Priče iz prošlosti

ponedjeljak, 28.11.2016.

I ova nam odlazi

Još malo pa će nas i ona napustiti! Neću za njom plakati, nadam se da će je zamijeniti bolja, koja će barem donijeti daška optimizma i vratiti malo osmjeha na lica običnog puka. Svega toga nije mnogo bilo kod ove koja odlazi. Umjesto lijepih riječi, svjedočili smo brojnim verbalnim sukobima, iskre mržnje frcale su na sve strane. Izokretale su se istine, nametala se neka nova slika prošlosti, riječima se poticala netrpeljivost i sve pod maskom demokracije. U isto vrijeme bili smo ponosni na svoje katoličanstvo (kršćanstvo), a da su mnogi zaboravili sadržaj Deset zapovijedi. A rezultat toga je velika apstinencija na izborima, apatija i masovna iseljavanja. Nisam toliko razočaran političarima koji po običaju čuvaju svoje povlastice, njihovi sukobi u Saboru naliče kazališnim igrama. Prividno ratuju riječima kod donošenja novih zakona, ali kada se neki zakon dodirne njihovih povlastica, tada pokazuju svoje pravo lice.
Više sam razočaran dijelom naše inteligencije koja ili šuti, ili se ponaša poput navijača na nogometnim utakmicama. Posebno sam nezadovoljan s jednim dijelom naših povjesničara koji se hvale svojim diplomama i svojom povijesnom stručnošću. Priznajem, da se malo sramim što spadam u to zvanje. Ne osporavam nikome njihove diplome, ali ne odobravam nekima njihovu jednostranost. Već je nekad Ciceron rekao da je povijest „…svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života…“. Točno je, kroz prošlost toga nije bila, veoma često povijest je bila u službi postojeće vlasti. Ni to nije sporno! Pisati pravu istinu i kada bi se htjelo, teško je postići. Svaki događaj se može promatrati iz različitih uglova.
Primjerice, opis našeg grada bi se razlikovao kada bi ga opisivali za vrijeme sunčanog razdoblja, u vrijeme kiše, zimi, proljeće…Vjerojatno bi bilo razlike u tim opisima, iako bi ih pisao isti čovjek. Kada bi se prikupilo više takvih prikaza različitih ljudi, spoznalo bi se da se ti zapisi razlikuju, iako je svatko htio dati što vjerniju sliku grada. Tek tada bi, primjerice povjesničar, na osnovu tih prikaza dao neki svoj izbor i prikaz grada. Da li bi on bio dobar, prosudili bi čitatelji. Tako je i u opisu povijesnih zbivanja. Ne odobravam pisanje povjesničara koji izaberu samo jednu stranu jer se time oni ponašaju kao navijači nogometnih utakmica. Dok se navijačima ne može zamjeriti što zdušno navijaju za boje svoga tima, povjesničari bi morali biti u pisanju neutralni, barem toliko koliko su neutralni suci na sportskim natjecanjima.


Da, ona odlazi! Odlazi 2016. godina koju bih htio što prije zaboraviti. Ne bih želio da u budućoj godini u prvom planu budu oni koji siju riječi mržnje. Ne treba zaboraviti da takve riječi nekad više bole nego tjelesne rane. Čak su i opasnije! Nama trebaju mladi, pametni i sposobni ljudi, dobro situirani sijači mržnje nam nisu potrebni.
Ušli smo u adventske dane. Nadam se da će u njima biti vraćen dio optimizma običnom puku. Poželio bih svima da i s naših propovjedaonica čuju više ohrabrenja okrenutih prema budućnosti. Stoga bih ovaj prikaz završio jednim govorom kojeg je na našem prostoru 1992. godine održao uzoriti kardinal Franjo Kuharić. Iako je izgovoren u ratnim danima, mislim da bi ga i danas trebalo ne samo čitati, nego razmisliti o njemu i slijediti njegove poruke.

„…Ovaj rat kojem je Hrvatska izložena i u kojem su razorene tolike crkve, obiteljski domovi, stanovi, tvornice, kulturne vrijednosti nije odmah buknuo. Njega su sijali riječima svi oni koji su navještavali mržnju, koju su govorili klevete, koji su poticali na otimačinu tuđega. I onda kad je zla riječ mržnje i laži posijana u dušu i srce, kad čovjek počne mrziti, onda je pripravan i ubiti. I zato kaže Sveto pismo: Tko god mrzi svoga brata ubojica je. Ovaj rat je prelivena mržnja , nabujalo zlo. Mi vjernici ne smijemo dopustiti da zlo provali u našu dušu. Moramo se postaviti na temelje vjere da ne bismo imali zle osjećaje ni prema svojim neprijateljima. Ako sam mržen, onda je to samo jedna mržnja, ali ako i ja mrzim, onda su to dvije mržnje, onda je svijet gori jer je mržnja umnožena…Bog uči ljubiti!
I naše rodoljublje mora biti ljubav. To znači mi ljubimo svoj narod, domovinu i sve ljude, bilo koje narodnosti. Samo s tom ljubavlju mi možemo graditi slobodnu neovisnu obnovljenu Hrvatsku da bude domovinom ljudskih prava, ljudskog poštovanja, poštenja, domovina mira za sve građane. Rodoljublje je braniti svoje, ali isto poštivati tuđe.“

28.11.2016. u 09:56 • 0 KomentaraPrint#

subota, 29.10.2016.

ZA SVE POGINULE U IVANOVOM SELU 1991.

TRG U IVANOVOM SELU

Na trgu kod škole
u Ivanovom Selu
pod krošnjama lipa
cijeli je dan bilo živo:
odzvanjali su dječji glasovi
i širio se njihov smijeh.
Na trgu kod škole
u Ivanovom Selu
svake su godine
cvale lipe, a njihov
su miris i mjesečina
mamile zaljubljene
da si izraze ljubav.
Na trgu kod škole
U Ivanovom Selu
bile su vrtne zabave,
uz glazbu se plesalo
dugo u noć, a
nježne su melodije
odzvanjale
u široj okolici.

A onda je došao rat….
Na trgu kod
škole u Ivanovom Selu
utihnuo je dječji smijeh,
ni lipe toliko ne mirišu,
ni glazba tamo ne svira,
ni ljubav se ne izriče.
Ispred trga kod
škole u Ivanovom Selu
danas je devet grobova,
devet grobova čuva trg.
U grobovima leže
devetero u ratu ubijenih.
Sobom su odnijeli
svu radost
s trga u
Ivanovom Selu.


29.10.2016. u 18:10 • 0 KomentaraPrint#

petak, 28.10.2016.

KYTICE VERŠŮ ZAHYNULÝM V ROCE 1991


Ivanoselské náměsti

Na náměstí u
ivanoselské školy
pod korunami lip
po celé dny
jásaly dětské hlasy
a rozléhal se jejich smích.
Na náměstí u
ivanoselské školy
každého roku
kvetly lípy,
či vůně při
měsíčním svitu
vábila milence
aby si vyznali lásku.
Na náměstí u
ivanoselské školy
pořádaly se majálesy
a při hudbě se
tančilo dlouho do noci
a líbezné zvuky písni
se rozléhaly
do šírého okolí.
A pak byla válka…
Na náměstí
ivanoselské školy
utichl dětský smích,
ani vůně lip už tak nevoní,
ani tam více hudba nehraje,
ani se tam láska nevyznává.
Před náměstím
ivanoselské školy
dnes stoji devět hrobů,
devět hrobů je na stráží,
devět hrobů hlídá náměstí.
Ve hrobech leží
devět ve válce zavražděných.
Do hrobu si vzali
jen tu radost
s náměstí
před školou.

(V. Herout)

28.10.2016. u 23:21 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 24.10.2016.

Mjesto u kojem nema ni bogatih, ni siromašnih

Na Dan mrtvih svake se godine prisjetimo naših umrlih članova obitelji i prijatelja. Dovoljno je toga dana posjetiti bilo koje naše groblje i vidjeti brojne okićene grobove i upaljene svijeće i lampione. Nema tu velikih razlika među grobovima, jedino je moguće zapaziti razlike u nadgrobnim spomenicima. Ipak se prema njima ne može uvijek suditi pripadaju li nekom nekadašnjem bogatijem ili prosječnom stanovniku naših prostora. Danas neke obitelji i slabijeg imovinskog stanja umrlom članu obitelji postavljaju lijepe i impozantne spomenike, kao da ne žele da se ta imovinska nejednakost s ovog svijeta prenese na onaj „drugi svijet“.
Na takvim grobljima ima mjesta i za nas, ona nas čekaju, iz njih ćemo jednog dana krenuti na put u VJEČNOST. Na tom putu najviše putnika bit će onih umrlih u prošlom stoljeću, veoma malo onih iz 19. stoljeća, a nijednog iz ranijih razdoblja. Da li su već otputovali i stigli do cilja ili nije bilo više mjesta pa se na njihovom mjestu danas nalaze i oni koji su umrli kasnije? Ima i takvih iza kojih nema nikakvog traga, zarasli su travom, ostali su nepoznati. Time su naša groblja postala prijelazna stanica od zemaljskog života na putu prema VJEČNOSTI, iz kojeg nema povratka.
Svako naše groblje krije i povijest svoga sela ili grada. Moguće je također reći da na groblju počivaju i mnoge poznate ličnosti, ali koje postupno padaju u zaborav. Ukoliko njihove zasluge nisu zapisane u nekoj knjizi, taj će se zaborav dogoditi veoma brzo.

Zanimljivo je da ima i takvih koji su za života bili manje poznati, ali su ostali upamćeni zbog načina kako su umrli. Na priloženim dvjema fotografijama se nalaze dva takva nadgrobna spomenika, jedan je u Grubišnom Polju, a drugi u Malim Zdencima. Onaj prvi grob pripada obitelji Roupec (Rupec) u kojoj su i ostaci Rudolfa Rupeca (1896. - 1983.), poznatog nogometaša koji je nastupao i za nogometne reprezentacije Austrije i Kraljevine SHS. U onom drugom počiva Ana Kedršt, majka triju djevojčica od 7, 5, i 3 godine, koja je nakon 2 km hoda od sela do rijeke Ilove izvršila suicid utapanjem i povela sa sobom u smrt i tri kćeri. Dogodilo se to 1935. godine, ali i danas mnogi posjetitelji malozdenačkog groblja zastaju pred ovim grobom. Da li ćemo se susresti i s njima?



24.10.2016. u 20:23 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 17.10.2016.

K 95. výročí založení Československého svazu (1921 - 2016)

Založení Československého svazu je jednou z nejdůležitějších událostí v minulosti české a slovenské národnosti v období mezi dvěma světovými válkami. První Česká beseda byla založena v roce 1874 v Záhřebu. Takové spolky se před první světovou válkou zakládaly hlavně ve městech. Výjimkou jsou vesnické Besedy v Dolním Daruvaru a Prekopakře, které byly založeny v roce 1907. Obě tyto osady však byly předměstím vedlejších městeček (Daruvar, Pakrac), v nichž žil větší počet řemeslnických rodin.
Po ukončení první světové války se situace změnila. Po pádu rakousko-uherského státu vzniklo na jeho území více států nových, mezi nimi i samostatné Československo a Království Srbů, Chorvatů a Slovinců (SHS). Nejvíce Čechů v Království SHS zůstalo na území dnešního Chorvatska v tehdejším Požežském a Bjelovarsko-križevském županství. Celkem na tomto území žilo v roce 1921 kolem třiceti tisíců Čechoslováků.
Cesta k založení Československého svazu byla dosti složitá. Dnes si těžko můžeme představit, jaké potíže bylo nutno překonat. Je málo známo, že si Československo návrat zdejších českých rolnických rodin nepřálo (pro inteligenci z chorvatských měst se po návratu našlo místo snadněji), že Češi na chorvatském venkově neměli svou inteligenci, která by hájila jejich práva, protože „přes noc“ zůstali v jiném státě a stali se v něm menšinou. A právě mezi Čechy na venkově byla viditelná postupná asimilace, čemuž napomáhaly chorvatské školy a katolická církev.
Situace slovenské menšiny na území dnešní Vojvodiny (Srbska) byla jiná. Existovala zde vlastní inteligence, slovenské školy a v převaze evangelíků měli Slováci i svoji církev, dokonce i svou politickou stranu – Slovenskou stranu.
Je nutné vysvětlit poválečnou situaci v Československu a v Království SHS. V obou těchto slovanských státech nežil jen jeden národ, ale oběma státům v této době nevyhovoval federalismus, který by byl jakousi zárukou rovnoprávnosti jeho nejpočetnějších národnostních složek. Z dnešního hlediska byly mnohé požadavky Slováků (Andrej Hlinka) správné, ale nebylo možné je splnit bez následků. V té době bylo v Československu mnohem více Němců než Slováků. Každý pokus o česko-slovenskou federaci se nemohl vyřešit bez splnění požadavků československých Němců. Ještě před druhou světovou válkou se ukázalo, jak českoslovenští Němci vnímali tehdejší ČSR.
V podobné situaci bylo i Království SHS. Požadavky Stjepana Radiće se podobaly požadavkům Hlinkovým, Radićův federalismus byl po první světové válce považován za separatismus, přestože jeho strana v té době patřila mezi malé strany. Navíc byl Radić v letech 1919-1920 více v žaláři než na svobodě.
Tyto okolnosti vedly k tomu, že dodnes v Chorvatsku převládá názor, že Československo kdysi fandilo Bělehradu. Pravdou je, že Prahu a Bělehrad jednu dobu sbližovala podobná politika, obě města prosazovala centralistické a unitaristické názory. Na chorvatském území se Češi a Slováci stali Čechoslováky, kdežto Srbové a Chorvaté byli považováni za Srbochorvaty.
Toto je nutné vědět, chceme-li pochopit, co se v letech po první světové válce dělo mezi zdejšími krajany. Práva Čechů na území Chorvatska v té době hájilo několik záhřebských Čechů a Čechů, kteří do Záhřebu přišli po válce, většinou jako představitelé českých podniků z Československa. Ti se také zapojili do práce České besedy nebo Československé obce v Záhřebu. Byli mezi nimi i dr. František Smetánka a Vojta Režný, kteří začali se souhlasem československých úřadů vydávat týdeník Československé listy. Noviny se v letech 1919-1921 staly hlavním hlasatelem pro příslušníky české národnosti na území Království SHS.

Byl to první krůček k založení Československého svazu. Redaktor novin Vojta Režný uvedl začátkem roku 1921, že noviny mají za cíl „sjednotit československý živel v Království SHS v jednu velikou rodinu, povznášet kulturní úroveň našeho lidu, pěstovat a prohlubovat bratrské styky mezi dvěma státy.“
Situace Slováků ve Vojvodině byla jiná, mnohem lepší. Už v roce 1919 sestavili v patnácti bodech požadavky, týkající se získávání větších politických a kulturních práv, které zaslali ministru vnitra Svetozaru Pribičevićovi. V program požadovali daleko víc, než v novinách žádal Vojta Režný pro české krajany v Chorvatsku a Slavonii. Režný tvrdě usiloval o politiku „čechoslovakismu“, zatímco slovenští kulturní pracovníci stáli za svým národním vědomím. Československé listy měly velkou zásluhu v prosazování zájmů Čechů na území dnešního Chorvatska, dávaly podnět k zakládání osvětových a kulturních spolků, členové redakce dojížděli do českých osad na bjelovarském a požežském území a také stály u kolébky zakládání jednotlivých Besed.
Musíme mít také na zřeteli, že zdejší stát finančně nepodporoval kulturní činnost československých spolků, veškerá finanční pomoc přicházela z Československa. Mnohé české odborníky, kteří spolupracovali se zdejšími krajany, také financovala Praha, a proto hájili politiku a zájmy svého státu. Tím se může vysvětlit značně kritický postoj Československých listů k Radićovi, zvlášť proto, že si ho oblíbil venkovský lid a čeští rolníci fandili jeho straně, což Režný neschvaloval. Dobře znal problémy zdejšího venkova, věděl, že venkov potřebuje vlastní inteligenci, ale nebylo ji možno vytvořit bez českých škol. Byl si také vědom toho, že zdejší Češi nebyli rovnoprávní s ostatními národy, které zde žily, především proto, že mnozí z Čechů ještě neměli volební právo, protože nemohli získat zdejší státní občanství.
První státní volby v Království SHS se konaly koncem roku 1920. V té době existoval zatím nepatrný počet českých spolků na venkově, Režný se proto domníval, že by Češi na území Požežského a Bjelovarsko-križevského županství měli založit politickou stranu, která by je zastupovala. Kdysi navrhoval, aby se Slovenská strana z Vojvodiny změnila na Československou stranu a rozšířila se i mezi Čechy na území Chorvatska a Slavonie. Slováci se bohužel nechtěli zříci svého národního jména a proto se Režný rozhodl založit v Chorvatsku – v Slavonii Československou pokrokovou rolnickou stranu (ČPRS). Založena byla v Daruvaru v říjnu 1920, jen měsíc před státními volbami. Předsedou se stal Josef Bervida, rolník z Marina Sela. Byl také nositelem kandidátní listiny. Za ním následoval Vojta Režný ze Záhřebu. Nebyl zde ale žádný zástupce z největších českých osad, Končenic a Brestova. Strana se účastnila voleb jen na území Požežského županství, v Bjelovarsko-križevském županství nebyla kandidátní listina této strany přihlášena a proto krajané z velkých českých osad (Hercegovec, Velké a Malé Zdence, Ivanovo Selo a okolí Bjelovaru) nemohli pro své kandidáty hlasovat.
Volby pro ČPRS na Požežsku skončily neslavně. Stranu volilo jen 778 krajanů (žilo tam 19 007 Čechoslováků a aby získali svého kandidáta do Dočasného shromáždění, museli získat kolem 2 700 hlasů). Nejvíce selhaly osady s největším počtem Čechů, obec Brestov – Končenice, kde pro tuto stranu hlasovalo jen pět krajanů. S celkem 7 procenty Čechoslováků na Požežsku pro tuto stranu hlasovalo jen 1,65 procent z celkového počtu našich krajanů. Předseda strany Josef Bervida po volbách prohlásil: „Prohráli jsme bitvu, ale prohráli jsme čestně…“
Po neslavných volbách navrhl předseda záhřebské České besedy Stanislav Kukla založení Svazu československých spolků. Se stejným návrhem přišla ještě v roce 1919 Bělehradská obec a podpořila Besedy v Záhřebu a Sarajevu, tento úmysl však nebyl realizován. Kukla v roce 1921 trval na založení „jedné společné organizace, která by shromažďovala všechny kulturní spolky Čechů a Slováků z území Království SHS“, která by věnovala více pozornosti „kulturní, osvětové a hospodářské činnosti československého národa žijícího v Království SHS, která by posilovala dobré styky mezi dvěma slovanskými státy.“
Úmysl se stal skutečností. Možná k tomu přispělo založení Československo-jugoslávské ligy v Praze, která měla podobný program. Přípravu založení si vzala na starost Česká beseda Záhřeb v čele se Stanislavem Kuklou, dokonce vypracovala návrh stanov a přes Československé listy vyzývala i jiné spolky, aby zasílaly své návrhy. Místo založení této instituce bylo určeno v Osijeku, ale jen proto, že s ním měla poměrně dobré dopravní spojení všechna města i osady, kde české a slovenské spolky působily.
Redaktor Československých listů Vojta Režný byl skeptický k návrhu stanov spolku. Správně poukázal na to, že v takové instituci budou zastoupeni krajané z venkova, kteří už převážně získali zdejší občanství (menšina), ale také Češi a Slováci z měst, kteří měli československé občanství a žijí zde jen dočasně (kolonie). Hájil tím vlastně i Československou pokrokovou rolnickou stranu. Usoudil, že mnozí Češi z měst (kolonií) neměli zájem o zdejší politiku, byli zaměřeni spíše na kulturní činnost. Navrhoval proto, aby se do stanov zařadilo ustavení Národní rady, která by pracovala při Svazu a zabývala se výhradně politickými otázkami. Takovéto úvahy uveřejňovaly Československé listy na svých stránkách.
Koncem května 1921 vyzvaly Česká beseda Záhřeb, Československá obec za Slavonii v Osijeku a Československá obec za Srbsko v Bělehradě prostřednictvím tisku k účasti na sjezdu 28. a 29. června 1921 v Osijeku, kde měl být založen Svaz. Již prvního dne sjezdu se jednalo o stanovách, a bylo dosaženo jakéhosi kompromisu. Ukázalo se, že návrhy Vojty Režného neměly dostatečnou podporu. Měl sice pravdu, ale rozhodovalo se o tom i v Praze, a proto se dalo předpokládat, že poslední slovo bude mít ten, kdo bude instituci financovat – Československo. Také Jan Auerhan v dopise uznal, že venkov bude ve Svazu málo zastoupen, protože na venkově je malý počet spolků.
Už při volbě výboru Československého svazu se bohužel ukázalo, že všechno dopadlo trochu jinak, než to v záhřebské Besedě, která byla nositelkou návrhu o založení Svazu a která dokonce vypracovala stanovy, plánovali. Nikdo ze Záhřebu nebyl zvolen do užšího výboru Svazu. Předsedou byl zvolen Ljudovít Mičátko z Nového Sadu, jeden místopředseda byl z Bělehradu a druhý z Lublaně. Jednatelem byl Vladimír Mičátko z Kysáče, pokladníkem někdo z Petrovce.

Ljudovit Mičátko, první předseda Československého svazu
Vladimír Mičátko, první tajemník Svazů
V Osijeku jednalo 65 představitelů z třiceti šesti spolků. Dvoudenní shromáždění řídil předseda domácího spolku Jan Frynta. Ze sjezdu si každý odnesl poněkud odlišné dojmy. Jedni si mysleli, že založením Svazu se brzy vyřeší všechny problémy, druzí tomu nevěřili.
Volby proběhly v pořádku, ale ihned se projevily nedostatky stanov. Na sjezdu bylo nejvíce slovenských spolků, proto byli do užšího výboru Svazu zvoleni hlavně slovenští kulturní pracovníci a dokonce se sídlem Svazu stal Nový Sad. Ukázalo se, že ani dobré stanovy nejsou zárukou spravedlnosti pokud se povolí převaha jedné národnosti nad druhou nebo favorizování jednoho území před druhým.
V Daruvaru po nějaké době usoudili, že takový Svaz bude těžko fungovat, protože ho vedli lidé z měst, kteří vůbec neznali poměry Čechů na chorvatském venkově. Mezi prvními to vyjádřil Jaroslav Dittrich, který prohlásil, že sídlo Svazu mělo být buď v Končenicích, Ivanově Sele nebo v slovenském Petrovci, kde žije největší počet příslušníků československé národnosti na venkově.
Noviny Vojty Režného, Československé listy, i když byly při založení Československého svazu určeny orgánem Svazu, už měsíc po jeho založení zanikly, a zanikla i Československá pokroková rolnická strana. Režný byl v období 1928-1934 prvním profesionálním tajemníkem Svazu, jehož sídlo bylo v tu dobu v Bělehradě. Ve Svazu to ale „neklapalo“.
Přestože se od založení roku 1921 až po rok 1941 Svaz postupně rozkládal, je možné říci, že bylo uděláno i hodně dobrého. Svaz se udržel nejen proto, že ho podporovaly československé instituce, ale i proto, že ho vedli dobří Češi a Slováci. Udržel se i v osudných dnech po roce 1938, kdy bylo Československo okupováno a pomoc krajanům zastavena. V té době se zapomnělo na nesváry. Byla to doba, kterou těžce prožívali všichni zdejší Češi a Slováci.

17.10.2016. u 22:55 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 12.10.2016.

ZAR DARUVARSKE ŠKOLE NISU BILE U RATU?

O ratu na daruvarskom području dosta se pisalo, ali se još uvijek piše. Prednost je dana vojnim operacijama, nešto manje o zbivanjima u njegovoj pozadini. Nedovoljno se zna kako je bilo organizirano daruvarsko školstvo od rujna 1991. godine do početka 1992. godine. Uspoređujući prekid nastave u Drugom svjetskom ratu kada je on bio samo nekoliko dana sredinom rujna 1944. godine i nekoliko dana na početku 1945. godine, taj je prekid u vrijeme Domovinskog rata bio znatno duži. Razlika je i u tome da se nastava odvijala na raznim lokacijama, od onih sigurnijih koje su bili izvan Daruvara, do onih nesigurnih koja se povremeno odvijala u gradu. Onu sigurniju naši su učenici polazili u Češkoj, u pojedinim gradovima Hrvatske ili na Hvaru ili u Lošinju. Onu povremenu i s prekidima polazili su neki daruvarski maturanti, dio nastave se odvijao preko Radio Daruvara za osnovnoškolce, a bilo je i slučajeva kada su pojedini učitelji obilazili pojedina domaćinstva i tamo održavali nastavu za manje skupine učenika. Ne bi trebalo danas licitirati o pojedinačnim zaslugama, jer zasluge pripadaju svima koji su u njoj sudjelovali.
Sljedeći kratak prikaz odnosi se na srednjoškolsko ratno školstvo, samo jedan segment daruvarskog školstva, ali i podsjetnik na zbivanja prije 25 godina.


Daruvarska srednjoškolska ratna 1991./ 1992. školska godina

1. Prvi ratni mjeseci

Druga polovica kolovoza je razdoblje kada se školski praznici približavaju završetku i kada počinju pripreme za novu školsku godinu. U tom razdoblju treba uvijek održati popravne ispite, izvršiti dodatne upise učenika i obaviti sve pripremne poslove za novu školsku godinu. Ipak, mnogo toga u ovom razdoblju u daruvarskom Centru za odgoj i usmjerenje obrazovanje (COUO) nije bilo ostvareno. Kriva je bila ratna situacija koja je ozbiljno kucala i na vrata našeg Daruvara. Već u srpnju bila su ubijena trojica hrvatskih policajaca, doznalo se da je netko i ova područja u prvoj polovini kolovoza proglasio sastavnicom tzv. SAO Zapadne Slavonije.
Prvi sastanak daruvarskih srednjoškolskih profesora nakon praznika, trebao je biti održan 23. kolovoza, ali je bio odgođen za tri dana. Razlog odgodi bio je rat. Granatiranje grada i odvođenje nekoliko hrvatskih policajaca od 18. na 19. kolovoza nije bilo više samo kucanje rata na vratima grada, već dokaz da je rat ušao i u Daruvar.
Na sjednici Nastavničkog vijeća Centra 26. kolovoza bio je zamijećen izostanak jednog dijela članova našeg kolektiva i tek tada se zapazilo koji su naši bivši kolege bez pozdrava otišli na „ drugu stranu“. I u takvim je okolnostima odlučeno da redovna nastava započne 2. rujna, bez obzira što nisu bili obavljeni svi popravni ispiti i što nije bilo poznato s kojim nastavnim kadrom Centar raspolaže.
Nastava 2. rujna nije započela, iako je u školu došao jedan manji broj učenika. Razlog tome bila su zbivanja prethodnog dana kada su se vodile borbe kod Batinjana, a posebno u Doljanima gdje je poginulo ili ranjeno više branitelja i civila. U takvim okolnostima, zbog sigurnosti učenika, nastava u Centru je bila u više navrata odgađana.
U Centru je 6. rujna formiran Krizni štab Centra (Antun Marjanović, Josip Miota, Ivan Cegledi, Milan Kljajić i Vjenceslav Herout) koji se time uključio u ratna zbivanja ispunjavajući brojne zadatke koji su stizali iz općinskog Kriznog štaba na čelu s povjerenikom vlade RH Tomislavom Štefanovićem. Jedan od takvih zadataka bila je obaveza svakodnevnog prijavljivanje djelatnika na radnom mjestu jer se htjela poštivati zakonska odredba da svaki neopravdani izostanak, dulji od 5 dana, ima za posljedicu gubitak radnog mjesta. Shodno ovoj zakonskoj odredbi Krizni je štab 9. rujna pokrenuo postupak protiv 11 djelatnika Centra o prestanku radnog odnosa.
Bili su to dani kada se trebalo u jednom relativno kratkom vremenu prilagoditi iz mirnodopskih u ratne prilike. U takvim okolnostima bilo je ponekad nekih krivih poteza, ali su oni često bili rezultat dosta konfuznog stanja i u općinskom Kriznom štabu koji je bio preopterećen raznim ratnim obavezama tako da se nije mogao posvetiti i rješavanju svih školskih problema. Već tada se uočilo da su većinu poslova Kriznog štaba preuzela dvojica njegovih članova, umjesto da se ti poslovi ravnomjerno rasporede na sve članove općinskog Kriznog štaba, čime bi se izbjegli dugi redovi za čekanje. Uostalom, bilo je nerealno očekivati da dvojica ljudi rješavaju sve obiteljske ili seoske razmirice, izdaju dozvole za putovanja, umjesto da su se posvetili rješavanju ključnih pitanje za funkcioniranje života naše općine.
U takvim okolnostima i Krizni štab Centra se u početku teško snalazio. Znalo se da nastava nije u gradu moguća i zato se s malim zakašnjenjem počelo razmišljati o alternativnim mjestima u kojima bi se nastava mogla održavati. Puno se očekivalo od uputa republičkih prosvjetnih vlasti, ali su one u ono vrijeme više brinule o novim nastavnim planovima i programima te se ponekad među daruvarskim prosvjetarima činilo da se ti prosvjetni činovnici u Zagrebu ponašaju kao da se rat vodi negdje u Aziji, a ne samo stotinjak kilometara od njihovih ugodnih kancelarija.


U nekim daruvarskim školskim ustanovama pokazali su više samoinicijative i nisu očekivali upute iz Zagreba. Rukovodstvo Češke osnovne škole i Saveza Čeha i Slovaka je nakon posjete Daruvaru dr. Viktorije Hradske, izaslanice predsjednika Češko-Slovačke Vaclava Havela, uskoro ishodilo da se školska djeca privremeno izmjeste iz našeg grada u Češko-Slovačku. Za takav izmještaj dobivena je i suglasnost općinskog Kriznog štaba. Nakon toga bio je objavljen poziv da roditelji dođu upisati svoju školsku djecu, ukoliko su zainteresirani da ih privremeno izmjeste iz grada. Upisivali su ne samo djecu češke, već i u drugih nacionalnosti. U tim prvim danima u Kriznom štabu Centra nisu bili dovoljno informirani o toj akciji te se počelo o tome više raspravljati tek kada su upisi već bili u tijeku. Nisu se tome protivili, jer se znalo da zbog svakodnevnog bombardiranja grada nastava u gradu nije moguća, nisu se protivili jer su znali da velik broj srednjoškolskih učenika nije mogao putovati u Daruvar jer su bile prekinute neke autobusne i željezničke veze, dobro su znali da su neki roditelji svoju djecu privremeno upisali u neku drugu srednju školu u nekom mjestu u kojem se nije ratovalo. Ipak se smatralo da Krizni štab Centra nije bio dovoljno informiran o cijeloj toj akciji, iako je među prijavljenima bio veći broj srednjoškolskih učenika i neki srednjoškolski profesori. Problem nije bio u učenicima, nego u profesorima, jer za svoj odlazak nisu imali pristanak Kriznog štaba Centra.
Dana 13. rujna iz Daruvara je u ČSFR otputovao jedan transport od 8 autobusa daruvarskih i grubišnopoljskih učenika među kojima je bilo oko 70 srednjoškolaca. Oni su bili zbrinuti u Seču. Idućeg dana, 14. rujna, iz Daruvara je izmješteno oko 500 djece mlađeg uzrasta na Hvar. Dana 20. rujna ponovo su u ČSFR, ovaj puta u Janske Koupele, otputovali učenici daruvarskog i grubišnopoljskog područja u 8 autobusa. Među njima bilo je oko 100 srednjoškolaca i dva srednjoškolska profesora - Mirjana Bašić i Zdravko Konecky. Jedna grupa osnovnoškolskih učenika otputovala je na Lošinj.
Pokazalo se dobrom mjerom što je iz Daruvara bilo izmješten velik broj predškolske i školske djece jer su u drugoj polovini rujna bila brojna borbena djelovanja i svakodnevno oglašavanje zračnih uzbuna. Ipak se ratna atmosfera lakše podnosila jer se znalo da je većina daruvarske djece bila na sigurnom.
Na sjednici Kriznog štaba Centra 27. rujna razmatralo se koga bi se od djelatnika poslalo u ČSFR u sljedećem transportu učenika da brinu o učenicima naše škole. Imenovane su dvije djelatnice, ali u transportu od 5 autobusa, koji je otputovao 2. listopada, za njih nije bilo mjesta, uz obrazloženje da nisu dobile pristanak od općinskog Kriznog štaba. Pravi razlozi ove zabrane nisu poznati, ali i to je dokaz o tome tko je donosio ključne odluke u gradu. Krizni štab Centra to sigurno nije bio, on je provodio samo naredbe općinskog Kriznog štaba koje su stizale telefonskim ili usmenim putem pa je danas teško pozivati se na pisane izvore o tome.
Nešto mirniji dani krajem rujna bili su dostatni da Krizni štab Centra 1. listopada donese zaključak da se preko Radio Daruvara pozovu preostali srednjoškolci u gradu kako bi se za njih organizirala nastava u Daruvara. Na istoj sjednici pokrenut je disciplinski postupak za isključenje još petero djelatnika Centra jer se nisu više od pet dana pojavili na radnom mjestu. Među njima bilo je i onih koji su bili u ČSFR jer za taj boravak nisu dobili suglasnost Kriznog štaba Centra.
Ratne prilike nisu se smirile niti u prvoj polovini listopada. Plan početka nastave u Daruvaru do daljnjeg je bio odgođen. Nisu prestajale svakodnevne zračne uzbune i povremena granatiranja grada, svako od njih je uz velike materijalne štete odnosilo i ljudske živote. Posebno su se teške borbe vodile oko Pakraca, odakle su svakog dana dopirale u Daruvar cjelodnevne detonacije. U ČSFR je iz Daruvara 10. listopada otputovao posljednji transport od 5 autobusa. Njihov je krajnji cilj bio grad Znojmo i okolica. Među njima bilo je samo manji broj učenika.
Krizni štab Centra na svojoj sjednici 15. listopada ponovo je razmatrao mogućnost organiziranja nastave izvan Daruvaru. Bio je problem pronaći ne samo prigodan prostor za nastavu, već i problem smještaja za učenike ukoliko bi se takva lokacija našla. Ako bi se u tome uspjelo, zaključeno je da u toj nastavi sudjeluju samo ženski članovi kolektiva, dok bi muški članovi ostali u gradu i bili na raspolaganju za slučaj obrane grada. Toga dana doznalo se da je od posljedica saobraćajne nesreće preminuo nekadašnji član našeg kolektiva Zvonko Bašić. On je zadnjih godina radio u Grubišnom Polju gdje je stupio u hrvatsku gardu u kojoj mu se dogodila i spomenuta nesreća.

2. Nastava u Seču

Prvi puta se u Centru ozbiljno raspravljalo o organizaciji nastave za srednjoškolske učenike u ČSFR 18. listopada. Tada je bilo odlučeno da se pošalje troje profesora koji bi bili prethodnica koja bi dobila uvid gdje i na koji način bi se takva nastava organizirala. Na taj korak su jednim dijelom utjecali i roditelji jer su mnogi od njih bili informirani od svoje djece iz ČSFR da nisu bili uključeni u nastavni proces, a svima je od njih stalo da ne izgube školsku godinu.
Prema pristiglim informacijama u Češkoj je bilo oko 263 učenika srednjih škola, od čega oko 200 iz daruvarskih, dok su ostali bili iz Grubišnog Polja i još nekih centara u Hrvatskoj. Od tog broja 109 učenika bilo je u Janskim Koupelima, 88 u Seču, 19 u Marijanskim Laznima, 26 u Proseču, 17 u Chlumu i 4 u Vranovu. Zbog ove raspršenosti učenika, 23. listopada nitko od daruvarskih srednjoškolskih profesora nije otputovao u ČSFR jer je stigla informacija da se planira grupirati srednjoškolske učenike na jednom mjestu i tek onda bi za njih počela organizirana nastavu.
Usporedno s ovim raspravama o odlasku profesora u ČSFR, Krizni štab Centra je 22. listopada donio odluku da se za one srednjoškolske učenike, koji su ostali u gradu, organizira konzultativna nastava. Uz svakodnevno prijavljivanje djelatnika Centra i povremene sastanke, 24. listopada su muški članovi kolektiva cijeli dan proveli u poravnavanju crijepa na radionici Centra u Zrinskoj ulici do čega je došlo zbog jakih detonacija koje su u zadnjim tjednima bile u tom dijelu grada. Tek što su posao dovršili, oko 20 granata ponovo je zasulo naš grad.
Dana 25. listopada roditelji učenika prvi puta su organizirano autobusima otputovali u posjet u Seč. Nakon njihovog povratka dobio se potpuniji uvid o stanju u Seču. Na osnovi tih spoznaja, Krizni štab Centra donio je odluku da šestero djelatnika Centra otputuje u Seč.
Dana 30. listopada u dva osobna automobila šestero profesora Centra (Marko Vulić, Jela Vranić, Vera Lukač, Vjenceslav Herout, Ivica Brletić i Biserka Virag) krenuli u oko 630 km udaljen Seč u Češkoj. Idućeg dana upoznali su se sa mogućnostima organiziranja nastave i održali sastanak s oko 88 srednjoškolskih učenika. Iako su oni u prethodnom razdoblju bili uključeni u različite aktivnosti kojima su rukovodili nastavnici čeških škola Daruvara i Končanice, ipak to nije bila organizirana nastava, nego samo organizirana djelatnost kojom se htjelo učenike držati što dalje od svakodnevnih ratnih informacija koje su telefonskom vezom stizale u Seč. Dolasku srednjoškolskih profesora veselili su se i njihovi učenici jer su spoznali da nisu zaboravljeni i da će pojačanim radom propušteno nadoknaditi i završiti razred. Učenici su o zbivanjima u Daruvaru bili dobro informirani, znali su što se zbivalo i u Centru. Bilo je čak pojedinaca koje je trebalo uvjeravati da ne spadamo među one profesore koji su „pobjegli“ iz Daruvara, da dolazimo odlukom organa Centra i pristankom općinskog Kriznog štaba.
Prostorni uvjeti za nastavu u Seču su zadovoljavali. Nastava ipak nije odmah počela jer nije bio obavljen dovoz svih srednjoškolaca, posebno onih iz Janskih Koupela, gdje ih je bilo najviše. Nije to učinjeno iz razloga što je za 2. studeni već ranije bila ugovorena posjeta roditelja u 2 autobusa. Time je boravak srednjoškolskih učenika u janskim Koupelima na nekoliko dana produžen pa su se svi roditelji mogli sastati sa svojom djecom.
Istog dana, 2. studenog, predstavnik kompleksa u Seču (Bukač), predstavnik naših učenika u Seču (Miroslav Bilek) i predstavnici COUO Vjenceslav Herout i Marko Vulić otputovali su automobilom u Janske Koupele gdje su trebali održati sastanak sa srednjoškolskim učenicima i roditeljima koji su bili u posjeti svojoj djeci. Za razliku od Seča, gdje su srednjoškolski učenici bili uključeni u organizirane vidove rada, ovdje toga nije bilo, barem ne u tolikoj mjeri kao u Seču.
Sastanak u Seču bio je održan. Prema uputama uprave Centra iz Daruvara, trebalo je uvjeriti srednjoškolske učenike da će samo u Seču biti organizirana nastava, da to neće biti neka divlja škola, da su predavači došli u Češku po zadatku i nastojat će da svi oni, koji će se uključiti u nastavu, imati mogućnost da završe razred. Većina učenika i roditelja prihvatila je takve argumente, ali bilo je i nekih razumljivih protivljenja. Bilo je slučajeva da bi ovim preseljenjem negdje došlo do razdvajanja među braćom ili sestrama, ukoliko je jedan od njih bio učenik srednje, a drugi osnovne škole. U takvim slučajevima se sugerirala mogućnost da takvi otputuju u Seč gdje je bila organizirana i osnovnoškolska nastava.
Dva dana nakon ovog sastanka, 4. studenog, krenula su iz Seča tri autobusa u oko 220 kilometara udaljene Janske Koupele da prevezu srednjoškolske učenike. S njima su otputovali i profesori Ivica Brletić, Vera Lukač i Jela Vranić. U predvečerje istoga dana dovezeno je oko osamdesetak srednjoškolaca i desetina učenika osnovne škole. Među onima koji nisu doputovali bilo je i takvih koji su željeli ostati u Janskim Koupelima, uglavnom zato jer su tu imali veće slobode, a malo obaveza. Neki od takvih dolazili su u Seč naknadno, ali i nakon dolaska teško su se privikavali na jedan normalni kućni red pa se nerijetko od takvih moglo čuti da se osjećaju „kao u logoru“.
A kućni red, kada je započela nastava, bio je radni, ali je ipak preostalo za učenike dosta slobodnog vremena i za druge aktivnosti. Nije bilo strogo propisano vrijeme ustajanja, ali je doručak bio u 8 sati. Nekima je spavanje bilo slađe pa su ga preskakali. Nastava je u početku bila dvokratna, dopodne i poslije podne. Počinjala je u 8.50 dopodne i 13.50 poslije podne. Veliki problem predavačima su predstavljali novi nastavni programi. Dok je dio Hrvatske bio obuhvaćen ratom, dok se u mnogim mjestima nastava odvijala u ratnim okolnostima, nekim prosvjetnim strukturama u Zagrebu sinula je ideja o velikim promjenama nastavnih planova i programa, a da o tome nisu vođene prethodne rasprave, da za to nisu stvorene ni minimalne pretpostavke. Za mnoge nastavne predmete nisu postojali potrebni udžbenici, čak ni konačni programi s potrebnim popratnim uputama. Posebno su velike promjene nastale u razredima ekonomskog usmjerenja („ Šošićevi programi“) kojima su uvedeni i neki nastavni predmeti do tada nepoznati i predavačima ovog usmjerenja. Promjena je bilo i u drugim usmjerenjima. Primjerice, za prve razrede srednjih škola postojala su čak četiri potpuno različita programa povijesti! To je bio razlog da se u Seču nije mogla organizirati nastava po razredima, već po programima. To je uzrokovalo formiranje velikog broja obrazovnih grupa, ali je broj učenika u grupama bio neravnomjeran i kretao se od 5- 80 učenika. Zbog velikog broja obrazovnih grupa, a samo sa 7 predavača, trajanje nastavnih sati bilo je skraćeno na 35 minuta. Radi praktičnih razloga radilo se uglavnom u blok-satima pa je bio sljedeći dnevni raspored.

Dopodne

1. i 2. sat 8.50 – 10
3. i 4. sat 10.15 – 11.25
5. sat 11. 30 – 12.05

Poslije podne

1. i 2. sat 13.50 - 15. sati
3. i 4. sat 15.15 – 16.25 sati
5. sat 16. 30 – 17. 05

Ručak je bio u 12. 30 sati (subotom i nedjeljom u 11. 30), a večera u 17. 30 sati. Prema kućnom redu učenici su u 22 sata trebali biti u svojim sobama, mogli su se zadržavati samo u svom dijelu hotelskog prostora i trebali su nakon toga voditi brigu da svojim vladanjem ne ometaju druge goste koji su boravili u hotelu. Treba reći da je većina učenika poštivala kućni red, kršili su ga jedni te isti učenici, uglavnom oni koji su naknadno došli iz Janskych Koupela. Da bi se situacija poboljšala, održano je više kolektivnih sastanaka domaćina i profesora i zajednički sastanci s učenicima, ali je samo manji broj takvih pojedinaca promijenilo svoje vladanje.
Učenici nisu bili opterećeni većom satnicom nego u normalnoj nastavi. Pošto je bilo mnogo obrazovnih grupa, a samo 7 profesora, to su neke obrazovne grupe imale samo povremenu nastavu i to u predmetima za koje su postojali stručni predavači. Početni broj profesora od početnih 6 članova povećan je 4. studenog na 7 jer se u nastavu uključila i Veronika Pilat koja je predavala uglavnom učenicima ekonomskog usmjerenja. Ipak je to bio još uvijek malen broj predavača, jer se u jednom trenutku u Seču našlo oko 220 srednjoškolskih učenika.
Ako bi trebalo govoriti o stvarnoj opterećenosti, to se odnosi više na profesore. Njihov posao bio je naporan. Osim cjelodnevne nastave, profesori su morali dežurati u kuhinji, organizirali su učenička dežurstva u kuhinji, dežurali uvečer na hodnicima, brinuli su o pranju učeničkog rublja, prisustvovali su svakodnevnim sjednicama nastavničkog vijeća, prisustvovali sastancima koji su organizirali domaćini, brinuli su o raspodjeli bonova za prehranu učenika, obavljali raspodjelu džeparca kojeg su učenici dobivali od tamošnjih institucija… Svakodnevno se kontaktiralo i s upravom Centra u Daruvaru, primale nove informacije i tražilo još novih predavača kako bi se što više učenika uključilo u nastavu. Dio toga je bilo riješeno kada je 15. studenog došlo još pet novih predavača. Doduše, neki su se kasnije prema planu vratili u Daruvar, ali se ipak taj broj ustalio na oko 8 predavača. U kasnijoj fazi nastave se spoznalo da profesori predavači ne mogu raditi onim tempom kako su radili u prvim tjednima pa je i dnevna nastava bila osjetno reducirana.
Bilo je i drugih problema. Učenici nisu imali udžbenike, ali susretljivošću domaćina svi su učenici dobili besplatno bilježnice i školski pribor. Domaćin se također pobrinuo da za učenike organizira neke izlete, jedan čak i u Prag. Bilo je kontakata s raznim kulturnim institucijama u Seču i izvan njega.
Treba istaknuti da su mnogi učenici ozbiljno shvatili ovu nastavu i redovito ispunjavali postavljene obaveze. Moglo bi se čak tvrditi da su mnogi usvojili više znanja od očekivanog. U Seču je 29. studenog održan i roditeljski sastanak na kojem je bio nazočan i ravnatelj Centra prof. Antun Marjanović koji je doputovao s roditeljima koji su autobusima došli u posjet svojoj djeci. Roditelji su na sastanku informirani o radu učenika i ukazano je i na probleme koji su se javljali u nastavnom procesu.

3. Daruvar - nastava u ratnom ozračju

Dok je dio učenika u Seču već početkom studenog bio uključen u nastavu, u Daruvaru to još nije bio moguće. Tu su se svakodnevno oglašavale zračne uzbune, ponekad i pet puta dnevno. Neprijateljski su avioni Daruvaru i okolici podarili i nekoliko „krmača“ i neku paučinu, bilo je poginulih među pripadnicima hrvatske vojske i civilima. Nisu izostali ni povremeni minobacački napadi na grad. Jak intenzitet napada na grad trajao je do 17. studenog. Da li je to imalo neke veze što je toga dana, nakon herojske obrane, pao Vukovor ili je to posljedica već 13. potpisanog primirja sa Miloševićem? Svejedno, primirjima nitko ovdje nije ionako više vjerovao!
Ipak situacija se u Daruvaru u zadnjim tjednima studenog nešto primirila. To je bio dostatan razlog da 27. studenog započne nastava za preostale učenike četvrtih razreda u Daruvaru. Taj početak je bio ponovo prekinut već idućeg dana kada su na grad ponovo nastavljeni minobacački napadi koji nisu prestajali ni idućih dana. Ipak je intenzitet napada sve više slabio, ali su još bili opasnost jer se nikad nije znalo kada će granate početi padati i koje će dijelove grada pogoditi.
Nakon petotjednog boravka u ČSFR, 5. prosinca sam se priključio radu djelatnika Centra u Daruvaru. Toga dana se moglo u školi sresti nekoliko učenika srednjih škola koji su, usprkos opasnosti, dolazili na nastavu. Već na njihovim licima mogla se registrirati razlika između njih i onih koji su pohađali nastavu negdje daleko od Daruvara. Ovi u gradu bili su ozbiljniji, činilo se da su za samo tri mjeseca, od nestašnih mladića i djevojaka, postali zreli ljudi. Nažalost, ni toga dana nisu imali sreću, jer je nastavu prekinulo nekoliko granata koje su pale na rubne dijelove grada.
Nastava za daruvarske maturante također je bila skraćena na 35 minuta po školskom satu i to 4 sati dnevno. Bez obzira što je ova nastava u prosincu u više navrata bila prekidana, ipak je ona donosila kod djelatnika Centra određeno olakšanje jer su ti prekidi bili vezani za oslobađanje daruvarskih i okolnih prostora. Zabrinuta lica Daruvarčana počela si dobivati normalni izgled. Što reći na olakšanje kada je Daruvar nakon 54 dana ponovo 14. prosincima dobio vodu? To su novine samo usput registrirale i s pravom su Daruvarčani bili ogorčeni na takvo izvještavanje u kojem se ponekad nekoliko granata bačenih na neki drugi grad opisivao u nastavcima, dok je Daruvar ipak ostao u sjeni takvih opisa. Nitko ne želi uspoređivati Daruvar s Pakracem i Lipikom, divimo se njima i njihovim braniteljima, iako također još i danas mnogi misle da ova dva mjesta nisu dobila u novinama dovoljno prostora.
Djelatnici našeg Centra u Daruvaru nisu sudjelovali u oslobađanje širih daruvarskih prostora, ali nisu bili ni nijemi promatrači zbivanja. Već 17. prosinca većina njenih muških članova bili su uključeni u radnu brigadu pri Civilnoj zaštiti za ishranu stoke na prostoru Batinjani-Bastaji–Đulovac. Taj je prostor bio dva dana ranije oslobođen, mnoge srpske porodice su se povukle prema Bosni, ali je ostala stoka koju je trebalo hraniti. Time su djelatnici Centra bili među prvima koji su prvi ušli u ova sela nakon oslobađanja i donijeli prve pouzdane podatke o tim prostorima nakon nekoliko mjeseci okupacije. Razgovarali su s manjim brojem stanovnika koji su ostali u svojim selima i doznali od njih da nisu zadnjih mjeseci znali što se zbivalo u njihovom okruženju jer nisu imali električnu struju ni druga sredstava informiranja.
Naši su djelatnici ovaj nezahvalan i opasan posao obavili časno. Nitko od sudionika nije dirao stvari koje su ostavile srpske porodice, a kamoli da su to pokušali otuđiti. Uostalom, prilikom ulaska u autobus koji je tamo dovozio sve sudionike ovih akcija, provjeravalo se na povratku da li se nešto unosi u autobus. Nijednog dana nitko se nije zatekao u nekom nečasnom činu. Iz osobnog iskustva znam da mnogi nisu uzeli niti jednu jabuku koje su im bile na dohvat ruke. Nisu to činili ne samo zbog svoga poštenja, već i zato što nisu osjećali potrebu za jelom. Mnogi nisu okusili ni „gablec“ koji im se dovozio iz Daruvara i nudio po svršetku takvih akcija. Prizori stradanja životinja i peradi zatomili su glad, svatko je samo čekao da autobus što prije krene u Daruvar. Takva ishrana stoke potrajala je do 24. prosinca, do kada su druge službe dovršile zbrinjavanje stoke.
Od 27. prosinca nastava za srednjoškolske učenike počela se održavati u zgradi Osnovne škole Vladimir Nazor jer se prije tri dana u zgradu Centra smjestila hrvatska vojske.
U Daruvaru još nije bilo posve mirno. Povremeno su oglašavane zračne uzbune, a vrhunac napada bio je na prijelazu iz stare u novu godinu. Tom je prilikom djelovala avijacija i bačene su „krmače“ na središte grada. Stradale su Ivanove kupke, ali samo stjecajem okolnosti nije bilo onoliko žrtava koliko ih je moglo biti jer je većina vojnika bila izvan tog prostora. Iako su svi ovakvi napadi bili rjeđi, oni su bili zbog korištenja avijacije opasniji. U tim danima avijacija je prvi puta izvršila i noćni napad.
Ovakvi avionski napadi nastavljeni su i u prvim danima 1992. godine pa je nastava za daruvarske maturante bila ponovno prekinuta i nastavljena je tek 9. siječnja. Ona je ponovo bila u zgradi našeg Centra jer je vojska u međuvremenu napustili njene prostore.
Uz poslove u školi, dio muških članova ponovo je 15. siječnja uključen u novu radnu akciju. Ovaj puta bila je to akcija u Pakracu gdje su naši djelatnici bili na utovaru u kamione jednog dijela etnografskog materijala iz tamošnjih prostora pakračke parohije koji se htio privremeno skloniti u jednu osječku muzejsku ustanovu kako bi se sačuvale od eventualnog otuđivanja ili oštećenja.
Dana 16. siječnja pozvani su u školu u Daruvaru svi srednjoškolski učenici prvih razreda kako bi se doznao njihov broj radi planiranja početka nastave. S istim ciljem takav je sastanak održan sljedećeg dana s učenicima drugog i trećeg razreda, dok su učenici četvrtih razreda imali već odrađenih više nastavnih dana.
Život u Daruvaru se postupno vraćao na jednu snošljivu normalu. S Hvara su se 20. siječnja vratili daruvarski učenici, uglavnom osnovnoškolci. Muški članovi Centra 22. i 23. siječnja ponovo su uključenu u još jednu radnu akciju. Ovaj puta bio je to jedan nezahvalan i opasan posao jer su trebali na miniranom prostoru vojnog skladišta Polom u Doljanima vršiti utovar protutenkovskih mina. Činjenica da se taj utovar u kamione obavljao puna dva dana, dokaz je o njihovoj ogromnoj količini. Opasnost ove akcije bila je ne samo u tome što je to bio miniran prostor, već i zato što za takvu akciju nisu obavljene nikakve pripreme i što je vođena bez stručnog nadzora. U ekipi je bilo i takvih pojedinaca koji nikad nisu prošli vojnu obuku, ali su upravo takvi bili previše radoznali pa su se poigravali brojnim ubojitim granatama, odvrtali osigurače kako bi zadovoljili svoju radoznalost. Bila je velika sreća što tada nije došlo do tragedije za koju vjerojatno nitko ne bi ni mogao odgovarati, niti bi se doznao njen razlog, jer za to ne bi bilo ni živih svjedoka.
Dana 24. siječnja vratili su se iz Seča u 10 autobusa srednjoškolski i dio osnovnoškolskih učenika, 28. siječnja iz ČSFR pristiglo je još 9 autobusa uglavnom osnovnoškolaca, a 31. siječnja još 6 autobusa uglavnom djece mlađih uzrasta i majki s djecom. Time je završio izmještaj naših učenika iz Češke koji je trajao cijelo jedno polugodište 1991./1992. školske godine.
Srednjoškolski učenici su bili pozvani da dođu u školu 30. siječnja kako bi se formirala razredna odjeljenja. U školu je tada došlo 687 učenika. Toga dana je održana i sjednica Nastavničkog vijeća Centra na kojoj je rečeno da je to posljednja ovakva sjednica jer će se Centar podijeliti na tri škole: Gimnaziju, Srednju školu i Tehničku školu.
Bio je to završetak i prve polovine ratne 1991./ 1992. školske godine. Nakon 25 godina moguće je reći da se o ovom događaju malo govori. Da li je on tako beznačajan događaj pokazat će vrijeme. Točno je da profesori nisu ratovali puškama, ali u ratovima postoji i pozadina (logistika), bez koje se ratovi ne dobivaju. Čudno je da je dio naše pozadine dobio neka priznanje, ali se pri tome zaboravilo na škole koje su u ratnim prilikama brinule o školskoj djeci da bi njihovi očevi mogli ratovati. Mnogi među njima su obavljali i mnoge poslove izvan školskog programa, neki od njih rizični i za život. Nitko ne traži neka priznanja, ali se ponekad teško doživljava ignoriranje.
Radi daruvarske školske povijesti podastirem i popis svih profesora koji su predavali u Seču, uz navod vremena njihovog boravka na tom radnom zadatku u ratnim godinama. Radi pune povijesne istine trebalo bi napraviti i drugi popis u kojem bi bili i prosvjetni djelatnici koji su vrijeme rata proveli u gradu i sudjelovali također u opisanim događajima. I njihov rad zavrjeđuje pažnju.

Popis predavača koji su održavali nastavu u Seču

1. Ivica Brletić od 30. 10. 1991. – 23. 1. 1992.
2. Biserka Virag od 30. 10. 1991. – 23. 11. 1991.
3. Marko Vulić od 30. 10. 1991. – 23. 11. 1991. i 6. 1. 1992. – 23. 1. 1992.
4. Jela Vranić od 30. 10. 1991. - 23. 11. 1991. i 6.1. 1992. - 23. 1. 1992.
5. Vjenceslav Herout od 30. 10. 1991. – 3. 12. 1991.
6. Vera Lukač od 30. 10. 1991. – 1. 12. 1991. i 6. 1. 1992. – 23. 1. 1992.
7. Veronika Pilat od 4. 11. 1991. - 23. 1. 1992.
8. Miroslav Kuzle od 15. 11. 1991. – 17. 12. 1991.
9. Radislav Pilat od 15. 11. 1991. - 23. 1. 1992.
10. Ana Wittasek od 15. 11. 1991. – 1. 12. 1991.
11. Dragica Kostadinović od 15. 11. 1991. – 17. 12. 1991.
12. Vlado Koudela od 15. 11. 1991. - 1. 12. 1992.
13. Mirko Saher od 15. 11. 1991. - 22. 12. 1991.
14. Dobrila Bačić od 22. 11. 1991. – 23. 1. 1992.
15. Drago Martinović od 22. 11. 1991. – 22. 12. 1991.
16. Slavko Petr od 4. 12. 1991. – 8. 1. 1992.
17. Jaroslav Klimpl od 4. 12. 1991. - 8. 1. 1992.
18. Marija Knezović od 4. 12. 1991. - 22. 12. 1991.
19. Jela Kusaković od 4. 12. 1991. - 17. 12. 1991.



12.10.2016. u 23:37 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.09.2016.

NE DOZVOLIMO DA NAŠI VELIKANI PADNU U ZABORAV!

Juro Valečić (1866. – 1930.)

Juro Valečić rodio se 4. listopada 1866. godine u Purgariji na kućnom broju 9 u seljačkoj obitelji Jure i Ane Valečić, rođene Kufrin.
Purgarija se nalazi u okićkom kraju koji se prostire od Samobora do Jastrebarskog. Prostor je dobio naziv po nekad utvrđenom Okiću koji se nalazi oko dvadesetak kilometara jugozapadno od Zagreba. Na tom području su u 19. stoljeću bile dvije župe: Sveta Marija pod Okićem i Sveti Martin pod Okićem. Od 1947. godine Purgarija je podijeljena na Donju i Gornju Purgariju. Valečići su živjeli na prostoru današnje Donje Purgarije. Stanovništvo Purgarije bavilo se ratarstvom, vinogradarstvom, ratarstvom i stočarstvom. Nakon raspada kućnih zadruga na području Donje Purgarije živjelo je 32 domaćinstava, ali se kasnije osjetno povećao broj njegovih stanovnika. U Donjoj Purgariji je 1857. godine živjelo 157 stanovnika, a taj se broj 1910. povećao na 310. Radi usporedbe, 1991. godine u Donjoj Purgariji je živjelo 122 stanovnika u 30 domaćinstva
Jurini roditelji bili su ratari koji su posjedovali oko 20 jutara zemlje. Zabilježeno je da su oboje bili nepismeni. Njegov otac spadao je u red imućnijih seljaka. Jedno vrijeme bavio se i poduzetničkom djelatnošću. Iako su se takvom djelatnošću mnogi obogatili, bilo je i takvih koji u tome nisu uspjeli. Jedan od takvih bio je i Jurov otac. U jednom razdoblju zapao je u poduzetničke probleme pa se to odrazilo i na prilike u obitelji. Njihova imovina tada se svela na zemljište, oronulu kuću i gospodarske zgrade, a od stočnog fonda ostala im je samo jedna kravica.
Kada je Juro polazio u prvi razred, umro mu je otac. Glavni teret vođenja gospodarstva pao je na teret njegove majke, na Juru i njegovog brata Franju. Već tada je Juro znao da neće moći nastaviti školovanje te da će nakon završene obavezne pučke škole ostati kod kuće i pomagati majci i bratu u vođenju gospodarstva.
Za Juru Valečića moglo bi se s pravom reći da je mnoga znanja stekao samoobrazovanjem. U školi je naučio čitati i računati, ali mnogo toga je naučio iz knjiga kada je kao pastir čuvao stoku. Time je postupno širio svoje vidike izvan svoje sredine, a preko novina je doznao o mnogim političkim previranjima u Hrvatskoj u zadnjoj četvrtini 19. stoljeća.
Juro Valečić je 28. siječnja 1889. sklopio brak s Barbarom Burić, rođenom 25. studenog 1872. godine. U ovom braku rodili su se sin Juraj (1890.) i dvije kćeri: Ana (1898.) i Dragica (1899.). Bila je to skladna obitelj u kojoj se gospodarstvo Jure Valečića i njegove supruge neprestano povećavalo. Oni su otvorili trgovinu, kupovali su i pekli šljive i prodavali brojne proizvode za koje je vladao interes kod tamošnjih stanovnika. Najviše prihoda imali su od kuhanja šljiva od čega su imali dobru zaradu, a nju su uložili u kupovinu novih obradivih površina. Nakon nekog vremena njihovo se imanje povećalo sa 20 na 60 jutara.
Od svoje najranije mladosti Juro je volio čitati. Osim knjiga iz gospodarstva bio je pretplaćen na neke novine i časopise različitih sadržaja: Hrvatski narod, Prijatelj naroda, Starčevićanac, Istina, Seoski gospodar, Glasnik sv. Josipa, a kasnije Dom i Glasnik Srca Isusovog. Zanimali su ga gospodarski, politički, prosvjetni i vjerski sadržaji. Oni su od Jure napravili ne samo vjernog čitatelja, nego aktivnog sudionika u javnom životu.
Kao i mnogi ljudi na selu, zadnjih desetljeća 19. stoljeća, Juro Valečić se nadahnjivao idejama Ante Starčevića i postao sljedbenik Stranke prava. Kao dosljedni starčevićanac, odgojen u kršćanskom duhu, počela mu je smetati nesloga u toj stranci koja je 1895. dovela do njenog raskola. Ni nakon raskola nisu prestala previranja među pravašima pa je Juro s oduševljenjem primio informaciju da su Antun i Stjepan Radić 1904. godine osnovali Hrvatsku pučku seljačku stranku.
Juro Valečić je bio svjedok iseljavanju brojnih ratarskih obitelji u prekomorske zemlje. Dobro je znao da su razlozi toga uglavnom socijalne prilike, ali nije bio oduševljen odlaskom brojnih suseljana i poznanika u Ameriku. Iako su se neke obitelji dobro snašle u tuđem svijetu i slali novac rođacima u domovini, mnoge su došle u još goru situaciju. Valečić je smatrao da su mnogi mladi ljudi u tuđem svijetu ostali bez roditeljskog nadzora te su „krenuli stranputicom kao mlado konjče koje se upregne u kola, ali se kola, bez dobrih vojki, brzo nađu u grabi.“ Time je Jure iznio svoje gledište prema odgoju mladih naraštaja. Smatrao je da u tom odgoju presudnu ulogu trebaju imati roditelji. Bez nadzora mnogi mladi ljudi nisu krenuli pravim putom, dosta njih se izgubilo pa nisu koristili ni roditeljima, niti široj ljudskoj zajednici ovdje, niti u Americi.

Jure je isto znao da je za njegov kraj jedan od razloga iseljavanja i prenapučenost stanovništva. Bio je mišljenja da bi se iseljavanje trebalo usmjeriti prema manje napuštenim prostorima hrvatskih zemalja. Takvo je bilo područje zapadne Slavonije gdje je još početkom 20. stoljeća, usprkos planskom naseljavanju koje počelo u 18. stoljeću, bilo još prostora koji su mogli primiti nove stanovnike.
O mogućnosti novog prebivališta Juro je počeo razmišljati kada mu se počela povećavati obitelj. Njegov sin Juraj se oženio 1911. godine, a iste je godine Juri umrla i supruga Bara. Godinu dana kasnije, u veljači 1912. godine, Juro je sklopio svoj drugi brak s Katom Pozaić, rođenom u Zlataru 30. prosinca 1887. godine. Ona je prije udaje služila u obitelji Jure Valečića i brinula o njegovoj bolesnoj supruzi. Uskoro se obitelj Jure i Kate Valečić počela povećavati. Godine 1913. rodio im se sin Zvonimir, 1915. sin Josip, a 1916. godine Antun. Bilo je to već razdoblje Prvog svjetskog rata (1914. – 1918.). Dok su mlađi muškarci ratovali na raznim bojištima, Juro Valečić je i dalje promicao ideje dobrog i naprednog gospodarstva.
Kada se rat približio završetku, Juro Valečić se 1917. godine odlučio rastati od svog rodnog kraja. Bilo je to vrijeme kada je i njegov sinovac Mijo imao svoju obitelj pa je valjalo da se svaka osamostali i da krene svojim putem. Juro je slijedio primjer pčela koje se sele kada im je tijesno. Njegovo dvorište postalo je pretijesno za dva gospodara. Kod Jure je u kući bilo 6 osoba, a kod Mije 7. Kao matica kod pčela, počeo je za svoju obitelj tražiti novo boravište. Juro je u daruvarskom kotaru, oko 10 kilometara od Daruvaru, izvidio koncem 1917. godine jedan posjed od oko 500 jutara na pustari Maslenjača i odlučio ga kupiti. Prodao je svojih 30 jutara i za to kupio u Maslenjači 118 jutara. Ostali dio posjeda kupilo je 12 drugih obitelji koje je su zajedno s Jurom početkom 1918. godine napustile svoj rodni kraj i našli u Maslenjači svoje novo prebivalište.

2. U novom zavičaju

Svoje napredno gospodarenje Juro Valečić je nastavio i u novoj sredini. I dalje je bio pobornik politike Stjepana Radića i HPSS.
U Maslenjači su ga posjećivali brojni gospodarstveni stručnjaci i savjetovali seljane kako mogu još više unaprijediti gospodarstvo. Među posjetiteljima bio je i istaknuti prvak HPSS Đuro Basariček koji im je dao poticaj u njihovom radu i upozorio ih da se čuvaju „birtija i parnica“, da dokažu da ne zaostaju za životom seljaka drugih nacionalnosti koje su živjele u tom dijelu Hrvatske.
Valečić je ukazao i na velik broj neobradivih površina: samo u okolici Daruvara bilo je 10 pustara i salaša.
S Jurom Valečićem se 1918. godine doselilo troje djece iz prvog i troje djece iz njegovog drugog braka. U novoj sredini Juri i Kati Valečić rodilo se još troje djece: Franjo (1918.), Veronika (1922.) i Katarina (1924.). Time je Juro Valečić bio otac devetero djece, a razlika između najstarijeg i najmlađeg bila je 34 godine. Bilo je to vrijeme kada on više nije bio politički početnik. O tome svjedoči i jedno pismo Stjepana Radića koje je iz zatvora sredinom 1919. poslao svojoj supruzi Mariji. U njemu je preko supruge savjetovao svome sinovcu Pavlu Radiću da na izborima na listi odbornika treba što više seljaka. Po njegovoj „duši“ on je mislio da bi za predsjednika najbolji bili Valečić ili Petrović jer su obojica bili „tvorci“ u gospodarstvu, ali je problem bio što su bili izvan Zagreba. Dva tjedna kasnije Radić je u novom pismu supruzi ponovo spominjao Valečića. Njegov je ugled kod Radića dodatno ojačao kada je u Gospodarskom listu napisao jedan prilog u kojem je zagovarao kolonizaciju unutar hrvatskih prostora.
Juro Valečić je u novoj sredini nastojao ostvariti sve ono što mu nije uspijevalo u svom zavičaju. Već prve zime 13 doseljenika ispod 40 godina naučio je čitati i pisati. Osnovao je i tamburaški zbor koji je svake nedjelje okupljalo mlade i time su lakše zaboravili na svoje ranije prijatelje, a stariji su ih imali pod kontrolom da slučajno ne krenu pogrešnim putem. Nakon nekoliko godina članovi tamburaškog društva nabavili su glazbala za puhačku glazbu i već 1925. godine na svom su repertoaru svirali iz nota oko 40 pjesama. Ova se glazba svirala i kod križa u Maloj Maslenjači u vrijeme svete mise, ali i u drugim mjestima prilikom plesnih zabava, proslava ili pogreba. Valečić je djelovao i izvan svog prostora, povremeno pisao u novine preko njih je ukazivao na potrebu neprestanog usavršavanja i to čitanjem stručnih sadržaja, novina i kalendara. Juro Valečić je budno pratio zbivanja na grubišnopoljskom prostoru u svezi žigosanje stoke 1920. godine. Posljedice grđevačke bune osjetile su se i u Velikoj Maslenjači koja se nalazila na rubnom dijelu daruvarskog i grubišnopoljskog kotara. Nekoliko njegovih seljana također je osjetilo žandarske kundake.
On je nakon sloma grđevačke pobune 7. rujna 1920. napisao pismo potpredsjedniku HPSS Vladku Mačeku u kojem ga je informirao o svim nasiljima nad seljacima u rujnu 1920. godine.

Na prvim izborima za Ustavotvornu skupštinu u Kraljevini SHS 28. studenog 1920. godine, HPSS je postigla veoma velik uspjeh jer je dobila 49 zastupnička zastupnika i time postala četvrta stranka po jačini u tadašnjoj državi. Među njima je bio i Juro Valečić koji je bio na listi za područje Zagrebačke županije. Ovim uspjehom Juro Valečić došao je u sam vrh ove stranke i postao član Glavnog odbora HRSS.
Doseljenim stanovnicima u Velikoj Maslenjači najviše je nedostajala vlastita crkva. Župna crkva bila je u 10 km udaljenom Daruvaru. Oni koji u nedjelju nisu otišli u crkvu u Daruvar, imali su u selu zajedničku molitvu i pobožnost. Tom se prilikom davala i poduka mladeži, a stariji seljani su izmjenjivali informacije iz gospodarstva i političkog života. Ponekad su ih posjetile istaknute osobe iz političkog i gospodarskog života i tom su prilikom seljani dobivali informacije iz prve ruke. Jedan od češćih gostiju, bio je prvak HRSS Đuro Basariček, koji se divio da među seljanima nije bilo nikakvih razmirica. Smatrao je da je to posljedica što ih vodi prava kršćanska vjera i što se drže one pouke: što želiš da drugi tebi čini, učini ti bližnjemu svomu, a što nećeš da drugi tebi čini, ne čini niti bližnjemu svomu.

3. Pogled na život iz pera Jure Valečića

Svoje političke vizije o ulozi seljaka Juro Valečić je iznio koncem 1921. godine, ima dosta toga što je i danas aktualno. Uz vidni napredak u gospodarstvu, on je ukazao da još mnogo treba učiniti da bude još bolje, a sve se može ostvariti ako se to želi. O tome je napisao: „Nemojmo se oslanjati na nikoga. Svaki narod sam, baš sam, morao je ishoditi ono što mu je potrebno. Ako itko drugi njemu to ishodi, to nije stalno i sigurno.
Valečić je savjetovao seoske organizacije da u svojim sredinama osnivaju gospodarska društva ili seljačke zadruge. Mislio je da će se moći provoditi organizirana prodaja te da seljaci neće morati svoje proizvode prodavati po niskim, a zatim te iste proizvode, nakon njihove tvorničke obrade, kupovati po visokim cijenama. On je imao viziju da će, nakon što se svugdje uspostave zadruge, sami graditi manje tvorničke pogone te imati kontrolu nad proizvodima u svim njenim fazama, od proizvodnje, prerade do prodaje.
U svim prilikama Valečić je zagovarao moralne vrednote svih ljudi. Njegove riječi o tome zvuče kao da ih je izgovarao čovjek s propovjedaonice: „U svakoj čovječjoj duši ili je mrak ili je svjetlo. Mrak je ondje gdje čovjek gaji mržnju, gdje je sklon na svađu i razbojstvo, sklon na krađu, sklon na kletvu i druge nevaljane čine, a gdje je svjetlo u duši čovjeka, taj neće zla ni neprijatelju i tim ga pridobiva da mu bude prijatelj, taj voli mir i pravicu. Ne dira tuđe, ne čuje se od njega gadna riječ, bližnjem svome čini samo ono što godi njemu kad bi mu bližnji činio. I evo, kad svi naši ljudi budu imali svjetlo u duši svojoj, a ne mrak, eto ti kod nas raja zemaljskoga. Skoro ne bi trebalo ni žandara, ni suca, ni rešta i ništa takova. A to svjetlo ne stoji ni filira. Stoji samo do odlučnosti čovjeka.“

4. Politički rad Jure Valečića

Uz svoje poslove u novoj sredini, Juro je bio prisutan i u političkom životu svoje stranke. Na sastanku glavnog odbora HSS 21. svibnja 1927. u Zagrebu bio je prihvaćen Red ili pravilnik HSS i izabrano novo rukovodstvo. Uz predsjednika Stjepana Radića bila su izabrana četiri potpredsjednika. Uz Juru Valečića to su bili još Vladko Maček, Josip Predavec i Dragutin Kovačević. Na izborima 11. rujna 1927. za zastupnike u Narodnoj skupštini, HSS je dobio 61 zastupnički mandat. Jedan od njih je bio i Juro Valečić koji se kandidirao u Požeškoj županiji.

Dan poslije Radićeve smrti 1928. godine sastalo se Predsjedništvo HSS i donijelo Proglas hrvatskom narodu u kojem je Juro Valečić naveden kao prvi potpisnik. U njemu je uz ostalo napisano: „Sinoć u srijedu, dne 8. kolovoza, nekoliko minuta prije 9 sati, izdahnuo je svoju veliku i plemenitu dušu i zaklopio svoje trudne oči na vječni počinak naš vođa, predsjednik Stjepan Radić. Cijeli njegov život bio je neprestani i nesebični rad za tvoje dobro i ujedno neprekidni niz primjera kako treba raditi za svoj narod.
I evo, baš kad je on skupio cijeli narod u čvrste redove u borbi za pravičnost, čovječnost i slobodu hrvatskog naroda i hrvatske domovine, zločinačke ruka uzela je njegovo tijelo iz naše sredine…
Na pogrebu Stjepana Radiću 12. kolovoza 1928. bilo je više od pola milijuna ljudi iz svih dijelova Hrvatske, Bosne, Hercegovine i Vojvodine. U pogrebnoj ceremoniji bile su i brojne kulturne udruge, a zabilježeno je da je bilo i oko 1500 vijenaca. Tijekom pogreba od Stjepana Radića su se oprostile mnoge poznate ličnosti iz političkog i javnog života, neki na prostoru kod Hrvatskog seljačkog doma gdje je bilo izloženo na odru mrtvo tijelo Stjepana Radića, a neki na Mirogoju prilikom stavljanja lijesa u grobnicu. Ovdje se u počasnoj arkadi Juro Valečić je održao oproštajni govor u kojem je između ostalog rekao:
Dragi vođo i učitelju naš!
Preuranjena Tvoja smrt kojoj je uzrok revolverski hitac, ponovno je zavila u crninu našu dragu nam domovinu. Zavilo se u crninu grad i selo. Kao seljačko dijete, ugledao si svijet u selu, proveo si svoj život u njemu, u njemu si našao vjeru i pjesmu praotaca svojih, za selo si dao sav svoj život, u njega si uložio sav svoj trud i sav si se posvetio boljitku njegovom. Nisu Te smele poteškoće koje su na putu stajale. Išao si za svojim ciljem, pa makar protiv Tebe sve bilo. Tražio si pravdu i slobodu…

…Borbu ćemo voditi do kraja i sa svim sredstvima koja nam stoje za raspolaganje. Mirno snivaj sa ostalim žrtvama jer nauku Tvoju slijedit će i selo i grad. Slava Tebi učitelju i vođo naš!“

Između Stjepana Radića i Vladka Mačeka sjedi i jedan od potpredsjednika Juro Valečić, prvak HSS iz daruvarskog prostora.

5. Posljednje godine

Nakon smrti Stjepana Radića slijedile su teške godine. Najprije je početkom 1929. godine započelo razdoblje šestosiječanjska diktatura, kojom je pojačana borba protiv svih protivnika tadašnjeg režima. To se razdoblje poklopilo i s velikom gospodarskom krizom koja je zahvatila i selo. Kriza je bila pojačana dvjema uzastopnim sušnim godinama koje su uzrokovale glad, posebno u planinskim prostorima tadašnje države.
Valečić je bio aktivan sve do svoje smrti. U godini svoje smrti, 1930. godine, u uvodnom dijelu tjednika Dom Valečić je iznio neke preporuke čitateljima i time se oprostio od njih i ovog časopisa. Prema njegovom pisanju u težem položaju od radnika bilo je još jedino seljaštvo. Na selu nije bilo radnog vremena, radilo se od zore pa do pola noći, ali usprkos tome se skromno živjelo. Govedinu za ručak seljak si je mogao priuštiti dvaput godišnje, za Božić i Uskrs, ali neke siromašne porodice su mogle o mesu samo sanjati. Takvi su bili sretni ako su imali dovoljno kruha tijekom godine. Zbog tadašnje krize ratarski proizvodi imali su nisku cijenu pa je nakon podmirenja poreznih obaveza seljak ostao bez novaca, seljak „štedi na odijelu, krpa odijelo do krajnosti, štedi na obući, ide bos kroz čitavo ljeto i sva njegova obitelj, štedi na gospodarskom oruđu, ne nabavlja ništa novog, već krpari staro, pa zato se trgovci i obrtnici tuže na slabe poslove, od kada seljak nema novaca.“
Poput dobrog kroničara Valečić je oslikao vjerno tadašnje društvo: s jedne je strane vidio život u gradu koji je bio prava suprotnost života na selu. U gradu je postojalo propisano neko radno vrijeme. U slobodno vrijeme išlo se u šetnju ili zabavu, uživalo se u gradskoj ljepoti, sjala su električna osvjetljenja u uređenim šetalištima i mjestima na kojima se razbacivao novac. Zbog rastrošnosti pojedinci su dolazili u novčane probleme pa su to rješavali krađama, prevarama, a kod viših slojeva korupcijom i „onako na fini način, u rukavicama, dolaze ma na koji način do novca, da nadoknade preobilno potrošeni novac na raskoš.“
Nasuprot gradskom životu, Valečić je opisao i život na selu u zadnjim godinama njegovog života. Teško je prihvaćao mnoge promjene na selu koje su se širile iz gradova. Po običaju takve je novine najprije prihvaćala seoska mladež. On je spomenuo da su se još nedavno na selu obavljali svi lijepi seljački običaji, slušala se stara seljačka pjesma prožeta kršćanskim duhom i vjera u seljački pokret. Poštivao se naslijeđeni moral pa su mladenci čisti išli pred oltar i vjenčanje, veselilo se uz pjesmu tamburice, plesala narodna kola i drugi starinski plesovi, održala se narodna nošnja. U takvu sredinu, prema Valečiću, počela se uvlačiti gradska moda. Ona je bila vidljiva u odijevanju, zatim u novim plesovima i stranim pjesmama koje su se razlikovale od narodnih pjesama. Spomenuo je da se postupno zanemaruju stari običaji, slabije su se vršile vjerske dužnosti, javio se nemoral i „bijela kuga“. On je naveo da takve običaje u selima promiču ljudi koji su se pogospodili jer su htjeli i bez rada dobro živjeti. Seljaci su takve nazivali „vucibatinama“.

Usprkos tom sumornom opisu prilika, Juro Valečić je u godini svoje smrti poručio: „Zato, seljačka braćo, čuvajmo naša ognjišta - naše domove. Priljubimo tu našu zemljicu koja nas hrani. Čuvajmo naše stare dobre običaje, suzbijmo gradsku modu na selu i sve ono zlo, što za njom vuče kao propadanje vjere i uvlačenje nemorala. Budimo potpuni ljudi Bogu na slavu, a domovini na korist…“
Bilo je to vrijeme kada je i Juro Valečić sve više pobolijevao, ali ipak se nije htio povući iz javnog života. Zbog takvog njegovog karaktera bio je omiljen u cijeloj daruvarskoj okolici od svih ljudi, bez obzira na vjeru ili nacionalnost. Tijekom svoje bolesti često je primao svoje sakramente premda je njegov župnik Ettinger živio u Daruvaru, udaljenom dva sata hoda od Velike Maslenjače.
Juro Valečić je u bolnici u Pakracu u travnju 1930. godine napravio oporuku. Njegova je posljednja želja bila da svoju dušu isporučuje Bogu i svom gospodaru Isusu Kristu kojemu je cijelog života vjerno služio. Tražio je da se njegovo tijelo po kršćanskom običaju ukopa u hrvatskoj zemljici uz njegovu majku kojoj je za života posvetio svu svoju silu.
Juro Valečić je umro 1. studenog 1930. godine. Na njegov ukop na maslenjačko groblje došlo je oko tisuću ljudi iz svih okolnih sela. Sprovod je vodio daruvarski župnik Mijo Ettinger, a nazočni su bili još pakrački župnik Korenić, iz Grubišnog Polja župnik Josip Pudjak i kapelan Petar Sivjanović te župnik Josip Tobi iz Đulovca.
Smrću Jura Valečića otišao je s tadašnje političke pozornice jedan veliki čovjek koji se načinom života nije razlikovao od života običnog čovjeka toga vremena. Razlikovao se jedino svojim djelima. Iako je bio uključen u politički život, teško ga je svrstati među onakve političare kako ih doživljava jedan prosječan čovjek današnjice. U politiku nije ušao radi osobnog probitka, već s nakanom da se bori za boljitak hrvatskog seljaka. Razlikovao se ne samo načinom života od današnjeg političara, već i u poimanju njihove uloge. Juro Valečić čvrsto je stajao iza riječi koje je izgovorio i osobnim je primjerom ukazivao kako bi trebalo živjeti. Kada je govorio o modernom gospodarstvu, osobno je prednjačio u primjeni svega naprednog u vlastitom gospodarenju. Ako je tražio da treba živjeti po kršćanskim zasadama, osobnim primjerom bio je uzor drugima: molio se, slušao svete mise, primao svete sakramente, čitao i širio katolički tisak. Razlikovao se od onih političara koji su samo na javnim skupovima govorili o kršćanskim vrlinama, ali ih se nisu pridržavali u svakodnevnom životu. Kod Jura Valečića riječi su izvirale iz njegovog djela. O toj dosljednosti svjedoče riječi njegovog zemljaka Josipa Pozaića kojemu je jednom u Daruvaru, prilikom jednog političkog skupa, rekao da najprije prisustvuju svetoj misi, da se pomole i obave svoju kršćansku dužnost, a da tek onda sudjeluju na političkom skupu koji je već bio u tijeku, znajući da neće previše izgubiti ako ne budu na njemu od njegovog početka
Možda je najbolji sažetak o Juri Valečiću napisao I. Kukula sedam godina nakon Jurine smrti: „…Uvijek se tužimo na krutu sebičnost i mrsku zlobu tolikih ljudi s kojima živimo. Ali lik pokojnog Jure Valečića dokazuje nam, da u našoj sredini ima i svijetlih primjera, koji se svojim jakim i plemenitim duhom visoko dižu nad tamu i pokvarenost ovoga doba, koji svu radost svoga života nalaze samo u tome da rade za duhovno i tjelesno dobro bližnjega, da šire slavu Božju i unapređuju sreću svoje mile domovine."





26.09.2016. u 21:40 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 25.09.2016.

SJEĆANJE NA MIRELU

U posljednja dva mjeseca na više mjesta šireg daruvarskog prostora prisjetilo se na ratna zbivanja iz 1991. godine. Svuda su se spominjali svi oni koji su te godine izgubili život, koji su se u nekom trenutku našli u blizini gdje je eksplodirala neka ubojita naprava ili ih zahvatio neki ciljani hitac iz nekog skrovitog mjesta. A nisu život izgubili samo oni koji su branili svoj grad ili selo, nego i mnogi civili. Među takvima bila je i Mirela Ljutak, tada deset godina stara daruvarska djevojčica i učenica koja je podlegla zadobivenim ranama granate koja je eksplodirala u njenom dvorištu. Tom je prilikom poginuo i njen otac Ivica. Ne znam da li se u ovim prisjećanjima zadnjih mjeseci netko prisjetio naše Mirele. Ipak, da ona ne ostane zaboravljena pobrinuo se već danas pokojni dežanovački učitelj i pjesnik Antun Horak (1943. - 2010.) koji je prije 20 godina Mireli posvetio jednu pjesmu. Nije ju osobno poznavao kao ni mnogi od nas, jer je bila samo jedna od mnogih daruvarskih razigranih učenica kojoj je dječje snove prekinuo rat. Tragično je kada ginu odrasli, ali još tragičnije ako su to djeca. A upravo Mirela se 26. kolovoza 1991. našla u blizini mjesta eksplozije granate koja ju je istrgnula iz naše sredine. Ovom dosad neobjavljenom pjesmom prisjećamo se Mirele.

TAMNI OSVITI
(posvećeno djevojčici Mireli Ljutak)

Motto: Rat je safari ljudi na ljude….

Bio je to njen grad
pun lampiona i želja
pun dječjih snova.
Djevojčica potrči za pticom
i htjede je dotaći, pomilovati.
Ptica je živahna – neda se ptica!
Djevojčica je ipak trčala…
Gase se tajanstveni lampioni
i ponovo sviće.
Grad gubi osmjeh,
ostaje bez duše.
Ne može nestati iz svoje kolijevke
i napustiti rijeku i stoljeća.
Gase se tajanstveni lampioni,
a košmar traje dovoljno dugo
i prerasta u sveopće ludilo:
Ljudi su prvo otplakali očenaše,
prigušili jecaje i kletve,
prebrojali ranjene i mrtve.
Na odar su stavili djevojčicu.
Zatim su shvatili:
ona neće dosanjati svoje snove,
pogasiti tajanstvene lampione,
dostići svoju pticu u letu.
Grad je u mreži tamnih osvita.


Antun Horak
(prosinac 1996.)

25.09.2016. u 20:54 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.09.2016.

70 GODINA RADA UDRUŽENJA UMIROVLJENIKA DARUVARA (1946. - 2016.)

Krajem rujna ove 2016. godine daruvarski umirovljenici obilježit će 70 godina rada. Za povijest je to kratko razdoblje, ali u radu jednog udruženja je to mnogo. Treba imati u vidu da se tijekom tih 70 godina puno toga dogodilo u njegovom radu: izmijenili su se mnogi njegovi članovi, odavno su umrli oni koji su osnovali ovo udruženje, nema ni mnogih onih koji su bili godinama nositelji njenih aktivnosti.
Današnji članovi Matice umirovljenika Daruvar s ponosom se mogu osvrnuti na bogatu prošlost u radu daruvarske umirovljeničke organizacije. U zadnjim desetljećima bili su najbrojniji po broju članstvu i po broju kulturnih ili sportskih sekcija pa su bili najveća udruga na širem daruvarskom prostoru. Njihov rad se u Daruvaru očitovao kroz rad daruvarske podružnice umirovljenika u čijem je sastavu prednjačio KUD u kojem su radile glazbena, pjevačka i folklorna skupina. Radile su i sportske sekcije (šah, kuglanje, streljaštvo, pikado), planinarska sekcija, eko-sekcija, kreativna sekcija… Umirovljenici su svake godine pripremali kulturne programe, organizirali izlete u bližu okolicu, ponekad i posjete u susjedne države. Više od dvadeset godina oni su imali svoje predstavnike koji su na Radio Daruvaru vodili emisiju za umirovljenike. U sastavu MU Daruvara radi Blagajna pogrebne pripomoći u koju je učlanjeno i više umirovljeničkih udruga izvan daruvarskog područja. Jednostavno teško je nabrojiti sve aktivnosti kojima se bave daruvarski umirovljenici. Jednako tako teško je uspoređivati njihov današnji rad s onim iz 1946. godine, kada je bilo osnovano Udruženje penzionera. Ovaj je prikaz posvećen tom starijem razdoblju jer današnji umirovljenici više ništa ne znaju o svojim kolegama penzionerima iz 1946. godine.javascript:%20void(0);



Osnivanje Udruženja umirovljenika 1946. godine

Udruženja umirovljenika na području Hrvatske postojala su još prije Drugog svjetskog rata pod nazivom Društvo umirovljenika Savske banovine, a u vrijeme rata Savez umirovljenika NDH. Nakon rata su sva društva i organizacije raspuštene i počele su se osnivati nove, u drugačijim izmijenjenim okolnostima i pod kontrolom političke vlasti. Nisu se takva udruženja osnivala spontano, nego se sve zbivalo u okviru Narodne fronte (kasnije preimenovane u Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije), kao jedinstvene političke organizacije.
Prva jedna takva organizacija, pod nazivom Mjesno sindikalno vijeće (MSV) Daruvara, u sklopu Narodne fronte (NF) , osnovana je početkom 1946. godine. Bila je to sindikalna organizacija koja je okupljala radnike i namještenike. U početku su na sličan način osnivane i podružnice (podružnica željezničara, metalaca, radnika pivovare, podružnica prosvjetnih radnika i namještenika, zdravstvena podružnica, privredno-upravna podružnica…). Sve su one bile uključene u Mjesno sindikalno vijeće koje je imalo zadatak da oživi kulturni i sportski život u gradu. Poduzeti su bili i koraci da se u njenom sastavu što prije osnuje tamburaški i pjevački zbor te dramska (diletantska) skupina. Takav plan se ostvarivao tako da je Upravni i Izvršni odbor MSV zadužio svaku pojedinu podružnici da ispuni dio takvog plana rada. Takvim pristupom oživljen je kulturni i zabavni život u prvoj godini u poslijeratnom Daruvaru. Ova organizacija je bila osnovana prije Udruženja umirovljenika Daruvara, ali su obje kasnije bile unutar Narodne fronte, a imale su nekih dodirnih točaka u svome radu. Primjerice, prema sindikalnim Pravilima i sindikati su se trebali boriti za osiguranje radnika i namještenika, o mirovini radnika i pravo na dječji doplatak. Za razliku od prijeratnog razdoblja, kada su sindikati bili organizirani po strukama, sada je bila intencija da se osnuje jedinstvena takva organizacija koja bi objedinjavala sva ranija strukovna udruženja.
Sindikat je bio važan i zato jer su se iz njega kasnije regrutirali brojni umirovljenici i što je bio glavni nositelj kulturnog života u poslijeratnom Daruvaru. Ovaj način rada unutar jednog sindikata, po principu podružnica, održao se do 1947. godine kada je promijenio ime u Kotarsko sindikalno vijeće i od tada je nastupao kao jedinstvena udruga.
Put prema osnivanju udruženja umirovljenika bio je malo drugačiji. Nakon rata trebalo je liječiti tragove rata, trebalo je povesti brigu o porodicama stradalih i ranjenih u ratu, a posebno o udovicama i djeci poginulih boraca antifašističke borbe. Takvih je bilo mnogo i trebalo je prethodno napraviti registar takvih obitelji i osigurati potrebita novčana sredstva za podmirenje takvih izdataka. Upravo na takvim osnovama htio se ovaj dio posla prenijeti na udruženja koja bi okupljala takve članove, ali i ohrabrili sve one koji bi u takvim udruženjima imali mogućnost da riješe svoje socijalne i obiteljske probleme.
Prva takva organizacija, u sastavu Narodne fronte, bilo je Zemaljsko udruženje penzionera, njihovih udova i djece osnovano u Zagrebu 25. travnja 1946. godine. Taj se dan smatra početnim danom osnivanja umirovljeničkih organizacija u Hrvatskoj. Tada je izabran i privremen Plenum i Izvršni odbor na čelu sa Đurom Gašparcem.
Nakon toga, od travnja 1946. godine i tijekom sljedećih godina, postupno su se počele osnivati podružnice Udruženja u ostalim mjestima izvan Zagreba. Prema Pravilima podružnice su se mogle osnovati ukoliko je bilo 10 članova koji su se trebali prijaviti svojem Mjesnom narodnom odboru. Njihov je zadatak trebao biti da utiču kod narodnih vlasti kako bi rješavale molbe za penzije članova Udruženja i druga pitanja, sve dok se ne održi Kongres umirovljenika na kojem bi se izabrala sva tijela središnjice udruženja Zemaljskog udruženja penzionera, njihovih udova i djece NRH, koji su trebali preuzeti tu ulogu u svoju nadležnost.
U Daruvaru je podružnica Udruženja osnovana 20. prosinca 1946. godine. Za njen rad u prvim godinama nakon osnivanja veliku zaslugu je imao Đuro Momčilović. Broj njegovih članova se postupno povećavao pa je 1947. godine imao 716 članova te je 31. prosinca 1947. godine preimenovan u Kotarsko udruženje penzionera(KUP). Njegovi su članovi sudjelovali u svim društvenim akcijama općenarodne koristi. Udruženje je imalo dobro organiziranu službu pružanja besplatne pravne pomoći kod ostvarivanja prava iz zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja kao i pružanje prve pomoći kod problema koji su se javili u svakidašnjem životu članova. Ono je dobro surađivalo sa svim društveno- političkim organizacijama i društvenim službama, posebno s Komunalnim zavodom za socijalno osiguranje. S obzirom na broj članova, očekivalo se da će Udruženje u godinama nakon 1947. zabilježi veću aktivnost u društveno- zabavnom života u svojoj sredini.
U 50-tim godinama KUP su se počeli osnivati Kase uzajamne pomoći čime se htjeli dodatno pomoći svojim članovima i njihovim obiteljima u slučaju bolesti ili su solidarno pomagali svojim članovima kod rješavanja pitanja usmjerenih na poboljšanja standarda života. To je i bio razlog da se porast članstva u Udruženju umirovljenika invalida rada bio u stalnom porastu. Neki od poslova koji su bili u prvim godinama postojanja u nadležnosti Udruženja kasnije su prepuštene nekim novim osnovanim udrugama ili organizacijama, prije svega zdravstvenim ili socijalnim. U zapisu sa III. izvanredne partijske konferencije u Daruvaru iz 1952. godine se navodi da je Invalidska organizacija u kotaru brojila 762 ličnih i porodičnih invalida. Ova je organizacija od 1948.-1952. preko mjesnih konferencija radila na proučavanju propisa o invalidima. Uz to 1949. godine su ratni vojni invalidi formirali radnu brigadu sa 80 članova koji su u Seljačkoj radnoj zadruzi Blagorodovac sudjelovali na branju kukuruza i suncokreta. Takve brigade su kasnije formirane za sječu drva, pruća i vrbovih šiba. Invalidska organizacija je učestvovala i na izgradnji pruge Veliki Bastaji - Grubišno Polje, zatim gradnje industrijskog kolosijeka prema Ljevaonice u Daruvaru i u drugim frontovskim akcijama.
U radu Udruženja u prvim godinama postojanja, težište je bilo stavljeno na skrbi o ratnim stradalnicima i stoga se 1952. godine formira Samouprava socijalnog osiguranja koja se već 1954. godine spominje pod nazivom Zavod za socijalno osiguranje kotara Daruvar. U godišnjem izvještaju Zavoda za socijalno osiguranje kotara Daruvar za 1954. godinu, izneseni su brojni podaci vezani za stanje među umirovljenicima, ali je vidljiv i proces kako su se neki poslovi od 1952. godine postupno prenosili na novoosnovani Zavod za socijalno osiguranje. U izvještaju se iznosi da je u tom razdoblju Zavod rješavao pitanja bolovanja, kupališna i klimatska liječenja, pitanja penzija i invalidnina. Tijekom 1954. godine Zavod je razmatrao 172 podneska kojim su se trebala riješiti različita pitanja: priznanje invalidnina, invalidna mirovina, otpremnine, starosne mirovine, porodičnih mirovina od kojih je 63 bilo odbijeno. Nakon što je bio osnivan Zavod za socijalno osiguranje kotara Daruvara, dodatno se rasteretilo Udruženje umirovljenika pa se u kasnijim godinama mogao posvetiti drugim oblicama rada.



Od osnivanja do danas naziv ovog udruženja se često mijenjao. Nakon prvobitnog naziva Zemaljsko udruženje penzionera, njihovih udova i djece bio je preimenovan u Udruženje penzionera NRH, zatim u Udruženje umirovljenika i invalida rada NRH, Savez umirovljenika i invalida rada SRH, Savez udruženja umirovljenika SRH preko Matice hrvatskih umirovljenika RH do današnjeg naziva Matica umirovljenika Hrvatske. Bez obzira u nazivima, osnovni cilj je uvijek bio štititi interese umirovljenika. Sadržaji i forme rada su se vremenom mijenjali i proširivali pa je njena uloga danas definirana kao dragovoljna, interesna, socijalna i humanitarna zajednica umirovljeničkih udruga koja brine o pravima ljudi treće životne dobi.
Umirovljenici su imali i svoje službeno glasilo i to Glas penzionera koji je počeo izlaziti 1. siječnja 1947. godine, kasnije preimenovan u Glas penzionera i invalide rada da bi danas izlazi pod nazivom Hrvatski umirovljenički list.

12.09.2016. u 09:08 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 05.09.2016.

SVI NA IZBORE!

Ova parola moglo se pročitati prije svih izbora u svim našim sredinama prije pola i više stoljeća. Treba spomenuti da su se izbori nekada održavali u pravom slavljeničkom ozračju, ne zato što se im običan puk veselio, nego zato jer se za to pobrinuo organizator. U ovom današnjem predizbornom vremenu naprosto smo bombardirani raznim obećanjima, mnoga od njih su nerealna. Ipak sve naše ankete ukazuju koje dvije stranke imaju najveće šanse da budu pobjednik. Nije to zbog toga što imaju najbolji program, nego zbog mentaliteta naših glasača. Većina njih se ponaša kao nogometni navijači, jer odavno „navijaju“ za neku stranku, neovisno o kvaliteti programa, jednostavno oni su „njihovi“. Takvi će glasati i dalje za svoje stranke, bez obzira što u prošlosti nisu ispunile mnoge želje naših građana koji su veoma skromni, žele samo bolji standard života, ravnopravnost i istinsku pravednost. Ja bih današnje glasače usporedio s nogometnim navijačima Hajduka i Dinama. Da li možete zamisliti da bi jedan pravi navijač Hajduka počeo navijati za Dinamo? Ili obrnuto? Osobno i ja sam navijač nogometne momčadi koja već davno nije najbolja kod nas, ali ne pomišljam da počnem navijati za tim koji zadnjih godina postiže bolje rezultate. Jednostavno, nisam poput nekih političara koji mijenjaju stranke poput prljavih čarapa. No, ja ipak razlikujem sport od stvarnog života pa kod izbora ipak razmišljam drugačije. Da li tako razmišljaju i ostali?

Ukoliko bih htio naći neke sličnosti između današnjih i nekadašnjih izbora, (razlike ovdje izostavljam) ukazao bih na sličnost kandidiranja. I nekad se „na papiru“ mogao za izbore kandidirati svaki punoljetni građanin, ali su izbor kandidata, izvjesni filter, obavila tijela Socijalističkog saveza. Danas kandidate na liste stavljaju stranačka tijela uz veliki utjecaj predsjednika stranke. Ima li u tome sličnosti? U oba slučaja je upitno jesu li to i najbolji kandidati. Stoga biramo ono što nam je netko ponudio. Izuzetak su preferencijalni glasovi, ali je nedostatak kod preferencijalnog glasovanja što se mnogi kandidati koji dobiju glas, nalaze na listama malih stranaka koje ne prelaze, ili jedva prelaze izborni prag pa su takvi glasovi izgubljeni. Također je poznato da čelnici velikih stranaka radije stavljaju na listu poslušne, nego one kvalitetne sa velikim stručnim iskustvom ili znanjem. Stoga se i događa da se u Saboru nađu pojedinci koji krnje ugled ovog uglednog tijela, ostaju upamćeni po prljavim nastupima ili samo po dizanju ruku. Današnji izborni zakon nije stoga pravičan i teško je očekivati da će u Saboru biti najbolji kadrovi, bez obzira na stranačku pripadnost.
Neovisno od sadašnjih izbora, radi zanimljivosti, podastirem neke parole koje je 1958. Socijalistički savez preporučio za korištenje povodom izbora. Točno je, danas parola nema, ali ih slušamo od političara u usmenoj formi.

- Naše bogatstvo nisu samo fabrike i putovi. Naše je najveće bogatstvo čovjek.
- Naše društvo traži još više smjelih i svjesnih stvaralaca s razvijenim osjećajima dužnosti prema zajednici.
- Povećajmo proizvodnju – učinimo naš život bogatijim!
- Radnici, od povećanja produktivnosti rada zavise životni uslovi svakog pojedinca i zajednice u cjelini.
- Unaprijedimo poljoprivrednu proizvodnju!
- Štednjom i racionalnim poslovanjem doprinosimo bržem jačanju privredne snage naše zemlje!
- Potvrdimo i glasanjem našu odanost politici mira, prijateljstva i ravnopravne suradnje sa svim narodima i državama.
- Ne dozvolimo da lokalističke tendencije ometu zajedničke napore u izgradnji socijalizma!
- Svi na izbore! Potvrdimo još jednom naše monolitno jedinstvo!
- Za politiku aktivne miroljubive koegzistencije! Za mirno rješavanje spornih problema! Za svestranu prijateljsku suradnju među narodima!
- Uvećajmo i koristimo društvena sredstva u poljoprivredi za brži napredak našeg sela!
- Iskoristimo što bolje 300 milijardi dinara koji će biti investirani u poljoprivredu do 1961. godine!
- Za veće prinose! Za bolji život! Za višu kulturu sela! Za socijalizam!
- Mladi birači, svi na izbore! Vi koji prvi put glasate, glasajte za ostvarivanje svojih životnih težnji i snova prošlih generacija!
- Bez visoke razvijene tehnike i tehničkog znanja nema brzog napretka u izgradnji socijalističkog društva!
- Zajedničkim snagama uništimo korov nečovječnog birokratskog odnosa prema čovjeku!
- Seljaci, od vašeg zalaganja zavisi vaš bogatiji i kulturniji život u socijalizmu!
- Radni seljaci, vi znate da vas je socijalizam oslobodio zaduživanja kod banaka, spriječio vaše osiromašivanje i onemogućio bogaćenje sebičnih pojedinaca na vaš račun. Zato na ovim izborima složno glasajte za daljnji napredak naše socijalističke zajednice.
- Naše društvo ulaže mnoga sredstva u zdravstvenu službu - svjesno da je čovjek najveća vrijednost!
- Jačajmo zdravstvenu službu - povećajmo brigu za radnog čovjeka!
- Više sredstava za kulturu i prosvjetu - više obrazovanih i kulturnih građana - svjesnih graditelja socijalizma!
- Živjeli naši sindikati - velika škola samoupravljanja i općeg obrazovanja radnika!
- Građani i građanke, aktivnim učešćem u izgradnji narodne vlasti onemogućiti birokratske pojave, pojave rasipanja društvene imovine, pojave protekcije i lakog života pojedinaca na račun zajednice?
- Naša je dužnost da olakšamo položaj radne žene, žene majke i žene domaćice!
- Svaki omladinac - aktivni fiskulturnik!
- Jačanjem fizičke kulture naroda doprinosimo boljem i radosnijem životu radnih ljudi!
- Glasajmo za još snažniji i brži razvitak naše industrije i poljoprivrede!
- Glasajmo za nova dostignuća na polju prosvjete, kulture, zdravstva i socijalne zaštite!


Ako ništa drugo, vidljivo je da su poruke parola upućivane svim slojevima društva.
Nisam siguran kome ih upućuju današnji političari.


05.09.2016. u 12:56 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< studeni, 2016  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Opis bloga

Brojač

Pretraživač

Loading

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se