava kojeg je završio 1883. godine. U vrijeme studija bio je predsjednik akademskog društva, a do promicanja za doktora znanosti bio je koncipijent (odvjetnički pripravnik) kod M. Mrazovića u Zagrebu i M. Rojca u Bjelovaru. Godine 1894. postao je član Odvjetničke komore i uskoro zatim javni bilježnik u Daruvaru gdje je otvorio i odvjetničku pisarnicu. Odvjetništvom se prestao baviti krajem 20-tih godina, a javnim bilježništvom 1934.
U politički život ušao je kao kandidat hrvatsko- srpske koalicije, tj. koalirane Hrvatske stranke prava. Bio je izabran zastupnikom od 1906. – 1908. godine za područje daruvarskog kraja u Hrvatski sabor. Jedno je vrijeme bio potpredsjednik Sabora i član Odjela za unutrašnje poslove. Kao vrstan poznavalac prava bio je izabran za poslanika Zastupničke kuće zajedničkog hrvatsko – ugarskog sabora u Budimpešti. Ovdje je sudjelovao u raspravama o Željezničkoj pragmatici. Ostao je zabilježen njegov govor u kojem se suprotstavio nekim mađarskim krugovima koji su htjeli ozakoniti u Hrvatskoj nezakonitu uporabu mađarskog jezika na željeznici. Njegov govor doveo je do sloma polite novog kursa u onom dijelu u kojem se mislilo da hrvatska-srpska koalicija može s mađarskom oporbom zajednički nastupati protiv bečke politike.
Zastupnik u saboru i Zastupničkoj kući bio je i 1909 - 1910. Imao je zasluge da je spriječio da prevrat u Daruvaru 1918. godine nije završio sukobom Narodne garde i srpske vojske.
U Spomenici župne crkve u Daruvaru je zapisano da je Mirko Grahovac „… umro 5. kolovoza 1937. u svojoj kući u Daruvaru na uglu Radićeve i Kumičićeve ulice u 78. godini. Rođen je 19. 10. 1859 u Bakovčici kraj Koprivnice. Došao je u Daruvar kao odvjetnik i javni bilježnik 90-tih godina prošlog stoljeća i postao vođa opozicije u Daruvaru i 3. 5. 1906. pobijedio u Daruvaru na programu HSP – Koalicija. U hrvatskom saboru obnašao je funkciju potpredsjednika. Bio je biran i 27. 2. 1908. godine, a kasnije se nije kandidirao. Bio je oženjen Anom, rođenom Grgić iz Kostajnice, koja je umrla 27. lipnja 1937. godine od srčane kapi u 76. godini. Kao dobar katolik lijepo se pripravio na put u vječnost primivši sakrament za umiruće. Pokopan je u Mirogoju u Zagrebu 7. 8. 1937.“

Dr. Mirko Grahovac bio je u Daruvaru posebno cijenjen u prvom desetljeću 20. stoljeća. Godine 1905. godine njegovo ime nalazimo i u Općinskom zastupstvu trgovišta Daruvar u kojem je s ostalim njegovim članovima vodio politiku grada. Bila je to godina kada su u Daruvaru raspravljalo o gradnji kanalizacije, rješavalo pitanje električne rasvjete i vršilo „asfaltiranje“ nekih ulica. On je tada zastupao mišljenje da se svi ti poslovi trebaju obavljati usporedno i zato je bio u građevnom odboru zajedno sa pl. Antunom Tüköryjem i dr. Završćanom. Također je od općinskog zastupstva preuzeo obavezu da zajedno s Antunom Borošem istraže mogućnost da se općini trgovišta Daruvar ustupi zemljište i zgrada na kojoj je tada bio kraljevski kotarski sud.
Sredinom 1906. godine bili su održani izbori na lokalnoj i državnoj razini. Na njima je dr. Mirko Grahovac postao narodni zastupnik u Saboru. U zapisniku sa sjednice općinskog zastupstva trgovišta Daruvar napisano je da je to s „ velikim ushićenjem pozdravljeno od strane općinstva trgovišta Daruvar“ i da će Grahovac biti jedan od predsjednika sabora Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Pošto je Grahovac i nakon izbora želio i dalje živjeti u Daruvaru, općinsko je zastupstvo predložilo da se prilikom njegovog povratka iz Zagreba svečano dočeka. Za tu priliku napravljene su prigodne pozivnice, a građani su trebali ukrasiti kuće zastavama. Bili su pozvani i vatrogasci koji su trebali sudjelovati u tom dočeku.
Dr. Grahovac je i kao narodni zastupnik vodio brigu o Daruvaru. Tijekom 1906. godine uključio se u pregovore s Daruvarskom dioničkom pivnicom kako bi grad dobio i vanjsko električno osvjetljenje. Nakon velikih napora pregovori su uspješno završili krajem 1906. godine i grad je od početka 1907. godine osvjetljavalo 106 električnih žarulja. Dio zasluga za ovo pripada i dr. Mirku Grahovcu.
Iz govora Mirka Grahovca 1907. godine u zajedničkom saboru u Budimpešti moguće je zaključiti da je dobro poznavao prilike u Hrvatskoj nakon hrvatsko- ugarske nagodbe iz 1868. godine i da je argumentirano, sa puno takta govorio o tadašnjim političkim prilikama u ugarskom dijelu tadašnje dvojne Monarhije. Uvjerljivo je dokazivao da se nagodbom iz 1868. godine Hrvatima dalo pravo da u službenoj uporabi na području Banske Hrvatske i Slavonije bude hrvatski jezik. Ta se odluka htjela poništiti Željezničkom pragmatikom u čijoj jednoj točki stoji da svaki zaposlenik na željeznici mora biti ugarski građanin i mora poznavati mađarski jezik. Tim se htjelo poništiti onaj dio nagodbe iz 1868. godine u kojem se takva mogućnost nije spominjala. Pokazalo se da su Mađari na „mala vrata“, preko željeznice, ponovo željeli uvesti mađarski jezik i u druga područja gospodarskog života Hrvatske.
U svom govoru Grahovac je bio umjeren, razložan i uvjerljiv jer je neprestano isticao da brani samo ravnopravne odnose između dva naroda. Upravo stoga u tom zajedničkom saboru govorio je hrvatskim jezikom, iako je znao i mađarski jezik, ali tim činom je htio ukazati što je to ravnopravnost jer mu nije smetalo kada su mađarski zastupnici govorili mađarskim jezikom.
Grahovčev govor mogao bi se analizirati po njegovom sadržajnoj strani i po nekim porukama. Sadržajna strana sadrži sve podatke o Nagodbi, oni su poznate današnjim povjesničarima, ali su zanimljivije neke njegove poruke koje je on uklopio u svoj govor.
On je ukazao da se Željezničkom pragmatikom žele uskratiti Hrvatima pravo na svoj jezik koji je „za svaki narod temeljno pravo koji svaki narod, koji se uzda u svoju snagu, braniti mora.“ S tim pravom želio je Grahovac upoznati "javno mnijenje Ugarske… i javno mnijenje ne samo u Europi, nego i javno mnijenje čitalačkog svijeta koji živi na kori zemaljskoj neka se osvjedoči da Hrvati imaju pravo kad tvrde da je ovom zakonskom osnovom povrijeđen temeljni državni zakon da se dira u prava Hrvatske, u prava koji Hrvati ne mogu, ne smiju i neće nikad dopustiti, da se pogaze, mimoiđu, omalovažavaju“.
U dijelu govora, u kojem je ukazivao na neravnopravnost Hrvata prema Mađarima, Grahovac je rekao: „Hrvatska kraljevina nije toga zaslužila ako uvažimo historiju po kojoj su Hrvati bili obrana od najvećeg neprijatelja koji je navalio na Europu. Hrvati su mnogo podnijeli u svom životu pak će i ubuduće znati mnogo podnijeti. Sjetimo se samo onih vremena kad je Hrvat uz diljku pušku, uz britki handžar i uz tele na leđima (tako su graničari nazivali telećak- vojnički ranac) vazda nosio glavu na pazar, kada je slao iz svojih zadruga toliki broj vojnika koji su morali ostaviti svoju dječicu, svoju obitelj, kućanske poslove, svoje žene, koje su obrađivale polja…, da budu na braniku za kralja i dom. Velim sve je to Hrvat podnio pa iz toga se baš vidi kako je hrvatska svijest jaka kad je toliko mogla podnijeti u najtežim časovima svoga života. Ovako jaka narodna svijest održat će se i dalje, vjerujući u pravdu Božju, svaku borbu i neće se dati skršiti. Ako Hrvat bude morao trpjeti apsolutizam, ako bude morao trpjeti pritisak, što u ustavnoj državi držim da ne može trajati do vijeka. A Hrvat vičan podnašati razne tegobe, uzda se u svoju svijest i Boga da će to jednom prestati, a njemu sinuti sunce slobode!“
U završnom dijelu govora dr. Grahovac je tražio da se povuče Željeznička pragmatika i da se poštuje ono što je dogovoreno hrvatsko- ugarskom nagodbom 1868. godine. Svoj je govor završio riječima: „Hrvati će snašati sve, uzdajući se u Boga i u svoju svijest, te će nastojati svim ustavnim sredstvima priskrbiti i izvojštiti poštivanje zajedničkih zakona, Nagodbe …jer Hrvati hoće da u toj državnoj zajednici postignu svoja politička prava, svoju narodnu egzistenciju, koja vodi do toga da nama Hrvatima bude bolje nego do sada. Do vas je, visoka kućo, da prihvatite ovaj prijedlog, a ako nećete, Hrvati će znati odatle povući konzekvencije.“
Ovaj govor Grahovac je održao prije 110 godina, a prošlo je i 80 godina od njegove smrti. Stoga je ovo prigoda da se s njegovim imenom i djelom upoznaju prije svega Daruvarčani jer je on to zaslužio. Nije mi poznato da li je zaboravljen i u svom rodnom kraju, ali je za nadati se to nije dogodilo.
Lokalni izbori su iza nas. U prethodnim danima naslušali smo se brojnih obećanja. Ovaj prilog je samo jedan od prvih testova da vidimo kako će se naši političari, bili oni iz pozicije ili opozicije, odnositi prema materijalnoj, a posebno duhovnoj baštini. Naša zavičajna baština ne bi trebala imati stranačku pripadnost, svi bi trebali njegovati kulturno naslijeđe, prikupljati ga i proširivati, a ne da se i dalje gura pod tepih.


23.05.2017. u 08:36 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 09.05.2017.

Vzpomínka na Růženu Ivankovićovou Zahálkovou (1922-2004)

( K 95. nedožitému výročí jejiho života)




Kdyby…

Kdyby lidé byli lepší
Na světě by bylo lepši žít.
Ani lidi, ani svět
nemůžeme obrátit.
Tak to bylo, tak je to dnes,
bude to tak zítra
i za sto let.

Jsou to verše Růženky Ivankovićové Zahálkové. Kdyby dnes byla na životě měla by 95 lét. Patřila do generaci mých rodičů, což znamená že mohla být mou matkou. Po té stránce jsme se tedy neznali. Neznali jsme se ani po stránce, že se ona narodila ve Velkých Zdencich, kde prožila i své mládí a já svoje mládí trávil v Malém Zdenci. Bohužel, nebylo to stejnou dobu. Když jsem žil v Malém Zdenci, ona už žila v Daruvaru. Seznámili jsme se teprve, když ona byla na sklonku života a to pro mne náhodou. Stejně tak jako co bylo pro ni náhoda její první láska, kterou zažila ve své práci ve velikozdenecké Besídky venkovského dorostu. O tom se prozradila ve svých verších:

Náhodou

Seznámili jsme se jednoho
dávného jara.
Docela náhodou.
Zamilovali se a měli se rádi.
To už nebylo náhodou.
Bránili nám v lásce.
Proč? Snad nám nerozuměli?
Nechápali nás? Snad náhodou?
Uražen odešel, aniž se rozloučil,
neřekl ani- Na shledanou!
Když jsme se po dlouhých létech
potkali náhodou,
oči nám zaslzeli, ne zcela náhodou.

Naše náhodná známost stala se hodně později. Stalo se to když jsem také už žil v Daruvaru, kdy mi ona zaslala dopis, třebas že jsme se osobně neznali. Totiž já jsem o ni věděl jenom z Jednoty, věděl jsem že píše básně, že její učitelkou byla Sláva Máchová, jejím spolužákem, a snad i příbuzným, také Josef Zámostný. Já básně ale nepsal a tak mně po té stránce nemohla znát, ale jsem psal o Zdencích, jak těch Velikých, tak i těch Malých. To byla jistě jedna z příčin, že mi zaslala dopis na který jsem zaslal odpověď a tak začalo naše dopisování. Domnívám se, že druhá příčina proč mi psala byla, že ještě stále hluboce prožívala smrt svého staršího syna Vilka, který byl o dva roky starší než já a kterého jsem znal z doby kdy jsme navštěvovali daruvarský gymnázium. Myslím si, že jsem ji měl být jakousi náhradou za Vilka a podklad za takou domněnku mám v jednom jejím dopisu kde mi napsala: „Milý můj Václave! Promiňte na toto oslovení. Tak by Vás oslovila Vaše milá mati. Dovolila jsem si to aby se mi ulehčilo. Tak bych řekla mému milému Vilkovi…“
Po delším poštovním dopisovaní ujednali jsme se že se sejdeme. Tak se i stalo. Byl jsem u ni dvakrát a stále jsme měli o čem vyprávět. Nejvíce jsme se zabývali rozmluvou o zdeneckém kraji a jeho minulosti, o kulturním životě a osudech jednotlivých Zdenáků. Také jsme se nemohli vyhnout, abychom si nepromluvili o Vilkovi, ale jsem se snažil vyprávění usměrnit o něčem lepším. V dopisech ona mi napsala české ˝modlitby˝, které ji naučila ještě její babička. Spíše to byly náboženské verše a snad jednou je také uveřejním. Zajímalo ji o čem píšu a o čem plánuji psát. Tehdy jsem chystal rukopis o prof. Josefu Matuškovi a tak mi také zaslala své vzpomínky na dobu, kdy ještě v její mládí rodina Matuškova dojížděla povozem svým příbuzným do Velkých Zdenců. Psala mi v době kdy si už také stěžovala, že ji zrak vydává a při psaní prsty už neposlouchají.
Za verše Růženy Zahálkové Ivankovićové možno říci, že jsou psané „ze života za život“. V nich jsou vložené její city a názory, každou svou báseň ona hluboce prožila, psala je pro svou duši, jsou jednoduché, takové jakož byl i její život.
Básně pani Růženky jsou roztroušené, hlavně v Jednotě a Českém lidovém kalendáři. Ona měla i svůj sešit do kterého sepisovala své verše. Není mi známo, zdali se on zachoval. Bylo by škoda kdyby tak nebylo.
Pani Růženka nepsala jen verše, občas poznamenala i své vzpomínky, hlavně na své rodné Veliké Zdence. Její líčeni své osady jistě by se nemohla vyrovnat ani jedna kresba nejlepších malířů. Nevím jak by malíři vylíčili tento popis: „…Vzpomínám na vesnici mého dětství a mládí. Zvlášť na nedělní odpoledne. Sedávalo se před domky, na příkopech, povídalo se, žertovalo.Tu i tam padl i nějaký ten klep, ale to také patřilo k vesnickém životu. Cesta prašná, ale nikomu to nevadilo, neohrnovali jsme na to nos. A bosé nohy si hověly v teplém prachu drobným jako mouka…“
Třebas že Růženka nejvíce psala v českém jazyce zaslala mi i jednu báseň v chorvatském jazyce. Prý ji napsala roku 1979, kdy byla na pohřbu na Mirogoji své sestřenici.

Mirogoj

Tužna povorka kreće jednom od
tisuća staza Mirogoja.
Tužna posmrtna koračnica
biva sve tužnija.
Tisuće staza, tisuće ljudskih sudbina
tu crna zemlja zauvijek pokriva.
Prolaznici u crnini tiho prolaze
tužnim perivojem.
Tiho, što tiše da ne probude
usnule duše.
Tu liječnici, svećenici, pjesnici
i mnogi drugi leže.
Gledamo humke, davne i svježe,
tu ih sve jedna smrt veže
dok oni i dalje odvojeno
svi na svojim mjestima leže.

Psát o Růženě Ivankovićové Zahálkové mohlo by se hodně, jakož i o dalších dvou vesnických ženách, které ještě před druhou světovou válkou lákali svým psaním tehdejší čtenáře. První je lipovecká rodačka Slávka Žukovićová Máchová(1905-1994), jedna z prvních českých učitelek rozených v Chorvatsku a druhá malozdenecká rodačka Marie Pokorná Pařízková(1908-1982), která reemigrovala do ČSR a tam zemřela před 35 lét. Všechny patřily vesnickým rodinám, byly básnířky, mezi sebou se znali, byly dobré matky a zažili podobné životní osudy. Dvě z nich předčasně pochovaly své syny a jedna sledovala jak ji ve válce hoří její škola, s ni také její celý majetek a její napsané verše. Možno říci, že jsou to tři naše vesnické heroiny starší generace v krajanském kulturním životě. Bohužel, zdá se mi, že se na ně dnes trochu opomnělo. Byl bych rád, kdyby se mi to opravdu jen zdálo
Všech třech se připomínám ke Dnu matek. Ony si to zasloužily. A kytičkou vzpomínek na ně uzavírám básní Růženky Ivankovićové Záhalkové.

Až jednou…

Až jednou
přijdu ke konci života,
pohřběte se mnou všechno:
mé prožité dětství, mé mládí,
mou lásku neopětovanou,
má utrpení a tu malou
hrstku štěstí.




09.05.2017. u 23:24 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 10.04.2017.

Ivan Nepomuk Jemeršić, čovjek kojem Grubišnopoljci još uvijek duguju

(u spomen na 130. obljetnicu Jemeršićevog dolaska u Grubišno Polje)

Kada je 1887. godine u Grubišno Polje došao dvadesettrogodišnji kapelan Ivan Jemeršić, nitko tada nije očekivao da će u tom mjestu ostati živjeti do svoje smrti 1938. godine. Mnogi su mislili da će se tu, poput brojnih ranijih kapelana, zadržati samo nekoliko godina, a da će zatim biti premješten na neku drugu crkvenu župu. U ovom slučaju to se nije dogodilo pa je od jednog mladog svećenika stasala jedna ličnost koja se uzdigla do povijesnih visina. O njegovom radu uz bilješke brojnih njegovih suvremenika, vrednije su njegovih desetaka knjiga i brojni novinski prilozi.
Ivan Jemeršić bio je ne samo svjedok vremena u kojem je živio, on je bilježio i mnoge pojave koje mi još i danas svakodnevno svjedočimo: o stranačkim nesuglasicama, o izborima, o odgoju, piše o raskoši i siromaštvu i bori se da takvo stanje promijeni. Zbog svojih stavova bio je i zatvaran, ali to ga nije pokolebao u njegovom radu.
Današnje Grubišno Polje svojim izgledom nije više onakvo kakvo je bilo u vrijeme njegovog dolaska, ali su „preživjeli“ neki problemi na koje je on još tada ukazivao. Ocjenu o njemu prepuštam čitaocima, iako to nije jednostavno, jer je to samo kratak izvadak iz njegove ostavštine.



Malo je bilo ličnosti u grubišnopoljskoj povijesti kojima se može pripisati tolika svestranost kolika je bila kod Ivana Nepomuka Jemeršića. Ona je kod njega bila toliko raznolika da se teško odlučiti kojoj od njih dati prednost, jer svaka zavrjeđuje pozornost. Za Jemeršića slobodno možemo reći da je uz svoje osnovno svećeničko zvanje bio i prosvjetitelj, pedagog, arhivist i povjesničar, pčelar i ljubitelj ptica, vinogradar i voćar, ekolog i znalac hortikulture, gospodarstvenik i političar, putopisac, prevoditelj, filozof, pjesnik i književnik.
Ivan Jemeršić rodio se 17. travnja 1864. godine u Jezeru u župi Veliko Trgovišće kod Krapinske Taplice. Njegov otac bio je učitelj, a majka, rođena Culek, domaćica. Imao je i dvije sestre. U njegovom odgoju veći je utjecaj imala njegova majka pa je za njega bila velika osobna tragedija kada je ona umrla 1886. godine u 42. godini života, samo nekoliko mjeseci prije držanja njegove prve svete mise.
Josip Jemeršić je osnovnu školu polazio kod svoga oca u Krapini, a zatim je 12 godina proveo na gimnazijskom i bogoslovnom školovanju u Zagrebu. Prvo mu je radno mjesto bilo u Grubišnim Polju gdje došao kao kapelan 1887. godine da bi ispomagao tada već ostarjelom župniku Josipu Maršiću. Bila je to prostorom velika crkvena župa u koju su spadala uz Grubišno Polje i brojna okolna sela prema kojim su tada vodili „mekani putovi“ u kojima se teško putovala konjskom zapregom u kišnim razdobljima. Tamošnji svećenici su bili preopterećeni mnogim obavezama jer su uz duhovnu imali i vjeroučiteljsku službu u školama na području župe, sudjelovali su na brojnim pogrebima i davali posljednje pomasti umirućim.
Jemeršić je posjedovao uz svećenička znanja i druge sposobnosti za rad u jednoj takvoj višenacionalnoj sredini. Uz hrvatski jezik znao je češki, mađarski, njemački i latinski jezik, što mu je olakšalo dobiti povjerenje mnogih doseljenika koji su u velikom broju naseljavali Grubišno Polje i okolna sela. Takve obitelji nisu poznavale hrvatski jezik i pa je Jemeršićevo obraćanje njima, na njihovom materinjem jeziku, doprinijelo da je mladi kapelan postao omiljen kod svih njegovih župljana, bez obzira na nacionalnu pripadnost.
Nakon dolaska u Grubišno Polje Jemeršić se prihvatio sređivanja crkvenog arhiva i obogatio ga „Stanjem duša“(Status animarum) koji je sastavio mukotrpnim skupljanjem podataka po selima grubišnopoljske župe i time budućim naraštajima i povjesničarima ostavio neprocjenjivo vrijedan dokument. U župnoj je crkvi prikupio mnoge knjige i stvorio knjižnicu iz koje su zatim knjige putovali među župljane.
Kao vjeroučitelj u mnogim seoskim školama dobro je upoznao loše stanje tadašnjih sela: harale su „crne kozice“ pa je ponekad bilo i desetak pogreba dnevno. Bilo je to vrijeme kada su u selima seljaci pili „špiritus“, zato su neki završili u umobolnicama ili umrli. Sve je to trebalo mijenjati, a to se moglo postići jedino prosvjećivanjem.
Ivan Nepomuk Jemeršić znao je da promjene trebaju započeti u obiteljima. Znao je kako je kućni odgoj nenadoknadiv i da ga nijedna škola ne može zamijeniti. Da bi se to postiglo trebalo je provesti prosvjećivanje puka, a to se tada moglo postići preko knjiga. To ga je potaklo na pisanje stihova, proznih pripovjedaka, putopisa i poučnih znanstvenih knjiga. O tom je kasnije napisao da ostavlja „svoja djela, najbolje pjesme svoje u prozi u spomen milom svom hrvatskom narodu, neka ga vazda bodre u teškim danima života i neka mu primjerom pokazuju kako valja za Hrvatsku raditi i trpjeti, jer se samo preko križeva dolazi do pobjede- do svog uskrsnuća…“
Nakon što je 1890. godine preminuo župnik Josip Maršić, Ivan Jemeršić je bio imenovan privremenim upraviteljem, iako su mnogi očekivali da će biti odmah imenovanim župnikom. Imao je položen župnički ispit, imao je preporuku za župnika od biskupa Gašparića, ali ni to nije bilo dostatno, jer se tome suprotstavio tadašnji hrvatski ban Khuen Hedervary(1883.-1903.) Jemeršić se tada još nije bavio politikom, ali ga je takav banov stav potakao da više ne potiskuje svoje osjećaje prema politici Khuen Hedervaryja. To svoje nezadovoljstvo je pokazao i 1891. godine kada je ban posjetio Grubišno Polje, ali Jemeršić nije bio među onima koji su sudjelovali u njegovom dočeku. Nije htio sudjelovati ni na svečanoj večeri koja je bila priređena u župnom dvoru, htio je biti sam u kapelanovoj sobi . Tek tijekom večeri se zapazilo da među mnogim gostima nema domaćina pa su ga zamolili da se priključi ostalim gostima. Na toj je večeri Jemeršić održao i zdravicu u kojoj je slikovito govorio o svemu što ga je tištilo pa je govorio i o dostojanstvu mnogih hrvatskih banova kroz povijest i istakao da je „želja svih Hrvata da i on, Khuen Hedervary, pođe njihovim stopama.“ Na ovu zdravicu ban odmah nije odgovorio, nego je tek sat kasnije održao svoju zdravicu u kojoj je istakao da je Jemeršić „idealist koji visoko uzdiše hrvatski barjak“ i zatim rekao: „ Iako je Jemeršić naš politički protivnik, ja ga štujem i danas ga imenujem župnikom u Grubišnom Polju.“
Od svoga dolaska Jemeršić je radio na uređenju crkvenog okoliša, a taj posao nije zanemario ni kada je bio imenovan župnikom. U crkvenom je cintoriju zasadio aleju stabala, oko crkve posadio voćke i lipe, a u župnom dvorištu je imao vinovu lozu koju je oblikovao u svod pod kojim je nastao zeleni prolaz s dubokom hladovinom. Cijeli je prostor oko crkve htio pretvoriti u cvjetnjak, ali je od te namisli odustao pa je umjesto toga od crkve do župnog groblja posadio jasene i platane i taj dio nazvao Mirogajem. Oko groblja je posadio oko tri tisuće borića, a prema njegovu zapisu, sve je to učinio vlastitim rukama.
Jemeršić je bio i dobar poznavatelj voćarstva, od najboljih onovremenih sorti vinove loze podigao je vinograd u Peratovici. Bio je inicijator osnivanja Hrvatske seljačke zadruge i njen prvi predsjednik. Njena je važnost bila u tome što su seljaci preko nje dobivali zajmove uz povoljnije kamate i time izbjegli da se na njima bogate tamošnji zelenaši.
O svim ovim Jemeršićevim osobinama mi danas ne bi znali da ova jaka osobnost nije bila sklona pisanoj riječi. Nijedna izgovorena poruka, bez obzira na njenu ljepotu ili težinu, nije dugog vijeka, ako negdje nije zabilježena. Jemeršić je svoje pouke i razmišljanja pretočio u pisanu riječ. A ono što nam je poručio u svojih trinaest knjiga i brojnim novinskim člancima toliko je opsežno da se do danas nije uspjelo prikupiti, a kamoli proučiti. Pisao je u prozi i stihovima, a sadržajem su prevladavale moralno- pedagoške, vjerske, povijesne, putopisne i političke teme. Bio je i na neki način vizionar, vjerujući da će jednog dana hrvatska doživjeti samostalnost. Predvidio je tada da će put do ostvarivanja tog sna biti veoma dug, da ga on neće doživjeti jer će već trunuti u grobu „kada će veseo Hrvat nad njim pjevati pjesmu slobodi, kada će sunce obasjavati i njegov grob, a on neće više gledati zlatno sunce slobode“.
U svim njegovim književnim radovima pisanih 90-tih godina isprepleću se povijesni, odgojni i vjerski sadržaji. Već prvo njegovo tiskano djelo 1894. godine Majka u radu za Boga i Hrvatsku naišlo je na velike pohvale, a jednu od njih mu je pismeno stigla i od biskupa Josipa Juraja Strossmayera. U toj je knjizi on se posvetio odgoju, posebno o ulozi majke u odgoju djeteta. Za njega je bila „roditeljska kuća prva škola, a majka prva učiteljica“. Smatrao je, da ukoliko izostane dobar kućni odgoj, da kasnije ne pomažu nikakve škole. Smatrao je da jedna od najvećih odgojnih pogrešaka u obiteljima što se dijete već u najranijoj dobi podučavao da se vrijednost čovjeka mjerilo jedino po odijelu i novcu. Za njega je osnova kršćanskog odgoja bila pobožnost, poslušnost, iskrenost, poštenje i radinost. Upravo te vrline mogle su djeci najviše usaditi majke i tu se pozvao na Hebertovu misao da jedna majka više vrijedi, negoli stotinu učitelja. Njemu također nije promaklo da zapazi da upravo dobro odgojena djeca, dobre duše, snađe u životu najgora sudbina. Takvima često sreća ništa ne daje, svi im uzimaju, neprijatelji ih mrze pa moraju iz domovine u progonstvo. Takvima je jedino utočište bila utjeha u nadi za bolju budućnost. Nije zagovarao tjelesno kažnjavanje djece, ali je smatrao da bi majkama ponekad pomogla „tanka šibica koja tjera iz djece neposlušnost i najbolji je lijek kojim se liječi tvrdoglavost…Prkos i drskost je u djetinjem životu jedna od najcrnjih ljaga, a jao si ga ondje, gdje se ova prihvati, gdje uzraste i gdje prođe u mozak i krv djeteta… Neposlušna djeca gube smisao za poštivanje starijih, gubi se kod njih svaka ljubav, nestaje zahvalnost, a umjesto toga u djetetovom srcu se javlja prkos i tvrdoglavost. Ako su djeca neposlušna, tome su krivi sami roditelji, jer si i poslušnost sami pribavljaju odgojem od najranijeg djetinjstva. Protiv lijenosti se treba boriti jer ona pada po duši kao hrđa po gvožđu“.
Od trinaest objavljenih knjiga i publikacija, šest ih je Jemeršić objavio 90-tih godina. Uz ranije navedenu knjigu najpoznatije su među njima bile još Bog i Hrvatska, Hrvatski narod i njegov prijevod Povijest kraljevine Češke. Svima njima je podloga u povijesti, a namijenjena za „pouku hrvatskom seljaku i prijateljima našeg naroda“. O važnosti poznavanju povijesti u uvodnom dijelu Hrvatski narod Jemeršić je napisao da „narod, koji ne zna, što su mu bili preci, kako su oni živjeli, da li su bili slobodni ili robovi, narod, koji ne pozna svoju prošlost, taj se neće mnogo brinuti ni za sadašnjost“.
Prijevod Povijesti kraljevine Češke Václava Vladivoja Tomeka trebao je upoznati hrvatsku javnost sa prijateljskim češkim narodom s kojima su dijelili sličnu sudbinu. Ovo ujedno ukazuje da je Jemeršić poznavao češki jezik, a taj mu je prijevod priskrbio u Češkoj brojne prijatelje među češkim kulturnim djelatnicima, među kojima su bili Svatopluk Čech, Jaroslav Vrchlický, Edvard Jelínek, Václav Kosmak, Václav Beneš Třebizský i još neki.
O tom prijevodu Tomkove knjige objavila je u Pragu Česká revue prilog Chorvatský překlad Tomkových „Dějin Česka“. U njemu se ističe da je župnik Ivan Nepomuk Jemeršić poznat prijatelj i obožavatelj češkog naroda i češke i literature. Navodi se i Jemeršićeva želja da bi se Česi i Hrvati trebali više poznavati i uzajamno ispomagati jer gdje je uzajamna ljubav i poštovanje, tamo je moguće očekivati i uspješna djela. Svaki od dva ova naroda trebao je ostati svoj na svome i vjerni svojim idealima: Čeh na češkom a Hrvat na hrvatskom ognjištu. U reviji su navedene i Jemeršićeve uvodne riječi za Tomkovu knjigu: „ Mi Hrvati od srca želimo našoj sjevernoj braći još mnogo takovih muževa kao što je Tomek, a njemu samome još dug i sretan život na ponos Praga i dične posestrine Češke. Knjiga je posvećena uzajamnom poznavanju, istinskom bratstvu i ljubavi Čeha i Hrvata. Bravo- raditi, poznavati se i voljeti - u tome je naše spasenje…“ U istom prilogu podrobnije je predstavljena i Jemeršićeva knjiga Hrvatski narod.
Ni nakon što je Jemeršić postao župnik, nije bio uključen u državnu politiku. Khuen Hedervary ga je htio kasnije postaviti na listu mađaronske Narodne stranke za područje Hercegovac, ali je on to odbio, što je bio dostatan razlog Khuenu Hedervaryju da mu se kasnije osveti. Prilika mu se pružila 1903. godine kada su započeli nemiri u Zagrebu upereni protiv mađarske politike prema Hrvatskoj koji su bili dodatno zaoštreni krvoprolićem u Zaprešiću, odakle su se nemiri prelili i u ostale dijelove Hrvatske. U svibnju 1903. u Grubišnom Polju su bili uhićeni župnik Jemeršić i kapelan Šuster pod optužbom da su širili tzv. bazelski proglas, letke koji su bili tiskani u Bazelu, a netko ih je poštom iz Ljubljane poslao na adresu župnog dvora u Grubišnom Polju. U lecima se govori o teškom položaju Hrvatske i o zbivanjima u Zaprešiću. Njima se htjelo širu javnost upoznati o svim tadašnjim zbivanjima.
Jemeršić je nakon uhićenja otpremljen u Zagreb gdje protiv njega proveden istražni postupak. Bila mu je određen šestomjesečni zatvor, ali sam čin zatvaranja od njega je stvorila mučenika. U zatvoru se upoznao sa mnogim zatvorenicima, među kojima su bili i oni iz Zaprešića, a u zatvoru ga je, uz ostale, posjetio i Eugen Kumičić.

U zatvoru je napisao i putopisnu knjigu Kopnom i morem na Plitvička jezera. O svim svojim zatvorskim iskustvima on je napisao knjigu Bez slobode koja je izašla 1906. godine.

Uz podroban opis svih zbivanja i njegovog tamnovanja u knjizi je moguće pronaći i brojne njegove poruke čitateljstvu:
O strankama: Sve stranke i strančice u Hrvatskoj- uz rijetke iznimke- hvataju puk i seljake za sebe, a malo za domovinu.
O stranačkim članovima : Ne diram u tebe…Budi ti u kojoj god hoćeš političkoj stranci, ali ti poručujem, da još time, što se nalaziš ovdje ili ondje, nisi za Hrvatsku baš ništa učinio. I kazalo stoji na uri, ali što koristi, ako je pero pokvareno? Stoji ura, a i kazalo stoji, a ti ćeš badava pitati- koliko je sati? Što koristi, ako prstom pokazuješ, da si u ovoj ili onoj stranci, kad ti je srce otrovano: nepovjerenjem, mržnjom, zlobom, zavišću i osvetom. Ako želiš već, priključi se onoj stranci koju smatraš za najpošteniju i najradiniju…“
O slozi u Hrvatskoj: Neće Srbin Hrvatu smetati, a niti Hrvat Srbinu, samo kada će obojica raditi za Hrvatsku.
U politiku na državnoj razini Jemeršić se uključio 1906. godine kada je kao nezavisni kandidat bio postavljen na zajedničkoj listi za virovitički kotar kako bi pobijedili mađaronskog kandidata. Tada u tome nisu uspjeli, a prema njegovom mišljenju samo zbog toga, što su mnogi Srbi s tog područja bili protiv njega potaknuti lažnom propagandom da je „srbožder“ i da želi „Srbe pošokčiti“. Pred takvom izmišljotinom ga branio i pravoslavni paroh Suhopolja Veljko Lukić kojeg je Jemeršić predložio za kandidata na izborima iste godine za područje hercegovačkog kotara i gdje mu je nedostajalo samo tri glasa da bude pobjednik. Nakon tih izbora Jemeršić je izgubio povjerenje prema ranijim suradnicima srpske nacionalnosti koji su se svojim pogledima na politička zbivanja, pod utjecajem srpskih stranaka, sve više udaljavali od njegovih.
Jemeršić nije tajio da je u mladosti stajao iza učenja Ante Starčevića, ali nije bio član nijedne stranke. Tek nakon prvog neuspjeha na izborima 1906. godine Jemeršić je postao član Starčevićeve Hrvatska stranke prava(milinovci). Od tada on je zagovarao i politiku ove stranke pa mu je jedan od političkih protivnika postao i Stjepana Radića, ali ovdje ne toliko zbog razlike u programima njihovih stranaka, već zbog glasače, jer su obje njihove stranke tražile podrške u seljaštvu.
O svojim političkim pogledima Jemeršić je 1908. godine objavio publikaciju Moje stanovište u kojem iznosi svoje poglede prema pojedinim političkim strankama i političarima. O Srbima je napisao: „ Lijepo je da želite Srbiji, otkuda, kako velite, da ste ovamo došli, ali ipak sto puta treba da više želite dobro i Hrvatskoj, pravoj vašoj domovini, gdje sada živite i kuću kućite…“ Taj odnos on prikazuje slikovito uspoređujući s djevojkom koja se udala i dodaje: „ Takva premda želi, a željeti mora, dobro onoj kući gdje se rodila, još više mora željeti i raditi na dobro one kuće, kamo se udala i čije je ime primila.“
Na izborima 1908. virovitička Čista stranka prava ga je postavila za svog kandidata za virovitički kotar i tada je postao zastupnik u Saboru. O svojim govorima izdao je 1910. godine jednu publikaciju pod nazivom Govori zastupnika hrvatskog naroda Ivana Nepomuka Jemeršića izrečene na saboru kraljevine Hrvatske u Zagrebu. Iz njih je moguće zaključiti da je branio interese svih slojeva društva: seljake, učitelje, radnike, činovnike…Ukazivao je na potrebu rješavanja socijalnih problema, ukazao da osiromašen puk kupuje od raznih trgovaca špiritus kojeg zatim razrijeđen sa vodom konzumira, a u isto vrijeme mu na dvorištu šljive propadaju jer ne smije peći rakiju. Govorio je da seljak mora plaćati namete i na ono što koristi u kući pa nije stoga čudno što su mnogi „trbuhom za kruhom“ odlazili u tuđi svijet. Naveo je da se šume prodaju strancima pa sirotinja nema ni drva za ogrjev. Mnogi seljaci zbog dugova bili su prisiljeni prodavati svoje posjede pa je predložio da bi vlada trebala donijeti zakon kojim se ne bi mogao nijednoj porodici prodati zemlja ispod nekog propisanog minimuma. Takvu zemlju zbog duga trebala bi otkupiti država i na taj način bi se zaustavio odlazak seljaka u svijet. Jemeršić zaključuje: „Kad će se podići seljaštvo, onda će se podići sigurno obrt i trgovina, jer ako seljak nema novaca, slabo prolaze svi ostali staleži u zemlji, naročito trgovci i obrtnici…“
On je branio i brojno doseljeno stanovništvo u Hrvatskoj. Naveo je da njegovu župu po nacionalnom sastavu čine, uz domicilno stanovništvo, „malu Austriju“( 3000 Čeha, 2000 Mađara i 1000 Nijemaca). Tom je prilikom rekao: „..Svi ti doseljenici vrlo su čestiti i marljivi ljudi i mora se i priznati da su u mnogočemu naučili naš hrvatski svijet naprednijem i boljem gospodarstvu. A naročito oni, koji su došli iz Češke naučili su naš hrvatski svijet naprednijem i boljem gospodarenju, naučili su naše ljude raditi kojekakvim strojevima te su uopće podigli gospodarstvo na napredniji i uspješniji stepen…Mnogi od tih ljudi po čitavoj zimi imaju slamom i krpama obložene prozore na svojim kućicama, jer kad nemaju čime se grijati, jer drva ni prvoužitnici ne dobivaju dosta, a doseljenici nikako, te se boje i studeni pa meću krpe da bude toplo, a kako to u zdravstvenom obziru djeluje, ne trebam ni spomenuti, pa nije čudo da se šire kojekakve bolesti….“
Jednom prilikom on je u Saboru uputio doseljenicima poruku: „… Hrvatska je druga vaša majka u kojoj ćete poslije teškog napora naći grob svoj. Nastojite da u zemlji koja vas je gostoljubivo k sebi primila, nađete barem u grobu svoj mir i da će svaki moći mirno na grob vaš kleknuti i reći: Pokoj mu vječni, bio je dobar i pošten, jer se zajedno s Hrvatima borio za hrvatske pravice!“
Jemeršićev književni i politički rad trajao je do izbijanja Prvog svjetskog rata. U razdoblju između dva svjetska rata povukao se iz političkog života, ali je kao župnik radio do umirovljenja do 1928. godine. Svoj odnos prema tadašnjoj politici demonstrirao je šutnjom. Nakon toga povukao se u svoju obiteljsku vilu „Moj mir“ gdje je živio do svoje smrti 1938. godine.
Jemeršić je napisao još za života tekst koji je trebao biti na njegovom nadgrobnom spomeniku, ali je ipak jedan stih bio promijenjen. Umjesto stiha „…gdje molim Boga da dade Hrvatskoj mojoj doživjeti sretnije dane!“ je unesen stih „…gdje molim Boga za sretne dane drage domovine!“ Njegovi stavovi su bili uvijek jasni: nije se štedio u njihovoj obrani, ali nije štedio ni sve one koji su u politiku ušli zbog osobnih interesa. Njegove poruke i danas, nakon jednog stoljeća, mogle bi biti poukom hrvatskom pučanstvu, ali ne samo za obične smrtnike, nego i za političare. Nad njegovim porukama trebali bi se duboko, duboko zamisliti.

10.04.2017. u 09:53 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 19.03.2017.

Kratak osvrt na prošlost Poljana kod Grubišnog Polja

Na području pakračko-daruvarskog području postoje dvije Poljane, prva je Pakračka Poljana, dok se kod Grubišnog Polja nalaze Poljani. Poznatija je ova kod Pakraca, ali i za ovo ima objašnjenje. Ova prva je kroz prošlost imala uvijek neki vid samostalnosti, neke svoje institucije, dok je ova druga bila uvijek „pupčanom vrpcom“ vezana za Grubišno Polje. Nije imala ni svoju samostalnu školu, svoje vjerske objekte ili neke seoske urede pa su sve svoje životne potrebe rješavali u Grubišnom Polju. Odgovor na pitanje zašto je tome tako, trebalo bi tražiti u ranijoj povijesti koja za ovaj prostor još do danas nije dovoljno istražena. Tek onda će se moći razgovarati o nekim pitanjima koja još i danas postavljaju stanovnici ovog sela.
Da bi se to shvatilo, treba najprije objasniti ovu situaciju. Prvo bi trebalo razbiti jednu ustaljenu predrasudu kod naših ljudi koji smatraju da su lokacije nekadašnjih sela bile na istom mjestu kao i danas. To je zabluda. One su se mijenjale, a mijenjali su se i nazivi sela. Današnja sela su uglavnom uz glavne putove, dok su nekad bila udaljena od takvih putova. Poznato je iz povijesti da su se na ovdašnjim prostorima uvijek vodili manji ili veći sukobi i bilo je za očekivati da su mnoge vojske prolazile u razne vojne pohode tadašnjim putovima, često slabo opskrbljeni hranom pa su zbog gladi usput podmirivali svoje potrebe. Skraćeno - ponašali su se kao pljačkaši. Stoga su takva sela bila građena podalje od glavnih putova, često u šumarcima i time su bili skriveni od pogleda prolaznika koji su prolazili glavnim putovima. Radi veće sigurnosti takva sela nisu bila ni velika, bili su to zaselci od 5-6 kuća. Nazive takvih sela moguće je naći u raznim popisima obračuna poreza iz 15. i 16. stoljeća, ali seoske drvene kuće kakve su se onda gradile, nisu bile duga vijeka pa su tijekom kasnijih ratova mnogi zaseoci nestali i time su izgubili i svoje ime.
Iz popisa župa Zagrebačke biskupije iz 1334. i 1501. godine doznajemo i o većem broju crkvenih župa na području od donjeg kraja današnjih Velikih Zdenaca, preko Malih Zdenaca - Orlovca prema današnjim Poljanima (Grubišnom Polju). Upravo na toj crti sačuvao se veliki broj materijalnih ostataka: pretpostavlja se da je u donjem dijelu današnjih Velikih Zdenaca mogao biti dvorac u kojem je krajem 15. stoljeća održana i sjednica hrvatskog Sabora. U Malim Zdencima, niže od današnjeg groblja u smjeru Ilove, nalazi se lokacija zvana Zidine na kojoj su još tijekom 20. stoljeća pronađeni brojni kameni ostaci, čak i ćupovi s bakrenim novcem i pojedinačno više zlatnika. I na lokaciji niže od Poljane na povijesnoj karti iz oko 1800. godine označene su lokacije koje skrivaju mnoge srednjovjekovne tajne. O tome piše i u Spomenici rimokatoličke župne crkve Grubišnog Polja gdje se navode te lokacije, spominje se velik broj cigli, željeznih i kamenih topovskih kugli od kojih se tada jedna čuvala u grubišnopoljskoj školi. Sve to ukazuje na to da su tu nekad bile građevine od tvrdog materijala, ali kojeg su kasnije, od 18. stoljeća, odvozili pridošli stanovnici za gradnju temelja svojih stambenih kuća. Ako je takvih nalaza bilo još u 2. polovini 19. stoljeća, to ukazuje da se radilo o jednom vrijednom i velikom srednjovjekovnom lokalitetu koji je razoren u ratovima koji su se vodili od 15. do 17. stoljeća.
U novije vrijeme sve se više govori o još jednoj takvoj lokacija kod Peratovice. Ovo ne iznenađuje jer se u srednjovjekovnim zapisima spominju i trgovišna mjesta Donji i Gornji Zdenci te Grubišno. Ako se tome pridoda više župnih crkava i više zaselaka, možemo zaključiti da su ova područja već krajem 15. stoljeća bila dobro napučena. Situacija se počela pogoršavati kada su Osmanlije (Turci) 1463. godine zauzeli Bosnu, odakle su povremeno počeli poduzimati i prve pljačkaške pohode prema hrvatskim prostorima. Zbog toga je hrvatsko stanovništvo počelo postupno napuštati ta područja ili su ih tadašnji plemići preseljavali dublje u unutrašnjost na svoje druge posjede, uglavnom u Ugarskoj, gdje su nastavili život s nadom da će se jednom vratiti, ali se to nikada nije ostvarilo.
Tursko napredovanje je nastavljeno i nakon pada Bosne. U Mohačkoj bici 1526. godine bila je poražena mađarsko-hrvatska vojska, poginuo je i kralj Ludovik II. Jagelović pa je hrvatsko plemstvo za kralja izabralo 1527. godine Ferdinanda Habsburškog. Habsburgovci su tada ovladali velikim dijelom hrvatskih, mađarskih i čeških zemalja i njima su vladali sve do završetka Prvog svjetskog rata 1918. godine.
Nakon mohačke tragedije, Osmanlijama je bio otvoren put napredovanja prema zapadu preko Slavonije i Ugarske. Habsburgovci su dolaskom na vlast trebali ispuniti obećanje da će preuzeti obranu pred Turcima, ali sve je to jedno vrijeme bilo slabo, zbog unutrašnjih sukoba između pristalica Habsburgovaca i jednog dijela plemstva koje je za kralja htjelo Ivana Zapolju. Ti unutrašnji sukobi sigurno su oslabili obranu pa su već 1543. godine Turci ovladali današnjim daruvarskim područjima, 1552. zauzeli Viroviticu i zatim krenuli prema zapadu u pravcu Čazme, koja je postala krajnja linija njihovog napredovanja na ovim prostorima Hrvatske. Tada su Turci privremeno ovladali grubišno-zdenačkim prostorom gdje su jedno vrijeme imali i svoju vojnu posadu.
Usporedno s tim zbivanjima Habsburgovci su sve više jačali obrambeni pojas protiv Turaka pa se tako javlja vojni pojas, Vojna krajina, koja je zaustavila tursko napredovanje. Nakon poraza Turaka kod Siska krajem 16. stoljeća, oslobođena su mnoga područja s desne obale Ilove pa su i Turci iz Pakraca, sjedišta Pakračkog sandžaka, preselili u sigurniji Cernik. U isto vrijeme su i Turci prema lijevoj obali organizirali svoj obrambeni pojas, kasnije poznatiji pod nazivom Mala Vlaška. Stoga se može govoriti da je od konca 16. stoljeća rijeka Ilova postala granica između Vojne krajine pod nadzorom austrijske vojne vlasti i one Vojne krajine s lijeve obale Ilove pod kontrolom Osmanlija. Od tada pa sve do Velikog turskog rata (1683. -1699.) vodile su se neprestane vojne čarke i brojne pljačke od strane obiju strana. To je bio razlog da je tijekom tog vremena, a velikim dijelom i ranije, cijeli pojas s obiju strana Ilove bio uništen i da je taj pojas „ničije zemlje“ bio širok više od 10 kilometara. Tek nakon tog rata javila su se prva sela na grubišnopoljskom prostoru u kojima je živjelo krajiško stanovništvo. Austrijske vlasti su htjeli graditi takva naselja što bliže prema Ilovi, ali takve je pokušaje do oslobađanja daruvarskih prostora osujećivala turska strana, vršeći teške odmazde nad stanovništvom koje bi ušlo u prostor „ničije zemlje“, ili prešli na prostor Vojne krajine pod austrijskom kontrolom.
U Velikom turskom ratu bilo je oslobođeno cijelo područje Slavonije i Turci su u tom području potisnuti u Bosnu (daruvarska područja su oslobođena 1687). Tada se i Vojna krajina jednim dijelom pomjerila prema Savi, ali je u njenom sastavu i dalje ostao prostor Grubišnog Polja i okolni pojas sve do Drave na sjeveru. Taj se dio mogao tada slobodno priključiti civilnoj Hrvatskoj, ali austrijske vojne slasti to nisu učinile jer su im krajišnici trebali i za vođenje drugih europskih ratova koje su vodili u 18. i 19. stoljeću. Ukinuta je tek 1871. godine.
Od početka 18. stoljeća daruvarska i grubišnopoljska područja razvijala su se u različitim okolnosti. Za područje zapadne Slavonije, koja su skoro bila dva stoljeća pod turskom vlašću, nisu se javili njihovi raniji vlasnici (plemići) pa su ta područja postala carskim posjedima pod upravom Carske dvorske komore. U drugoj polovini 18. stoljeća većinu tog prostora kupila je plemićka porodica Janković koja je kupila devastirana i slabo nastanjena područja. Da bi ih se gospodarski unaprijedilo, trebalo ga je nastaniti novim stanovništvom i zato su to raznim mjerama poticali. Dolazilo je stanovništvo iz raznih dijelova Habsburške Monarhije, uglavnom iz prenapučenih područja. U vrijeme Marije Terezije i kasnije, nastojalo se reformama umjesto raštrkanih zaselaka stvoriti veća sela koja bi se nalazila uz glavne putove, jer se smatralo da nema više ranijih opasnosti da se sela grade uz glavne putove. Primjerice Podborje (prethodnica današnjeg Daruvara) nalazilo se razasuto po okolnim brdima. Jankovići su postupno dio tog stanovništva preselili na prostor današnjeg Daruvara i zato su tu najprije sagradili pravoslavnu i katoličku crkvu, a tek tada za sebe dvorac. Ovamo su pozivali strane majstore i tako je tu od druge polovice 18. stoljeća počeo nicati današnji Daruvar koji je još sredinom prve polovine 19. stoljeće dobio položaj trgovišnog grada.
Grubišno Polje bilo je tada u drugom položaju. Ono je ostalo i dalje u sastavu Vojne krajine, u prostoru pod vojnom upravom, gdje nije bilo svjetovnih plemića. Vojne su vlasti i ovdje također počele provoditi politiku da se ranije raštrkane krajiške kuće postupno grupiraju prema putovima u veća krajiška sela. Jedino selo koje je na tom području građeno planski, po vojnom nacrtu, bilo je Ivanovo Selo, osnovano 1826. godine.

A gdje su tu Poljani?

Na području današnjih Poljana sigurno je i prije Turaka bilo neko naselje, možda i trgovište, ali nije moguće tvrditi kojeg naziva. Možda je tu moglo biti trgovište Grubišno, ali za to nema pouzdanih dokaza. Jednako tako kod Rašenice moglo je biti trgovište Kuntovac (Kontovac) koje se spominjalo i u predturska vremena, a tako se naziva još i danas na katastarskim kartama jedna lokacija toga imena. Naziv bi se mogao vezati za plemićku porodicu Kont koja je jedno vrijeme imala upravu na području današnjeg Grubišnog Polja. Znanstveno se do sad ne može sa sigurnošću dokazati koje se lokacije mogu vezivati za neki naziv iz predturskog vremena, a samo kod nekih bi se mogla dati približna pretpostavka.
Pošto se tijekom 18. stoljeća i većim dijelom 19. stoljeća širi grubišnopoljski kraj nalazio u sastavu Vojne krajine, na jednoj karti iz početka 19. stoljeća, ali s podacima iz konca 18. stoljeća, možemo naći odgovor na neka pitanja. Tu je vidljiv pravi labirint putova i označena jedna crkvica kod današnjeg groblja kod Poljana. Na kraju današnjeg puta kroz Poljane označena je jedna lokacija nazvana Razvala Jarek koja ukazuje na neke tragove građevinskih ostataka iz ranijih stoljeća. Naziv Jarek možda su dali pridošli stanovnici, jer jedina srednjovjekovna utvrda bio je Jurdič, ali su njegovu lokaciju današnji istraživači pretpostavili kod današnjeg sela Odkopi. Udaljenost između tih lokacija nije velika pa svaka pretpostavka o toj povezanosti ima nekih temelja.
I u Grubišnom Polju, poput Daruvara, sagrađene su u 18. stoljeću uz put Virovitica - Grubišno Polje - Zdenci nova pravoslavna i katolička crta. Cilj je vojnih vlasti bio je da se i ovdje postupno iz ranijih brojnih okolnih grubišnopoljskih zaselaka stanovništvo preseli uz glavni put te privuku strani trgovci i obrtnici. Stoga nije čudo što je Grubišno Polje već krajem 18. stoljeća dobilo status trgovišta. Ono je tada po broju stanovnika bilo veće do Daruvara, a to je povećanje vidljivo i prema službenom popisu iz 1857. godine kada je u Grubišnom Polju živjelo 970 stanovnika, dok je Daruvar tada imao 616. U prvoj fazi u Grubišno Polje se doseljavalo stanovništvo srpske i hrvatske nacionalnosti (Lika, Kordun, Bosna, Gorski kotar…), a u 19. stoljeću tu dolaze i pripadnici drugih nacionalnosti. Jačanjem njegove gospodarske moći jača i njegova politička uloga pa je u 19. stoljeću iz Turčević Polja u jednom trenutku preseljeno sjedište jedne vojne krajiške kompanije u Grubišno Polje. Nakon ukidanja Vojne krajine 1871. tu su osnivane i druge institucije i Grubišno Polje postaje već 1886. godine značajno kotarsko i općinsko mjesto u čijem su sastavu spominje i selo Poljani.


Iz prethodno iznesenog moglo bi se zaključiti kada su se Poljani počeli javljati pod ovim službenim imenom. Oni su kao zaselak postojali i ranije, ali su tretirani kao sastavni dio Grubišnog Polja, jednako kao zaselak Lipovac koji je nastajao u produžetku Grubišnog Polja u pravcu Orlovac - Mali Zdenci. Stoga svoj subjektivitet kao zasebno selo Poljani trebaju zahvaliti priljevu novog stranog stanovništva koji je posebno bio velik 80-tih godina 19. stoljeća. Brojni obrtnici i trgovci popunili su brzo središnji dio današnjeg Grubišnog Polja, dok je ratarsko stanovništvo popunjavalo ranije zaselke od kojih su Poljani postali zasebno selo. Sve ovo može se potkrijepiti izvornim pokazateljima iz toga vremena.
U matičnoj knjizi Rimokatoličke župne crkve u Grubišnom Polju, zabilježeno je da je prvo rođeno dijete u Poljanima bila Julijana Lekšić, rođena 1876. godine, kćerka Mihaela Lekšića, ali je naziv mjesta rođenja Poljana precrtan, a iznad napisano Grubišno Polje. U sljedećim godinama, posebno od 1883. godine, za mnoge doseljene obitelji se navodi da su živjeli na stanu u Grubišnom Polju. Tek 1887. godine navodi se troje djece rođene u Poljanima i prema tome novi Poljani se pod tim imenom u matičnim knjigama javljaju prije 130 godina. Bili su to su to Kata Takač, kćer Stjepana Takača, bez navoda kućnog broja, ali uz bilješku Ladešićev grunt; Marija Konkoli, kćer Josipa Konkolija, uz naznaku da su roditelji mađarske nacionalnosti, bez navoda kućnog broja, ali uz napomenu da su na stanu kod Kovača. Treće dijete je bilo Agata Telekeš, kćer Josipa Telekeša, uz navod Poljana k.br. 25, ali u zagradi napisano Mali Zdenci. Pravi „baby boomm“ novorođene djece u Poljanima bila je 1888. godina kada se u Poljani rodilo čak 10 djece (Franjo Kanas, Pavao Kiš, Katica Talijan, Josip Kulhavy, Josip Majn, Ana Březina, Đuro Lekšić, Josip Barta, Jana Lekšić i Mito Lekšić.)
O prenapučenosti središnjeg dijela Grubišnog Polja svjedoči raniji podatak da se Grubišno Polje širilo u pravcu prema Orlovcu i Malim Zdencima. Taj produženi dio stariji stanovnici još i danas nazivaju Lipovac koji je neki vid predgrađa Grubišnog Polja, kao što je jedan drugi Lipovac (Ljudevit Selo) danas predgrađe Daruvara.

Danas je postala moda da mnogi istražuju korijene svoje obitelji, što je dokaz da se još jedan manji broj ljudi zanima za prošlost, ali ne shvaća da se o prošlosti ne može pisati bez povijesnih izvora, drugim riječima bez dokumenata. Uzdati se samo na usmeno pričanje nije dostatno, ono je često nepouzdano i kao takvo neupotrebljivo. Ljudi rado spominju arhive, ali se ne pitaju kako se oni stvaraju. Njih bi trebalo imati svako mjesto, o njima govore i brojne udruge, ali se često takve arhive bacaju u smeće, umjesto da se ustupe nekoj arhivskoj ustanovi. Arhivu bi trebala imati i svaka obitelj, ona može biti stavljena u neku praznu kutiju od cipela u koju bi se uz stare dokumente stavljale i stare fotografije. Nažalost, nerijetko se čuje da nakon smrti pokojnika neke porodice takve arhive uništavaju pod izlikom da ih ne podsjećaju na pokojnika.
Ovaj odmak od teme je zato jer danas mnoge pojedince zanimaju podaci odakle su došli njihovi preci u Grubišno Polje ili Poljane, ali ne nalaze odgovor na ta pitanja. Mnogi posjećuju tamošnju župnu crkvu, ali traženi odgovor ni ondje ne dobivaju. Jedan od glavnih razloga tome je što pojedini svećenici nisu ponekad savjesno unosili podatke u matične knjige koje su, u nedostatku krsnih listova ili domovnica, jedini vjerodostojan dokument koji bi mogao odgovoriti na takva pitanje. Greška je i u tome da su za mjesto rođenja nekog pokojnika svećenici ponekad naveli samo ime zemlje gdje je netko rođen (Češka, Moravska, Mađarska…), a takav podatak je nedostatan. Ponegdje je navedeno mjesto rođenja pogrešno napisano, nekad iskrivljeno, ili pisano na njemačkom jeziku, iako se mjesto već nazivalo narodnim imenom.
Za slučaj Poljani je dodatni problem što su mnoge obitelji iz ovog mjesta do 1887. godine navedene da su živjele u Grubišnom Polju, iako su već bile na području današnjih Poljana. Da time ne bih stvorio dodatnu zbrku, navodio sam podatke od 1887. godine i to samo gdje piše da se radi o Poljanima. Podatke za preostale porodice mogle bi se riješiti kada bi se proučila katastarska ili gruntovna karta Poljana iz tog vremena gdje bi se vidjelo koje su obitelji bile u Poljanima, a koje u Grubišnom Polju.


Porodice ili pojedinci Poljana i ime mjesta iz kojeg su došle s prostora čeških zemalja


Černy Josip - Čejtice, Dažbijan - Lajkonovice, Bara Martinek Dažbijan – Hotovice, Haler – Žiželice, Franjka Hladik r. Kalvoda - Studnice, Franjo Hala - Vinačice, Josip Hynek - Žiželice, Franjka Chvojna – Chrudím, Franjo Hladik- Hlinsko, Ivan Kosina - Žiželice, Kvitek - Ohnišťany, Křestan - Kalnice, Kvitek - Hlinsko, Ana Lacina - Žiželice, Bohumil Lacina - Babice, Ana Lacina - Ryčany, Malina - Loučice, Mikulecký - Chrudím, Malina Ana r. Seifert - Lodin, Vencl Malina - Žiželice, Josip Mojžiš - Vidřice, Václav Mojžiš - Vidřice, Emilije Mikulecky - Svinčany, Franjo Nebřenský - Studeni, Nebřenský Franjo - Volšov, Pokorny - Žiželice, Petrovický - Žiželice, Pešava - Studnice, Franjka Petrovicky – Žiželice, Josip Pelikan - Kločov, Franjica Patek - Svinčany, Franjka Přibil - Ohniště, Ivan Roubiček - Žiželice, Ana Skoumal - Konošov, Shejbal Vencl - Hrověn, Šeliř - Hlinsko, Šeliř - Studnice, Šotola Franjo - Chrudím, Josip Šeliř - Studnice, Hlinsko, Štigler Marija - Michanice, Vrba - Svojšice, Vočadlo - Světla, Vašek - Studnice, Vesely - Žiželice, Vodražka - Dobřejovice, Vocelka - Hluboka, Seifert - Petrovice. Zima - Žiželice, Zavadil - Kalinec i Matilda Zalabák - Chraletice.
U ovom popisu ima i prezimena žitelja koji danas ne žive u Poljanima ili okolici. Neke su izumrle, a neke su se tijekom vremena odselile u druge sredine. Također se zamjećuje da se negdje za iste porodice navode različiti nazivi iz kojih su došli. Zapisivači u matične knjige su često zapisivali mjesto rođenja pojedine osobe, negdje su napisali mjesto župne crkve, a negdje samo naziv općine. Razlika je mogla nastati i kod upisa umrlih osoba ženskog spola koje su pokopane pod prezimenom svoga supruga, a takve nisu morale biti rođene u istom mjestu kao i njihov suprug. Jednako tako moglo bi se istražiti odakle su u Poljane došle i brojne mađarske porodice jer je njihov udio u službenom popisu još 1964. godine bio dosta visok. Od 444 popisanih stanovnika Poljana najviše je te godine bilo Hrvata 198, 166 Čeha, 60 Mađara i 20 Srba.
U službenom popisu iz 2001. godine u Poljanima je živjelo 319 stanovnika, što je osjetno manje nego u prvom službenom popisu 1890. godine (425). Danas je taj broj i dalje u padu. Time ovo selo dijeli sudbinu drugih sela sa grubišnopoljskog područja kojima je broj žitelja također u padu i tako se s pravom može govoriti o umiranju grubišnopoljskih sela.
Ovaj prikaz je samo skica povijesti sela Poljani, koju ne poznaju niti njegovi stanovnici, iako su i oni imali svoju bogatu povijest. A povijest čine njegovi ljudi, njihov svakodnevni rad, njihovi običaji, kulturni život, gospodarstvo…
Taj dio povijesti Poljana prepuštam istražiti i zapisati mlađim istraživačima ovoga prostora.

(Fotografije Poljana napravio je Drago Palatinuš)

19.03.2017. u 08:54 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 12.03.2017.

RAT PROTIV ZABORAVA

U posljednje vrijeme često se moglo u raznim prilikama čuti već izlizana uzrečica: „Ono što nije napisano, kao da se nije dogodilo!“. I ja sam je rabio, ali sam je htio sada izbjeći, jer sam primijetio da je ne koriste toliko oni koji pišu, nego mnogi političari i ljudi koji su kočničari pisanja, odnosno oni, koji bi htjeli da se piše o njima pa se ne ustručavaju da raznim kanalima sami uveličavaju svoja djela. Takve ne bih ni spominjao, oni ne zavrjeđuju nikakvu pažnju, ali pošto je kod nas sve „naopačke“, takvi često imaju presudni utjecaj da li će podržati ili zaustaviti neki zacrtan projekt. Upravo zbog takvih mnoge sredine daruvarsko-grubišnopoljskog prostora nemaju svoju povijest, ne zna se ni vrijeme nastanka nekih sela, a kamoli sve ono što se u njima zbivalo, od nastanka do današnjih dana. Jednako se to odnosi na mnoge gospodarske i kulturne institucije koje su bile nositelji gospodarskog, kulturno-prosvjetnog rada, kroz koje su prodefilirale na stotine gospodarskih, kulturnih i prosvjetnih djelatnika, ali su nažalost ostali zaboravljeni. Ima tu i pozitivnih izuzetaka, jedan od takvih je da su daruvarski vatrogasci do sada izdali o sebi čak tri monografije, dok najveća daruvarska škola, sa najvećim stažem, sa sposobnim i kvalificiranim kadrom, još danas luta u tami, po bespućima nedorečene prošlosti koja vodi prema zaboravu.
Najveća prepreka pred zaboravom su arhivi. Onaj najveći s našeg područja nalazi se u Bjelovaru, brine da se sačuva arhivska građa, ali nikako da riješi problem dostatnog prostora za svoj rad. Upravo taj nedostatak za neke ustanove bio je dostatan razlog da je 90-tih godina na terenu dio arhivske građe završio na smetlištu. Danas se stoga često može čuti da je arhiva stradala u ratu, iako mnogi dobro znaju da one nisu stradale u ratnim operacijama, nego su jednostavno „uklonjene“, možda da bi se neki događaji zataškali, odnosno, trajno „stavili pod tepih“. Mnogi su ukazivali na taj oblik kulturocida, mnogi su to osuđivali, ali to nitko nije uvažavao. Sjećam se jednog daruvarskog vatrogasca, običnog malog čovjeka, koji je odlazio na smetlište i kući donosio razne stare fotografije i dokumente. Bio je vidno potresen, ali ujedno i nemoćan. Dio tog materijala ostavio je kod mene i time su sačuvani od trajnog nestanka. No, ovo neka bude na duši ustanovama i ljudima koji su u njima radili.
Ovaj puta htio bih ukazati na obiteljske i osobne arhive. Tu su u prvom redu stare fotografije, ima tu i pisama vojnika iz Prvog ili Drugog svjetskog rata, razne stari krsni listovi ili domovnice… Ne podcjenjujte ni one novijeg datuma jer imajte u vidu da i ti današnji dokumenti će jednog dana biti stari, bit će također zanimljivi za neke buduće istraživače. Vodite također računa da će netko danas- sutra pisati o vašem selu u kojem živite pa će mu to biti ispomoć da to zabilježi za vječnost. Ni u kom slučaju nemojte slušati savjete nekih ljudi koji nakon smrti pokojnika u svojoj kući često pale njegovu arhivsku ostavštinu pod izlikom da ne žele „živjeti s mrtvima“. To je možda istina, ali imajte u vidu da je i taj pokojnik nekad živio, da je i on bio sudionik zbivanja u vašoj sredini. Dobro razmislite prije nego što uništite bilo kakvu staru fotografiju ili dokument!
Kao primjer dobrog odnosa podastirem podatak knjige na skoro 700 stranica o Novoj Vesi u Bosni. Autor je prikupio oko 1 200 fotografija i dokumenata od kojih je u knjigu stavio samo neke. Išao je tako daleko da je imenovao svaku osobu na fotografijama, da je napisao rodoslovlje svih obitelji ovoga sela. A nije znanstvenik, nego čovjek koji voli selo u kojem se rodio, u kojem više ne živi, ali se svom selu odužio ovom knjigom. Uz ovaj tekst stavio sam i jednu njegovu fotografiju svatova iz 50-tih godina prošlog stoljeća. Takvi svatovi su bili i na našim prostorima, ali do sada nisam uspio naći takvu prikladnu fotografiju koja bi bila dokaz o sličnosti naših i njihovih svatovskih običaja.



Sačuvali su se i opisi kako je nastajala Nova Ves 1894. godine, vrijedne bilješke kojih nema ni u knjizi jer su prednost dobili drugi opisi. Evo što to piše:

„…Česi su došli najprije u rajon Kobaša. Dolazili su po grupama, po nekoliko porodica u razmaku nekoliko dana…Kako je kalendarski već odmaklo proljeće, napravili su šatore od krevetnih plahti i pod njima spavali… Česi su na tom otvorenom prostoru boravili 14 dana, prema nekim sjećanjima to je bilo i puno duže. Na terenu današnje Nove Vesi vlasti su Česima razdijelili zemlju, pokazali su gdje je čija parcela, koliko tko ima zemlje na raspolaganje i otišli…
Kolona zaprežnih kola izlazi iz Kobaša krećući se prema novoj naseobini. Kolona se razvukla, gotovo kilometar. Konji uzbrdo s mukom izvlače prepuna kola djece i preostale imovine. Čuje se drndanje kolskih točkova po makadamu…Među pridošlicama vlada veliko razočarenje , zemlja je loša, nekadašnja šuma na kojoj je sada selo, s obje strane šumskog puta gusta grabova šikara, žbunje, nije se moglo nigdje ni sjesti…I tako je počeo novi život čeških kolonista…“

Sjećanje: „…Ništa nismo imali, noću smo pod grabovima stablom sjedili, novaca nismo imali. Napravili smo zaklon protiv kiše, pokrili ga lišćem paprati. Kiša pada, prokišnjava na nas, mokri smo do kože. Stisnuli smo se jedni uz druge, roditelji i djeca. Drhtimo od hladnoće, okolo se čuje samo zavijanje životinja. Ujutro ovako izmučeni pravimo raspored za taj dan. Uzimamo sjekire i motike i cijeli dan krčimo brdo. Ima puno grabovih panjeva. Kopamo oko panjeva a zatim uz pomoć konja čupamo ih iz zemlje. Rupe ravnamo, korijenje odvlačimo u duboke vrtače. Noć brzo dolazi. Jedemo malo, ono što ima i opet se zavlačimo u svoj brlog pod grabovima. Kiša često pada. Narednih dana odrasli su pravili daščice koje smo slagali na krov našeg brloga. Djeca su ih donosila na leđima iz šume. Narednih dana opet smo krčili. Umorni smo, prljavi, neispavani, gladni… Kopamo, zemlju pripremamo za sjetvu…“

Da, komentar ovdje nije potreban. Pametnom dosta!















12.03.2017. u 12:07 • 0 KomentaraPrint#

petak, 03.03.2017.

DA SE PRISJETIMO…

POSLJEDNJA GODINA U ŽIVOTU T. G. MASARYKA

Prije 80 godina, 7. ožujka 1937., Tomaš Garrigue Masaryk (1850. – 1937.) je obilježio svoj posljednji rođendan. Čehoslovačka između dva svjetska rata postala je uzorna demokratska država u kojoj se poštovalo višestranačje, ljudska prava, gdje su se nastojali riješiti i neki manji prijepori između Čeha i Slovaka, udovoljiti i svim drugim stanovnicima drugih nacionalnosti, od kojih je najbrojnija bila ona njemačka. Njega su poštovali i mnogi Česi i Slovaci razasuti po cijelom svijetu, o njemu se govorilo u školama gdje su ga često nazivali i Tatiček ili Osvoboditel (Tatica, Osloboditelj). Takav odnos doveo je do pojave kulta T. G. Masaryka, ali zasnovanog uglavnom na zaslugama u njegovom ranijem političkom radu. Jedna od najvećih bila je ona koja se odnosila na stvaranje samostalne Čehoslovačke 1918. godine.


Masarykove ime dobro je bilo poznato i Česima u Hrvatskoj koji su svake godine u češkim udrugama ili školama organizirali program u povodu njegovog rođendana. Bili su to programi u kojima se govorilo o Masaryku i njegovim zaslugama, ali ostali dio programa popunjavao se recitalom, pjesmama, dramskim i folklornim točkama. Posljednji takav bio je održan i u organizaciji daruvarske češke osnovne škole 6. ožujka 1937. godine, o čemu se sačuvala i jedna pozivnica izrađena dječjim rukama i poslana uzvanicima.

Navedena je i jedna pjesma koju su ovdašnji Česi posvetili Masaryku za njegov rođendan. Bilo je to posljednje takvo obilježavanje Masarykova rođendana jer šest mjeseci kasnije, 14. rujna 1937. godine, Masaryk je preminuo u 87. godini života.

Ke dni 7. března

Náš tatíčku Masaryku
na Tvůj krásný pražský hrad
dnes by každý rád si zašel
zdraví, štěstí Tobě přát.

Slyšeli jsme tolikráte,
Jak máš všechny dětí rád-
kdybychom my z Jihu přišli,
větší radost měl bys snad.

Jistě by Tě potěšilo,
že se tobě hlásíme
za češství se nestydíme,
svojí řeč si chráníme.

Říkáváš prý o nás dětech
že jsme naděj národa,
Chceme proto bytí semě
z něhož vzejde úroda.

Chceme všichni v každé době
podle Tvého vzoru žít,
abys Ty a národ celý
mohl z nás jen radost mít.

03.03.2017. u 22:16 • 0 KomentaraPrint#

petak, 24.02.2017.

UZ 110. OBLJETNICU ELEKTRIČNE RASVJETE U DARUVARU (1907. - 2017.)

Danas je teško zamisliti život bez električne energije pa bi trebalo puno vremena i mnogo mašte da se nabroji sve ono što bi stalo da nestane električne struje. Njeno je uvođenje u svakodnevni život doveo do prave revolucije u promjeni načina života koji je počeo krajem 19. stoljeća i tijekom 20. stoljeća ovladao na svim kontinentima noseći sve blagodati jednog novog načina življenja. O brzini njenog širenja u pohodu za zavlada svijetom svjedoče nekoliko usputnih podataka:

- 1882. bila je sagrađena prva električna centrala istosmjerne struje u New Yourku
- 1884. sagrađena je električne centrale u Karlovcu, 1885. u Varaždinu, 1891. u Rijeci
- 1895. sagrađena je prve hidroelektrana
- 1895. godine sagrađena je prve hidroelektrana na Krki kod Šibenika

- 1894. sagrađena je prva električna centrala za osvjetljenje grada u Lipiku
- 1906. Pakrac dobiva električnu struju

A što se zbivalo u Daruvaru?

Na sjednici gradskog poglavarstva 28. ožujka 1905. raspravljalo se o asfaltiranju glavnih ulica, a dr. Grahovac predložio je da se usporedno sa asfaltiranjem obavi kanalizacija i osvjetljenje grada pa su u tom cilju bila formirana i dva odbora u kojem su bili Antun Tüköry, Mirko Grahovac, kot. predstojnik Barabaš, Sigmund Löwy i Kosta Jovanović. Godinu dana kasnije, u svibnju 1906. godine, na gradskom se poglavarstvu raspravljalo o ponudi Daruvarske dioničke pivnice koja je dala ponudu da u trgovištu u Daruvaru uvede električnu rasvjetu uz godišnji paušal od 4000 kruna. Zastupstvo je u načelu prihvatilo ponudu, ali su naveli da o tome trebaju iznijeti mišljenje općinari na nekoj skupštini kako bi se vidjelo njihovo mišljenje po pitanju uvođenje električne rasvjete. Za one koji ne bi došli na tu skupštinu trebalo se tumačiti da se ne protive ovom uvođenju. Ovakav zaključak prihvatio je zatim i ranije izabran Odbor za kanalizaciju i trotoar.
U ljetnim mjesecima 1906. godine održana je izvanredna sjednica na kojoj je dr. Grahovac izložio jedan prijedlog inženjera Alfreda Poyera u svezi uvođenja rasvjete u gradu. On je savjetovao da bi u Daruvaru trebalo postaviti 120 svjetiljki jakosti 25 svijeća i 8 kružnih jakosti 1000 svijeća. Svjetiljke bi gorjele do 23 sata a 1/3 cijelu noć. Na osnovu ovoga trebao se izraditi troškovnik.
U rujnu 1906 počeli su pregovori za uvođenje električne rasvjete, ali uz manje preinake brojčanih prohtjeve i uvjeta: 103 žarulja jakosti 32 svijeća i 6 kružnih žarulja. Broj od 106 žarulja svijetlio bi od sumraka do 23 sati, a zatim samo 36 žarulja. Kružne svjetiljke bi gorjele samo u vrijeme ljetne sezone 3,5 mjeseci i 20 dana prema potrebi. Žarulje bi bile u Glavnoj i Poštanskoj ulici na udaljenosti 30-35 metara. Za ovo bi općina Daruvar plaćala paušal u visini 4000 kruna. Te je parametre prihvatilo većinom glasova općinsko zastupstvo i tek tada je trebalo sklopiti konačan ugovor s Daruvarskom dioničarskom pivovarom.
Odbor za elektrifikaciju trgovišta Daruvar pristupila je pregovorima sa Daruvarskom dioničarskom pivovarom i dogovorili su se da će 106 žarulja svijetliti do 23 sati. Bilo je nekih problema oko osvjetljavanja u zimskim mjesecima jer je dioničarska pivovara tražila da od 1. listopada do 1. travnja svjetla svijetle do 22 sata. Ipak u dogovoru je uneseno da to bude 23 sati. Ugovor između Općine trgovišta Daruvar i Daruvarske dioničke pivovare potpisan je 16. prosinca 1906. kojom je Grad izdao upravi Pivovare koncesiju za snabdijevanje električnom strujom na 20 godina. U ugovoru Pivovara obećava da će proizvoditi istosmjernu struju od 220 volti.
U sljedećim mjesecima bilo je nekih promjena u broju svjetlećih žarulja pa se i stoga prvobitni ugovor u nekoliko navrata mijenjao i dopunjavao. U siječnju 1907. daruvarska Pivovara je zamolila općinske vlasti da izabere uži odbor koji bi svojim savjetima pomogli odrediti mjesta na kojima će se postaviti stupovi.
Krajem veljače 1907. održana je nova sjednica općinskog odbora gdje se govorilo da je za trgovište broj žarulja od 106 žarulja nedostatan. U Glavnoj ulici žarulje su biti postavljene unakrst na udaljenosti od 35 metara što je prema nacrtu bilo na svakom drugom stupu. Da bi se ta udaljenost poštivala u središtu grada, trebalo bi uzeti neke žarulja iz nekih drugih ulica. Da bi se to izbjeglo trebalo je povećati broj žarulja na 120 i jednu kružnu koja bi bila pred općinskim uredom. Time se broj manjih žarulja povećao na 120 žarulja i za još jednu kružnu koja bi bila pred općinskom zgradom. Ovo povećanje broja žarulja dodatno bi se plaćalo paušalno.
Postavljanjem električnih stupova zasmetao je nekim općinskim odbornicima jer su primijetili da oko glavne pijace (središte grada) ima i telefonskih stupova pa je velik broj stupova davao ružan izgled gradu. U cilju poljepšanja trga Daruvara predloženo je da se pozovu vlasnici telefonske mreže među kojima su bili Urner – Fuks i vlastelinstvo Paule pl. Tüköry da se dogovore sa Daruvarskom pivovarom da se telefonske žice premjeste na stupove rasvjete.
Time su bile otklonjene sve ranije prepreke i Pivovara je dobila koncesiju na 20 godina za osvjetljavanje grada. Dogovoreno je da 11. svibnja 1907. godine u Daruvaru zasvijetli 120 žarulja i 7 kružnih svjetiljki.
Time se i Daruvar 1907. godine svrstao među mali broj hrvatskih gradova koji su tada imali električno osvjetljenje, znatno prije nego u nekim danas većim hrvatskim gradovima.
Uz gradsko osvjetljenje u Daruvaru su električno osvjetljenje dobila još 36 daruvarska domaćinstva. Tijekom 20 godina bilo je samo nekoliko manjih prekida u opskrbi grada električnom strujom. Ipak nakon isteka 20 godina koncesije, gradska uprava je odlučila nabaviti vlastitu električnu centralu- munjaru u Mihanovićevoj ulici. Bila je otvorena 11. veljače 1928. godine. Generator kojeg su kupili pokretala su dva motora. Tada se na električnu rasvjetu pripojilo 428 potrošača. Munjara je radila do 1959. godine kada je zbog malog kapaciteta pojavio problem koji je riješen navedene godine nakon stavljanje u pogon dalekovoda Međurić - Pakrac - Daruvar.


24.02.2017. u 12:04 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 31.01.2017.

Daruvar - to smo mi, dragi sugrađani!

(u spomen na 65. godišnjicu osnivanja Amaterskog kazališta u Daruvaru)

Konstatacija iz naslova možda je neobična, ona se javlja uvijek kada se razgovara o pisanju daruvarske prošlosti. Javljaju se dvije dileme: da li prednost dati slikovnom materijalu ili pisanom prikazu. Na ovo pitanje oni lukaviji bi rekli da su važna oba pristupa, da jedan drugi dopunjavaju. To je točno. No, ukoliko bi se trebalo izjasniti samo o jednoj ponuđenoj dilemi, onda bi odgovor bio nešto složeniji. S obzirom da je u Daruvaru izašlo više fotomonografija, mnogi bi podržali ovu varijantu, ali samo zato što Daruvar još za sada nema zapisanu svoju cjelovitu povijest pa mnogi ni ne znaju kako bi ona bila koncipirana. Točno je da Daruvar čine i njegove građevine koje viđamo na mnogim fotografijama, od onih najstarijih do današnjih dana. Nažalost, one su nežive, ne mogu pričati o sebi, kriju mnoge tajne koje su se u njima dogodile. Za mnoge ne znamo ni u čijem su vlasništvu bile. One starije su promijenile i razne političke sustave, na nekima od njih su se vijorile različite zastave, ovisno o vremenu kojem su svjedočili. Za tu svoju političku prevrtljivost one nikad nisu nikom odgovarale, izuzev nekih koje su stradale zbog njihovih vlasnika. Uostalom, prije bi se moglo reći da su one bile „maltretirane“ od svojih građana koji su ih uključili u neku ulicu, zatim nazvali nekim imenom, uglavnom ljudima iz političkog, rjeđe iz kulturnog života. Nažalost, nakon promjene naziva države mijenjali su se ponovo i nazivi ulica, ponovo po istom kriteriju. Takvih je promjena do sada bilo oko pet puta pa nije čudo što stariji ljudi često brkaju nazive naših ulica. Ukratko, daruvarske zgrade i njegove ulice su samo pozornica za brojna zbivanja, u njima su se odigravali stvarni događaji i zato bi trebalo razlikovati povijest grada od prošlosti njegovih građevinskih objekata.
O svemu ovome vjerojatno ne bi lamentirali, da su naše političke garniture u posljednjih četvrt stoljeća pokazale veću želju za pisanje povijesti svoga grada. Što nam vrijedi da „imamo kravicu, ali nemamo za nju štalicu“, a to je aluzija na riječi jednog daruvarskog kulturnog radnika iz sredine prošlog stoljeća kada je zavapio i rekao da grad ima dovoljno materijala za muzej, ali za njega tada nisu imali odgovarajući prostor. Danas bi rekli nešto slično, jer imamo dovoljno povijesne građe, imamo i ljude da to ostvare, ali za to nemaju interes naši političari. Po tom pitanju Daruvar je daleko iza Sirača, Dežanovca i još nekih susjednih sela. Ne bojim se da će se zbog ove konstatacije itko od takvih crvenjeti!
Mislim da je mnoge iznenadila i ona napomena ispod naslova da to pišem u povodu 65 godina osnivanja Amaterskog kazališta Daruvar. Ne podcjenjujem znanja svojih sugrađana jer sam siguran da mnogi znaju da su se kazališne igre u Daruvaru igrale od konca 19. stoljeća, posebno mnogo u razdoblju između dva svjetskog rata. Tada su uz brojna daruvarska kulturna, vjerska i sportska društva postojale dramske sekcije koje su imale značajnu ulogu u kulturnom životu grada. Ta je aktivnost bila nastavljena i u godinama nakon Drugog svjetskog rata, ovaj puta najviše uz sindikalne podružnice ili u nekim kulturnim društvima. Sve su to bile i dalje samo sekcije.
Krajem 1952. godine je u Daruvaru „na inicijativu SK i sindikata“ osnovano Amatersko kazalište u Daruvaru, a kao osnivači se spominju NOK Daruvar, Građevno poduzeće „Radnik“ u Daruvaru, kolektiv Šumskog poduzeća „Hrast“, Sindikalno vijeće i kolektivi narodnih apoteka broj 1 i 2. Prema zapisu svrha i cilj amaterskog kazališta je da radi na polju prosvjete i kulture i kao takvo da djeluje među narodnim masama, dok „ s druge strane stvara platformu za jedno narodno kazalište sa širim i opsežnijim djelovanjem rada.“ Zatim se navodi da je glavni cilj kazališta da …“ među narodnim masama otkriva talente i ljude kojima je ova grana umjetnosti utjelovljena u duši i srcu, a do danas nisu imali nikakve prilike niti uslova da se u tom smjeru izgrađuju…“
Amatersko kazališno društvo (AKD) imalo je i svoja razrađena Pravila AKD iz kojih doznajemo da su Skupština i Uprava su bila glavna tijela AKD Daruvar, članstvo se dijelilo na osnivačko, pomažuće i redovno. Uprava se sastojala od 7-14 članova.
Od osnivanja AKD imalo je svoj prostor u zgradi Zanatske komore u ulici Veljka Kovačevića i to u polovini zgrade koja je bila u vlasništvu općenarodne imovine. Ono se sastojalo od jedne velike sobe koja je bila „puna dekora“ pa je tu bilo malo slobodnog prostora, zatim jedne male sobe koja je služila za garderobu koja je bila premalena i jedne zajedničke sobe koju su koristili AKD i Zanatska komora u Daruvaru. Njima je najviše nedostajala pozornica koja je bila veoma važna za izvođenje „mizeroscenskog rada“, a to su najviše osjećali glumci na pravoj pozornici gdje se prostor uvelike razlikovao od uvjeta uske sobe.
Iako je AKD osnovano koncem 1952. godine zabilježeno je da je do kraja 1953. godine odigrao tri kazališne igre. Prva je Gogoljeva komedija Ženidba koja je uz premijeru doživjela i četiri reprize i to u Daruvaru, Siraču, Dežanovcu, Donjem Daruvaru i Grubišnom Polju. Uslijedila je Pokondirena tikva od Sterija Popovića s kojom su imali jednu premijeru i reprizu u Daruvaru. Treća odigrana komedija bila je Charleyova tetka od Brandona Tomasa s kojom su imali jednu premijeru i tri reprize. Režiser ovih komedija bio je Adam Štefan
U izvještaju o radu AKD za razdoblje 1952. - 1953. također doznajemo da je kazališno društvo u tom razdoblju imalo 45 članova. Njihova imena za današnje Daruvarčane više ništa ne znače, vjerojatno malo ih je danas na životu, a mnogi su se izgubili u vihoru prošlih godina. I tu je i vidljiva ona osnovna razlika između građevina i ljudi, jer građevina u kojoj su se sastajali članovi AKD još stoji, nadživjela je ne samo njih nego i mnoge Daruvarčane koji su ovamo prije i kasnije navraćali. Šteta što takve zgrade ne mogu govoriti jer bi nam sigurno otkrile mnoge tajne koje su se u njoj skrivale. Stoga navodim samo imena članova AKD kako bi ipak ostao barem neki trag o njihovom postojanju:
Članovi AKD: Bartovčak Zdenko, Hosni Franjo, Karda Mira, Kovačić Ankica, Kudrnovski Srećko, Majić Božidar, Satrapa Ivan, Selak Ivanka, Skračić Dušan, Šimulčik Vesna, Tošić Milivoj, Bačić Marija, Hercigonja Gizela, Palovčik Marija i Vrhovčak Ljubo.
Upravni odbor AKD: Selaković Slobodan (direktor), Krasko Pavle (zamjenik direktora), Kromer Vladimir (tajnik), Karda Mira (zamjenik tajnika), Obrenović Damjan (intendant), Štefan Adan (režiser), Jelić Ankica (blagajnik), Matoušek Antun (član odbora) i Boršo Milan ( član odbora).
Nadzorni odbor: Dobrijević Svetozar, Borotić Nikola i Tošić Milivoj
Stručni savjet: Kećanin Nikola, Milde Veno, Vojvoda Dragutin, Bobić Nedažda
Tehnička sekcija: Krasko Pavle, Tudja Viktor, Verasto Stjepan, Ocvirk Velimir, Kolušek Ivka, Bali Euen, Pecikozoć Josip, Draštata N., Matoušek Antun, Fleger Branko, Stjepanović N., Hnojčik Julka, Zaplatić Ana i Hlušička Jelka.
Ne vjerujem da će ovaj prikaz promijeniti razmišljanje nekih ljudi kojima smo na zadnjim izborima povjerili vlast. Njih to jednostavno ne zanima. Oni već sada razmišljaju gdje će se i kako uhljebiti u narednom mandatu. Sve ostalo je sporedno!


31.01.2017. u 19:51 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< lipanj, 2017  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Brojač

Pretraživač

Loading

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se