Priče iz prošlosti

četvrtak, 17.08.2017.

Historia est magistra vitae

Važme si své historie

Historie je učitelkou života-pro někoho je to fráze, pro někoho věta, která se musí v latině naučit nazpaměť, někdo se však nad ni zamyslí a uzná její všeobecnou pravdu.
Kdo jiný než Jednota by měly zachycovat drobné úlomky našich dějin, jak si na události pamatují nejstarší krajané? Kdo jiný než Jednota by měl otevírat své stránky všem těm, kteří se snaží více či méně odborně zachytit dějiny naši národnosti.
Považuji za naši povinnost, abychom zapsali alespoň jména těch nejzáslužnějších krajanů, když už jim jiným způsobem nemůžeme vyjádřit dík za jejich snahu o udržení a rozkvět české menšiny. Profesorovi Matuškovi, jedinému kronikáři našeho menšinového života, neustálé říkám, že si i ani není vědom jakou záslužnou prácí dělá. To co jen povídá to se zapomene, ale to co se zapíše, zůstává jako dokument.
Jednou tady nebudeme ani my, ani organisovaná menšina. Naříkat na tím je zbytečně, protože je to docela normální proces. My ten proces- asimilaci – můžeme jen oddálit a zpomalit. A právě kapitole z naši historie nám o tom mohou velmi dobře pomoci. Nesmí nás odradit fakt, že například v Americe žilo po první světové válce na 2 miliony Čechů a dnes o nich takřka nevíme, že ve Vídni žilo po první světové přes sto tisíc Čechů a dnes jen několik tisíc a nás bylo kolem padesát tisíc a dnes asi jen patnácti tisíc. Musíme se snažit, musíme psát o těch , kteří se snažili před námi, a těm po nás zachovat písemné svědectví o všem, co česká menšina v Chorvatsku dokázala. Až tu nebudeme, aby po nás zůstala alespoň písemné svědectví…

Doposud uvedená slova četl jsem na jedné valné hromadě Svazu Čechů, aniž by přítomné informoval o čem jde. Už vbrzku bylo vidět, že ti v prvních řadách pohlíželi jeden na druhého, snad aby se dohodli kdo mi bude replikovat. Mnozí zrak usměrnili někam pod stůl, ale mlčeli. Teprve po přečtení jsem přítomným sdělil, že slova která jsem jim četl nejsou má, ale patři jednomu našemu krajanu, který více než půl století byl v čele krajanského života a slov takových bychom se museli vážit. A právě ta slova on napsal do Jednoty krátkou dobu než se s námi trvale rozloučil. Je vidět, že nejvíce zazlíval Jednotě, ukázal o čem by měla Jednota psát. Pravda, byla to doba když Svaz a Jednota byli ještě dvě samostatní instituce, za rozdíl o pozdější době, když stejné osobnosti vedli i Jednotu a Svaz, třebas i dále to byly dvě instituce.


A teď by se konečně pozastavil u autoru dříve uvedených slov. Napsal je Josef Zámostný(1922-1998), který, kdyby žil, měl by letos 95 lét. Já jsem letos psal o Růženě Ivankovićové Zahálkové, věděl jsem, že byla se Zámostným spolužáci, spolupracovnici a také příbuzní. Jeho jméno jsem tam neuváděl, ale jsem očekával, že se toho připomene některý z našich kulturních pracovníků a že o něm do Jednoty napíše alespoň krátkou poznámku. Josef Zámostný dobře věděl, že naše komunita nemá své dějiny. Té sepsané konči obdobím před druhou světovou válkou. Zdejší Češi ani nemají dějiny Československého svazu, který se zasloužil, že se zde Češi udrželi. Ještě roku 1972 bylo rozhodnuto, že se budou tisknout celkové dějiny českých škol, ale se to podnes neuskutečnilo. Ti kteří takovou práci měli podporovat, stali se brzdou těch projektů. Návrh, aby historická rada začala vydávat sborník historických práci ze životu zdejších Čechů, byl také zamítnut, pod záminkou že na to vystačí Přehled. Historická rada se tím stala fikovým listem. Bohužel, mnozí nevěděli význam těch slov, smáli se jim. Není tragedie v tom, že jsem já proto začal psát jinde v chorvatském jazyce, ale svým vztahem vedeni Svazu rozehnalo ti, kteří se chtěli věnovat badatelské činnosti. Výkon toho je, že se už delší dobu díváme na záda Slovákům v Chorvatsku v badatelské činnosti. Slova Josefa Zámostného se neuvažovala.
Možno také říci, že se poměrně málo psalo o oběti domovínské války z řad příslušníků české národnosti. A ten počet není malý, mezi 40-50 zahynulých. Dodnes se mohlo alespoň upřesnit uvedený údaj. I válka byla zařazená do programu práce historická rada a to dokonce byly naplánovány napsat dva projekty, jeden informační a druhý psaný na základě dokladů. Vedoucím redaktorem byl jmenován Jíři Bahník ze Záhřebu. Ale i zde to brzdilo. Když jsem jako předseda historické rady informoval na valné hromadě Svazu o potížích na které naráží v tom historická rada, reagoval podpředseda Svazu, poučil mě, že jestli jsem něco nevěděl o válce, měl jsem se zeptat jeho. To mě tehdy vyhodilo z váhy, dodnes toho lituji, že jsem se dal vyprovokovat. Za prvé, uvedený pán ani nevěděl o čem jsem mluvil a choval se jako zlý pejsek, kterého pustili z řetěze. Dnes více nezazlívám uvedenému pánu, třebas mohl vědět, že já o té válce vím hodně více než on, a pokud ne, tak se on měl ujat té práce. To se podnes nestalo. Spíše dnes zazlívám pánu který řídil valnou hromadu. Nevysvětlil ostatním co bylo pozadí toho konfliktu. Od té doby o domovinské válce se mlčí, odsun děti zastínil oběti války.
Chtěl bych odpovědět i na otázku jak si zamýšlím budoucí směr v práci Svazu. Osobně si myslím, že se směny ve vedení Svazu měli stát ještě před čtyři roky. Formované jsou i rady Svazu. Jde o omlazeném kádru. Já mu věřím a jejich práci se bude moci hodnotit teprve za čtyři roky. Nebude jim lehko, hodně je toho co by se mělo napravit. Mosty se snadněji bourají, než stavějí. Doufám, že vedení vyslechne i dobré rady starších, ale bych jim také poradil, aby nežádali radu od těch, kteří rady jiných nikdy nevyslechli.
Josef Zámostný už dlouho není mezi námi. K jeho nedožitých 95. výročí života já se připomínám slovy které nám ponechal než nás trvalé opustil. Snad si je někteří patrně přečtou a možná trochu zamyslí.

17.08.2017. u 20:31 • 0 KomentaraPrint#

petak, 11.08.2017.

Přátele, jedeme na hody!

V sobotu se konají Končenské hody, o které se z roku na rok jeví stále větši zájem. Dokonce je dojem, že ony letos zastínily mnohé jiné slavnosti. Pravda je, letos se dožínkové slavnosti nekonají, ale také je pravda, že by se dnes těžce dostala odpověď, kdy letos začaly a kdy ukončily žně. Dřívější práce kolem žních se také změnily, ani ta radost s ukončením žních není dnes možno vidět.
Hody se pod tím názvem dostaly z ČR, hlavně z jižní Moravy, kde si také každá osada volila den svých hod. Něco podobného u nás bylo posvícení. Bohužel i ono postupně opouští naše osady, kromě Končenic, kde se v polovinou října konají v plném světlu havlovské posvícení. Tím se stalo, že letos tato osada poznamená dvoje hody, první v srpnu a druhé v říjnu.
Hody jsou den hojnosti, manifestace kdy se chce poznamenat veselí z blahobytu. Především by to mělo být poděkování za hojné žně. V ČR nejsou všude hody stejné, ale všude pánuje píseň, mládež v kroji, hudba a tanec. Něco z toho si vybrali v Končenicích, ale do toho vložili i něco svého. Je to dobré a možno očekávat, že se obsah programu během času bude obohacovat, což bude malá náhrada za dožínky, které se konají každého druhého roku.


11.08.2017. u 10:51 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 06.08.2017.

Podsjetnik na grubišnopoljsku prošlost u povodu 145. obljetnice smrti Petra Preradovića (1872.) i 130. obljetnice dolaska Ivana Nepomuka Jemeršića (1887.) u Grubišno Polje

Iz prošlosti Grubišnog Polja

Moderna grubišnopoljska prošlost počela je nakon 1871. godine kada je bila ukinuta Vojna krajina i kada su grubišnopoljski prostori došli pod upravu civilnih vlasti. Sve što se zbivalo ranije do danas nije dovoljno istraženo, ali i ono što se zna govori o bogatoj povijesnoj prošlosti ovih prostora. Preradovićeva smrt i Jemeršićev dolazak spada već u ono moderno razdoblje u kojem su tadašnje generacije stvorile sve ono što su kasnije naslijedile generacije između dva svjetska rata, zatim naraštaji druge polovine 20. stoljeća koji su to nadogradili i predali generacijama koji od 1990. godine trasiraju novi put prema budućnosti. Ono što ima današnje Grubišno Polje nastajalo je postupno i stoga neće nikom škoditi ukoliko ponovi skraćenu prošlost svoga zavičaja.


Područje Grubišnog Polja nalazi se na blago uzvišenom prostoru, s ugodnom klimom i povoljnim hidrološkim uvjetima, što je bio dostatan razlog da su na njemu živjeli ljudi od prapovijesti, preko rimskog razdoblja, srednjeg i novog vijeka, sve do današnji dana. O toj bogatoj prošlosti, nažalost, često prekidanoj raznim ratovima, govore nam danas brojni materijalni ostaci, ali nešto manje oni pisani, pa je to glavni razlog da njegova cjelovita povijest do danas nije zapisana.
Prvi podaci o postojanju neke ovdašnje naseobine s nazivom Grubišno-Grubišinac (Grubyssinz, Grobossinz) nalaze se na više dokumenata iz 15. stoljeća kada je tu bilo značajno trgovište ovog imena. Stoga je moguće pretpostaviti da je to naselje postojalo već u 14. stoljeću, jer se raniji naziv javlja u 15. stoljeću. Misli se da je ime dobilo po Grubiši, vjerojatno po nekom članu iločkih knezova u čijem je vlasništvu jedno vrijeme bio navedeni prostor.
Vrhunac gospodarskog srednjevjekovnog razvoja područje Grubišnog Polja i njegove okolice bilo je krajem 15. stoljeća, iako je već tada započela ugroza Osmanlija (Turaka) koji su s područja Bosne povremeno upadali na hrvatska područja. O važnosti grubišnopoljskog područja svjedoči podatak da je u susjednim Zdencima 1478. godine održan hrvatski sabor. Osmanski napadi pojačani su u prvim desetljećima 16. stoljeća pa se velik broj stanovništva, uglavnom Hrvata, počeo povlačiti prema ugarskim i austrijskim prostorima.
Od 1527. godine hrvatsko je plemstvo za svoje vladare izabralo Habsburgovce koji su obećali da će braniti hrvatske zemlje. U tom cilju osnovana je i Vojna krajina, ali ona nije očuvala grubišnopoljska područja od Turaka pa su oni oko 1543. godine zauzeli dio tih područja, zatim nastavili osvajanje prema Virovitici (1552.) i stigli sve do Čazme. Osvojena područja Osmanlije su uključili u Pakrački sandžak, a nešto kasnije u Cernički. Nakon turskog poraza kod Siska (1593.) i rata koji je nakon toga izbio, Turci su bili potisnuti i s desne obale Ilove, koja je postala granična crta između hrvatskih prostora, koji su bili uključeni u Vojnu granicu i pod upravom austrijskih vlasti i lijeve obale rijeke Ilove, koju su kontrolirali turske vlasti preko svojih podanika (martolosa). Na prostoru s obje strane rijeke Ilove vodili su se neprestani sukobi, sve su ranije srednjevjekovne građevine uništene pa je pojas uz Ilovu u širini više od 10 km bio opustošen i često nazivan „ničija zemlja“.
Krajem 17. stoljeća u velikom turskom ratu oslobođen je cijeli prostor Slavonije. S Turcima se povukao i velik broj ranijih njihovih podanika pa je tada započela nova migracija stanovništva s ciljem da se popuni taj prostor, ali i prostor s desne strane rijeke Ilove. U prvom razdoblju to su brojčano bili najviše slavenizirani Vlasi i Srbi, uglavnom iz Like i Bosne. Time su se počeli osnivati brojna naselja pridošlog stanovništva uz put od Turčević Polja-Rastovca- Rašenice- Grubišnog Polja- Zdenaca. Sva su sela ušla u sastav Vojne krajine i njegovi su stanovnici dobili sva ona prava koja su ranije dobili krajišnici Vlaškim statutima(1630). Inače austrijske vlasti su najčešće krajišnike nazivali vlasima, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost.
Novovjeko Grubišno Polje počelo je nastajati na prijelazu 17. i 18. stoljeća kada se broj njegovih stanovnika postupno povećavao. Uz pravoslavno, postupno se nastanjuje i katoličko, hrvatsko stanovništvo. Godine 1786. carskom poveljom Josipom II Grubišno Polje dobilo dozvolu održavanja godišnjih sajmova što ga je uzdiglo iznad ostalih susjednih naselja. Bilo je to vrijeme kad je Grubišno Polje imalo već dvije crkve: Crkvu svetog Đorđa za pripadnike pravoslavne i Crkva svetog Josipa za katolike.
Gospodarstvo Grubišnog Polja, dok je bilo u Vojnoj granici, zaostajalo je u svom razvoju jer su graničari bili pretežno stočari pa su velike površine zemlje bile pokrivene šumama i šikarama koje je krčenjem trebalo pretvoriti u obradive površine. To se dogodilo tek ukidanjem Vojne granice (1871.) kada su davani poticaji bržem razvoju i napretku gospodarstva. Nastavljaju se doseljavanja novog stanovništva tako da se broj stanovnika Grubišnog Polja iz 1857. godine od 970 stanovnika povećao na 1873 stanovnika u 1900. godini.
Nakon ukidanja Vojne granice provode se brojne reforme nakon kojih su se u Grubišnom Polju osnivale brojne državne institucije, ono je postalo kotarsko mjesto u sastavu Bjelovarske županije (kasnije Bjelovarsko- križevačke). Pridošlo stanovništvo dalo je poticaj za razvoj kulturnog i zabavnog života. U mjestu je počelo s radom Dobrovoljno vatrogasno društvo (1877.), osnovana je Čitaonica (1881.) koja je kasnije preimenovana u Gradsku čitaonicu, a 1907. u Hrvatsku čitaonicu. U mjestu su se igrali igrokazi zahvaljujući diletanskom društvu, postojali su i pjevački zborovi. U gospodarstvu se osnivaju gospodarske udruge sa zadatkom da se unaprijede pojedine grane u ratarstvu i stočarstvu. U radu ovih udruga radili su svi stanovnici višenacionalnog Grubišnog Polja (Hrvati, Srbi, Češi, Mađari, Židovi, Nijemci…) Godine 1911. u Grubišnom Polju počeo je s radom i Hrvatski sokol, sportska udruga, unutar kojeg su postojale razne kulturne sekcije.



U razdoblju između dva svjetska rata zbog povremenih gospodarskih kriza dio Grubišnopoljaca svoju je životnu egzistenciju potražio u emigraciji u prekomorskim zemljama, ali on nije bitno utjecao na ukupan broj njegovih stanovnika. U istom razdoblju u Grubišnom Polju i dalje se njegovao kulturni i sportski život. U mjestu se počeo igrati nogomet, nastavio je rad Hrvatski sokol, Česi Grubišnog Polja osnovali su 1924. godine Čehoslovačku besedu, Srbi su imali također svoja kulturna društva koja su doprinijela obogaćivanju života grada. Od 1921. u gradu je počela s radom niža gimnazija. Problem u kulturnom životu pogoršao se nakon uvođenja šestosiječanjske diktature kada je državna politika trebala kulturu podrediti državnoj politici. Kao što su u to vrijeme bile zabranjene mnoge političke stranke, tako je zabranjen rad svim udrugama koje su u svom nazivu nosili hrvatsko ime. To je ubrzo osjetila Hrvatska čitaonica i Hrvatski sokol kojima je bio zabranjen daljnji rad pod tim imenom pa je u Grubišnom Polju radio samo Sokol Kraljevine Jugoslavije (Jugosokol). Ovakva državna politika podijelila je tada stanovništvo Grubišnog Polja na pristalice i protivnike takve politike, što je u godinama prije Drugog svjetskog rata narušilo međunacionalne odnose u gradu. Ipak kulturni život nije se ugasio ni u tim godinama zahvaljujući činjenici što su tada pojavio rad Katoličke akcije koja je imale svoje kulturne sekcije koje su radile uz župnu crkvu.
Velik doprinos kulturnom životu imali su mnogi pojedinci, od Petra Preradovića i Ivana Trnskog, do Ivana Nepomuka Jemeršića, Vjekoslava Klemena, Josipa Jankača, Ante Adžije, dr. Josipa Rasuhina, Rudolfa Rupeca, Vilka Ničea, Marijana Matijevića, Franje Frntića i desetine drugih.



Nažalost, prva polovina 20. stoljeća poznata su po dva svjetska rata u kojem su živote izgubili mnogi Grubišnopoljci. Za razliku od Prvog svjetskog rata o kojem ništa ne znamo o poginulim Grubišnopoljcima, za Drugi svjetski rat postoje već više izvora gdje se navode takve brojke. Vjerojatno bi takve brojke trebalo dopuniti sa nekim novim podacima, a zatim to sve objediniti u jednu knjigu u kojoj bi se za svakog poginulog navelo u kojoj je vojci poginuo, a ukoliko je bio civil, na koji je način svaki izgubio život. Nejasno je zašto se to nije učinilo u godinama nakon završetka rata kada je bilo još mnogo živih svjedoka za svaku žrtvu Drugog svjetskog rata.
U razdoblju od 1945. do 1990. Grubišno Polje je i dalje ostalo kotarsko ili općinsko središte. Grad je u tom razdoblju u velikom broju promijenio svoje stanovništvo. Razlozi ovih migracija trebalo bi znanstveno obraditi.
U gospodarstvu Grubišno Polje je zabilježilo napredak što je bilo vidljivo otvaranjem više proizvodnih pogona u kojem su se mogli zaposliti ne samo Grubišnopoljci nego i mnogi stanovnici susjednih sela. Grad se i prostorno proširio jer se i broj stanovnika od 2381 iz 1948. godine povećao 3501 u 1991. godini. U gradu je uz osnovnu školu radila i ekonomska škola, kao podružnica Srednje ekonomske škole u Daruvaru. Nakon njenog zatvaranja počeo je rad grubišnopoljske gimnazije.
U gradu se posebno velika pažnja posvećivala sportu: nogomet, kuglanje, odbojka, rukomet, košarka, tjelovježba, šah. Neke od ovih sekcija radile su u sastavu Društva tjelesnog odgoja „Partizan“.



O kulturnom radu u Grubišnom Polju od 1948. godine najviše je brinulo Narodno sveučilište „Petar Preradović“ u čijem je sastavu bila i Narodna knjižnica i čitaonica. U sklopu Sveučilišta su povremeno radile folklorna skupine, recitatori te dramske i glazbene sekcije. Ono je bilo ujedno organizator mnogih kulturnih manifestacija, od kojih su najpoznatiji recitatorski i literarni susreti.
Razdoblje Domovinskog rata i četvrt stoljeća Grubišnog Polja u samostalnoj Hrvatskoj ovdje je izostavljeno. Dok su ratna zbivanja negdje ipak bila zabilježena, ostaje obrada gospodarskih i kulturnih prilika na ovom prostoru jer će se tek tada moći usporediti današnje Grubišno Polje sa onim kakvo je ono bilo prije četvrt i više stoljeća. A Preradović i Jemeršić su mi poslužili samo kao izlika da se prisjetimo ne samo njih nego i svih onih koji su tu živjeli prije današnjih naraštaja.

06.08.2017. u 17:12 • 0 KomentaraPrint#

petak, 21.07.2017.

Knjiga o daruvarskom stručnom obrazovanju

Na svom FB profilu najavio sam da ću pisati prikaz rađanja knjige o daruvarskom stručnom obrazovanju. Put od ideje o pisanju neke knjige do njenog nastanka je veoma složen, često nepremostiv, pa se ponekad zastane na pola puta i rukopis ostaje neobjavljen. To se umalo dogodilo i prije trideset godina(1987.) kada se htjelo obilježiti 100 godina stručnog obrazovanja u Daruvaru i za tu priliku htjelo tiskati jednu prigodnu knjigu. Bio sam jedan od članova koji se uključio u taj projekt pa sam bio upućen i u tijek njenog nastajanja. Tada sam se ponovo potvrdila moja ranija spoznaja da niti jedna od triju daruvarskih srednjih škola nisu pisale svoje spomenice koje su uz ostalu arhivsku građu trebale biti glavni izvor za poznavanje prošlosti njihovih ustanove. Krivica za njihovo nepisanje je u ravnateljima koji bi ih trebali pisati, ili bi trebali zadužiti nekoga da preuzmu obavezu njihovog pisanja. Tada sam predložio ravnatelju da se započne njihovo pisanje za potrebe budućih naraštaja, ali moj prijedlog nije pao na plodno tlo pa sam počeo sam pisati takvu spomenicu, ali ne za školske, nego za svoje potrebe. Zahvaljujući toj školskoj nebrizi, ja već skoro trideset godina svaki dan bilježim brojna važna zbivanja u našoj sredini, napisao sam nekoliko tisuća stranica važnih podataka iz prošlosti grada, svojih životnih iskustava i time stvorio jedan izvor iz kojih mogu prezentirati mnoga događaje iz prošlosti široj javnosti. Iz Spomenice danas bez ikakvih promjena prepisujem zbivanja koje se odnose na poslove pisanja knjige koja je tiskana 1988. godine pod nazivom Razvoj stručnog obrazovanja u Daruvaru 1887-1987. Posvetio sam tome tada cijelo jedno poglavlje jer sam znao da će neke buduće naraštaje zanimati kako je nastala knjiga koja je prvi puta trebala objediniti spoznaje o prošlosti triju daruvarskih srednjih škola. Suzdržat ću se od svakog komentara onoga što sam napisao prije tri desetljeća, iako bih danas možda nešto izmijenio, ali zbog čuvanja izvornosti, držat ću se i izvornog zapisa.



Rad na izdavanju monografije o daruvarskom stručnom školstvu

„Ideja o izdavanju stogodišnjaka stručnog školstva javila se na početku 1987./1988. školske godine kada se raspravljalo o planu obilježavanja 100. godišnjice osnivanja šegrtske škole. U vezi toga formirane su brojne komisije: Komisija za izradu stogodišnjaka; komisija za značke; komisija za priznanja, povelja i nagrade; komisija za izložbu; komisija za akademiju; komisija za sportsko takmičenje; komisija za svečani ručak; komisija za bratimljenje i još neke. Kao što to često biva, neke od ovih komisija su ostale samo na papiru. U komisiji za izradu stogodišnjaka imenovani su: Petar Knezović, Ljubomir Miletić, Petar Lazić, Oldřich Podsednik, Josip Miota, Milan Škorić, Mirko Saher, Branka Nikšić, Miroslav Zailac, Vjenceslav Herout, Miroslav Kuzle i Vlasta Pilat.
8. siječnja 1988. godine sastao se odbor za proslavu 100. godišnjice stručnog obrazovanja gdje je razrađena koncepcija planiranog stogodišnjaka. Na ovom sastanku bili su prisutni Luka Bosanac, Milan Škorić, Josip Miota, Ljubomir Miletić, Miroslav Kuzle, Slavko Petr, Miroslav Zailac i Milena Kolundžić. Razlog ovom manjem broju prisutnih je u činjenici da su bili pozvani samo predsjednici pojedinih komisija.
Prvu planiranu koncepciju stogodišnjaka dao je Ljubomir Miletić. On je dao sljedeći prijedloga tema:

1. Socioekonomski i kulturnohistorijski prikaz stručnog školstva. Za prikupljanje materijala za ovu temu imenovani su Vid Koprek, Vjenceslav Herout, Miroslav Kuzle, Oldřich Podsednik, Josip Miota i Milan Škorić. Na ovom je sastanku određeno da Vjenceslav Herout i Mirko Saher posjete Arhiv u Bjelovaru i neke arhive u Zagrebu i da fotokopiraju sve što se odnosi na daruvarsko stručno školstvo.
2. Sociopedagoški i pedagoškodidaktični prikaz školstva. (Zadužuju se: Mirko Saher, Petar Lazić i Josip Miota)
3. Memoari (kratki podnesci ljudi koji su radili u školi, koji rade te podnesci učenika). Za ovaj dio zadužen je Ljubomir Miletić.
4. Društveno-politički rad (separati). Zadužuju se Miroslav Kuzle i Ljubomir Miletić
5. Uspjeh u nastavi i izvannastavnim aktivnostima te sportskim aktivnostima. Zadužuju se: Svetozar Orozović, Oldřich Podsednik, Miroslav Zailac, Slavko Petr, Milan Škorić i Petar Lazić.
6. Dislociranost školskog prostora. Zadužuju se Miroslav Zailac, Milan Škorić i Branka Nikšić.
7. Tabelarni prikaz osoblja u Centru. Zaduženi: Milan Škorić, Josip Miota, Oldřich Podsednik, Branka Nikšić. Miroslav Zailac, Vid Koprek, Vlasta Pilat.
8. Na pragu 21. stoljeća-naš odnos prema tehnici, kulturi, elektronici, metalu, ekonomiji itd. Zaduženi: Josip Miota, Milan Kljaić, Zdravko Konecky, Dalibor Pilat, Antun Haramija, Dragica Popović i Milan Lukić.
9. Današnji kadrovi u privredi i društvenim djelatnostima u regiji i republici-obrazovanje za druge općine. Zaduženi: Miroslav Kuzle, Ljubomir Miletić, Miroslav Zailac.
10. Odgojno-obrazovni rad i interesi mladih u školi danas. Zaduženi: Ljilja Dokmanac, Mile Novaković i Jela Kičić
11. Foto materijal, faksimili, grafički prikazi. Zaduženi: Luka Bosanac, Ivica Brletić, Zdravko Konecky.
Na istom se sastanku zaključilo „…da se pripremi materijal do 1. 2. 1988. godine da bi se vidjelo što bi od toga moglo ući u stogodišnjak“.



Ovakva se koncepcija učinila mnogima preopsežnom i stoga je utopija da bi se za predložene teme mogao, u tako kratkom vremenu, prikupiti materijal. Nedostatak prijedloga je isto u velikom broju tema, nekih nejasno definiranih i velik broj predloženih učesnika. Moje je uvjerenje da se kojim slučajem tvrdoglavo ostalo kod te koncepcije da od tog stogodišnjaka ne bi bilo ništa. Mnogi su vjerojatno bili uvjerenja da se u arhivima može pronaći sve o našem daruvarskom školstvu ne vodeći računa o tome da arhiv ne može imati one dokumente koje škole im nisu dale na čuvanje. Tako se prvo „otrežnjenje“ javilo kada je komisija za prikupljanje arhivskih podataka(Herout, Saher) posjetila Arhiv u Bjelovaru. S obzirom da su ljudi tog arhiva povremeno obilazili pojedine ustanove i nadgledali kako se čuva arhivska građa, predočeno je imenovanim „prikupljačima“ sljedeći podatak: kod ŠUP-a Daruvar nalazi se registar građe bivše stručne škole Daruvar i to:
- 20 svežnjeva spisa što iznosi 0,61 kubičnih metara a potiče za razdoblje 1915.- 1946.
- Glavni razredni imenici, godišnji izvještaji- 181 svezaka od 1915.- 1944. godine.
Uz ove podatke postoji i bilješka da je građa smještena na tavanu ŠUP-a na hrpi i da je mjesto suho i polumračno.
Nažalost nakon povratka u Daruvar saznalo se da su ti „papiri“ prije nekog vremena prodani u stari papir da bi se pomoglo nekim učenicima s teškoćama u razvoju za neku ekskurziju! Isti sastav komisije je tokom zimskih praznika bio u Školskom arhivu u Zagrebu i Arhivu Hrvatske. Nažalost, osim nekoliko godišnjaka za Trgovačku školu u Daruvaru, nisu pronađeni nikakvi drugi podaci o daruvarskim predratnim srednjim školama.
Na sljedećoj sjednici odbora za proslavu 100. godišnjice stručnog obrazovanja u Centru, održane 9. veljače 1988., Vjenceslav Herout je iznio rezultate dosadašnjeg prikupljanja i istakao skromnost rezultata cijele akcije. Odlučeno je da se telefonski kontaktira s Arhivom Slavonska Požega da bi se saznalo da li tamo ima nekih podataka o daruvarskim srednjim školama. Na sastanku je zaključeno da se preostala sačuvana arhivska građa smjesti u jednu učionicu Centra da bi se moglo započeti s radom. S obzirom da se uvidjelo da se u rad ranije predložene koncepcije još nitko nije uključio, prihvaćena je jedna nova koncepcija, znatno jednostavnija. U rad su uključeni svi oni za koje se znalo da će izvršiti povjerene zadatke, a izostavljeni su oni koji nisu bili zainteresirani ili koji su unaprijed postavljali neke financijske uvjete. S obzirom da je izdavanje stogodišnjaka planirano za 25. svibnja 1988. godine, odlučeno je da se rukopisi predaju do početka travnja 1988. godine. Nova je koncepcija bila:

1. Šegrtska škola(Vjenceslav Herout, Milan Škorić, Josip Miota)
2. Trgovačka i Ekonomska škola (Oldřich Podsednik i Vid Koprek)
3. Gimnazija (Branka Nikšić i Vlasta Pilat)
4. Školstvo u posljednjih deset godina (Milan Škorić, Josip Miota i Branka Nikšić)

Za grafički prikaz bio je zadužen Zdravko Konecky, za fotografije Ivica Brletić. Ova je koncepcija bila je znatno jednostavnija jer su njome bile preciznije podijeljeni poslovi i nije moglo doći do ponavljanja. Suradnja je bila potrebna samo u vremenskoj sferi, odnosno koji vremenski dio treba obraditi u prošlosti jedan, a koji drugi autor. Iako su se gore navedeni suradnici osipali(Oldřich Podsednik, Vlasta Pilat), ipak se uz neka manja promjene koncepcije ostala onakva kako je bila zamišljena. Ovim nije bila odbačena suradnja ostalih. Svi koji su htjeli da se uključe u rad, to im pravo nije bilo uskraćeno, o čem svjedoči činjenica da nije odbijen ničiji prilog i svi su oni uvršteni u drugi dio knjige pod nazivom Prilozi i sjećanja. Upravo je stoga šteta, što su mnogi ostali po strani.
8. travnja 1988. održan je sastanak redakcijskog odbora stogodišnjaka. Većina radova je već bila gotova. Za ostale je rok prolongiran do 15. travnja kada bi se predali svi radovi lektorima. Tada je odlučeno da se monografija štampa u nakladi od 1 500 primjeraka. Trebalo je kontaktirati sa štamparijom, a za to su zaduženi Miroslav Kuzle i Vjenceslav Herout.
18. travnja 1988. održan je novi sastanak redakcije. Prisutni su informirani o kontaktima sa štamparijom. Cijena štampanja se nije mogla odrediti jer se nije znala količina svih radova, iako se pretpostavljalo da bi monografija mogla imati oko 100 stranica. Tada je Miroslav Zailac imenovan za glavnog urednika, a za lektore Ljubomir Miletić, Dobrila Bačić i Vera Lukač. Ovdje je bilo također izvjesnih poteškoća. Neki lektori su zahtijevali da se im kaže kako će biti honorirani za taj posao. S obzirom da do tada nijedan član redakcije nije sa svoje strane postavljao pitanje honoriranje svojih radova, nije se moglo ni lektorima ništa obećavati. Ipak nakon manjih uvjeravanja, ranije troje navedenih kolega su se prihvatili posla. Tek tada je mogao Miroslav Zailac dio lektoriranih i prepisanih tekstova odnijeti u štampariju i ugovoriti cijenu tiskanja (300 milijuna starih dinara). Pošto još nisu bili sakupljeni svi grafikoni i fotografije, bili smo uvijek u nekom zaostatku. S jedne strane još se uvijek planiralo da monografija izađe 25. maja, a s druge strane htjeli smo zadržati za nas prihvatljivu dogovorenu cijenu štampanja jer se moglo dogoditi da zbog našeg kašnjenja štamparija, zbog inflacije, zatraži reviziju usmeno dogovorene cijene štampanja.
Daljnje kontakte između štamparije i i autora održavao je Vjenceslav Herout. Svima je laknulo kada se saznalo da nova zgrada Centra neće biti otvorena 25. svibnja, kako je ranije bilo planirano, jer je time prolongirano i vrijeme izdavanje monografije. Naime, već ranije je bilo dogovoreno da se promocija knjige i otvaranje zgrade Centra obavi istog dana.
Suradnja sa štamparijom je bila korektna, zahvaljujući tehničkom uredniku Ladislavu Sekerešu. Teže je bilo održavati kontakte između mene (Vjenceslav Herout) i autora jer su se povremeno javljali nejasnoće u tekstovima. Naročito je taj posao bio otežan u vrijeme ljetnih praznika. Da bi se uštedjelo na vremenu, korekturu glavnih radova su izvršili sami članovi redakcije, ujedno i glavni autori, a ostale radove uglavnom Vjenceslav Herout. Obavljene su dvije korekture, dosta se izgubilo vremena na tim poslovima.
Konačno u rujnu 1988. godine svi su radovi dovršeni pa je zatim u listopadu 1988. godine i štamparija obavila i svoj dio posla. Promocija knjige izvršena je prilikom otvaranje zgrade Centra 19. 11. 1988. godine.
Što reći na kraju? Bilo je teško i naporno. Raditi jedan takav posao bez dovoljno pisanih izvora nije jednostavno. Ipak, kao što sam naglasio prilikom promocije „…svojim radovima htjeli smo se prisjetiti na stotine predavača srednjih škola koji su u proteklih sto godina radili na ovim školama, koji su odgojili na desetine tisuća mladih ljudi, koji su tokom čitavog ovog razdoblja radili u teškim radnim uvjetima, ponekad bili i beskućnici, ali koji su se ipak trudili da učenicima daju što solidnije stručno i opće znanje. Ako smo u tome djelomično uspjeli, naš rad nije bio uzaludan…“



Iako je promocija obavljena 19. studenog, prodaja monografije je započela tek krajem prosinca 1988. godine. Sigurno je velika šteta, što se nije iskoristilo ono raspoloženje koje je vladalo u danima otvaranje zgrade Centra i započela njena prodaja među učenicima i građanstvom upravo u tim danima. Time bi se sigurno nadoknadili troškovi štampanja (četiri milijuna plus 250 tisuća tehničkom uredniku) i čak bi se postigla i neznatna zarada(prodaja po 5000 po primjerku).
Tokom svog rada nitko od glavnih nosilaca izdane monografije nije iznosio neke svoje financijske zahtjeve za svoj rad, iako naši pravilnici predviđaju nadoknade za slične poslove i koji se vrednuju na bazi utrošenog vremena.
Svakako, da bi se potpuno nadoknadilo cijelo utrošeno vrijeme iziskivalo bi dosta visoku sumu i stoga su sami autori predložili jednu skromniju varijantu. Uzeti su neki parametri vrednovanja radova u tjedniku Jednota i na toj bazi su Josip Miota i Vjenceslav Herout iznijeli prijedlog nadoknade Savjetu Centra kojeg je on 6. siječnja 1989. prihvatio.
Stoga i nadoknadu treba shvatiti kao jedan vid nagrade za zalaganje, a ne za utrošeno vrijeme. Stoga se Josip Miota, i pored ovih parametara, odrekao jednog svog dijela u korist Vjencelava Herouta koji je obavljao glavninu poslova na relaciji autori-štamparija.
Svotu od 1 079 750 dinara (što iznosi 350 dem ili nešto više od 100 nastavnih sati) podijelili su lektori Ljubomir Miletić, Dobrila Bačić i Vera Lukač; autori Vjenceslav Herout, Milan Škorić, Vid Koprek, Branka Nikšić, Josip Miota, Ivan Cegledi, Miroslav Kuzle, Slavko Petr, Jela Kičić te Zdravko Konecky (grafikoni), Ivica Brletić (fotografije) i Zdravko Pintarić (prepisivač tekstova).
a). episivač tekstova).

Ovaj sadržaj teksta pisan prije tri desetljeća neću komentirati. Podsjetit ću samo da se Spomenice upravo pišu da bi se zabilježili u njima i obični svakodnevni događaji. Ništa od ranije napisanog ne bi znali danas da se nisam latio jednog posla koji ima jedini cilj da brojne događaje iz prošlosti sačuva od zaborava. Ni ovdje nema naknade za uložen trud, zadovoljit ću se zahvalom nekih budućih naraštaja.



21.07.2017. u 12:00 • 0 KomentaraPrint#

petak, 07.07.2017.

Uz 100. obljetnicu rođenja učitelja Karla Petra


Nije mi poznato da li je nekom učitelju na širem daruvarskom području podignut neki spomenik pa ispada da ga nitko od njih nije zaslužio, njima je namijenjena drugačija nagrada - zaborav. To što su mnogi cijeli život posvetili obrazovanju mladih naraštaja i bili nositelji kulturnog života u svojim sredinama, vjerojatno se smatra nečim normalnim, kao obaveza za koju su bili plaćeni. Iako je među njima bilo i brojnih stradalnika u ratnim sukobima vođenim u prošlosti, mnogih odvedenih u logore u kojima su često bez suđenja izgubili živote, ipak su ostali nepoznati. Time su pod tepihom ostale stotine prosvjetara koji su, od prvog daruvarskog pučkoškolskog učitelja Josipa Blage do današnjih dana, odgajali mlade naraštaje i time pridonijeli tome što su mnogi od njih kasnije postali učitelji, profesori, inžinjeri, liječnici, znanstvenici…Svakako, nisu zaboravljeni samo učitelji koji su radili u osnovnoškolskom obrazovanju, nego i na daruvarskim srednjim školama, iako je ta brojka nepoznatih ovdje osjetno manja.
Danas bih se prisjetio Karla Petra, učitelja, jer sam slučajno naišao na podatak da se rodio prije 100 godina. Rođen je iste godine kao moj otac, bio je običan čovjek, uostalom takvi su u većini bili i mnogi drugi učitelji.
Rodio se 1917. godine u Hercegovcu u poznatoj obitelji Petr koja je do današnjih dana ostavila dubok trag u tom mjestu, iako je većina njenih članova nakon Drugog svjetskog rata reemigrirala u Čehoslovačku.
U Hercegovcu su prije Drugog svjetskog rata razlikovali mlinarske i kovačke članove obitelji Petr. Iako se radi o dvojici braće, ipak je svaka obitelj u gospodarstvu bila zasebna proizvodna jedinica. Karlo Petr spadao je u kovačku obitelj, bio je najmlađi, sedmo dijete ove obitelji. Nakon završene osnovne škole u Hercegovcu i Daruvaru, nastavio je školovanje za učiteljsko zvanje, najprije u Pakracu, a dovršio ga u Zagrebu.
Nakon što je stekao učiteljsko zvanje 1939. godine, dobio je prvo radno učiteljsko mjesto u Borovu, gdje je predavao u Batovoj školi učenicima čeških roditelja koji su radili u tom poznatom obućarskom pogonu.
Njegova je nesreća bila u tome što je u najboljim godinama njegova života izbio Drugi svjetski rat. Nakon što se zbog ratnih okolnosti ugasila njegova škola u Borovu, bio je premješten u selo Ruškovac na garešničkom području. Za njega je to bilo dobro rješenje jer je bio bliže svojoj obitelji u Hercegovcu. Ljudi su ga brzo zavoljeli, iako mu ratne prilike nisu dozvolile da razvije pun kulturni život u novoj sredini. Njegovo učiteljsko zvanje nije mu pomoglo da izbjegne regrutaciju za vojne potrebe. Ljudi njegovih godina bili su poželjni u ratu pa se našao najprije u domobranskoj službi. Njegova školska sprema mu je pripomogla da radi u intendantskoj službi. U drugoj polovici 1944. godine već se mogao nazrijeti ishod rata. Mnogi su domobrani prelazili u partizanske postrojbe pa se i Karlo Petr našao u Čehoslovačkoj brigady Jan Žižka z Trocnova.
U kolovozu 1944. godine borci ove brigade boravili su u Brestovcu. Karlo se smjestio u rodbinskoj obitelji gostioničara Čuchnila, bio sretan što je dobio dijete u braku s Blaženkom Klimpl iz Donjeg Daruvara. Tada se, u malo čudnim okolnostima, dogodio nesretan slučaj u kojem je Karlo Petr izgubio život. Silazeći stepenicama s tavana Čuchnilove obiteljske kuće, nehotice je zapeo za okidač automata i tom prilikom izgubio život.
Dogodilo se to nedaleko moje rodne kuće. Ja sam tada imao godinu dana pa se ne sjećam tog događaja. Zanimljivo je da ga se dobro sjeća moj stariji brat koji je tada imao četiri godine. Po prirodi bio je radoznao, glumio je „junaka“ i skupljao patrone koje su ostale nakon borbi ili isprobavanja naoružanja. Tako se našao i među brojnim radoznalcima koji su hrlili prema obitelji Čuchnil da vide što se to tamo dogodilo. Ovaj je puta navedeni „heroj“ zbog zatečenog prizora izgubio volju za daljnje ratovanje. Prvi puta je vidio mrtvog vojnika pa je psihičke probleme zbog viđenog prizora nosio godinama.
Zbog nemogućnosti da Karlo Petr bude pokopan u rodnom selu u Hercegovcu, bio je najprije pokopan u Brestovcu. Tek nakon završetka rata njegovi ostaci su uz sve vojne počasti preneseni (na slici) na groblje u Hercegovac.
Učitelj Karlo Petr izgubio je život u 27. godini života. Njegova supruga Blaženka Petr Klimpl je nakon rata reemigrirala u Čehoslovačku. Tamo je kasnije zasnovala novu obitelj, ali je nastavila obilaziti grob svog prvog supruga.

Sudbinu Karla Petra sigurno dijeli na stotine drugih učitelja, one su različite, ali s istim ishodom. Svima njima je namijenjen zaborav.

07.07.2017. u 21:38 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 05.07.2017.

Prva daruvarska pučka škola


Na nagradno pitanje o tome gdje je bila prva daruvarska pučka škola, koje sam postavio prije više od tri tjedna, do danas nitko nije točno odgovorio. Za potrebe prve daruvarske pučke škole kupljena je 1856. godine obiteljska zgrada Dmitra Mandrovića koja se nalazila na mjestu današnje Jelačićeve ulice na broju 15, uz današnju Kolačekovu pekaru, koja se nalazi na broju 17. Sve ranije škole nisu imale status pučkih škola, bile su to uglavnom privatne ili vjerske škole. Nisu bila obavezne, niti pod nadzorom državnih vlasti. Točno je da se jedna takva škola spominje još koncem 18. stoljeća.
Stoga kupnju školske zgrade, u kojoj je predavao obučeni učitelj koji je radio po zadanom planu i programu, treba smatrati početkom pučkog školovanja u Daruvaru. U pristiglim odgovorima fejsbukovci su lokaciju prve škole smještali najviše u današnju ulicu Matije Gupca, zgradu nasuprot katoličke crkve u kojoj se danas nalazi glazbena škola. No, ona je građena 1886. godine i zaista je prva zgrada građena po svim propisima za izvođenje nastave. Bilo je i takvih odgovora gdje se navodi 1866. godina kada je sagrađena također još jedna školska zgrada, ali za obuku djevojaka, pod nadzorom Družbe sestara milosrdnica Vinka Paulskog.
Ne želim nikoga prozivati zbog nepoznavanja prošlosti daruvarskog školstva jer se o tome do sada nije dovoljno pisalo. No, vidljivo je da Daruvarčani i oni koji slijede daruvarsku prošlost ne prate daruvarsku izdavačku djelatnost. Lanjske je godine izašao Zbornik Janković 1, prvi daruvarski zbornik u kojem se na 342 stranice obrađuju razne teme iz daruvarske prošlosti ili teme koje imaju u svom sadržaju i neka pitanja važna za razumijevanje prošlosti. Zbornik se može smatrati i međunarodnim jer su u njemu objavljeni radovi znanstvenika iz Mađarske, Češke i Hrvatske. Iako je promocija bila u Daruvaru, a cijena Zbornika zaista promotivna, čini se da su ga mnogi Daruvarčani previdjeli. U njemu je i rad posvećen pučkom školstvu u Daruvaru u kojem se mogao naći odgovor na postavljeno pitanje.
Nadam se da će biti više sreće kod rješavanja nekog drugog pitanja.

05.07.2017. u 10:17 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.06.2017.

Uz 85. obljetnicu osnivanja Češke besede u Malim Zdencima

Mali Zdenci danas proživljavaju sličnu sudbinu kao i mnoga druga sela na grubišnopoljskom području. Osim smanjenja broja njegovih stanovnika, zamro je i nekadašnji bogati kulturni i zabavni život kojeg se sjećaju još samo tamošnji njegovi starije žitelji pa bi zato trebalo mlađe naraštaje prisjetiti na neka kulturna zbivanja iz prošlog stoljeća. U ovom prikazu težište je stavljeno na rad nekadašnje Češke besede koja je prednjačila u svom radu i koja je kasnije još sa nekim seoskim udrugama (DVD, Savez omladine, ženske udruge…) doprinijela jednom sadržajnom životu sela na koja su ostala samo nostalgična sjećanja.
Organizirani kulturni život u Malim Zdencima počeo je tek između dva svjetska rata. Doduše, bilo je pojedinaca iz ovog sela koji su se već ranije uključili u rad nekih udruga u susjednim selima. Neki su svirali u velikozdenačkom puhačkom sastavu, dok su neki bili aktivni i u radu Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Grubišnom Polju, osnovanog još koncem 19 stoljeća.


Stanovnici Malih Zdenaca i Orlovca bili su u sastavu općine i kotara Grubišno Polje, dok su Velikozdenčani bili u sastavu kotara Garešnica. To je razlog da su Malozdenčani bili više vezani za Grubišno Polje kamo su sve do 1910. godine polazili i njihovi učenici nižu pučku školu. Bilo je nekoliko Malozdenčana koji su svirali u grubišnopoljskom puhačkom sastavu. Upravo su ovi glazbenici 1925. godine, pod vodstvom Vaclava Nykla, odlučili osnovati puhački orkestar i u svome selu.

Tri godine kasnije (1928.) u Malim je Zdencima osnovano i Dobrovoljno vatrogasno društvo (DVD). Ovi prvi iskoraci u organiziranom društveno-glazbenom radu dalo je ideju u daruvarskoj Čehoslovačkoj besedi da se i u Malim Zdencima pokuša osnovati Češka beseda. Ta su razmišljanja podržali i neki Velikozdenčani, prije svega August Mžik, Antun Zamostny i Bogumil Hanuška, koji su povremeno preko članova DVD Mali Zdenci radili na ostvarenju te zamisli.

Najveći problem u ostvarenju ove zamisli bio je u pronalaženju neke pogodne ličnost u selu koja bi se posvetila ostvarenje te ideje. Stjecajem okolnosti 1927. godine postao je Antun Machaček, Velikozdenčanin, malozdenački zet. On je već u Velikim Zdencima imao prilike vidjeti prednost organiziranog kulturnog rada pa je htio u novu sredinu prenijeti stečena iskustva.
Ipak, put do ostvarenja ove želje bio je duži nego su mnogi očekivali. Drugi najveći problem bio je nedostatak prostora u kojem bi udruga radila. Ideja se ostvarila tek 23. listopada 1932. godine kada je u prostoru gostionice Rudolfa Krejčija u Orlovcu bila održana osnivačka skupštine Češke besede Malih Zdenaca i Orlovca. Za predsjednika je bio izabran Antun Machaček, za tajnika Karlo Horyna stariji, za blagajnika Alois Kedršt, dok je Ivan Nykl izabran za knjižničara i Karlo Paděra za petog člana upravnog odbora. U nadzornom odboru bili su izabrani Alois Rytina, Alois Slunečko, Frantíšek Pařizek i Gustav Bernat. Za voditelja dramske skupine bio je izabran Karlo Horyna.
U malozdenačkoj Besedy od samog početka težište rada bilo je stavljeno na dramski rad i čitanje knjiga. Iste godine (1932.) došla je u Male Zdence raditi učiteljica Slava Žuković Macha, koja se uključila u njen rad pa je jedno vrijeme obavljala i tajnički položaj.

Problem prostora i dalje je bio problem pa su se igrokazi i zabavni programi održavali u Krejčevoj gostionici u Orlovcu ili Hrešićevoj gostionici na raskrižju Velikih i Malih Zdenaca.
U vodstvu Besede bili su uglavnom stariji članovi, dok je mladima bio prepušten rad u dramskoj sekciji. S takvim odnosom mladi nisu bili zadovoljni, oni su htjeli proširiti sadržaj kulturnog rada, pogotovu nakon što je 1935. godine u Daruvaru osnovano Udruženje seoske mladeži koje je okupljalo udruge mladih u seoskim sredinama pod nazivom Besidke seoske mladeži. Mladi Malih Zdenaca i Orlovca su 1938. godine također osnovali takvu udrugu. U njenom su radu prednjačili Josip i Ivan Nykl, Alois Kmoch i Vladimír Novotny. U organizaciji Besidke počele su se organizirati majske svečanosti, vrtne zabave(majalusi), katarinske i nikolinske zabave. Organizirali su se i večernja predavanja o seoskom gospodarenju, o zdravstvenim i kulturnim temama, te sadržajima iz svakidašnjeg života. Počela je raditi i folklorna grupa s kojom su nastupali na žetvenim svečanostima. U vrijeme tragičnih političkih zbivanja oko Čehoslovačke i njene okupacije, organizirali su materijalnu i novčanu pomoć za obranu Čehoslovačke, a kasnije pomoć za izbjeglice iz Čehoslovačke.

Nakon izbijanja rata 1941. godine bila je prekinuta kulturna djelatnost u selu. Tijekom rata stradao je sav raniji inventar udruge, neki njeni članovi poginuli su u ratu, rane rata su se dugo zacjeljivale.
Poslije rata ponovo je najprije s radom započeo glazbeni sastav. Vaclav Nykl je 1946. godinu okupio skupinu tadašnjih malozdenačkih mladića i osnovao novu puhačku glazbu. Ona je uz neznatnim promjenama u sastavu bila aktivna do kraja 70-tih godina prošlog stoljeća, jedno vrijeme bila uvažavana kao jedna od najboljih puhačkih sastava na daruvarsko-grubišnopoljskom prostoru. Iako su nastupali kao zasebna udruga, ipak su njegovi članovi bili i nositelji u radu Češke besede koja se nakon rata više godina oporavljala od posljedice rata pa je svoju djelatnost najprije započela mladež. Ona se 1947. godine ponovo okupila u Udruzi seoske mladeži(Besidka) pod jednim novim vodstvom na čelu sa predsjednikom Karlom Slunečkom. Beseda je tada još životarila, njeni predsjednici su se izmjenjivali, ali nije bilo većih pomaka u njenom radu. Ovakvo stanje je potrajalo sve do 1952. godine kada je na prijedlog mjesnog učitelja Vladimira Němeca došlo do udruženja Besidke i Besede u jedinstvenu udrugu pod nazivom Čehoslovačka beseda Malih Zdenaca. Za predsjednika je bio izabran Alojz Kmoch.

Veliki iskorak u poboljšanju uvjeta kulturnog rada u Malim Zdencima bilo je puštanje u uporabu prostora Vatrogasnog doma u kojem je krajem 1951. bio odigran prvi igrokaz i zatim je on postao dostupan svim udrugama u selu.
Od 1954. godine Čehoslovačku je besedu vodio Karlo Slunečko. Veliku je aktivnost bilježila folklorna, a posebno dramska sekcija koja je ponekad uvježbala i dva igrokaza godišnje i s njima nastupala pred svojom publikom i u susjednim selima, te primala u uzvratne posjete druge dramske sekcija. U režiserskom radu prednjačio je Josip Nikl koji je imao jaku podršku u učiteljici Anastaziji Jasek Fenrich, a nakon njenog odlaska u učitelju Stjepanu Žagaru.Tada je dramska skupina imala jedan solidan glumački kadar koji je na kotarskoj smotri igrokaza u Grubišnom Polju 1957. godine osvojili prvo mjesto i novčanu nagradu od 6000 dinara. Nagrada je djelomično utrošena na ekskurziju članova Besede na relaciji prema Sloveniji i moru, što je bilo ujedno priznanje i nagrada za kulturni rad.
Bilo je to ujedno i vrijeme kada se još dosta čitalo. Godine 1957. Beseda je posjedovala 222 knjige i tijekom te godine 32 čitatelja je pročitalo 188 knjiga. Vrhunac kulturnog rada mnogi smatraju organiziranje žetvenih svečanosti 1960. godine u Malim Zdencina. Dvije godine kasnije, 1962. godine, svečano je bilo obilježena i 30. godišnjica rada udruge.

Omladina Malih Zdenaca se od 60-tih godina sve više uključivala u rad Saveza omladine koji je počeo tada nastupati kao samostalna organizacija s težištem rada na zabavno-sportskom radu. Treba imati u vidu da je od 60-tih godina prošlog stoljeća počeo odlazak velikog broja mladog naraštaja u gradove jer svi nisu mogli nakon završetka srednje škole naći radno mjesto u „Zdenki“ ili nekoj ustanovi na svom području. Taj je proces bio vidljiv u svim seoskim sredinama grubišnopoljskog područja, negdje je on bio brži, dok negdje postupan, ali s istim ishodom.

Do 1967. godine su se redovito održavale godišnje skupštine Besede, ali se broj uvježbanih igrokaza počeo smanjivati. Mnogi su to tumačili pojavom televizije čiji su programi bili privlačniji nego uvježbane amaterske kazališne igre. Iako tu ima istine, treba priznati da su u malozdenačkoj Besedi zanemarili neke druge oblike rada koji su bili privlačni mladom naraštaju. Mladež se tada opravdano osjećala zakinutom jer se nisu slijedili neki novi trendovi rada drugih Beseda. Bilo je to vrijeme kada su se počele osnivati brojni mladi puhači sastavi koji su potakli organiziranje i vokalno- glazbenih programa i pjevačkih smotri. Po tom se pitanju u Malim Zdencima se nije ništa učinilo jer se postojeći puhački orkestar nije popunjavao domaćim mladim glazbenim kadrom, pa se zbog starosti postojeći glazbeni sastav počeo osipati . Vodstvo Besede nije poduzimalo ništa da zaustavi taj proces, osipalo se i članstvo Besede, a kasnije se raspao i puhački orkestar. Dogodio se jedan apsurd da u selu, u kojem je u nekim razdobljima, uz puhači orkestar, sviralo i nekoliko manjih plesnih glazbenih sastava, ostao bez vlastite glazbe.


Osjetan pad u radu Besede bio je i u Čehoslovačkoj besedi u Velikim Zdencima, ali je ovdje ipak u sličnom ozračju bila osnovana mlada puhača glazba, a zahvaljujući njoj i učiteljici Zlati Skener Janaček nije došlo do zastoja ni u radu folklorne skupine. Aktivnost malozdenačke Besede je bio u stalnom padu pa je ona 80-tih godina samo povremeno radila. Posljednja njena evidentirana godišnja skupština bila je 1985. godine. Tih godina bi se o njoj još manje čulo da učiteljica Zlata Skender nije za žetvene svečanosti uključila u svoju folklornu skupinu i plesače iz Malih Zdenaca. Stoga je kasnije udruživanje dviju Beseda, 2000. godine, bilo jedino dobro rješenje. Bio je to uspjeh za oba sela o čemu govore kasniji uspjesi zajedničke Češke besede Veliki i Mali Zdenci.
Iako današnja Beseda nastupa pod zajedničkim imenom, ne treba zaboraviti ni na rad onih ranijih Beseda, kako one u Velikim Zdencima, koja je starija(1924.) i njene mlađe sestre u Malim Zdencima (1932), jer njeni potomci danas rade na zajedničkom zadatku s ciljem očuvanja svoje nacionalne baštine.


Njih bi se Malozdenčani trebali prisjetiti



U povodu 85. obljetnice Československe besede u Malim Zdencima trebalo bi se prisjetiti nekoliko njenih članova koji su se istakli u kulturnom radu sela, a koji ove godine navršavaju okrugle godišnjice rođenja ili smrti, ili oni koji završavaju brojkom 5. Odabrao sam njih četvero, mislim da su to zaslužili, ali ima još takvih. Oni su izostavljeni jer se ne uklapaju u navedeni kriterij. Među odabranima su dvojica glazbenika, obojica kapelnici u svoje vrijeme, zatim jedan kulturni djelatnik i najdugovječniji predsjednik Čehoslovačke besede, dok je četvrta pjesnikinja i autorica jednog romana koja je svojim pisanje ostavila dubok trag na rodno selo Male Zdence.



VÁCLAV NYKL (1898. – 1977.) – 40. obljetnica smrti

Václav Nykl je već u djetinjstvu pokazao interes za glazbu i stoga nije bilo čudo da su ga vidjeli na svim mjestima na kojima je svirala glazba. Ljubav prema glazbi mu je usadio njegov otac koji nije bio glazbenik, ali je volio glazbu.
Nekoliko godina nakon Prvog svjetskog rata počeo je svirati u puhačem orkestriu u Grubišnom Polju. U njoj je sviralo još nekolicina Malozdenčana, jer u Grubišnom Polju nije bilo dovoljno interesenata za puhačku glazbu.
Kada je 1925. godine došlo do trzavica među glazbenicima u Grubišnom Polju, malozdenački su glazbenici odlučili osnovati svoj puhači orkestar. Priključilo se im još četvorica glazbenika iz Grubišnog Polja pa su Mali Zdenci dobili prvi svoj glazbeni sastav u kojem je Vaclav Nykl bio kapelnik. Pošto nije bio školovan glazbenik, neprestano se glazbeno usavršavao: tražio je savjete od velikozdenačkog kapelnika Fryde, zatim kapelnika iz Grubišnog Polja Losa i Veselog. Kasnije, kada je u sklopu puhačkog orkestra nastao i mješoviti gudački orkestar, veliku ispomoć mu je pružao daruvarski kapelnik Vaclav Řiha.
Václav Nykl nije bio samo glazbenik nego se, uz ratarske poslove, nakon osnivanja Češke besede 1932. godine uključio u njen rad. Njegovo ime spominje se i u radu dramske sekcije, a duže vrijeme obavljao je i funkciju knjižničara. On je poticao članove Besede na čitanje knjiga pa nije čudo da je jednom iznio podatak da je jedne godine bilo pročitano 630 knjiga.
Nakon Drugog svjetskog rata, kada je imao 47 godina, počeo je uvježbavati jedan novi mladi puhači orkestar pa je već 1946. godine u Malim Zdencima svirao je potpuno nov glazbeni sastav.
Kada su krajem 50-tih godina manji glazbeni sastavi potisnuli puhaču glazbu sa plesnih zabava, Vaclav Nykl, rasterećen mnogih ranijih obaveza, svoje je kapelničko iskustvo prenosio na puhače glazbene sastave u Velikim Zdencima, Končanici i Otkopima. Svoje kapelničko mjesto u Malim Zdencima prepustio je jednom od svojih učenika Slavku Zapotockom. Tada je počeo uvježbavati i jedan puhači sastav u Grubišnom Polju koji takvog sastava više nije imao. Time je vjerojatno htio zaokružiti svoj glazbeni put upravo tamo, gdje ga je nekad započet.
Posljednji put ga šira javnost mogla vidjeti u Vatrogasnom domu u Malim Zdencima 1976. godine u povodu obilježavanja 50. obljetnice osnivanje prvog puhačkog sastava u Malim Zdencima. Tada je u programu bio samo gost, ali je bio ponosan na program kojeg su za javnost predveli njegovi bivši učenici, članovi puhačkog sastava u Malim Zdencima. Umro je godinu dana kasnije, 24. studenog 1977. godine. Na posljednji počinak su ga ispratile dva puhačka sastava, onaj iz Malih Zdenaca kojeg je osnovao, i Velikih Zdenaca, kojemu je povremeno ispomagao.


MARIJA POKORNY rođ. PAŘÍZEK (1908.- 1982.) – 35 godina smrti


Marija Pařizek rodila se 8. veljače 1908. u Malim Zdencima u seoskoj obitelji Josipa Pařizeka i Marije, rođene Hejtmanek. Od djetinjstva je morala pomagati roditeljima u poljskim poslovima, pogotovo u vrijeme Prvog svjetskog rata iz kojeg se njen otac vratio tek 1921. godine. Udala se 1927. godine za seljana Josipa Pokornog s kojim je imala dva sina, Karla i Josipa. Živjeli su u blizini malozdenačke škole u Malim Zdencima na kojoj je od 1932.-1945. radila učiteljica i pjesnikinja Slava Žuković Macha. Oni su međusobno surađivale pa je pod njenim utjecajem Marija već u zrelim godinama počela pisati svoje prve stihove. U tome je imala podršku i daruvarskog profesora Frante Buriana koji je pozivao da svoje stihove šalje u dječji časopis Dječji kutić(Dětský koutek).
Marie Pokorná Pařízková je u svojim zrelim godinama proživjela u Malim Zdencima razdoblje kada se tamo počeo buditi kulturni život, pogotovu nakon što je bila 1932. godine osnovana Češka beseda. Ipak pri koncu rata u kratkom razdoblju izgubila je brata koji je poginuo na bojištu i svog mlađeg sina Josipa koji je poginuo nesretnim slučajem u 13. godini života. Ti su je događaji duboko potresli, ali nije klonula duhom.
Nakon rata Marija Pařízek Pokorna bila je već prepoznata spisateljica među pripadnicima češke nacionalne manjine. Zajedno sa Jarkom Ditrichom, nekadašnjim urednikom tjednika Jugoslavski Čechoslovaci, počeli su pripremati češki kalendar. Ipak u tome nisu uspjeli jer su u Čehoslovačkom savezu nakon političkih promjena 1945. godine zapuhali neki novi vjetrovi, pa su prijeratni istaknuti kadrovi, poput Ditricha, pali u nemilost. Marija Pokorny Pařizek je 1949. reemigrirala u Čehoslovačku i time se pridružili velikom broju Čeha koji su tamo potražili nove sredine gdje su započele novi život.
I nakon odlaska u Československa Marija je nastavila pisati. Pisala je pjesme i pripovijetke u Dječji kutić, Češki narodni kalendar i Studnicu. Napisala je i roman Iseljenici( Vystěhovalci), koji je prvi roman, koji je napisao netko od ovdje rođenih Čeha. Iako je živjela u Brnu, podlogu za svoje pisanje crpila je i dalje s područja oko rijeke Ilove.
Roman Iseljenici mnogi smatraju ujedno jednom vrstom kronike jer je opisala život u Malim Zdencima od doseljenja Čeha do reemigracije. Umrla je u Brnu 23. veljače 1982. godine u 74. godini života. Njen sin Karlo dosta je radio na okupljanju Čeha koji su reemigrirali u Čehoslovačku. U Brnu su osnovali udrugu Ilova koja je izdavala i novine istog imena, Ilova. U njima je objavljivao i priloge svoje majke. I on je već danas pokojnik, njegovim odlaskom ugasila se i udruga Ilova.



MIROSLAV KALINSKY (1938.- 1992.) – 25 godina od njegove smrti

Miroslav Kalinský se rodio 1938. godine u seljačkoj obitelji. Svoje djetinjstvo i mladost proveo je kod svoga djeda Ivana Nykla u Malim Zdencima, dok su njegovi roditelji živjeli u Velikim Zdencima. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u Malim Zdencima, a više razrede u Grubišnom Polju.
Miroslav je već u osnovnoj školi pokazao interes za glazbu pa ga je njegov učitelj Vladimír Němec poslao kapelniku Vaclavu Nyklu da provjeri njegove glazbene sposobnosti. Miroslavu je tada bilo 10 godina, a kapelnik je prosudio da nema pjevačkih sposobnosti, ali da ima dobar sluh za glazbu pa mu je preporučio da svira violinu, da mnogo vježba, ukoliko želi biti glazbenik. Nakon toga obitelj mu je kupila violinu i knjigu o pouci sviranja i tako je počela njegova glazbena karijera. Kada mu je bilo 12 godina, 1950. godine, bio je pozvan u malozdenački gudači orkestar koji je bio oformljen u sklopu puhačkog orkestra. Od tada je on nastupao u njihovom sastavu. Već tada je njegovo sviranje privlačilo pažnje poklonika glazbe pa su ga neki nazivali „mali Paganini“.
U vrijeme kada su se u Malim Zdencima počeli javljati i manje mješovite glazbene grupe, Miroslav Kalinski je počeo svirati u sastavu koji je vodio Karlo Horyna, isto jedan nadaren glazbenik i vrstan svirač na violini. Dio glazbene naobrazbe stekao je nakon 1955. godine kada je upoznao učitelja i glazbenika Milana Jurinu koji je jedno vrijeme živio u Velikim Zdencima. Od 1960. godine počeo je svirati na krilnici i u malozdenačkom puhačem sastavu koju je tada vodio Slavko Zapotocky. Nešto kasnije Miroslav je osnovao i svoj vokalno instrumentalni sastav Sentimentalni.
Od 1968. godine preuzeo je vodstvo i u malozdenačkom puhačkom orkestru. U tom razdoblju bavio se i komponiranjem pa je skladao i melodije na riječi operete U okovima ljubavi koju je uvježbala dramska skupina u Ivanovom Selu.
Miroslav Kalinsky bio je aktivan i u radu Češke besede u Malim Zdencima i član njegovog upravnog odbora. Surađivao je i s voditeljima glazbe s daruvarskog područja Milivojem Častekom i Jaroslavom Klubičkom kod priprema festivala dječjih pjesama u Končanici, zatim sa pjevačkim zborom Josef Knytla iz Daruvara, povremeno je ispomagao u glazbenoj pratnji za folklornu skupinu Holubička iz Daruvara. Nakon 1979. godine jedno je vrijeme uvježbavao jedan mladi glazbeni sastav puhače glazbe u Ivanovom Selu, vodio je u Zdenki u Velikim Zdencima 1983. godine jedno vrijeme pjevački zbor. Nastupao je i na smotrama puhačkih glazbi i bio član glazbenog savjeta pri Čehoslovačkom savezu.
Smrt Miroslava Kalinskog također je vezana za glazbu. Poginuo je u prometnoj nesreći 26. ožujka 1992. godine kada se vraćao s dvojicom glazbenika s jednog pogreba. Tom su prilikom poginuli i Ivan Švajhard iz Daruvara i Mato Kolar iz Pavlovca. Njegova smrt uzrokovala je nestanak i puhače glazbe u Malim Zdencima. Pokazalo se da su propuštene prilike iz prethodnik desetljeća bile kobne za glazbeni život u ovom selu jer je ono ostalo bez mladih glazbenika, a nove, nakon smrti Miroslava Kalinskog, nije imao tko više uvježbavati.

Karlo Slunečko (1927. - 1997.) – 90 godina od rođenja i 20 godina smrti

Karlo Slunečko rodio se u Orlovcu 1927. godine u seljačkoj obitelji. Otac mu je bio vatrogasac i član Češke besede u Malim Zdencima prije Drugog svjetskog rata. Time Karlo od svog djetinjstva mogao pratiti društvena zbivanja u selu. Četiri razreda osnovne škole završio je u Malim Zdencima gdje je na njega imali jak utjecaj učiteljski bračni par Žuković.
U kulturni život u Malim Zdencima Karlo se uključio nakon rata. U početku je bio član mlade puhačke glazbe osnovane 1946. godine, ali ju je nakon nekog vremena napustio. Nakon toga se aktivirao u radu Udruge seoskog podmlatka(Besidke) i jedno vrijeme bio njen predsjednik. Nakon objedinjavanje ove udruge sa Češkom besedom 1952. godine u jedinstvenu organizaciju, uključio se u njen rad. Od 1954. godine bio je predsjednik Čehoslovačke besede i tada je skoro deset sljedeći godina ona bilježila najbolje uspjehe u svom radu. Karlo je bio dobar organizator pa su u sklopu Besede radile folklorna i dramska skupina koje su za svoj rad dobivali brojna priznanja. Najveći uspjeh smatra se organizacija samostalnih žetvenih svečanosti u Malim Zdencima 1960. godine. Kasnije zdenačke žetvene svečanosti bile su u organizaciji obiju zdenačkih Beseda.
U svom radu Karlo Slunečko je zastupao ne samo Besedu nego i selo u drugim djelatnostima vezanih za Male Zdence i Orlovac. Bio je i član u raznim tijelima Čehoslovačkog saveza. U svom radu ustrajao je sve dok je postojala Beseda. Mnogi mu zamjeraju što u kasnijem razdoblju nije prepustio vodstvo nekim od mlađih članova koji bi modernizirali oblike rada i time spriječili njen silazak sa kulturne scene. Umro je 1997. godine pa nije doživio udruživanju dviju zdenačkih Beseda u zajedničku Besedu Velikih i Malih Zdenaca.













19.06.2017. u 09:01 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 14.06.2017.

LATKOVIĆ RADOVAN (13. IV. 1917.- 2004.)

U Daruvaru se prije 100 godina rodio jedan poznati novinar i publicist. S obzirom da je njegov život prožet i političkim radom, teško ga je predstaviti javnosti bez čitanja svega onoga što je ostalo u njegovoj pisanoj ostavštini. Ipak se može reći da je u njegovom životu mogu razlikovati tri različita razdoblja koja su bila prepuna mnogih podataka o njegovom radu. Prvo je razdoblje trajalo do početka Drugog svjetskog rata, drugo ono vezano za ratna zbivanja(1941.-1945.) i treće ono nakon 1945. godine.

Božidar Latković, Ljeposlav Perinić, Milan Rakovac (Vjekoslav Paver), Radovan Latković, Žarko Domljan, Milan Blažeković, Ivo Rojnica.

Zbog nemogućnosti da se valorizira njegov cjelovit rad, u ovom prikazu su samo osnovni enciklopedijski podaci o njemu.
I ovom prilikom ukazujem na jedan propust Daruvarčana. Dr. Latković se u zadnjim godinama života jednim pismom javio na jednu daruvarsku adresu. Nisam vidio to pismo, čuo sam za njega, ali je sigurno da nije došlo u najbolje ruke. Ja sam tada savjetovao da mu se napiše odgovor, da se pokuša od njega doznati da li je sačuvao neke dokumente ili uspomene vezane za Daruvar. Sumnjam, da je takvo pismo bilo odaslano pa sve nade, da bi se nešto doznalo o Daruvaru ovim putom, otišlo u grob zajedno s pokojnikom.

Radovan Latković rodio se 13. travnja 1917. godine u Daruvaru. Bio je sin odvjetnika dr. Matije Latkovića i majke Jelke, rođene Seitz. Prve četiri razreda osnovne škole i četiri razreda niže gimnazije završio je u Daruvaru. Daljnje gimnazijsko školovanje nastavio je u Zagrebu. Bio je suosnivač Srednjoškolskog pododbora Matice hrvatske i prvi njen predsjednik. Već kao srednjoškolac djelovao je u katoličkom i nacionalističkom pokretu hrvatske mladeži. Maturirao je 1936. godine Jedno vrijeme, 1938./1939. godine, studirao je u Parizu. Zatim(1939) se vraća ponovo u Zagreb i postao predsjednik Sveučilišnog pododbora Matice hrvatske u Zagrebu. Bio je i predsjednik Kluba slušača prava na Sveučilištu u Zagrebu.
Zbog svojeg političkog rada s jednim dijelom svojih istomišljenika bio je 1940. uhićen i bez sudske odluke zatočen u lepoglavskoj kaznionici.
Nakon proglašenja NDH imenovan je ravnateljem Krugovalne postaje Zagreb, a u siječnji 1942. postavljen za upravitelja tek osnovanog zavoda za krugovalnu službu. U tom je svojstvu sudjelovao na više skupova ove službe, kao npr. na konferenciji Union Internationale de Radiodifusion – Geneve, održanoj u lipnju 1944. godine u Lausannei uz sudjelovanje predstavnika 11 europskih država.
Domovinu je napustio 5. svibnja 1945. godine, kod Lavamunda se bijegom spasio od izručenja jugoslavenskim vlastima te nakon nekoliko mjeseci boravka u Austriji na poziv K. Draganovića odlazi u Rim. U Rimu je 1947. doktorirao na vatikanskom sveučilištu s tezom iz ustavnog prava. Iste je godine odselio u Argentinu gdje se bavio poduzetništvom. Godine 1954. osnovao je poduzeće za montiranje uredskih prostorija koje je vodio do umirovljenja 1982. godine. Bio je djelotvoran u hrvatskoj dijaspori: 1956 pridružuje se osnivačima Hrvatsko- argentinskog kulturnog kluba u kojem je izabran za predsjednika (1969/71. ); 1960. godine bio je suosnivač Hrvatsko-latinoameričkog kulturnog instituta i biran za njegovog predsjednika ( 1965. i 1984. ). Bio je ujedno član uredničkog odbora časopisa Studia Croatica, a od 1984. i njegov glavni urednik. Kao član Hrvatskog narodnog vijeća (HNV) od 1974. izabran je za sabornika V. sabora (1984.), te za predsjednika iduća tri sabora HNV-a. Surađivao je u brojnim publikacijama u domovini i dijaspori, posebno u Hrvatskoj reviji.
Dr. Radovan Latković umro je u Buenos Airesu 2004. godine, ali u nekim zapisima navode se i druge godine njegove smrti (2002. i 2003.).

14.06.2017. u 10:40 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 23.05.2017.

Dr. Mirko Grahovac (1859. - 1937.) - nepoznat današnjim Daruvarčanima

(u povodu 80. godišnjice njegove smrti)

Slava pojedinaca nije dugoga vijeka. Mogla bi se usporediti s vatrom koja gori dok se potiče, u suprotnom ona se gasi. To se događa i slavnim ličnostima koji brzo padaju u zaborav, ukoliko se o njima prestane govoriti i pisati, a sami se, za života, nisu dovoljno potrudili da iza sebe ostave pisane tragove. Da svi takvi ne padnu u potpun zaborav zaslužni su povijesni istraživači koji kopajući po raznim arhivima „ iskapaju“pojedine ličnosti koje se nekad nešto značile, ali danas njihova imena prosječnim našem građaninu ništa ne znače.
Najbolji brisač slave pojedinih ličnost bila je uvijek službena politika, ukoliko je neka takva ličnost nije bila po ukusu nekim kasnijim političarima. Danas se često za takve situacije koristi termin „staviti pod tepih“. Iza tog bezazlenog naziva krije se nakana da se o nekom događaju ili pojedincu ne želi govoriti, niti pozitivno niti negativno, jednostavno se o tome šuti. U današnje vrijeme najveći otkrivači stvari „ pod tepihom“ su novinari.
U slučaju Mirka Grahovca teško je naći odgovor zašto ga Daruvarčani i nakon 80 godina od njegove smrti drže „pod tepihom“. Točno je, nije rođen Daruvarčanin, ali je većinu radnog vijeka proveo u Daruvaru. Puno je bilo toga zbog čega je nekad bio slavljen u Daruvaru, ali njegov politički rad prelio se i na tadašnju državnu politiku u kojoj je također učinio mnogo toga zbog čega bi se ga trebalo barem prisjetiti.
Grahovac jer bio političar, pravaš, ali ne frankovac, već član Hrvatske stranke prava. Bio je veliki hrvatski rodoljub, u isto vrijeme njegova Hrvatska stranka prava bila je 1906. godine u Hrvatsko- srpskoj koaliciji pa nije imao neprijatelja ni među srpskim strankama u Hrvatskoj
Mirko Grahovac rodio se u Bakovčici kraj Koprivnice 19. listopada 1858. godine (jedan izvor navodi 1859. godinu njegovog rođenja). U Zagrebu je završio gimnaziju 1878. godine i nastavio studij prava kojeg je završio 1883. godine. U vrijeme studija bio je predsjednik akademskog društva, a do promicanja za doktora znanosti bio je koncipijent (odvjetnički pripravnik) kod M. Mrazovića u Zagrebu i M. Rojca u Bjelovaru. Godine 1894. postao je član Odvjetničke komore i uskoro zatim javni bilježnik u Daruvaru gdje je otvorio i odvjetničku pisarnicu. Odvjetništvom se prestao baviti krajem 20-tih godina, a javnim bilježništvom 1934.
U politički život ušao je kao kandidat hrvatsko- srpske koalicije, tj. koalirane Hrvatske stranke prava. Bio je izabran zastupnikom od 1906. – 1908. godine za područje daruvarskog kraja u Hrvatski sabor. Jedno je vrijeme bio potpredsjednik Sabora i član Odjela za unutrašnje poslove. Kao vrstan poznavalac prava bio je izabran za poslanika Zastupničke kuće zajedničkog hrvatsko – ugarskog sabora u Budimpešti. Ovdje je sudjelovao u raspravama o Željezničkoj pragmatici. Ostao je zabilježen njegov govor u kojem se suprotstavio nekim mađarskim krugovima koji su htjeli ozakoniti u Hrvatskoj nezakonitu uporabu mađarskog jezika na željeznici. Njegov govor doveo je do sloma polite novog kursa u onom dijelu u kojem se mislilo da hrvatska-srpska koalicija može s mađarskom oporbom zajednički nastupati protiv bečke politike.
Zastupnik u saboru i Zastupničkoj kući bio je i 1909 - 1910. Imao je zasluge da je spriječio da prevrat u Daruvaru 1918. godine nije završio sukobom Narodne garde i srpske vojske.
U Spomenici župne crkve u Daruvaru je zapisano da je Mirko Grahovac „… umro 5. kolovoza 1937. u svojoj kući u Daruvaru na uglu Radićeve i Kumičićeve ulice u 78. godini. Rođen je 19. 10. 1859 u Bakovčici kraj Koprivnice. Došao je u Daruvar kao odvjetnik i javni bilježnik 90-tih godina prošlog stoljeća i postao vođa opozicije u Daruvaru i 3. 5. 1906. pobijedio u Daruvaru na programu HSP – Koalicija. U hrvatskom saboru obnašao je funkciju potpredsjednika. Bio je biran i 27. 2. 1908. godine, a kasnije se nije kandidirao. Bio je oženjen Anom, rođenom Grgić iz Kostajnice, koja je umrla 27. lipnja 1937. godine od srčane kapi u 76. godini. Kao dobar katolik lijepo se pripravio na put u vječnost primivši sakrament za umiruće. Pokopan je u Mirogoju u Zagrebu 7. 8. 1937.“

Dr. Mirko Grahovac bio je u Daruvaru posebno cijenjen u prvom desetljeću 20. stoljeća. Godine 1905. godine njegovo ime nalazimo i u Općinskom zastupstvu trgovišta Daruvar u kojem je s ostalim njegovim članovima vodio politiku grada. Bila je to godina kada su u Daruvaru raspravljalo o gradnji kanalizacije, rješavalo pitanje električne rasvjete i vršilo „asfaltiranje“ nekih ulica. On je tada zastupao mišljenje da se svi ti poslovi trebaju obavljati usporedno i zato je bio u građevnom odboru zajedno sa pl. Antunom Tüköryjem i dr. Završćanom. Također je od općinskog zastupstva preuzeo obavezu da zajedno s Antunom Borošem istraže mogućnost da se općini trgovišta Daruvar ustupi zemljište i zgrada na kojoj je tada bio kraljevski kotarski sud.
Sredinom 1906. godine bili su održani izbori na lokalnoj i državnoj razini. Na njima je dr. Mirko Grahovac postao narodni zastupnik u Saboru. U zapisniku sa sjednice općinskog zastupstva trgovišta Daruvar napisano je da je to s „ velikim ushićenjem pozdravljeno od strane općinstva trgovišta Daruvar“ i da će Grahovac biti jedan od predsjednika sabora Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Pošto je Grahovac i nakon izbora želio i dalje živjeti u Daruvaru, općinsko je zastupstvo predložilo da se prilikom njegovog povratka iz Zagreba svečano dočeka. Za tu priliku napravljene su prigodne pozivnice, a građani su trebali ukrasiti kuće zastavama. Bili su pozvani i vatrogasci koji su trebali sudjelovati u tom dočeku.
Dr. Grahovac je i kao narodni zastupnik vodio brigu o Daruvaru. Tijekom 1906. godine uključio se u pregovore s Daruvarskom dioničkom pivnicom kako bi grad dobio i vanjsko električno osvjetljenje. Nakon velikih napora pregovori su uspješno završili krajem 1906. godine i grad je od početka 1907. godine osvjetljavalo 106 električnih žarulja. Dio zasluga za ovo pripada i dr. Mirku Grahovcu.
Iz govora Mirka Grahovca 1907. godine u zajedničkom saboru u Budimpešti moguće je zaključiti da je dobro poznavao prilike u Hrvatskoj nakon hrvatsko- ugarske nagodbe iz 1868. godine i da je argumentirano, sa puno takta govorio o tadašnjim političkim prilikama u ugarskom dijelu tadašnje dvojne Monarhije. Uvjerljivo je dokazivao da se nagodbom iz 1868. godine Hrvatima dalo pravo da u službenoj uporabi na području Banske Hrvatske i Slavonije bude hrvatski jezik. Ta se odluka htjela poništiti Željezničkom pragmatikom u čijoj jednoj točki stoji da svaki zaposlenik na željeznici mora biti ugarski građanin i mora poznavati mađarski jezik. Tim se htjelo poništiti onaj dio nagodbe iz 1868. godine u kojem se takva mogućnost nije spominjala. Pokazalo se da su Mađari na „mala vrata“, preko željeznice, ponovo željeli uvesti mađarski jezik i u druga područja gospodarskog života Hrvatske.
U svom govoru Grahovac je bio umjeren, razložan i uvjerljiv jer je neprestano isticao da brani samo ravnopravne odnose između dva naroda. Upravo stoga u tom zajedničkom saboru govorio je hrvatskim jezikom, iako je znao i mađarski jezik, ali tim činom je htio ukazati što je to ravnopravnost jer mu nije smetalo kada su mađarski zastupnici govorili mađarskim jezikom.
Grahovčev govor mogao bi se analizirati po njegovom sadržajnoj strani i po nekim porukama. Sadržajna strana sadrži sve podatke o Nagodbi, oni su poznate današnjim povjesničarima, ali su zanimljivije neke njegove poruke koje je on uklopio u svoj govor.
On je ukazao da se Željezničkom pragmatikom žele uskratiti Hrvatima pravo na svoj jezik koji je „za svaki narod temeljno pravo koji svaki narod, koji se uzda u svoju snagu, braniti mora.“ S tim pravom želio je Grahovac upoznati "javno mnijenje Ugarske… i javno mnijenje ne samo u Europi, nego i javno mnijenje čitalačkog svijeta koji živi na kori zemaljskoj neka se osvjedoči da Hrvati imaju pravo kad tvrde da je ovom zakonskom osnovom povrijeđen temeljni državni zakon da se dira u prava Hrvatske, u prava koji Hrvati ne mogu, ne smiju i neće nikad dopustiti, da se pogaze, mimoiđu, omalovažavaju“.
U dijelu govora, u kojem je ukazivao na neravnopravnost Hrvata prema Mađarima, Grahovac je rekao: „Hrvatska kraljevina nije toga zaslužila ako uvažimo historiju po kojoj su Hrvati bili obrana od najvećeg neprijatelja koji je navalio na Europu. Hrvati su mnogo podnijeli u svom životu pak će i ubuduće znati mnogo podnijeti. Sjetimo se samo onih vremena kad je Hrvat uz diljku pušku, uz britki handžar i uz tele na leđima (tako su graničari nazivali telećak- vojnički ranac) vazda nosio glavu na pazar, kada je slao iz svojih zadruga toliki broj vojnika koji su morali ostaviti svoju dječicu, svoju obitelj, kućanske poslove, svoje žene, koje su obrađivale polja…, da budu na braniku za kralja i dom. Velim sve je to Hrvat podnio pa iz toga se baš vidi kako je hrvatska svijest jaka kad je toliko mogla podnijeti u najtežim časovima svoga života. Ovako jaka narodna svijest održat će se i dalje, vjerujući u pravdu Božju, svaku borbu i neće se dati skršiti. Ako Hrvat bude morao trpjeti apsolutizam, ako bude morao trpjeti pritisak, što u ustavnoj državi držim da ne može trajati do vijeka. A Hrvat vičan podnašati razne tegobe, uzda se u svoju svijest i Boga da će to jednom prestati, a njemu sinuti sunce slobode!“
U završnom dijelu govora dr. Grahovac je tražio da se povuče Željeznička pragmatika i da se poštuje ono što je dogovoreno hrvatsko- ugarskom nagodbom 1868. godine. Svoj je govor završio riječima: „Hrvati će snašati sve, uzdajući se u Boga i u svoju svijest, te će nastojati svim ustavnim sredstvima priskrbiti i izvojštiti poštivanje zajedničkih zakona, Nagodbe …jer Hrvati hoće da u toj državnoj zajednici postignu svoja politička prava, svoju narodnu egzistenciju, koja vodi do toga da nama Hrvatima bude bolje nego do sada. Do vas je, visoka kućo, da prihvatite ovaj prijedlog, a ako nećete, Hrvati će znati odatle povući konzekvencije.“
Ovaj govor Grahovac je održao prije 110 godina, a prošlo je i 80 godina od njegove smrti. Stoga je ovo prigoda da se s njegovim imenom i djelom upoznaju prije svega Daruvarčani jer je on to zaslužio. Nije mi poznato da li je zaboravljen i u svom rodnom kraju, ali je za nadati se to nije dogodilo.
Lokalni izbori su iza nas. U prethodnim danima naslušali smo se brojnih obećanja. Ovaj prilog je samo jedan od prvih testova da vidimo kako će se naši političari, bili oni iz pozicije ili opozicije, odnositi prema materijalnoj, a posebno duhovnoj baštini. Naša zavičajna baština ne bi trebala imati stranačku pripadnost, svi bi trebali njegovati kulturno naslijeđe, prikupljati ga i proširivati, a ne da se i dalje gura pod tepih.


23.05.2017. u 08:36 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 09.05.2017.

Vzpomínka na Růženu Ivankovićovou Zahálkovou (1922-2004)

( K 95. nedožitému výročí jejiho života)




Kdyby…

Kdyby lidé byli lepší
Na světě by bylo lepši žít.
Ani lidi, ani svět
nemůžeme obrátit.
Tak to bylo, tak je to dnes,
bude to tak zítra
i za sto let.

Jsou to verše Růženky Ivankovićové Zahálkové. Kdyby dnes byla na životě měla by 95 lét. Patřila do generaci mých rodičů, což znamená že mohla být mou matkou. Po té stránce jsme se tedy neznali. Neznali jsme se ani po stránce, že se ona narodila ve Velkých Zdencich, kde prožila i své mládí a já svoje mládí trávil v Malém Zdenci. Bohužel, nebylo to stejnou dobu. Když jsem žil v Malém Zdenci, ona už žila v Daruvaru. Seznámili jsme se teprve, když ona byla na sklonku života a to pro mne náhodou. Stejně tak jako co bylo pro ni náhoda její první láska, kterou zažila ve své práci ve velikozdenecké Besídky venkovského dorostu. O tom se prozradila ve svých verších:

Náhodou

Seznámili jsme se jednoho
dávného jara.
Docela náhodou.
Zamilovali se a měli se rádi.
To už nebylo náhodou.
Bránili nám v lásce.
Proč? Snad nám nerozuměli?
Nechápali nás? Snad náhodou?
Uražen odešel, aniž se rozloučil,
neřekl ani- Na shledanou!
Když jsme se po dlouhých létech
potkali náhodou,
oči nám zaslzeli, ne zcela náhodou.

Naše náhodná známost stala se hodně později. Stalo se to když jsem také už žil v Daruvaru, kdy mi ona zaslala dopis, třebas že jsme se osobně neznali. Totiž já jsem o ni věděl jenom z Jednoty, věděl jsem že píše básně, že její učitelkou byla Sláva Máchová, jejím spolužákem, a snad i příbuzným, také Josef Zámostný. Já básně ale nepsal a tak mně po té stránce nemohla znát, ale jsem psal o Zdencích, jak těch Velikých, tak i těch Malých. To byla jistě jedna z příčin, že mi zaslala dopis na který jsem zaslal odpověď a tak začalo naše dopisování. Domnívám se, že druhá příčina proč mi psala byla, že ještě stále hluboce prožívala smrt svého staršího syna Vilka, který byl o dva roky starší než já a kterého jsem znal z doby kdy jsme navštěvovali daruvarský gymnázium. Myslím si, že jsem ji měl být jakousi náhradou za Vilka a podklad za takou domněnku mám v jednom jejím dopisu kde mi napsala: „Milý můj Václave! Promiňte na toto oslovení. Tak by Vás oslovila Vaše milá mati. Dovolila jsem si to aby se mi ulehčilo. Tak bych řekla mému milému Vilkovi…“
Po delším poštovním dopisovaní ujednali jsme se že se sejdeme. Tak se i stalo. Byl jsem u ni dvakrát a stále jsme měli o čem vyprávět. Nejvíce jsme se zabývali rozmluvou o zdeneckém kraji a jeho minulosti, o kulturním životě a osudech jednotlivých Zdenáků. Také jsme se nemohli vyhnout, abychom si nepromluvili o Vilkovi, ale jsem se snažil vyprávění usměrnit o něčem lepším. V dopisech ona mi napsala české ˝modlitby˝, které ji naučila ještě její babička. Spíše to byly náboženské verše a snad jednou je také uveřejním. Zajímalo ji o čem píšu a o čem plánuji psát. Tehdy jsem chystal rukopis o prof. Josefu Matuškovi a tak mi také zaslala své vzpomínky na dobu, kdy ještě v její mládí rodina Matuškova dojížděla povozem svým příbuzným do Velkých Zdenců. Psala mi v době kdy si už také stěžovala, že ji zrak vydává a při psaní prsty už neposlouchají.
Za verše Růženy Zahálkové Ivankovićové možno říci, že jsou psané „ze života za život“. V nich jsou vložené její city a názory, každou svou báseň ona hluboce prožila, psala je pro svou duši, jsou jednoduché, takové jakož byl i její život.
Básně pani Růženky jsou roztroušené, hlavně v Jednotě a Českém lidovém kalendáři. Ona měla i svůj sešit do kterého sepisovala své verše. Není mi známo, zdali se on zachoval. Bylo by škoda kdyby tak nebylo.
Pani Růženka nepsala jen verše, občas poznamenala i své vzpomínky, hlavně na své rodné Veliké Zdence. Její líčeni své osady jistě by se nemohla vyrovnat ani jedna kresba nejlepších malířů. Nevím jak by malíři vylíčili tento popis: „…Vzpomínám na vesnici mého dětství a mládí. Zvlášť na nedělní odpoledne. Sedávalo se před domky, na příkopech, povídalo se, žertovalo.Tu i tam padl i nějaký ten klep, ale to také patřilo k vesnickém životu. Cesta prašná, ale nikomu to nevadilo, neohrnovali jsme na to nos. A bosé nohy si hověly v teplém prachu drobným jako mouka…“
Třebas že Růženka nejvíce psala v českém jazyce zaslala mi i jednu báseň v chorvatském jazyce. Prý ji napsala roku 1979, kdy byla na pohřbu na Mirogoji své sestřenici.

Mirogoj

Tužna povorka kreće jednom od
tisuća staza Mirogoja.
Tužna posmrtna koračnica
biva sve tužnija.
Tisuće staza, tisuće ljudskih sudbina
tu crna zemlja zauvijek pokriva.
Prolaznici u crnini tiho prolaze
tužnim perivojem.
Tiho, što tiše da ne probude
usnule duše.
Tu liječnici, svećenici, pjesnici
i mnogi drugi leže.
Gledamo humke, davne i svježe,
tu ih sve jedna smrt veže
dok oni i dalje odvojeno
svi na svojim mjestima leže.

Psát o Růženě Ivankovićové Zahálkové mohlo by se hodně, jakož i o dalších dvou vesnických ženách, které ještě před druhou světovou válkou lákali svým psaním tehdejší čtenáře. První je lipovecká rodačka Slávka Žukovićová Máchová(1905-1994), jedna z prvních českých učitelek rozených v Chorvatsku a druhá malozdenecká rodačka Marie Pokorná Pařízková(1908-1982), která reemigrovala do ČSR a tam zemřela před 35 lét. Všechny patřily vesnickým rodinám, byly básnířky, mezi sebou se znali, byly dobré matky a zažili podobné životní osudy. Dvě z nich předčasně pochovaly své syny a jedna sledovala jak ji ve válce hoří její škola, s ni také její celý majetek a její napsané verše. Možno říci, že jsou to tři naše vesnické heroiny starší generace v krajanském kulturním životě. Bohužel, zdá se mi, že se na ně dnes trochu opomnělo. Byl bych rád, kdyby se mi to opravdu jen zdálo
Všech třech se připomínám ke Dnu matek. Ony si to zasloužily. A kytičkou vzpomínek na ně uzavírám básní Růženky Ivankovićové Záhalkové.

Až jednou…

Až jednou
přijdu ke konci života,
pohřběte se mnou všechno:
mé prožité dětství, mé mládí,
mou lásku neopětovanou,
má utrpení a tu malou
hrstku štěstí.




09.05.2017. u 23:24 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< kolovoz, 2017  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Brojač

Pretraživač

Loading

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se