Priče iz prošlosti

ponedjeljak, 22.08.2016.

POZNATI-NEPOZNATI-ZABORAVLJENI

Slava pojedinaca nije dugog vijeka. Ona traje dok se o njima govori ili piše. Moglo bi se to usporediti s vatrom koja gori dok se potiče, u suprotnom - ona se gasi. To se događa i slavnim ličnostima koje brzo padaju u zaborav, ukoliko se o njima prestane govoriti ili pisati. Da takvi ne bi nakon izvjesnog vremena pali u potpuni zaborav, „krivi“ su povijesni istraživači koji kopajući po raznim arhivima „iskopaju“ neke ličnosti koje su nešto značile u javnom životu, ali koje danas našem prosječnom čovjeku ništa ne znače. Najbolji „brisač“ slave pojedinih ličnosti bila je politika, ukoliko je neka takva ličnost „skrenula“ s puta službene politike. Njihova su imena jednostavno nestala iz dnevnih novina, njihove slike su brisane na arhivskim fotografijama, oni su bili izbačeni iz školskih udžbenika.
Danas se za takve postupke u politici uvriježio termin „staviti pod tepih“. Iza tog bezazlenog naziva krije se sličan naum jer se njime o nekom događaju ili pojedincu ne želi govoriti, niti pozitivno niti negativno, jednostavno se želi da to ostane prešućeno. To je jedna strana istine, ali ponekad je dovoljan samo jedan potez, jedna sekunda ili centimetar da se netko od nepoznatog pretvori u ne samo u poznatog, nego u Zvijezdu kojoj se danas divi cijeli sportski svijet. Budimo iskreni, za mnoge naše građane Sara Kolak je bila još prije nekoliko dana manje poznata, ali je bio dovoljan samo jedan njen vrhunski hitac kopljem da sruši sve barijere između manje poznatih i da uđe u povijest velikana i zlatnim slovima bude upisana u krug najslavnijih hrvatskih sportaša. Svaka čast, naša NOVA ZVIJEZDO! To čudo koje si ti učinila, da budemo i malo skromni, napravila je još davno Đurđica Bjedov u plivanju, ali to je bilo još u prošlom stoljeću!
Ovo je samo moje razmišljanje, mislim da mi na njemu ne bi zamjerila ni nova zvijezda SARA KOLAK. Time ne želim umanjiti i našu drugu atletsku divu SANDRU PERKOVIĆ, ali njen uzlet među ZVIJEZDE bio je drugačiji, uz sličnosti bilo je i razlika. Teško da će SARA doseći SANDRINE uspjehe, ali će ostati zabilježeno da je na Olimpijskim igrama 2016. nedovoljno poznata bacačica koplja SARA KOLAK, skoro amaterka, pobijedila najbolje profesionalke svijeta. U svakom slučaju, SARA i SANDRA su naše stvarne atletske HEROINE!

U našem Daruvaru i njegovoj bližoj okolici nemamo takve zvijezde na svjetskoj razini, ali imamo ličnosti na lokalnoj razini koje ove godine obilježavaju neku okruglu godišnjicu ili onu koja završava brojkom 5 . Osobno mislim da su oni zaslužili da ih se tim povodom barem prisjetimo i time spriječimo da padnu u zaborav. Naveo sam samo neke, ostalo ostavljam Daruvarčanima da sami prosude jesu li to navedene ličnosti zaslužile. Vjerojatno ima još takvih, ali za početak je i ovo dovoljno, a dopune su dobrodošle.

SLAVKO TAKAČ

Službenik, rođen je 17. veljače 1901. godine u Daruvarskom Brestovcu kraj Daruvara.
Zajedno s roditeljima se preselio u Petrinju gdje se nakon završetka trgovačke akademije zapošljava u Tvornici mesa i mesnih proizvoda Gavrilović.
Bio je aktivan u mnogim društvenim organizacijama pa je zabilježeno da je od 1939. bio član petrinjske podružnice Merkura i član nadzornog odbora.
Sudjelovao je u osnivanju nogometnog kluba MGS, a bio je i član šahovskog kluba. Kao veliki ljubitelj šaha sudjelovao je i u prvom prvenstvu grada Petrinje u šahu. Bio je poznat filatelist i kao takav bio je član i blagajnik Filatelističkog društva. Također je bio i član Društva esperanta i odlično je govorio taj nekad međunarodni jezik.
Godine 1949. odselio se u Zagreb gdje je nastavio službovati u Mesnoj industriji Sljeme i Badelu, gdje je jedno vrijeme obavljao i dužnost direktora. Umro je 6. lipnja 1980. u Zagrebu. Ove godine imao bi 115 godina.



SLAVKO JURNJAK

Likovni pedagog i slikar, rođen 4. ožujka 1926. godine u mjestu Donja Vrijeska kraj Daruvar.
Nižu gimnaziju završio je u Daruvaru, učiteljsku školu u Petrinji, a Višu pedagošku školu (predmete risanja i ručni rad ) u Banja Luci. Po završetku školovanja radio je kao učitelj i nastavnik likovnog odgoja u nekoliko gradova, sve do umirovljenja 1988. godine. Bio je član nekoliko likovnih udruga i sudionik više likovnih kolonija.
Izraziti je akvarelist, autor je više od sto radova, ponajviše s motivima Petrinje. Slikarstvom se naglašenije počinje baviti od 1975. otkada izlaze na više samostalnih i skupnih izložbi diljem Hrvatske.
Osim slikarstvom bavio se i nogometom. A bio je jedan od osnivača i igrač nogometnog kluba Artur Turkalin, osnovanog 1946. Igrao je i za kninsku Dinaru, te bio i nogometni trener. Ove godine imao bi 90 godina. Nije poznato da li je još živ.




MILAN PAVIĆ (Daruvar, 31. 1. 1914. – Zagreb, 13. X. 1986.)

Bio je umjetnički fotograf. Snimao je dnevne događaje, portrete, krajolike, gospodarske objekte i kulturno povijesne spomenike. Bio je i novinar. Od 1950. otkriva apstraktne detalje u krajoliku. Njega Daruvarčani nisu zaboravili, o njemu znaju dosta pa je ovo samo podsjetnik da je umro prije 30 godina.





VILIM FRANČIĆ (Daruvar, 1. 5. 1896.- Krakow, 1978.)

Rodio se 1. svibnja 1896. godine, prije 120 godina, u Daruvaru kojeg je napustio kada je imao 10 godina. Školovanjem slavenskih jezika dosegao je najviša stručna zvanja. Dr. Vilim Frančić predavao je kao profesor na Jagelonskom sveučilištu u Krakowu, bio je naučni suradnik Poljske akademije znanosti, član poljske filologijske komisije i slavističke komisije. U Krakowu je djelovao kao naučni djelatnik i sveučilišni profesor od 1923. godine. Objavio je više od 200 radova, Rječnik hrvatsko-poljskog u dva dijela na 2200 stranica, Opisnu gramatiku hrvatskog jezika koja se koristila kao obavezna literatura. O njegovom djelu Tvorba zbirnih imenica u hrvatskom jeziku Dalibor Brozović je napisao da je to prva knjiga takvog sadržaja na hrvatskom jeziku. Prevodio je Matoša, Nazora, Krkleca, Cesarca, Andrića. Prevodio je sa češkog, bugarskog, ruskog i njemačkog jezika. Nijemci su Frančića 1939. godine zatvorili s grupom poljskih sveučilištaraca u Oranienburgu-Sachsenhausenu. Nakon godinu dana bio je s grupom starijih profesora oslobođen u čemu mu je pomagao i Ivo Andrić, tadašnji jugoslavenski veleposlanik u Berlinu. Poljska vlada je nagradila Frančića redom Polonia Restituta. Rodni Daruvar posjetio je 60-tih godina prošlog stoljeća. Umro je u Krakowu 1978.




VIKTOR POLČIĆ (3. 11. 1916. – 29. 9. 1979.)

Viktor Polčić se rodio prije 100 godina u Gornjem Lugu kod Končanice, ali je djetinjstvo i mladost proveo u Donjem Daruvaru. Nakon završene pučke škole i niže gimnazije radio je u Daruvaru kao bankovni činovnik. U slobodno vrijeme igrao je nogomet za Slaviju iz Donjeg Daruvaru i vodio je sekciju stolnog tenisa. Nakon rata također je, osim društvenog političkog rada, puno vremena provodio u kulturno-sportskom radu. Dugo vremena bio je u nogometnim upravama u Daruvaru i zastupao ovaj sport u republičkim forumima. Bio je i nogometni sudac i pisao novinske priloge o daruvarskom sportu. U daruvarskoj Besedi imao je 88 nastupa u kazališnim igrama. U svom radnom vijeku izmijenio je više radnih organizacija: ravnatelj Autobusnog saobraćajnog poduzeća, Turističkog društva, Komunalnog poduzeća, aktivan u Crvenom križu… Bio je dobar organizator, čovjek koji nije volio sastanke, za njega je to bilo gubljenje vremena. Bio je zagovornik rada, bez suvišnog pričanja.









22.08.2016. u 20:34 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 11.08.2016.

Daruvarski sport i Olimpijske igre


Olimpijske igre su u tijeku i svakodnevno doznajemo o dobitnicima olimpijskih medalja, slave ih njihovi dobitnici i navijači, dok će svi niže plasirani biti u svjetskoj sportskoj javnosti brzo zaboravljeni, jer u povijest Olimpijskih igara ulaze samo pobjednici. Istina je da je danas takvu medalju teže osvojiti nego nekad kada se inzistiralo da na Olimpijskim igrama mogu nastupati samo amateri. U srazu zastupnika amaterizma i profesionalizma, pobijedili su zagovornici profesionalizma i to ne samo zato što profesionalci postižu bolje rezultate, nego i zato što se u profesionalizmu okreće ogroman novac. Danas je nezamislivo da bi medalju mogao osvojiti neki amater. Ipak treba priznati da je još prije pola stoljeća bilo teško tvrditi da su svi sudionici Olimpijskih igara bili amateri jer su mnogi natjecatelji fiktivno tako bili predstavljeni, a u stvarnosti su bili profesionalci. Jedan od načina takvog prikrivanja profesionalizma kod država „istočnog bloka“ bio je da su muške natjecatelje predstavljali kao vojna lica: primali su u vojci osobne dohotke, ali su se tijekom svoje „vojne službe“ pripremali za pojedine sportske discipline. Vjerojatno je nečeg sličnog, ali u drugom obliku, bilo i u zemljama „zapadnog bloka“.
Ako bismo htjeli napraviti neku usporedbu vrhunskog svjetskog sporta s današnjim daruvarskim, može se reći da je u Daruvaru još uvijek sačuvan amaterizam. Poneki džeparac u nekim sportovima, kojeg možda dobiju neki daruvarski sportaši, teško je vezivati za profesionalizam jer s takvim džeparcem, bez neke pomoći obitelji, ne bi se moglo preživjeti. Možda je bilo u novijoj prošlosti i onih sportaša u Daruvaru (pojedinci u odbojci) koji su za svoje nastupe dobivali neku veću sumu, ali sigurno samo toliko da bi preživljavali, ukoliko nisu imali neko svoje radno mjesto ili pomoć obitelji. Ipak uvođenjem novca u sport, počeo se postupno urušavati raniji čisti amaterizam.
Teško je očekivati da mladi daruvarski naraštaji traže sportske uzore u svojoj sredini, pogotovo jer svakodnevno slušaju o vrtoglavim cijenama prijelaza nekih stranih igrača iz jednog u drugi nogometni klub. S odgojne strane takve poruke sigurno ne potiču amaterizam. Još prije šezdesetak i nešto više godina unatrag veličao se kod nas u sredstvima javnih informiranja amaterski sport, neki vidovi natjecanja su se prenijeli i u svakodnevni život. Veličali su se radnici koji su premašili radnu normu, zatim tadašnji omladinci koji su odlazili na radne akcije na izgradnju pruga ili autoputa i natjecali se tko će dobiti više udarničkih priznanja. Nisam nikad bio na takvim akcijama, ne što nisam htio, nego zato što sam u slobodno vrijeme morao pomagati roditeljima u teškim svakodnevnim ratarskim poslovima. I kakva li apsurda, nekad (u socijalizmu) se više govorilo o radu nego danas u kapitalizmu kada se sve vrti oko novca. Da li je to stvarnost ili iluzija? Razlike postoje, ali kakva je pouka? U socijalizmu se zaista dosta govorilo o radu, ali se mogla čuti i uzrečica „nitko me ne može tako malo platiti, koliko ja mogu malo raditi“, dok u našem kapitalizmu se više govori o nezaposlenima, u nekim firmama, uglavnom u privatnom vlasništvu, često se ne dobiva onoliko koliko je potrebno za dostojan život jedne obitelji, a da se ne spominje da li njihove „gazde“ poštuju 40-satno tjedno radno vrijeme. Da li ovakvi današnji odnosi mogu privući mlade naraštaje za proizvodni fizički rad? Nije čudo da mnogi bježe od ovakve stvarnosti i radije preko interneta putuju po nekom virtualnom svijetu, maštaju o rijetkim nogometašima koji dobivaju samo od prijelaza u drugi nogometni klub toliko novaca kojeg u normalnom načinu života ne mogu potrošiti. A sve to reklamira naša televizija kao udarne vijesti, a veoma sramežljivo govori o povremenim uspjesima naših učenika - amatera na natjecanjima znanja u konkurenciji vršnjaka drugih država svijeta. Nažalost, danas je već postalo normalno da neki dobar nogometaš u svijetu za prijelaz u drugi nogometni klub dobije i više od 30 milijuna eura, dok oni naši zaposlenici s mjesečnom plaćom od oko 500 eura s takvim dohotkom za cijeli svoj radni vijek od 40 godina mogu zaraditi oko 240 000 eura. Običnom matematikom dolazi se do podatka da prijelaz jednog nogometaša za svotu od 30 milijuna eura je jednaka zaradi koju dobije 120 djelatnika uz mjesečni dohodak 500 eura za čitav radni vijek od 40 godina. Ne ulazim u to da li su ove razlike moralne, više bi me zanimalo odakle se dobiva novac za takve astronomske prijelaze.
Profesionalni sport za Daruvarčane nije opasnost, za njega nema novaca pa se i dalje treba oslanjati na amaterski i rekreativni sport. Tako je bilo od početka organiziranog sportskog života u Daruvaru, a taj se početak vezuje za osnivanje Hrvatskog sokola 1906. godine. U njegovom sastavu su uz gimnastiku bile i neke druge kulturne i glazbene sekcije. Nakon Prvog svjetskog rata pojavio se u Daruvaru i nogomet koji je u razdoblju između dva svjetska rata postao najpopularniji gradski sport. Bilo je razdoblja kada su istovremeno u gradu djelovala dva nogometna kluba koja su u takvim prilikama bili ljuti protivnici. Usporedno s pojavom nogometa, u Daruvaru se počeo igrati i šah, a pred Drugi svjetski rat kuglanje, odbojka, stolni tenis, zrakoplovno jedriličarstvo i planinarski sport.
Nakon rata pod utjecajem politike počeo se propagirati masovni sport, na mnogim manifestacijama su se organizirala sportska takmičenja. Uvode se i atletske discipline (trčanje, skok u dalj, skok u vis), oživljen je nogomet, kuglanje, odbojka, šah, planinarstvo, kasnije se javlja mali rukomet i mali nogomet, plivanje, vaterpolo, gimnastika, u čijem sklopu se i pokušava uvesti i boks; tenis, stolni tenis, karate, a tek kasnije košarka. Treba istaći da su rasadnikom i nositeljem sportskog života bile tadašnje tri srednje škole koje su sve radile u sklopu DTO Partizan.
Sportski život je nastavljen i nakon uspostave samostalne RH kada su jedno vrijeme daruvarski odbojkaši igrali u Prvoj ligi, dobre su rezultate polučili karatisti, košarkaši, stolnotenisači i tenisači te jedno vrijeme rukometaši, dok su ostali sportovi bilježili prosječne rezultate, a neki su sportovi nestali.
Veoma je nezahvalno govoriti zašto se daruvarski sport ne može uzdići na višu razinu. Problem je slojevit i priznajem da nisam u stanju sagledati sve razloge. Jedan od njih je što danas više ni srednje škole ne daju takav kadar sportaša kao nekada. Interes kod školske mladeži za sport je manji nego nekada, ali bi o tome znali više današnji profesori tjelesnog odgoja. Usko povezano s ovim, vidljivo je da se već tako smanjen broj srednjoškolskih sportaša dodatno smanjuje nakon završetka srednje škole kada napuštaju Daruvar pa su mnogi trajno izgubljeni za daruvarski sport.


U Daruvaru se uvijek velika pažnja posvećivala nogometu, ali teško je reći da li su nogometaši uvijek ispunjavali očekivanja svojih navijača. Sigurno je, da je bilo u prošlosti razdoblja kada su daruvarski nogometaši bili respektirani od okolnih gradskih nogometnih klubova s kojima su često izmjenjivali snage. Odigrali su brojne utakmice s nogometašima Pakraca, Lipika, Grubišnog Polja, Bjelovara, Virovitice… i u tim ogledima postizali solidne rezultate 50-tih i 60-tih godina prošlog stoljeća. Teško je utvrditi u kojem su razdoblju igrao najbolji nogomet u Daruvaru ili koja je to generacija bila najbolja. Vjerojatno će o tome više znati neki daruvarski skupljači nogometnih zbivanja iz prošlosti koja će, nadamo se, jednog dana predočiti u pisanom obliku.
Savjetovao bih svim takvima istraživačima da udruže svoje snage, da rade timski, ali da to pisanje povjere zatim jednome među sobom. Također bih im savjetovao da pokupe sve podatke od još danas živih bivših nogometaša jer moraju znati da nema o pojedinim razdobljima daruvarskog nogometa nikakvih novinskih ni drugih zapisa. Upozorio sam jednog takvog sakupljaču da ima u vidu da se svakim danom broj živih svjedoka smanjuje. Primjerice, prije tri godine umro je poznat igrač splitskog Hajduka Vladimir Šenauer koji je igrao s nogometnim zvijezdama poput Vukasa i Beare, a koji je rođen u Daruvaru 1930. godine. A njegov je otac branio boje Daruvarskog omladinskog kluba (DONK) nakon Prvog svjetskog rata. Vjerojatno je njegov sin Vladimir sačuvao neke uspomene iz pričanja svoga oca, što bi bilo vrijednim podatkom o daruvarskom nogometu. Vladimir Šenauer je umro 2013. godine, ali nitko s njim iz Daruvara ranije nije pokušao razgovarati pa su njegove uspomene na Daruvar otišle s njim u grob.
Nedavno je u Daruvaru imala promocija svoje knjige Ždralovgrad (preveden naziv za Daruvar) kćerka daruvarskog nogometaša Vebera u kojoj je zabilježila sjećanja svoga oca na Daruvar, među ostalim i o daruvarskom nogometu nakon Drugog svjetskog rata. Nisam zamijetio da je na promociji bio itko od naših sakupljača prošlosti daruvarskog nogometa, a bila je to jedinstvena prilika da se uspostavi kontakt s gospodinom Veberom koji živi u Zagrebu i koji bi vjerojatno mogao još mnogo toga reći o daruvarskom nogometu. Reklo bi se, pametnom dosta! Primjer Šenauera se ne bi smio ponoviti i u ovom slučaju!

Oznake: sport u Daruvaru, povijest sporta u Daruvaru, nogomet u Daruvaru

11.08.2016. u 22:13 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 17.07.2016.

ODBOJKA


U Ivanovom Selu se ove godine prisjećaju više okruglih godišnjica. Među njima nije navedena još jedna, a to je 70. godišnjica početka igranja odbojke u Ivanovom Selu. Bilo je to vrijeme kada se dosta posvećivala pažnja ovom sportu pa se igrala u svim školama. To je zanimljiv sport, ne zahtijeva veliki prostor i razvija mnoge motoričke sposobnosti. Uz školsku ekipu imali su i seniorsku ekipu koja je odmjerila snage sa mnogim susjednim ekipama i u tome imala dosta uspjeha. U jednom ogledu pobijedili su i odbojkašku ekipu Grubišnog Polja, a to nije bila mala stvar, jer je u tom gradu odbojka imala dužu tradiciju. Na priloženoj fotografiji je jedna školska ekipa Osnovne škole Ivanovog Sela iz 1956. godine, znači snimka je nastala prije 60 godina. Ona nam mnogo govori i o tom vremenu. Na slici nema pretilnih igrača, oni tada nisu ni znali za značenje te riječi. Jednako takvim igračima nisu bile potrebne kondicijske vježbe jer su kondiciju stjecali nakon dolaska iz škole pri obavljanju poljskih poslova pomažući svojim roditeljima. Odbojka im je bila samo relaksacija u predvečernjim satima ili nedjeljom. Nažalost, mnogi od njih danas nisu više živi, a oni koji jesu, teško je usporediti s današnjim njihovim izgledom. Njihovo prepoznavanje ostavljam starijim stanovnicima Ivanovog Sela.

Oznake: odbojka, Ivanovo Selo, odbojka u Ivanovom Selu

17.07.2016. u 12:18 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 28.06.2016.

70. obljetnica jedriličarstva u Daruvaru

Na svom blogu već sam objavio tekst o počecima jedriličarstva u Daruvaru u kojem sam opisao brojne aktivnosti mladih daruvarskih zanesenjaka koji su 1946. godine svoje mladenačke snove započeli s jedinim ciljem - da sa čvrstog tla polete prema visinama odakle bi uživali u ljepotama krajolika u kojem su živjeli. Danas na jedriličarstvo gledamo kao na sportsko-rekreativnu aktivnost, ali za ovaj hobi, uz veliku volju njegovih ljubitelja, potrebna su i određena dodatna novčana sredstva. Toga su bili svjesni i daruvarski mladići iz 1946. godine kojima zanosa nije nedostajalo, ali novčana sredstva su im uvijek trebala. Taj su nedostatak nadoknadili velikim trudom i radom u slobodno vrijeme.
Neke pothvate daruvarskih jedriličara iz 1946. godine već sam naveo u spomenutom tekstu na svom blogu, ali osnivanje jedriličarskog društva bio je samo početak, a brojne obaveze i planove tek je trebalo ostvariti. Mnogi od njih preneseni su i na sljedeću, 1947. godinu. O nekima je moguće doznati iz jednog izvještaja koji je podnio Slavko Novaković, referent za jedriličarstvo i ujedno glavni pokretač ovog sportsko-rekreativnog društva u Daruvaru.
Iz izvještaju Slavka Novakovića doznaje se o radu ovog društva u vrijeme školskih praznika, od lipnja do kolovoza 1947. godine. Izvještaj je zanimljiv ne samo po podacima koji se odnose na jedriličarstvo, nego se tu usputno navode i neke građevinske aktivnosti u gradu o kojima danas veoma malo ili nimalo ne znamo. Tu se navode i neka druga zbivanja u gradu o kojima također ne postaje sačuvani pisani podaci. Podastirem u skraćenom obliku kronologiju tih događaja:

21. srpnja 1947.
Mladi daruvarski jedriličari imali su sastanak sa Maroševićem, sekretarom Okružnog komiteta Tehnike i sporta radi koordinacije poslova i pitanja uređenja terena za letenje. Također su se toga dana mladi daruvarski jedriličari dogovarali o demontaži baraka u Pakracu.
22. srpnja 1947.
Pojavio se i problem planiranog smještaja baraka nakon što bi se one rastavljene dovezle iz Pakraca. Uskočio je u pomoć jedan mještanin koji je za njihov smještaj poklonio jedno jutro livade koja se nalazila uz rub letilišta, veoma pogodne za postavljanje baraka. Nešto prije toga vojska je počela zidati neke svoje objekte u blizini temelja hangara pa je bio izmijenjen regulacioni plan i usklađen s novim prema kojem je predviđen prolaz ulice preko temelja hangara.
23. srpnja 1947.
Slavko Novaković je izvijestio da se toga dana povezao sa kružokom u Ljevaonici, zatim je sudjelovao u montiranju kostura Salamandre i pripremio ga za presvlačenje. Organizirao je pripremni sastanak za doček auto-vitla i Vrapca te uredio garažu za njihov smještaj.
24. srpnja 1947.
U Pakrac je otputovalo osam omladinaca i četiri omladinke radi demontaže baraka. U Pakracu su nastali manji problemi jer nisu imali dozvolu sa žigom vojne pošte za rušenje baraka pa im komandir straže nije dozvolio njihovo rušenje. Stoga je Oldřich Podsednik morao otići u Bjelovar radi dobivanje takve dozvole. Drugi dan ta je dozvala dobivena. Kod demontaže baraka organizirali su vlastitu kuhinju kao najbolji način da se dođe do jeftine hrane. Počeli su rušiti baraku dimenzije 37,80x 12,50 m i 3,70 m visine. U njoj je bilo ugrađeno oko 120 kubnih metara drvene građe i 180 kubnih metara prostorne građe.
25. srpnja 1947.
Na demontaži je radilo 11 omladinaca i 4 omladinke. Radilo se 12 sati, dopodne od 5-14 sati i poslije podne od 17-20 sati.
26. srpnja 1947.
Toga dana su radili 11 sati. Istog dana su u Daruvaru preostali članovi preuzeli jedrilicu tipa Vrabac i jedno auto-vitlo. Pri istovaru im je pomagalo pet vojnika.
Ovakvi podaci su bilježeni i za sljedeće dane sve do 30. srpnja kada su barake bile rastavljene. Za prijevoz građe do željezničke stanice u Pakracu nisu dobili kamione, a traktori su bili zauzeti vršidbom žitarica. Stoga su za prijevoz koristila konjska zaprega.
31. srpnja 1947.
Na transportu građe je radilo 8 omladinaca jer su dvojica imali gnojne rane na nozi i nisu bili sposobni za rad. Zbog hitnosti utovara bila su pogođena četvorica radnika za utovar i istovar. Radilo se od 5 sati ujutro do 20,30 sati uvečer. U 30 kola bilo je do željezničke stanice prevezeno 30 kola građe ili 90 % od ukupne građe. Navečer im je u tom poslu pomogla i vojska koja im je ustupila i svoj kamion koji je u dva navrata sudjelovao u prijevozu građevnog materijala.
1. i 2. kolovoza 1947. dovezen materijal na željezničkoj stanici u Pakracu utovarivao se u vagone. Posao nije bio dovršen do kraja zbog nedostatka vagona pa se 3. kolovoza, jer je bila nedjelja, vršila obuka u letenju. Posao na prijevozu nastavljen je 4. kolovoza. Neki su utovarivali građu u pridošla dva vagona, a neki su u Daruvaru istovarivali iz vagona koji su bili ranije utovareni. Građa se u Daruvara prema gradilištu prevozila kamionom, a da bi se izbjeglo plaćanje ležarine, pogođena su bili četiri radnika za istovar. Taj posao je bio nastavljen i 5. kolovoza kada su im u tom poslu pomogli 5 vojnika i 3 zatvorenika.
6. kolovoza 1947.
Cijeli su dan omladinci uz pomoć 5 zarobljenih Nijemaca, koje su dobili o Armije, obavljali prijevoz baraka sa željezničke stanice na gradilište.
Od 7. - 16. kolovoza radilo se na poslovima na uređenju postojećih letjelica. Na Salamandri su uređene krilne i repne komande, sređena je žica za zatezanje, presvučena je donja površina krila i obavljeno lakiranje jedrilice.

U daljnjem izvještaju Slavka Novakovića naznačen je i drugi dio ovog zahtjevnog posla, a to je bio plan za ponovno postavljanje barake. Da bi se to ostvarilo trebalo je kupiti dodatni građevni materijal: 8 kubnih metara drveta za slipove, 7 kubnih metara štafli i greda za pod, čavle, staklo i unutarnje uređaje. Za ovo bi se potrošilo oko 15 000 dinara. Uz ovo trebalo je kupiti još terpapir, bitumen za krovni pokrov, vratiti dug Narodnoj omladini Daruvar te platiti radnu snagu čime su se planirani ukupni izdaci povećali na 44 480 dinara. Novčanih sredstava za to tada nije bilo, a o njima su ovisili daljnji radovi u ostvarenju ovog projekta. Za navedeni novčani iznos tražili su pomoć. Da li su ga odmah dobili nije poznato, jer ovdje završava i izvještaj referenta za daruvarsko jedriličarstvo. Iz današnje perspektive znamo da su u tome uspjeli, ali ostaje nepoznato tko im je uskočio u pomoć i u kakvim se okolnostima odvijao nastavak ranije navedenih radova.



Oznake: jedriličarstvo u Daruvaru, daruvarsko jedriličarstvo, povijest jedriličarstva u Daruvaru

28.06.2016. u 22:41 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 27.06.2016.

IDEMO DALJE!

Nakon kraćeg zastoja u radu na svom blogu primijetio sam da se posljednjih mjeseci mnogo toga događalo u Daruvaru i njegovoj okolici. Nisam imao vremena o tome dati svoj osvrt, ali uviđam u kolikoj su velikoj prednosti bile nešto starije daruvarske generacije kada je Daruvar imao svoje lokalne novine u kojima se bilježilo sve ono što se zbivalo u našem gradu. Danas takve informacije uglavnom dobivamo preko Radio Daruvara. No, njegov je najveći nedostatak što poruke koje šalje traju kratko vrijeme i zatim padaju u zaborav. Stoga će i najbolja kulturna zbivanja pasti u zaborav, za buduće naraštaje ona neće imati nikakvu važnost.
Ove godine su se u Daruvaru već obilježile, ili će se još obilježiti, neke okrugle godišnjice. Svaka od njih neće imati veliku težinu ako se svedu samo na slavljeničku razinu, ako se o njoj barem u pisanoj formi ne napravi osvrt na događaje koji su se dogodili u razdoblju godišnjice koja se obilježava. Znam da danas nisu omiljeni dugački referati, ali iz svakog od njih je moguće izdvojiti ono bitno što je moguće prezentirati za 10-15 minuta, a cijeli njegov sadržaj ostaviti u arhivi udruge koja organizira proslavu ili prisjećanje povodom neke godišnjice. Time će takvi događaji biti sačuvani od zaborava i bit će velika pomoć onima koji će jednog dana pokušati objediniti cjelovitu daruvarsku prošlost.
U današnjem tekstu na svom blogu posvetit ću malo pažnje nekim okruglim godišnjicama vezanim za Daruvar koje će se možda obilježiti tijekom ove godine u našem gradu.

1. 160. obljetnica daruvarske pošte

Povijest poštanske službe je veoma stara, postojala je još u starom vijeku. Po njenoj dobroj organizaciji bili su poznati Perzijanci. Ipak novovjeka povijest poštanske službe Daruvara razmjerno je mlada u odnosu na onu starovjeku. Ove će godine navršiti 160 godina, otvorena je 1. prosinca 1856. godine. U početku je ona brinula samo o slanju i primanju poštanskih pošiljki.
Već sredinom 1856. godine bio je raspisan natječaj o uspostavi poštanske ekspedicije u Pakracu i Daruvaru. Pošta bi se isporučivala tri puta tjedno od Daruvara preko Pakraca do Okučana u oba smjera. O tome su Narodne novine zapisale: „15. prosinca 1856. stupaju u život poštanska otpremišta u Pakracu i Daruvaru. Vršit će pismonosnu i vozno-poštansku službu. Bit će u vezi s poštanskim uredom u Okučanima 3 puta tjedno i preko stanične vozne pošte. Preduzimateljima je slobodno prevoziti putnike za svoj račun.“
Telegraf je u Daruvaru uveden 24. lipnja 1871. godine, a telefonska linija 28. kolovoza 1891. godine i to najprije telefonska linija „Polak i sin“, dok je državna telefonska linija s Daruvarom uspostavljena 1. prosinca 1913. godine.
Upravnici pošte Daruvar bili su Weiner Ivan (1870.-1872.), Aleksandar Janković (1873.-1888.), Zeller Stjepan (1889.- 1895.), Pavušek Mane (1927.-1934.), Kelemen Ivan (1935.- 1939.), Petar Vuković (1940.-1944.) i Milan Marić (1945.)
Daruvar je 1933. imao 35 telefonska pretplatnika i centralu kapaciteta 50 brojeva i 3 međugradske linije: Virovitica, Pakrac i Veliki Grđevac. Godine1941. bila je uvedena direktna telefonska linija preko Virovitice. Telegrafske veze sa Zagrebom su vodile preko Bjelovara, Virovitice i Nove Gradiške. Daruvar je 1945. godine imao 70-80 pretplatnika, a kapacitet centrale iznosio je 100 brojeva. 26. travnja 1963. puštena je u rad automatska centrala sa 200 brojeva.


Oznake: daruvarske značajne obljetnice, objetnica pošte Daruvar, pošta u Daruvaru

27.06.2016. u 22:25 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.05.2016.

I ona je otputovala…

Na ovaj naslov me je ponukao nedavni naslov objave na facebooku pod nazivom Milan Pavić se vraća u Daruvar Daruvar. I dok se netko ipak vratio u naš grad, nisam nigdje pročitao da je ONA potajno otputovala iz Daruvara, da se ni s kim nije oprostila, a niti ju je itko ispratio u nepoznato, niti se itko sjetio da ove godine doživljava 90. obljetnicu svoga nastanka. U isto vrijeme ONA bi za svoj nastanak trebala biti zahvalna mnogim daruvarskim građanima koji su je stvorili 1926. godine kako bi upravo te godine što svečanije obilježili 20. obljetnicu jednog događaja koji im je proširio i osvijetlio vidike u svakodnevnom životu. Mnogi su možda pomislili da se radi o električnoj struji, a što je također točno jer se i ona također pojavila 1906. godine u našem gradu, čime se nisu mogli podičiti ni mnogo veći nekadašnji hrvatski gradovi.
Da, vjerojatno su točno zaključili tko je ONA oni koji više gledaju slike, a manje tekst. Priložena slika je upravo ONA, slikana s jedne i s druge strane. Njoj posvećujem nekoliko rečenica prisjećanja, iako bi o njoj trebalo napisati cijeli njen životni put.


Zastave su uvijek, možda nekad više nego danas, u sebi krile neki identitet, prepoznatljivost, pa su se zato i razlikovale. Svoje zastave nisu imale samo države i vladari, nego i plemićke porodice, vojne postrojbe, gradovi, udruge… Sa zastavama se živjelo, pobjeđivalo i ginulo, zastave su bile ponosom jednog naroda, jedne sredine ili udruge. U ratovima se ginulo, ali se svaka zastava uvijek čuvala da ne padne u neprijateljske ruke pa su i brojni barjaktari radije ginuli, nego dopustili da izgube zastavu koja im je bila povjerena na čuvanje.
Ova zastava se dugo pripremala, tražio se neki uzor pa su se proučavale mnoge zastave sokolskih društava iz šire okolice. Bila je prihvaćena ideja da to bude hrvatska zastava na kojoj je napis Hrvatski sokol Daruvar, a između njih violinski ključ. S druge strane su naznačene godine 1906.-1926., a iznad njih ptica sokol koja u kandžama nosi neki teret. Jedino se taj dio može se različito tumačiti, ali je moguće pretpostaviti da slika ukazuje na okolnosti u kojima su radila hrvatska sokolska društva.

Da su to bile teške godine svjedoči podatak da su krajem 1929. godine sva hrvatska sokolska društva prestala s radom, ostao je samo Državni sokol (Jugosokol).
Zastava Hrvatskog sokola Daruvar trebala je biti posvećena u povodu 20. obljetnice ovog društva, u čijem sastavu su uz gimnastičke sekcije djelovale još puhački orkestar (fanfara) i diletantsko društvo (kazališna grupa). Oni su dobro surađivali s daruvarskim udrugama Hrvatska žena i Pjevačkim društvom Zora.
Svečana 20. obljetnica Hrvatskog sokola održala se 14. i 15. kolovoza 1926. godine. U tim danima održana je i posveta zastave. Ulogu kume na posveti imala je udruga Hrvatska žena, u čije ime je slavljenicima čestitala predsjednica Marija pl. Majerski.
Posebnost ove posvete bila je i u tome što su mnogi dobročinitelji u stijeg zastave pričvrstili zaklipce, male srebrnaste pločice na kojima je označeno ime kupca te pločice koje su bile različite vrijednosti, prilagođene kupovnoj moći pojedinaca. Može se reći da je stijeg bio načičkan takvim zaklipcima, čime je Hrvatski sokol priskrbio znatna novčana sredstva, potrebna za svoj rad.
Nažalost, legalan život zastave trajao je samo tri godine. Nakon prestanka rada Hrvatskog sokola, sav inventar se trebao popisati i predati u nadležnost općinskom poglavarstvu. Tadašnji barjaktar Drago Heinzl ipak se nije povinovao zahtjevu o predaji zastave, već je ona jednostavno „nestala“. Brojne premetačine u njegovoj kući nisu polučile rezultat, zastava nije pronađena, a o njenom postojanju znala je samo obitelj Heinzl i nekolicina daruvarskih provjerenih rodoljuba. I tako je ostalo skoro do današnjih dana. Brigu o njoj kasnije je preuzeo sin barjaktara Drage Heinzla, također Drago. Nisu mi posve jasni razlozi zašto se to i u današnje vrijeme držalo u tajnosti.
Ja sam o toj zastavi doznao prije šest godina od „povjerljive osobe“ pa sam zatim preko jedne druge „povjerljive osobe“ ishodio dozvolu za fotografiranje zastave. U tome sam uspio, ali sam domaćinu morao „cinkati“ osobu koja mi je povjerila tu tajnu. Već tada sam s Dragom Heinzlom mlađim i njegovom suprugom htio doznati kakva će biti daljnja sudbina zastave jer obitelj nije imala potomaka, a oboje su bili u visokoj životnoj dobi. Nisu imali odgovor na to, iako su spominjali jednu zagrebačku adresu. Ja sam tada bio mišljenja da bi bilo dobro da se ona privremeno stavi na skrb našoj mjesnoj crkvi, sve dok se za nju ne nađe neko rješenje. Upoznao sam s tim i neke viđene Daruvarčane, spominjao tu zastavu u Vrelima 2013. godine, br. 38, ali po tom pitanju se ništa nije dogodilo.
U međuvremenu je umro bračni par Heinzl, zastava je izgubila svoje skrbnike. Navodno je otputovala iz Daruvara i to bez rastanka, kao što sam napisao u uvodu. Pridružila se Vas diatretum daruvarense, sarkofagu iz rimskog razdoblja, zbirci srednjovjekovnog oružja koje je bilo u daruvarskom muzeju od 1983.- 1987., brojnoj izgubljenoj arhivskoj građi prije i poslije 90-tih godina prošlog stoljeća. Bilo bi zaista dobro da nam se vratio živ Milan Pavić, trebaju nam fotografije nasilu nasmiješenih Daruvarčana.

05.05.2016. u 20:18 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 02.05.2016.

Juro Valečić (1866.-1930.)

O 150. godišnjici rođenja Jure Valečića sam nedavno već pisao. Od tada je HSS dobilo i svoje novo rukovodstvo. Ponovo se moglo čuti divljenje Stjepanu Radiću što je za svaku pohvalu. Stjepan Radić je imao i brojne suradnike koji su bili nosioci Radićeve politike u seoskim sredinama, što je razumljivo, jer je već iz naziva vidljivo tko je činio bazu te stranke, bez obzira na to što su Radićeve ideje prihvaćali i drugi slojevi hrvatskog društva. Na slici su članovi Kluba zastupnika HSS iz 1927. godine.


Između Stjepana Radića i Vladka Mačeka sjedi i jedan od potpredsjednika Juro Valečić, prvak HSS iz daruvarskog prostora. Ne sjećam se da je ikad neko bivše rukovodstvo HSS posjetilo grob Jure Valečića na maslenjačkom groblju. Ne znam da li će to učiniti predstavnici novog rukovodstva HSS. Ukoliko neće, ne znam po čemu se ono razlikuje od prethodnog. Ionako ništa se ne čuje o njihovom radu, a prilike na našem selu su takve da se ne vidi „svjetlo na kraju tunela“.

02.05.2016. u 22:40 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 24.04.2016.

70. obljetnica izgradnja crkve


U 190 godina postojanja Ivanovog Sela značajan događaj zauzima i izgradnja vlastite crkve. U normalnim prilikama bio bi to sasvim običan događaj, ali u ovom slučaju dešavalo se mnogo neobičnog, pa se može reći da se ona gradila punih 120 godina, od osnivanja sela 1826., sve do ostvarenja te želje 1946. godine. U cijelom tom razdoblju mnogi su zahtjevi o gradnji crkve odbijani, najprije od vojnih vlasti, kasnije visokih državnih ili nižih lokalnih vlasti. U nekoliko navrata takve su molbe odbijale i crkvene vlasti. Razlozi odbijanja su bili različiti: jednom zbog toga što je Ivanovo Selo „samo 1,5 sati hoda“ udaljeno od župne crkve u Grubišnom Polju, ponekad zbog nedostatka svećeničkog kadra, onda zbog prostora na kojem bi se gradila crkva. Kada su se već riješile brojne prepreke oko gradnje crkve i kada su već seljani o svom trošku pripremili građevni materijal za njenu gradnju, ponovo se pojavio spor oko jedne čestice zemlje na koju su pravo polagali domaći vatrogasci, koji su tu htjeli sagraditi vlastiti dom i članovi Crkvenog odbora, koji su tu htjeli graditi crkveni objekt. Uskoro je spor prekinuo Drugi svjetski rat. Pripremljen građevni materijal bio je iskorišten za gradnju vojnih bunkera. Ivanovo Selo je teško stradalo u ratu. Uz 44 stradalih muškaraca, u ratu su izgorjele škola, zgrada šumarije, općinska zgrada, vatrogasni dom i jedna privatna kuća u kojoj je bila smještena pošta.
Tijekom ratnih godina dolazio je u Ivanovo Selo svećenik Josip Klenovšek koji je u Diošu našao utočište zajedno s ostalim svećenicima salezijancima nakon protjerivanja iz Slovenije. On je nedjeljom dolazio u Ivanovo Selo i održavao svete mise u vatrogasnom domu ili školi, a kada su one izgorjele, onda u jednoj privatnoj gostionici ili na otvorenom.

Crkva je ipak bila sagrađena nakon rata, kada nisu postajali nikakvi uvjeti za gradnju crkvenih objekata. Svećenik Josip Klenovšek iskoristio je sve svoje sposobnosti i poznanstva i uspio ostvariti ono što nije uspjelo mnogim generacijama prije njega. Stoga je njegovo ime duboko utkano u vjerski život ovog sela.
Stoga će 1. svibnja ove godine na spomen tog događaja biti održana sveta misa na koju su pozvani i mnogi bivši stanovnici Ivanovog Sela koji danas žive razasuti u raznim gradovima Hrvatske ili negdje u tuđini. Svi su oni na neki način bili sudionici 70-godišnje prošlosti crkve i zato svi žele da budu i sudionici svete mise.

Oznake: Ivanovo Selo, crkva u Ivanovom Selu, 70. godišnjica crkve u Ivanovom Selu

24.04.2016. u 21:30 • 0 KomentaraPrint#

190. obljetnica Ivanovog Sela


Na slici vidimo jednu kartu s konca 18. stoljeća na kojoj su već označena sela Rastovac, Treglava i Rašenica i jedan prazan prostor na kojem je 1826. godine osnovano selo Johannesdorf, kasnije preimenovano u Ivanovo Selo. Osnovalo ga je 68 doseljenih čeških obitelji s oko 335 stanovnika. O teškim počecima života na tom dijelu područja Vojne krajine dovoljno govori podatak da je u razdoblju od 1826. do 1830. godine umrlo 175 njegovih stanovnika, što je bilo više od polovine njegovih doseljenih stanovnika.
Vojne vlasti su nadzirale gradnju sela pa je ono građeno po određenom planu, što je moguće vidjeti iz prikaza katastarske mape Ivanovog Sela iz 1870. godine.

Danas ovo selo postupno umire, o čemu svjedoči i podatak da je u ovom nekad općinskom mjestu s osmogodišnjom školom, 2011. godine živjelo samo 264 stanovnika, osjetno manje nego ga je selo imalo u vrijeme nastanka.

Gostionica u selu pred Prvi svjetski rat

Oznake: Ivanovo Selo

24.04.2016. u 20:48 • 0 KomentaraPrint#

subota, 26.03.2016.

Istinita priča o Andrašu

(uz 80. godišnjicu njegove smrti)


Svaki je grad u svojoj prošlosti imao neke ličnosti koje su zbog svojeg rada i ponašanja ostali u sjećanju svojih sugrađana, a koji su zatim o njima pričali svojim potomcima i tako se usmenom predajom sačuvala o njima uspomena do današnjih dana. Iz starijih razdoblja kod nas to su razna prepričavanja o članovima daruvarske porodice Janković, ali za razdoblje između dva svjetska rata, takvih ličnosti nije bilo. Kada bi upitali naše sugrađane da nabroje neke poznate ličnosti iz razdoblja između dva svjetska rata, vjerojatno bi rezultat bio porazan. Razlog nije u tome što takvih nije bilo, nego u tome da se ni tada, ni kasnije nije pisalo o njima pa se ostvarila ona danas već otrcana izreka - ono što nije zapisano kao da se nije dogodilo.
Još prije tridesetak godina neki naši stariji sugrađani povremeno su govorili o nekom Andrašu, ali je bilo teško razlučiti što je u tome bila istina, a što izmišljotina. Jednako tako teško je bilo vremenski odrediti kada je živio taj Andraš jer su ga neki smatrali slugom obitelji Janković pa bi to vremenski bilo 19. stoljeće. Ipak, neki stariji Daruvarčani tvrdili su da ga se sjećaju pa ga ipak treba staviti u okvir razdoblja između dva svjetska rata.
Bliže informacije o tome tko je bio Andraš danas nije moguće istražiti. Vjerojatno je u Daruvar došao u košmaru nakon Prvog svjetskog rata poslije raspada Austro-Ugarske. Nije jednostavno odrediti ni njegovu nacionalnost. U svojem je govoru miješao mađarski i hrvatski jezik pa je vjerojatno bio mađarske nacionalnosti. Svojim govorom i ponašanjem razlikovao se od ostalih tadašnjih Daruvarčana. Razlikovao se i u tome što se oblačio u neke zaostale vojne uniforme, ukrašavao se raznim ordenima i privjescima te sabljom koju je nosio obješenu o pojas. Jednostavno, Andraš je postao daruvarska maskota, za neke i gradska luda. Djeca su ga ismijavala, a starijima je bio za zabavu. Volio je šetati gradom i upozoravati prolaznike na održavanje reda, nije dozvoljavao bacanje smeća i sve je prekršitelje glasno prekoravao. Nije bilo manifestacija na kojima nije bilo Andraša, niti daruvarskog pogreba na kojem Andraš nije ispratio pokojnika na posljednji počinak. Iako je bio nepismen, znao je ponekad u gradu izvaditi neki papir i „čitati“ izmišljenu naredbu. Daruvarčani su se tijekom vremena na njega navikli, postao je sastavnim dijelom grada, ali neobičan za brojne goste koji su povremeno dolazili u daruvarsko kupalište.
Ipak slika Daruvara se promijenila nakon Andraševe smrti, kada su Daruvarčani počeli govoriti da se nešto u gradu dogodilo prije, a nešto poslije Andraševe smrti. A Andraš je umro u pakračkoj bolnici 1936. godine. Na njegovom pogrebu bili su skoro svi stariji Daruvarčani koji su mu se htjeli odužiti jer je bio na pogrebu njihovih umrlih članova obitelji. Njegovu smrt su tada zabilježile i jedne lokalne novine.
I to nije sve. U svom opisu daruvarskih Židova, Izak Ukrainčik (1904. - 1968.), po majci sin najpoznatije daruvarske židovske obitelji Gross, opisuje i Andraša. Naveo je da se u predsoblju njegovog ujaka nalazio akvarel Andraša i da mu je ujak često govorio o njemu, ali više s filozofske strane. Smatrao je da Andraša mnogi bogati ljudi smatraju ludom, ali je bio uvjeren da je on imao isto takvo mišljenje o bogatim ljudima. Ukazao je da je Andraš čovjek koji živi bez mržnje, ne boji se za svoju imovinu, dok si normalni ljudi uvijek i svuda zagorčavaju miran život.
Ukoliko je tako razmišljao tada najbogatiji Daruvarčanin, trebali bismo se i mi danas zamisliti nad ovom porukom. Ujedno bi i mi danas mogli filozofirati i pitati se zašto je u povijest ušao jedan čovjek s ruba društvene ljestvice, a zaboravljeni su mnogi oni koji su doprinijeli boljitku našeg grada?
Zna li netko odgovor?


26.03.2016. u 22:12 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< kolovoz, 2016  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Opis bloga

Brojač

Pretraživač

Loading

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se