Priče iz prošlosti

nedjelja, 19.03.2017.

Kratak osvrt na prošlost Poljana kod Grubišnog Polja

Na području pakračko-daruvarskog području postoje dvije Poljane, prva je Pakračka Poljana, dok se kod Grubišnog Polja nalaze Poljani. Poznatija je ova kod Pakraca, ali i za ovo ima objašnjenje. Ova prva je kroz prošlost imala uvijek neki vid samostalnosti, neke svoje institucije, dok je ova druga bila uvijek „pupčanom vrpcom“ vezana za Grubišno Polje. Nije imala ni svoju samostalnu školu, svoje vjerske objekte ili neke seoske urede pa su sve svoje životne potrebe rješavali u Grubišnom Polju. Odgovor na pitanje zašto je tome tako, trebalo bi tražiti u ranijoj povijesti koja za ovaj prostor još do danas nije dovoljno istražena. Tek onda će se moći razgovarati o nekim pitanjima koja još i danas postavljaju stanovnici ovog sela.
Da bi se to shvatilo, treba najprije objasniti ovu situaciju. Prvo bi trebalo razbiti jednu ustaljenu predrasudu kod naših ljudi koji smatraju da su lokacije nekadašnjih sela bile na istom mjestu kao i danas. To je zabluda. One su se mijenjale, a mijenjali su se i nazivi sela. Današnja sela su uglavnom uz glavne putove, dok su nekad bila udaljena od takvih putova. Poznato je iz povijesti da su se na ovdašnjim prostorima uvijek vodili manji ili veći sukobi i bilo je za očekivati da su mnoge vojske prolazile u razne vojne pohode tadašnjim putovima, često slabo opskrbljeni hranom pa su zbog gladi usput podmirivali svoje potrebe. Skraćeno - ponašali su se kao pljačkaši. Stoga su takva sela bila građena podalje od glavnih putova, često u šumarcima i time su bili skriveni od pogleda prolaznika koji su prolazili glavnim putovima. Radi veće sigurnosti takva sela nisu bila ni velika, bili su to zaselci od 5-6 kuća. Nazive takvih sela moguće je naći u raznim popisima obračuna poreza iz 15. i 16. stoljeća, ali seoske drvene kuće kakve su se onda gradile, nisu bile duga vijeka pa su tijekom kasnijih ratova mnogi zaseoci nestali i time su izgubili i svoje ime.
Iz popisa župa Zagrebačke biskupije iz 1334. i 1501. godine doznajemo i o većem broju crkvenih župa na području od donjeg kraja današnjih Velikih Zdenaca, preko Malih Zdenaca - Orlovca prema današnjim Poljanima (Grubišnom Polju). Upravo na toj crti sačuvao se veliki broj materijalnih ostataka: pretpostavlja se da je u donjem dijelu današnjih Velikih Zdenaca mogao biti dvorac u kojem je krajem 15. stoljeća održana i sjednica hrvatskog Sabora. U Malim Zdencima, niže od današnjeg groblja u smjeru Ilove, nalazi se lokacija zvana Zidine na kojoj su još tijekom 20. stoljeća pronađeni brojni kameni ostaci, čak i ćupovi s bakrenim novcem i pojedinačno više zlatnika. I na lokaciji niže od Poljane na povijesnoj karti iz oko 1800. godine označene su lokacije koje skrivaju mnoge srednjovjekovne tajne. O tome piše i u Spomenici rimokatoličke župne crkve Grubišnog Polja gdje se navode te lokacije, spominje se velik broj cigli, željeznih i kamenih topovskih kugli od kojih se tada jedna čuvala u grubišnopoljskoj školi. Sve to ukazuje na to da su tu nekad bile građevine od tvrdog materijala, ali kojeg su kasnije, od 18. stoljeća, odvozili pridošli stanovnici za gradnju temelja svojih stambenih kuća. Ako je takvih nalaza bilo još u 2. polovini 19. stoljeća, to ukazuje da se radilo o jednom vrijednom i velikom srednjovjekovnom lokalitetu koji je razoren u ratovima koji su se vodili od 15. do 17. stoljeća.
U novije vrijeme sve se više govori o još jednoj takvoj lokacija kod Peratovice. Ovo ne iznenađuje jer se u srednjovjekovnim zapisima spominju i trgovišna mjesta Donji i Gornji Zdenci te Grubišno. Ako se tome pridoda više župnih crkava i više zaselaka, možemo zaključiti da su ova područja već krajem 15. stoljeća bila dobro napučena. Situacija se počela pogoršavati kada su Osmanlije (Turci) 1463. godine zauzeli Bosnu, odakle su povremeno počeli poduzimati i prve pljačkaške pohode prema hrvatskim prostorima. Zbog toga je hrvatsko stanovništvo počelo postupno napuštati ta područja ili su ih tadašnji plemići preseljavali dublje u unutrašnjost na svoje druge posjede, uglavnom u Ugarskoj, gdje su nastavili život s nadom da će se jednom vratiti, ali se to nikada nije ostvarilo.
Tursko napredovanje je nastavljeno i nakon pada Bosne. U Mohačkoj bici 1526. godine bila je poražena mađarsko-hrvatska vojska, poginuo je i kralj Ludovik II. Jagelović pa je hrvatsko plemstvo za kralja izabralo 1527. godine Ferdinanda Habsburškog. Habsburgovci su tada ovladali velikim dijelom hrvatskih, mađarskih i čeških zemalja i njima su vladali sve do završetka Prvog svjetskog rata 1918. godine.
Nakon mohačke tragedije, Osmanlijama je bio otvoren put napredovanja prema zapadu preko Slavonije i Ugarske. Habsburgovci su dolaskom na vlast trebali ispuniti obećanje da će preuzeti obranu pred Turcima, ali sve je to jedno vrijeme bilo slabo, zbog unutrašnjih sukoba između pristalica Habsburgovaca i jednog dijela plemstva koje je za kralja htjelo Ivana Zapolju. Ti unutrašnji sukobi sigurno su oslabili obranu pa su već 1543. godine Turci ovladali današnjim daruvarskim područjima, 1552. zauzeli Viroviticu i zatim krenuli prema zapadu u pravcu Čazme, koja je postala krajnja linija njihovog napredovanja na ovim prostorima Hrvatske. Tada su Turci privremeno ovladali grubišno-zdenačkim prostorom gdje su jedno vrijeme imali i svoju vojnu posadu.
Usporedno s tim zbivanjima Habsburgovci su sve više jačali obrambeni pojas protiv Turaka pa se tako javlja vojni pojas, Vojna krajina, koja je zaustavila tursko napredovanje. Nakon poraza Turaka kod Siska krajem 16. stoljeća, oslobođena su mnoga područja s desne obale Ilove pa su i Turci iz Pakraca, sjedišta Pakračkog sandžaka, preselili u sigurniji Cernik. U isto vrijeme su i Turci prema lijevoj obali organizirali svoj obrambeni pojas, kasnije poznatiji pod nazivom Mala Vlaška. Stoga se može govoriti da je od konca 16. stoljeća rijeka Ilova postala granica između Vojne krajine pod nadzorom austrijske vojne vlasti i one Vojne krajine s lijeve obale Ilove pod kontrolom Osmanlija. Od tada pa sve do Velikog turskog rata (1683. -1699.) vodile su se neprestane vojne čarke i brojne pljačke od strane obiju strana. To je bio razlog da je tijekom tog vremena, a velikim dijelom i ranije, cijeli pojas s obiju strana Ilove bio uništen i da je taj pojas „ničije zemlje“ bio širok više od 10 kilometara. Tek nakon tog rata javila su se prva sela na grubišnopoljskom prostoru u kojima je živjelo krajiško stanovništvo. Austrijske vlasti su htjeli graditi takva naselja što bliže prema Ilovi, ali takve je pokušaje do oslobađanja daruvarskih prostora osujećivala turska strana, vršeći teške odmazde nad stanovništvom koje bi ušlo u prostor „ničije zemlje“, ili prešli na prostor Vojne krajine pod austrijskom kontrolom.
U Velikom turskom ratu bilo je oslobođeno cijelo područje Slavonije i Turci su u tom području potisnuti u Bosnu (daruvarska područja su oslobođena 1687). Tada se i Vojna krajina jednim dijelom pomjerila prema Savi, ali je u njenom sastavu i dalje ostao prostor Grubišnog Polja i okolni pojas sve do Drave na sjeveru. Taj se dio mogao tada slobodno priključiti civilnoj Hrvatskoj, ali austrijske vojne slasti to nisu učinile jer su im krajišnici trebali i za vođenje drugih europskih ratova koje su vodili u 18. i 19. stoljeću. Ukinuta je tek 1871. godine.
Od početka 18. stoljeća daruvarska i grubišnopoljska područja razvijala su se u različitim okolnosti. Za područje zapadne Slavonije, koja su skoro bila dva stoljeća pod turskom vlašću, nisu se javili njihovi raniji vlasnici (plemići) pa su ta područja postala carskim posjedima pod upravom Carske dvorske komore. U drugoj polovini 18. stoljeća većinu tog prostora kupila je plemićka porodica Janković koja je kupila devastirana i slabo nastanjena područja. Da bi ih se gospodarski unaprijedilo, trebalo ga je nastaniti novim stanovništvom i zato su to raznim mjerama poticali. Dolazilo je stanovništvo iz raznih dijelova Habsburške Monarhije, uglavnom iz prenapučenih područja. U vrijeme Marije Terezije i kasnije, nastojalo se reformama umjesto raštrkanih zaselaka stvoriti veća sela koja bi se nalazila uz glavne putove, jer se smatralo da nema više ranijih opasnosti da se sela grade uz glavne putove. Primjerice Podborje (prethodnica današnjeg Daruvara) nalazilo se razasuto po okolnim brdima. Jankovići su postupno dio tog stanovništva preselili na prostor današnjeg Daruvara i zato su tu najprije sagradili pravoslavnu i katoličku crkvu, a tek tada za sebe dvorac. Ovamo su pozivali strane majstore i tako je tu od druge polovice 18. stoljeća počeo nicati današnji Daruvar koji je još sredinom prve polovine 19. stoljeće dobio položaj trgovišnog grada.
Grubišno Polje bilo je tada u drugom položaju. Ono je ostalo i dalje u sastavu Vojne krajine, u prostoru pod vojnom upravom, gdje nije bilo svjetovnih plemića. Vojne su vlasti i ovdje također počele provoditi politiku da se ranije raštrkane krajiške kuće postupno grupiraju prema putovima u veća krajiška sela. Jedino selo koje je na tom području građeno planski, po vojnom nacrtu, bilo je Ivanovo Selo, osnovano 1826. godine.

A gdje su tu Poljani?

Na području današnjih Poljana sigurno je i prije Turaka bilo neko naselje, možda i trgovište, ali nije moguće tvrditi kojeg naziva. Možda je tu moglo biti trgovište Grubišno, ali za to nema pouzdanih dokaza. Jednako tako kod Rašenice moglo je biti trgovište Kuntovac (Kontovac) koje se spominjalo i u predturska vremena, a tako se naziva još i danas na katastarskim kartama jedna lokacija toga imena. Naziv bi se mogao vezati za plemićku porodicu Kont koja je jedno vrijeme imala upravu na području današnjeg Grubišnog Polja. Znanstveno se do sad ne može sa sigurnošću dokazati koje se lokacije mogu vezivati za neki naziv iz predturskog vremena, a samo kod nekih bi se mogla dati približna pretpostavka.
Pošto se tijekom 18. stoljeća i većim dijelom 19. stoljeća širi grubišnopoljski kraj nalazio u sastavu Vojne krajine, na jednoj karti iz početka 19. stoljeća, ali s podacima iz konca 18. stoljeća, možemo naći odgovor na neka pitanja. Tu je vidljiv pravi labirint putova i označena jedna crkvica kod današnjeg groblja kod Poljana. Na kraju današnjeg puta kroz Poljane označena je jedna lokacija nazvana Razvala Jarek koja ukazuje na neke tragove građevinskih ostataka iz ranijih stoljeća. Naziv Jarek možda su dali pridošli stanovnici, jer jedina srednjovjekovna utvrda bio je Jurdič, ali su njegovu lokaciju današnji istraživači pretpostavili kod današnjeg sela Odkopi. Udaljenost između tih lokacija nije velika pa svaka pretpostavka o toj povezanosti ima nekih temelja.
I u Grubišnom Polju, poput Daruvara, sagrađene su u 18. stoljeću uz put Virovitica - Grubišno Polje - Zdenci nova pravoslavna i katolička crta. Cilj je vojnih vlasti bio je da se i ovdje postupno iz ranijih brojnih okolnih grubišnopoljskih zaselaka stanovništvo preseli uz glavni put te privuku strani trgovci i obrtnici. Stoga nije čudo što je Grubišno Polje već krajem 18. stoljeća dobilo status trgovišta. Ono je tada po broju stanovnika bilo veće do Daruvara, a to je povećanje vidljivo i prema službenom popisu iz 1857. godine kada je u Grubišnom Polju živjelo 970 stanovnika, dok je Daruvar tada imao 616. U prvoj fazi u Grubišno Polje se doseljavalo stanovništvo srpske i hrvatske nacionalnosti (Lika, Kordun, Bosna, Gorski kotar…), a u 19. stoljeću tu dolaze i pripadnici drugih nacionalnosti. Jačanjem njegove gospodarske moći jača i njegova politička uloga pa je u 19. stoljeću iz Turčević Polja u jednom trenutku preseljeno sjedište jedne vojne krajiške kompanije u Grubišno Polje. Nakon ukidanja Vojne krajine 1871. tu su osnivane i druge institucije i Grubišno Polje postaje već 1886. godine značajno kotarsko i općinsko mjesto u čijem su sastavu spominje i selo Poljani.


Iz prethodno iznesenog moglo bi se zaključiti kada su se Poljani počeli javljati pod ovim službenim imenom. Oni su kao zaselak postojali i ranije, ali su tretirani kao sastavni dio Grubišnog Polja, jednako kao zaselak Lipovac koji je nastajao u produžetku Grubišnog Polja u pravcu Orlovac - Mali Zdenci. Stoga svoj subjektivitet kao zasebno selo Poljani trebaju zahvaliti priljevu novog stranog stanovništva koji je posebno bio velik 80-tih godina 19. stoljeća. Brojni obrtnici i trgovci popunili su brzo središnji dio današnjeg Grubišnog Polja, dok je ratarsko stanovništvo popunjavalo ranije zaselke od kojih su Poljani postali zasebno selo. Sve ovo može se potkrijepiti izvornim pokazateljima iz toga vremena.
U matičnoj knjizi Rimokatoličke župne crkve u Grubišnom Polju, zabilježeno je da je prvo rođeno dijete u Poljanima bila Julijana Lekšić, rođena 1876. godine, kćerka Mihaela Lekšića, ali je naziv mjesta rođenja Poljana precrtan, a iznad napisano Grubišno Polje. U sljedećim godinama, posebno od 1883. godine, za mnoge doseljene obitelji se navodi da su živjeli na stanu u Grubišnom Polju. Tek 1887. godine navodi se troje djece rođene u Poljanima i prema tome novi Poljani se pod tim imenom u matičnim knjigama javljaju prije 130 godina. Bili su to su to Kata Takač, kćer Stjepana Takača, bez navoda kućnog broja, ali uz bilješku Ladešićev grunt; Marija Konkoli, kćer Josipa Konkolija, uz naznaku da su roditelji mađarske nacionalnosti, bez navoda kućnog broja, ali uz napomenu da su na stanu kod Kovača. Treće dijete je bilo Agata Telekeš, kćer Josipa Telekeša, uz navod Poljana k.br. 25, ali u zagradi napisano Mali Zdenci. Pravi „baby boomm“ novorođene djece u Poljanima bila je 1888. godina kada se u Poljani rodilo čak 10 djece (Franjo Kanas, Pavao Kiš, Katica Talijan, Josip Kulhavy, Josip Majn, Ana Březina, Đuro Lekšić, Josip Barta, Jana Lekšić i Mito Lekšić.)
O prenapučenosti središnjeg dijela Grubišnog Polja svjedoči raniji podatak da se Grubišno Polje širilo u pravcu prema Orlovcu i Malim Zdencima. Taj produženi dio stariji stanovnici još i danas nazivaju Lipovac koji je neki vid predgrađa Grubišnog Polja, kao što je jedan drugi Lipovac (Ljudevit Selo) danas predgrađe Daruvara.

Danas je postala moda da mnogi istražuju korijene svoje obitelji, što je dokaz da se još jedan manji broj ljudi zanima za prošlost, ali ne shvaća da se o prošlosti ne može pisati bez povijesnih izvora, drugim riječima bez dokumenata. Uzdati se samo na usmeno pričanje nije dostatno, ono je često nepouzdano i kao takvo neupotrebljivo. Ljudi rado spominju arhive, ali se ne pitaju kako se oni stvaraju. Njih bi trebalo imati svako mjesto, o njima govore i brojne udruge, ali se često takve arhive bacaju u smeće, umjesto da se ustupe nekoj arhivskoj ustanovi. Arhivu bi trebala imati i svaka obitelj, ona može biti stavljena u neku praznu kutiju od cipela u koju bi se uz stare dokumente stavljale i stare fotografije. Nažalost, nerijetko se čuje da nakon smrti pokojnika neke porodice takve arhive uništavaju pod izlikom da ih ne podsjećaju na pokojnika.
Ovaj odmak od teme je zato jer danas mnoge pojedince zanimaju podaci odakle su došli njihovi preci u Grubišno Polje ili Poljane, ali ne nalaze odgovor na ta pitanja. Mnogi posjećuju tamošnju župnu crkvu, ali traženi odgovor ni ondje ne dobivaju. Jedan od glavnih razloga tome je što pojedini svećenici nisu ponekad savjesno unosili podatke u matične knjige koje su, u nedostatku krsnih listova ili domovnica, jedini vjerodostojan dokument koji bi mogao odgovoriti na takva pitanje. Greška je i u tome da su za mjesto rođenja nekog pokojnika svećenici ponekad naveli samo ime zemlje gdje je netko rođen (Češka, Moravska, Mađarska…), a takav podatak je nedostatan. Ponegdje je navedeno mjesto rođenja pogrešno napisano, nekad iskrivljeno, ili pisano na njemačkom jeziku, iako se mjesto već nazivalo narodnim imenom.
Za slučaj Poljani je dodatni problem što su mnoge obitelji iz ovog mjesta do 1887. godine navedene da su živjele u Grubišnom Polju, iako su već bile na području današnjih Poljana. Da time ne bih stvorio dodatnu zbrku, navodio sam podatke od 1887. godine i to samo gdje piše da se radi o Poljanima. Podatke za preostale porodice mogle bi se riješiti kada bi se proučila katastarska ili gruntovna karta Poljana iz tog vremena gdje bi se vidjelo koje su obitelji bile u Poljanima, a koje u Grubišnom Polju.


Porodice ili pojedinci Poljana i ime mjesta iz kojeg su došle s prostora čeških zemalja


Černy Josip - Čejtice, Dažbijan - Lajkonovice, Bara Martinek Dažbijan – Hotovice, Haler – Žiželice, Franjka Hladik r. Kalvoda - Studnice, Franjo Hala - Vinačice, Josip Hynek - Žiželice, Franjka Chvojna – Chrudím, Franjo Hladik- Hlinsko, Ivan Kosina - Žiželice, Kvitek - Ohnišťany, Křestan - Kalnice, Kvitek - Hlinsko, Ana Lacina - Žiželice, Bohumil Lacina - Babice, Ana Lacina - Ryčany, Malina - Loučice, Mikulecký - Chrudím, Malina Ana r. Seifert - Lodin, Vencl Malina - Žiželice, Josip Mojžiš - Vidřice, Václav Mojžiš - Vidřice, Emilije Mikulecky - Svinčany, Franjo Nebřenský - Studeni, Nebřenský Franjo - Volšov, Pokorny - Žiželice, Petrovický - Žiželice, Pešava - Studnice, Franjka Petrovicky – Žiželice, Josip Pelikan - Kločov, Franjica Patek - Svinčany, Franjka Přibil - Ohniště, Ivan Roubiček - Žiželice, Ana Skoumal - Konošov, Shejbal Vencl - Hrověn, Šeliř - Hlinsko, Šeliř - Studnice, Šotola Franjo - Chrudím, Josip Šeliř - Studnice, Hlinsko, Štigler Marija - Michanice, Vrba - Svojšice, Vočadlo - Světla, Vašek - Studnice, Vesely - Žiželice, Vodražka - Dobřejovice, Vocelka - Hluboka, Seifert - Petrovice. Zima - Žiželice, Zavadil - Kalinec i Matilda Zalabák - Chraletice.
U ovom popisu ima i prezimena žitelja koji danas ne žive u Poljanima ili okolici. Neke su izumrle, a neke su se tijekom vremena odselile u druge sredine. Također se zamjećuje da se negdje za iste porodice navode različiti nazivi iz kojih su došli. Zapisivači u matične knjige su često zapisivali mjesto rođenja pojedine osobe, negdje su napisali mjesto župne crkve, a negdje samo naziv općine. Razlika je mogla nastati i kod upisa umrlih osoba ženskog spola koje su pokopane pod prezimenom svoga supruga, a takve nisu morale biti rođene u istom mjestu kao i njihov suprug. Jednako tako moglo bi se istražiti odakle su u Poljane došle i brojne mađarske porodice jer je njihov udio u službenom popisu još 1964. godine bio dosta visok. Od 444 popisanih stanovnika Poljana najviše je te godine bilo Hrvata 198, 166 Čeha, 60 Mađara i 20 Srba.
U službenom popisu iz 2001. godine u Poljanima je živjelo 319 stanovnika, što je osjetno manje nego u prvom službenom popisu 1890. godine (425). Danas je taj broj i dalje u padu. Time ovo selo dijeli sudbinu drugih sela sa grubišnopoljskog područja kojima je broj žitelja također u padu i tako se s pravom može govoriti o umiranju grubišnopoljskih sela.
Ovaj prikaz je samo skica povijesti sela Poljani, koju ne poznaju niti njegovi stanovnici, iako su i oni imali svoju bogatu povijest. A povijest čine njegovi ljudi, njihov svakodnevni rad, njihovi običaji, kulturni život, gospodarstvo…
Taj dio povijesti Poljana prepuštam istražiti i zapisati mlađim istraživačima ovoga prostora.

(Fotografije Poljana napravio je Drago Palatinuš)

19.03.2017. u 08:54 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 12.03.2017.

RAT PROTIV ZABORAVA

U posljednje vrijeme često se moglo u raznim prilikama čuti već izlizana uzrečica: „Ono što nije napisano, kao da se nije dogodilo!“. I ja sam je rabio, ali sam je htio sada izbjeći, jer sam primijetio da je ne koriste toliko oni koji pišu, nego mnogi političari i ljudi koji su kočničari pisanja, odnosno oni, koji bi htjeli da se piše o njima pa se ne ustručavaju da raznim kanalima sami uveličavaju svoja djela. Takve ne bih ni spominjao, oni ne zavrjeđuju nikakvu pažnju, ali pošto je kod nas sve „naopačke“, takvi često imaju presudni utjecaj da li će podržati ili zaustaviti neki zacrtan projekt. Upravo zbog takvih mnoge sredine daruvarsko-grubišnopoljskog prostora nemaju svoju povijest, ne zna se ni vrijeme nastanka nekih sela, a kamoli sve ono što se u njima zbivalo, od nastanka do današnjih dana. Jednako se to odnosi na mnoge gospodarske i kulturne institucije koje su bile nositelji gospodarskog, kulturno-prosvjetnog rada, kroz koje su prodefilirale na stotine gospodarskih, kulturnih i prosvjetnih djelatnika, ali su nažalost ostali zaboravljeni. Ima tu i pozitivnih izuzetaka, jedan od takvih je da su daruvarski vatrogasci do sada izdali o sebi čak tri monografije, dok najveća daruvarska škola, sa najvećim stažem, sa sposobnim i kvalificiranim kadrom, još danas luta u tami, po bespućima nedorečene prošlosti koja vodi prema zaboravu.
Najveća prepreka pred zaboravom su arhivi. Onaj najveći s našeg područja nalazi se u Bjelovaru, brine da se sačuva arhivska građa, ali nikako da riješi problem dostatnog prostora za svoj rad. Upravo taj nedostatak za neke ustanove bio je dostatan razlog da je 90-tih godina na terenu dio arhivske građe završio na smetlištu. Danas se stoga često može čuti da je arhiva stradala u ratu, iako mnogi dobro znaju da one nisu stradale u ratnim operacijama, nego su jednostavno „uklonjene“, možda da bi se neki događaji zataškali, odnosno, trajno „stavili pod tepih“. Mnogi su ukazivali na taj oblik kulturocida, mnogi su to osuđivali, ali to nitko nije uvažavao. Sjećam se jednog daruvarskog vatrogasca, običnog malog čovjeka, koji je odlazio na smetlište i kući donosio razne stare fotografije i dokumente. Bio je vidno potresen, ali ujedno i nemoćan. Dio tog materijala ostavio je kod mene i time su sačuvani od trajnog nestanka. No, ovo neka bude na duši ustanovama i ljudima koji su u njima radili.
Ovaj puta htio bih ukazati na obiteljske i osobne arhive. Tu su u prvom redu stare fotografije, ima tu i pisama vojnika iz Prvog ili Drugog svjetskog rata, razne stari krsni listovi ili domovnice… Ne podcjenjujte ni one novijeg datuma jer imajte u vidu da i ti današnji dokumenti će jednog dana biti stari, bit će također zanimljivi za neke buduće istraživače. Vodite također računa da će netko danas- sutra pisati o vašem selu u kojem živite pa će mu to biti ispomoć da to zabilježi za vječnost. Ni u kom slučaju nemojte slušati savjete nekih ljudi koji nakon smrti pokojnika u svojoj kući često pale njegovu arhivsku ostavštinu pod izlikom da ne žele „živjeti s mrtvima“. To je možda istina, ali imajte u vidu da je i taj pokojnik nekad živio, da je i on bio sudionik zbivanja u vašoj sredini. Dobro razmislite prije nego što uništite bilo kakvu staru fotografiju ili dokument!
Kao primjer dobrog odnosa podastirem podatak knjige na skoro 700 stranica o Novoj Vesi u Bosni. Autor je prikupio oko 1 200 fotografija i dokumenata od kojih je u knjigu stavio samo neke. Išao je tako daleko da je imenovao svaku osobu na fotografijama, da je napisao rodoslovlje svih obitelji ovoga sela. A nije znanstvenik, nego čovjek koji voli selo u kojem se rodio, u kojem više ne živi, ali se svom selu odužio ovom knjigom. Uz ovaj tekst stavio sam i jednu njegovu fotografiju svatova iz 50-tih godina prošlog stoljeća. Takvi svatovi su bili i na našim prostorima, ali do sada nisam uspio naći takvu prikladnu fotografiju koja bi bila dokaz o sličnosti naših i njihovih svatovskih običaja.



Sačuvali su se i opisi kako je nastajala Nova Ves 1894. godine, vrijedne bilješke kojih nema ni u knjizi jer su prednost dobili drugi opisi. Evo što to piše:

„…Česi su došli najprije u rajon Kobaša. Dolazili su po grupama, po nekoliko porodica u razmaku nekoliko dana…Kako je kalendarski već odmaklo proljeće, napravili su šatore od krevetnih plahti i pod njima spavali… Česi su na tom otvorenom prostoru boravili 14 dana, prema nekim sjećanjima to je bilo i puno duže. Na terenu današnje Nove Vesi vlasti su Česima razdijelili zemlju, pokazali su gdje je čija parcela, koliko tko ima zemlje na raspolaganje i otišli…
Kolona zaprežnih kola izlazi iz Kobaša krećući se prema novoj naseobini. Kolona se razvukla, gotovo kilometar. Konji uzbrdo s mukom izvlače prepuna kola djece i preostale imovine. Čuje se drndanje kolskih točkova po makadamu…Među pridošlicama vlada veliko razočarenje , zemlja je loša, nekadašnja šuma na kojoj je sada selo, s obje strane šumskog puta gusta grabova šikara, žbunje, nije se moglo nigdje ni sjesti…I tako je počeo novi život čeških kolonista…“

Sjećanje: „…Ništa nismo imali, noću smo pod grabovima stablom sjedili, novaca nismo imali. Napravili smo zaklon protiv kiše, pokrili ga lišćem paprati. Kiša pada, prokišnjava na nas, mokri smo do kože. Stisnuli smo se jedni uz druge, roditelji i djeca. Drhtimo od hladnoće, okolo se čuje samo zavijanje životinja. Ujutro ovako izmučeni pravimo raspored za taj dan. Uzimamo sjekire i motike i cijeli dan krčimo brdo. Ima puno grabovih panjeva. Kopamo oko panjeva a zatim uz pomoć konja čupamo ih iz zemlje. Rupe ravnamo, korijenje odvlačimo u duboke vrtače. Noć brzo dolazi. Jedemo malo, ono što ima i opet se zavlačimo u svoj brlog pod grabovima. Kiša često pada. Narednih dana odrasli su pravili daščice koje smo slagali na krov našeg brloga. Djeca su ih donosila na leđima iz šume. Narednih dana opet smo krčili. Umorni smo, prljavi, neispavani, gladni… Kopamo, zemlju pripremamo za sjetvu…“

Da, komentar ovdje nije potreban. Pametnom dosta!















12.03.2017. u 12:07 • 0 KomentaraPrint#

petak, 03.03.2017.

DA SE PRISJETIMO…

POSLJEDNJA GODINA U ŽIVOTU T. G. MASARYKA

Prije 80 godina, 7. ožujka 1937., Tomaš Garrigue Masaryk (1850. – 1937.) je obilježio svoj posljednji rođendan. Čehoslovačka između dva svjetska rata postala je uzorna demokratska država u kojoj se poštovalo višestranačje, ljudska prava, gdje su se nastojali riješiti i neki manji prijepori između Čeha i Slovaka, udovoljiti i svim drugim stanovnicima drugih nacionalnosti, od kojih je najbrojnija bila ona njemačka. Njega su poštovali i mnogi Česi i Slovaci razasuti po cijelom svijetu, o njemu se govorilo u školama gdje su ga često nazivali i Tatiček ili Osvoboditel (Tatica, Osloboditelj). Takav odnos doveo je do pojave kulta T. G. Masaryka, ali zasnovanog uglavnom na zaslugama u njegovom ranijem političkom radu. Jedna od najvećih bila je ona koja se odnosila na stvaranje samostalne Čehoslovačke 1918. godine.


Masarykove ime dobro je bilo poznato i Česima u Hrvatskoj koji su svake godine u češkim udrugama ili školama organizirali program u povodu njegovog rođendana. Bili su to programi u kojima se govorilo o Masaryku i njegovim zaslugama, ali ostali dio programa popunjavao se recitalom, pjesmama, dramskim i folklornim točkama. Posljednji takav bio je održan i u organizaciji daruvarske češke osnovne škole 6. ožujka 1937. godine, o čemu se sačuvala i jedna pozivnica izrađena dječjim rukama i poslana uzvanicima.

Navedena je i jedna pjesma koju su ovdašnji Česi posvetili Masaryku za njegov rođendan. Bilo je to posljednje takvo obilježavanje Masarykova rođendana jer šest mjeseci kasnije, 14. rujna 1937. godine, Masaryk je preminuo u 87. godini života.

Ke dni 7. března

Náš tatíčku Masaryku
na Tvůj krásný pražský hrad
dnes by každý rád si zašel
zdraví, štěstí Tobě přát.

Slyšeli jsme tolikráte,
Jak máš všechny dětí rád-
kdybychom my z Jihu přišli,
větší radost měl bys snad.

Jistě by Tě potěšilo,
že se tobě hlásíme
za češství se nestydíme,
svojí řeč si chráníme.

Říkáváš prý o nás dětech
že jsme naděj národa,
Chceme proto bytí semě
z něhož vzejde úroda.

Chceme všichni v každé době
podle Tvého vzoru žít,
abys Ty a národ celý
mohl z nás jen radost mít.

03.03.2017. u 22:16 • 0 KomentaraPrint#

petak, 24.02.2017.

UZ 110. OBLJETNICU ELEKTRIČNE RASVJETE U DARUVARU (1907. - 2017.)

Danas je teško zamisliti život bez električne energije pa bi trebalo puno vremena i mnogo mašte da se nabroji sve ono što bi stalo da nestane električne struje. Njeno je uvođenje u svakodnevni život doveo do prave revolucije u promjeni načina života koji je počeo krajem 19. stoljeća i tijekom 20. stoljeća ovladao na svim kontinentima noseći sve blagodati jednog novog načina življenja. O brzini njenog širenja u pohodu za zavlada svijetom svjedoče nekoliko usputnih podataka:

- 1882. bila je sagrađena prva električna centrala istosmjerne struje u New Yourku
- 1884. sagrađena je električne centrale u Karlovcu, 1885. u Varaždinu, 1891. u Rijeci
- 1895. sagrađena je prve hidroelektrana
- 1895. godine sagrađena je prve hidroelektrana na Krki kod Šibenika

- 1894. sagrađena je prva električna centrala za osvjetljenje grada u Lipiku
- 1906. Pakrac dobiva električnu struju

A što se zbivalo u Daruvaru?

Na sjednici gradskog poglavarstva 28. ožujka 1905. raspravljalo se o asfaltiranju glavnih ulica, a dr. Grahovac predložio je da se usporedno sa asfaltiranjem obavi kanalizacija i osvjetljenje grada pa su u tom cilju bila formirana i dva odbora u kojem su bili Antun Tüköry, Mirko Grahovac, kot. predstojnik Barabaš, Sigmund Löwy i Kosta Jovanović. Godinu dana kasnije, u svibnju 1906. godine, na gradskom se poglavarstvu raspravljalo o ponudi Daruvarske dioničke pivnice koja je dala ponudu da u trgovištu u Daruvaru uvede električnu rasvjetu uz godišnji paušal od 4000 kruna. Zastupstvo je u načelu prihvatilo ponudu, ali su naveli da o tome trebaju iznijeti mišljenje općinari na nekoj skupštini kako bi se vidjelo njihovo mišljenje po pitanju uvođenje električne rasvjete. Za one koji ne bi došli na tu skupštinu trebalo se tumačiti da se ne protive ovom uvođenju. Ovakav zaključak prihvatio je zatim i ranije izabran Odbor za kanalizaciju i trotoar.
U ljetnim mjesecima 1906. godine održana je izvanredna sjednica na kojoj je dr. Grahovac izložio jedan prijedlog inženjera Alfreda Poyera u svezi uvođenja rasvjete u gradu. On je savjetovao da bi u Daruvaru trebalo postaviti 120 svjetiljki jakosti 25 svijeća i 8 kružnih jakosti 1000 svijeća. Svjetiljke bi gorjele do 23 sata a 1/3 cijelu noć. Na osnovu ovoga trebao se izraditi troškovnik.
U rujnu 1906 počeli su pregovori za uvođenje električne rasvjete, ali uz manje preinake brojčanih prohtjeve i uvjeta: 103 žarulja jakosti 32 svijeća i 6 kružnih žarulja. Broj od 106 žarulja svijetlio bi od sumraka do 23 sati, a zatim samo 36 žarulja. Kružne svjetiljke bi gorjele samo u vrijeme ljetne sezone 3,5 mjeseci i 20 dana prema potrebi. Žarulje bi bile u Glavnoj i Poštanskoj ulici na udaljenosti 30-35 metara. Za ovo bi općina Daruvar plaćala paušal u visini 4000 kruna. Te je parametre prihvatilo većinom glasova općinsko zastupstvo i tek tada je trebalo sklopiti konačan ugovor s Daruvarskom dioničarskom pivovarom.
Odbor za elektrifikaciju trgovišta Daruvar pristupila je pregovorima sa Daruvarskom dioničarskom pivovarom i dogovorili su se da će 106 žarulja svijetliti do 23 sati. Bilo je nekih problema oko osvjetljavanja u zimskim mjesecima jer je dioničarska pivovara tražila da od 1. listopada do 1. travnja svjetla svijetle do 22 sata. Ipak u dogovoru je uneseno da to bude 23 sati. Ugovor između Općine trgovišta Daruvar i Daruvarske dioničke pivovare potpisan je 16. prosinca 1906. kojom je Grad izdao upravi Pivovare koncesiju za snabdijevanje električnom strujom na 20 godina. U ugovoru Pivovara obećava da će proizvoditi istosmjernu struju od 220 volti.
U sljedećim mjesecima bilo je nekih promjena u broju svjetlećih žarulja pa se i stoga prvobitni ugovor u nekoliko navrata mijenjao i dopunjavao. U siječnju 1907. daruvarska Pivovara je zamolila općinske vlasti da izabere uži odbor koji bi svojim savjetima pomogli odrediti mjesta na kojima će se postaviti stupovi.
Krajem veljače 1907. održana je nova sjednica općinskog odbora gdje se govorilo da je za trgovište broj žarulja od 106 žarulja nedostatan. U Glavnoj ulici žarulje su biti postavljene unakrst na udaljenosti od 35 metara što je prema nacrtu bilo na svakom drugom stupu. Da bi se ta udaljenost poštivala u središtu grada, trebalo bi uzeti neke žarulja iz nekih drugih ulica. Da bi se to izbjeglo trebalo je povećati broj žarulja na 120 i jednu kružnu koja bi bila pred općinskim uredom. Time se broj manjih žarulja povećao na 120 žarulja i za još jednu kružnu koja bi bila pred općinskom zgradom. Ovo povećanje broja žarulja dodatno bi se plaćalo paušalno.
Postavljanjem električnih stupova zasmetao je nekim općinskim odbornicima jer su primijetili da oko glavne pijace (središte grada) ima i telefonskih stupova pa je velik broj stupova davao ružan izgled gradu. U cilju poljepšanja trga Daruvara predloženo je da se pozovu vlasnici telefonske mreže među kojima su bili Urner – Fuks i vlastelinstvo Paule pl. Tüköry da se dogovore sa Daruvarskom pivovarom da se telefonske žice premjeste na stupove rasvjete.
Time su bile otklonjene sve ranije prepreke i Pivovara je dobila koncesiju na 20 godina za osvjetljavanje grada. Dogovoreno je da 11. svibnja 1907. godine u Daruvaru zasvijetli 120 žarulja i 7 kružnih svjetiljki.
Time se i Daruvar 1907. godine svrstao među mali broj hrvatskih gradova koji su tada imali električno osvjetljenje, znatno prije nego u nekim danas većim hrvatskim gradovima.
Uz gradsko osvjetljenje u Daruvaru su električno osvjetljenje dobila još 36 daruvarska domaćinstva. Tijekom 20 godina bilo je samo nekoliko manjih prekida u opskrbi grada električnom strujom. Ipak nakon isteka 20 godina koncesije, gradska uprava je odlučila nabaviti vlastitu električnu centralu- munjaru u Mihanovićevoj ulici. Bila je otvorena 11. veljače 1928. godine. Generator kojeg su kupili pokretala su dva motora. Tada se na električnu rasvjetu pripojilo 428 potrošača. Munjara je radila do 1959. godine kada je zbog malog kapaciteta pojavio problem koji je riješen navedene godine nakon stavljanje u pogon dalekovoda Međurić - Pakrac - Daruvar.


24.02.2017. u 12:04 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 31.01.2017.

Daruvar - to smo mi, dragi sugrađani!

(u spomen na 65. godišnjicu osnivanja Amaterskog kazališta u Daruvaru)

Konstatacija iz naslova možda je neobična, ona se javlja uvijek kada se razgovara o pisanju daruvarske prošlosti. Javljaju se dvije dileme: da li prednost dati slikovnom materijalu ili pisanom prikazu. Na ovo pitanje oni lukaviji bi rekli da su važna oba pristupa, da jedan drugi dopunjavaju. To je točno. No, ukoliko bi se trebalo izjasniti samo o jednoj ponuđenoj dilemi, onda bi odgovor bio nešto složeniji. S obzirom da je u Daruvaru izašlo više fotomonografija, mnogi bi podržali ovu varijantu, ali samo zato što Daruvar još za sada nema zapisanu svoju cjelovitu povijest pa mnogi ni ne znaju kako bi ona bila koncipirana. Točno je da Daruvar čine i njegove građevine koje viđamo na mnogim fotografijama, od onih najstarijih do današnjih dana. Nažalost, one su nežive, ne mogu pričati o sebi, kriju mnoge tajne koje su se u njima dogodile. Za mnoge ne znamo ni u čijem su vlasništvu bile. One starije su promijenile i razne političke sustave, na nekima od njih su se vijorile različite zastave, ovisno o vremenu kojem su svjedočili. Za tu svoju političku prevrtljivost one nikad nisu nikom odgovarale, izuzev nekih koje su stradale zbog njihovih vlasnika. Uostalom, prije bi se moglo reći da su one bile „maltretirane“ od svojih građana koji su ih uključili u neku ulicu, zatim nazvali nekim imenom, uglavnom ljudima iz političkog, rjeđe iz kulturnog života. Nažalost, nakon promjene naziva države mijenjali su se ponovo i nazivi ulica, ponovo po istom kriteriju. Takvih je promjena do sada bilo oko pet puta pa nije čudo što stariji ljudi često brkaju nazive naših ulica. Ukratko, daruvarske zgrade i njegove ulice su samo pozornica za brojna zbivanja, u njima su se odigravali stvarni događaji i zato bi trebalo razlikovati povijest grada od prošlosti njegovih građevinskih objekata.
O svemu ovome vjerojatno ne bi lamentirali, da su naše političke garniture u posljednjih četvrt stoljeća pokazale veću želju za pisanje povijesti svoga grada. Što nam vrijedi da „imamo kravicu, ali nemamo za nju štalicu“, a to je aluzija na riječi jednog daruvarskog kulturnog radnika iz sredine prošlog stoljeća kada je zavapio i rekao da grad ima dovoljno materijala za muzej, ali za njega tada nisu imali odgovarajući prostor. Danas bi rekli nešto slično, jer imamo dovoljno povijesne građe, imamo i ljude da to ostvare, ali za to nemaju interes naši političari. Po tom pitanju Daruvar je daleko iza Sirača, Dežanovca i još nekih susjednih sela. Ne bojim se da će se zbog ove konstatacije itko od takvih crvenjeti!
Mislim da je mnoge iznenadila i ona napomena ispod naslova da to pišem u povodu 65 godina osnivanja Amaterskog kazališta Daruvar. Ne podcjenjujem znanja svojih sugrađana jer sam siguran da mnogi znaju da su se kazališne igre u Daruvaru igrale od konca 19. stoljeća, posebno mnogo u razdoblju između dva svjetskog rata. Tada su uz brojna daruvarska kulturna, vjerska i sportska društva postojale dramske sekcije koje su imale značajnu ulogu u kulturnom životu grada. Ta je aktivnost bila nastavljena i u godinama nakon Drugog svjetskog rata, ovaj puta najviše uz sindikalne podružnice ili u nekim kulturnim društvima. Sve su to bile i dalje samo sekcije.
Krajem 1952. godine je u Daruvaru „na inicijativu SK i sindikata“ osnovano Amatersko kazalište u Daruvaru, a kao osnivači se spominju NOK Daruvar, Građevno poduzeće „Radnik“ u Daruvaru, kolektiv Šumskog poduzeća „Hrast“, Sindikalno vijeće i kolektivi narodnih apoteka broj 1 i 2. Prema zapisu svrha i cilj amaterskog kazališta je da radi na polju prosvjete i kulture i kao takvo da djeluje među narodnim masama, dok „ s druge strane stvara platformu za jedno narodno kazalište sa širim i opsežnijim djelovanjem rada.“ Zatim se navodi da je glavni cilj kazališta da …“ među narodnim masama otkriva talente i ljude kojima je ova grana umjetnosti utjelovljena u duši i srcu, a do danas nisu imali nikakve prilike niti uslova da se u tom smjeru izgrađuju…“
Amatersko kazališno društvo (AKD) imalo je i svoja razrađena Pravila AKD iz kojih doznajemo da su Skupština i Uprava su bila glavna tijela AKD Daruvar, članstvo se dijelilo na osnivačko, pomažuće i redovno. Uprava se sastojala od 7-14 članova.
Od osnivanja AKD imalo je svoj prostor u zgradi Zanatske komore u ulici Veljka Kovačevića i to u polovini zgrade koja je bila u vlasništvu općenarodne imovine. Ono se sastojalo od jedne velike sobe koja je bila „puna dekora“ pa je tu bilo malo slobodnog prostora, zatim jedne male sobe koja je služila za garderobu koja je bila premalena i jedne zajedničke sobe koju su koristili AKD i Zanatska komora u Daruvaru. Njima je najviše nedostajala pozornica koja je bila veoma važna za izvođenje „mizeroscenskog rada“, a to su najviše osjećali glumci na pravoj pozornici gdje se prostor uvelike razlikovao od uvjeta uske sobe.
Iako je AKD osnovano koncem 1952. godine zabilježeno je da je do kraja 1953. godine odigrao tri kazališne igre. Prva je Gogoljeva komedija Ženidba koja je uz premijeru doživjela i četiri reprize i to u Daruvaru, Siraču, Dežanovcu, Donjem Daruvaru i Grubišnom Polju. Uslijedila je Pokondirena tikva od Sterija Popovića s kojom su imali jednu premijeru i reprizu u Daruvaru. Treća odigrana komedija bila je Charleyova tetka od Brandona Tomasa s kojom su imali jednu premijeru i tri reprize. Režiser ovih komedija bio je Adam Štefan
U izvještaju o radu AKD za razdoblje 1952. - 1953. također doznajemo da je kazališno društvo u tom razdoblju imalo 45 članova. Njihova imena za današnje Daruvarčane više ništa ne znače, vjerojatno malo ih je danas na životu, a mnogi su se izgubili u vihoru prošlih godina. I tu je i vidljiva ona osnovna razlika između građevina i ljudi, jer građevina u kojoj su se sastajali članovi AKD još stoji, nadživjela je ne samo njih nego i mnoge Daruvarčane koji su ovamo prije i kasnije navraćali. Šteta što takve zgrade ne mogu govoriti jer bi nam sigurno otkrile mnoge tajne koje su se u njoj skrivale. Stoga navodim samo imena članova AKD kako bi ipak ostao barem neki trag o njihovom postojanju:
Članovi AKD: Bartovčak Zdenko, Hosni Franjo, Karda Mira, Kovačić Ankica, Kudrnovski Srećko, Majić Božidar, Satrapa Ivan, Selak Ivanka, Skračić Dušan, Šimulčik Vesna, Tošić Milivoj, Bačić Marija, Hercigonja Gizela, Palovčik Marija i Vrhovčak Ljubo.
Upravni odbor AKD: Selaković Slobodan (direktor), Krasko Pavle (zamjenik direktora), Kromer Vladimir (tajnik), Karda Mira (zamjenik tajnika), Obrenović Damjan (intendant), Štefan Adan (režiser), Jelić Ankica (blagajnik), Matoušek Antun (član odbora) i Boršo Milan ( član odbora).
Nadzorni odbor: Dobrijević Svetozar, Borotić Nikola i Tošić Milivoj
Stručni savjet: Kećanin Nikola, Milde Veno, Vojvoda Dragutin, Bobić Nedažda
Tehnička sekcija: Krasko Pavle, Tudja Viktor, Verasto Stjepan, Ocvirk Velimir, Kolušek Ivka, Bali Euen, Pecikozoć Josip, Draštata N., Matoušek Antun, Fleger Branko, Stjepanović N., Hnojčik Julka, Zaplatić Ana i Hlušička Jelka.
Ne vjerujem da će ovaj prikaz promijeniti razmišljanje nekih ljudi kojima smo na zadnjim izborima povjerili vlast. Njih to jednostavno ne zanima. Oni već sada razmišljaju gdje će se i kako uhljebiti u narednom mandatu. Sve ostalo je sporedno!


31.01.2017. u 19:51 • 0 KomentaraPrint#

subota, 07.01.2017.

Uz 110. obljetnicu rođenja kipara Marijana Matijevića (27. 3. 1907. – 14. 11. 1971.)

Zakoračili smo u godinu sa brojnim željama i nadama. Tek kada ona bude pri kraju moći ćemo praviti njenu inventuru. Mnogi neće dočekati njen završetak jer će ih posjetiti SMRT, koja nikad ne miruje i koja može doći u posjetu svakom od nas, bez obzira na godine starosti. Dobro je što ne znamo taj njen odabir pa možemo spokojnije promatrati sve ono što se zbiva oko nas. Ipak, ne bi smo smjeli zaboraviti ni one kojih više nema među nama i koji su nekada, kao i mi, razmišljali o mnogim stvarima poput nas, veselili su se i tugovali, što je također sastavnica svakog života. U tom velikom broju pokojnika trebalo bi se posvetiti nešto više onima koji su tijekom svog životnog vijeka ostvarili neke zapažene rezultate, jer je to jedini način da spriječimo da ne padnu u potpun zaborav. Jedna od takvih ličnosti je akademski kipar Marijan Matijević. Sumnjam da bi današnji mlađi naraštaji Grubišnog Polja znali nešto o ovom kiparu koji je jedno vrijeme radio i u atalijeru poznatog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića.
Marijan Matijević rodio se u Grubišnom Polju 27. ožujka 1907. godine gdje je i kršten. Krstio ga je tadašnji župnik Ivan Nepomuk Jemeršić. Bio je sin tadašnjeg mjernika Maksa Matijevića i majke Slave, rođene Graff. Imao je još dvije sestre: stariju Mariju- Zoru koja se udala za dr. Bjelousova u Virovitici, dok mlađa sestra Jela-Jelisava, zbog slabijeg zdravlja, završila je samo nižu građansku školu. Ipak je imala sklonosti prema slikarstvu pa su je smatrali amaterskom slikaricom.


Marijan Matijević se rodio u Grubišnom Polju u današnjoj Ulici 4. 11. 1991, nekad zvana Stari put na broju 2, prva kuća zdesna. U toj je zgradi nekad bila i Štamparija Bralić, a u njoj se u prvom stanu rodio Marijan Matijević. Još 1994. godine tu je stajalo više starijih zgrada a jedna takvih na broju 2 još i danas stoji. Danas u toj ulici ima već više novih građevina pa ona ima danas posve drugačiji izgled nego u vrijeme Marijanova djetinjstva. Kasnije, poslije njegovog studija, njegova se obitelj preselila u današnju Kolodvorsku ulicu, u parku pored zgrade nekadašnjeg Sokola. Pred drugi svjetski rat, nakon očeve smrti, Marijan Matijević je svoju majku i sestru Jelu-Bebu preselio u Zagreb
Marijan Matijević je polazio u razdoblju 1913.-1917. osnovnu školu u Grubišnom Polju, a zatim od 1917.-1919. privatno višu pučku školu. Nakon toga nastavio je školovanje u Srednjoj obrtnoj školi u Zagrebu koju je polazio u razdoblju 1919.- 1923. godine. Nakon završnog ispita na preporuku svojih profesora upisao je Umjetničku akademiju gdje je u razdoblju od 1923.- 1927. u klasi prof. Valdeca, dok je sitnu plastiku i modelarstvo imao kod prof. Ive Kerelića i prof. A. Frangeša.
Tijekom svog studija Matijević je u slobodno vrijeme povremeno trenirao u NK HAŠK-u, često je navraćao u Grubišno Polje, pogotovo tijekom ljetnih praznika. Tada se uključio u rad tamošnjeg NK Jadran i branio njegove boje. Pričalo se da je izrađivao ulične plakate kojim su se reklamirale nogometne utakmice. Njegovo ime vezano je i za osnivanje Kulturnog društva đaka-studenata u Grubišnom Polju 1930. godine u kojem je predsjednik bio upravo Marijan Matijević, dok je njegova sestra Jela -Beba Matijević bila blagajnica društva.
Ivan Meštrović je još tijekom studija zamijetio u Matijeviću nadarenog studenta te ga je primio u svoju specijalnu klasu-školu za kiparstvo koju je polazio od 1929.- 1931. godine. Nakon što je uspješno apsolvirao ovu školu, Meštrović ga je zaposlio u Zagrebu a zatim u Otavicama u Meštrovićevom mauzoleju gdje je radio do 1932. godine. Tu su tada radili A. Augustinčić i V. Radauš pa je i to ukazuje u kakvom se društvu kretao ovaj rođen Grubišnopoljac.
Prvo javno priznanje Marijan Matijević dobio je 1931. godine nakon njegove prve izložbe u Zagrebu pa mu je bio otvoren put u elitu akademskih kiparskih umjetnika. Tada je dobio stipendiju na daljnje školovanje u Parizu. Tu je izlagao svoje radove na umjetničkoj izložbi u Galeriji Petit u Parizu 1932. godine i nakon dobre kritike dobio je uz priznanje francuske vlade i stipendiju. Nakon što mu je oboljela majka 1933. godine, vratio se u Zagreb i tu radio kao samostalan i nezavisan umjetnik. Zbog teških materijalnih prilika primio je mjesto predavača na gimnaziji u Cetinju gdje je radio od 1934. - 1937. godine, zatim na Gimnaziji u Kruševcu od 1937. - 1938. godine. U razdoblju 1939. - 1940. radio je kao nastavnik na III. muškoj gimnaziji u Beogradu. Godine 1939. sudjelovao je na jednoj kolektivnoj izložbi u Zagrebu.
Od jeseni 1940. godine bio je upravitelj keramičkog odjeljenja na Srednjoj obrtnoj školi u Zagrebu gdje je radio do 1943. godine kada je bio suspendiran i ostao bez radnog mjesta. Tada je otišao u Beč gdje je radio kao samostalan umjetnik. Od 1945.-1949. godine radio je kao docent na Akademiji likovnih umjetnika u Beču i u tom razdoblju i kasnije izlagao je na više kolektivnih izložbi: u Galeriji Wels u Beču, 1948. godine, u Galeriji Agathon u Beču, 1952. i 1954. godine u Eisenstadtu, te 1956. godine ponovo u Beču.
Iako je Marijan Matijević mnogo radio, živio je u skromnim životom, nekad i u neimaštini, te se stoga ponovo uključio u nastavu i predavao na Gimnaziji u Mattersburgu u Burgenlandu(Gradišću) gdje je radio od 1961. do 1964. godine., a zatim kao konzervator kod Burgenlandske vlade u Eisenstadtu. Živio je u Austriji u vrijeme kada je ona nakon rata do 1955. godine bila pod okupacijom, ali i kasnije kada je postala samostalna. U vrijeme pod okupacijom izradio je više spomenika s tematikom Drugog svjetskog rata: spomenik poginulim partizanima (brat i sestra) u Beogradu 1945. godine, poginulim partizanima St. Rupertu, Seelawu i Ferlachu-Koruška (1946., 1948., i 1949.), zatim 1954. godine reljef u kamenu u Neusiedlu, statue u kamenu u Eisenstadtu 1955. godine, pa u Obertauernu, Spitzerbergu i Beču (1957. - 1960.) Godine 1964. je napravio reljef u kamenu za mjesto boravka u Tschurndorfu u Burgenlandu.
Na području Hrvatske najpoznatije njegovo djelo je kip Eugenu Kvaterniku kojeg je Marijan Matijević izradio 1933. godine i postavljen je u Rakovici gdje je Eugen Kvaternik poginuo i poznatoj Rakovačkoj buni 1871. godine.

Kip je u nekoliko prilika pomican sa prvotnog mjesta i stradao je u vrijeme 1991. godine u vrijeme Domovinskg rata. Kasnije, 1996. godine, on je obnovljen i ponovo postavljen na ranije mjesto.
Najviše njegovih radova se nalazi u Austriji. To su uglavnom reljefi u kamenu i više kipova, statua u bronzi (Ikarus u Spitzerbergu, Kip svete Barbare) i više kipova javnih djelatnika kao prijedloga za razne ustanove u Austriji nakon Drugog svjetskog rata. Mnogo njih je imao u svom atelijeru u Tschurndorfu u kući svoje supruge Trude. U Zagrebu je pronađena skulptura Španjolske ratnice kojeg je otkupila navodno općina Grubišno Polje, ali se ovdje gubi njen trag. Nekoliko skulptura i slika imao je njegov nećak u Zagrebu Saša Bjelousov, sin njegove sestre Nade, autora više televijskih emisija i duže vrijeme istaknutog djelatnika na zagrebačkoj televiziji. Dio njegovih slika, uglavnom u ulju, i skica poklonio je svojim prijateljima. Činjenica je da se mnogi njegovi radovi nalaze razasuti u Austriji, Hrvatskoj i na području bivše jugoslavenske države, otežava pokušaje da se napravi popis svih njegovih radova, pogotovo jer su neki od njih u privatnom vlasništvu, neki su mijenjali vlasnike i time i mjesto svoga boravka. Neki njegovi crteži iz razdoblja prije Drugog svjetskog rata bili su u Grubišnom Polju kod uglednih tamošnjih obitelji (Ladislav Novak, Viktor Hrešić, Ota Šterka, dr. L. Zlošila…), a neki su radovi ostali u mjestima u kojima je radio prije Drugog svjetskog rata (Cetinje, Kruševac, Beograd).


U Zagrebu je radio i neka poprsja-plakete dok su neki radovi ostali u Gliptoteci u Zagrebu. Navodno je izradio portrete Stjepana Radića i Đure Sudete i napravio skicu Ante Starčevića. Iz razdoblja njegovog boravka u Zagrebu vjerojatno bi se neki radovi i podaci o njenu mogli naći u Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, u Gliptoteci, Srednjoj obrtničkoj školi i Umjetničkoj akademiji u Zagrebu.
Velike zasluge u potrazi za njegovim djelima pripada Društvu Grubišnopoljaca iz Zagreba koji su 90-tih godina prošlog stoljeća inicirali ideju o otvaranju muzeja-galerije u Grubišnom Polju, ali nažalost ta ideja do danas nije ostvarena. Grubišnopoljci u Zagrebu još uvijek čuvaju nekoliko etnografskih izložaka, ali i neke skice akademskog kipara Matijevića, za planiranu muzejsku postavu u Grubišnom Polju. Oni su ukazali i na potrebu prikupljanja radova njegove sestre Jele- Bebe, nekadašnje namještenice NAME, koja je kao amaterska slikarica izlagala svoje slike u Zagrebu i okolici. Nije kasno da se ova ideja zagrebačkih Grubišnopoljaca ostvari 2017. godine u povodu 110. godišnjice rođenja ovog akademskog kipara. Takva jedna galerija mogla bi se popuniti i slikama slikara mlađih generacija, a takvih je Grubišno Polje imao, a neki od njih i danas su aktivni u umjetničkom stvaralaštvu.
Smrt je Marijana Matijevića zatekla 14. studenog 1971. u Beču, daleko od rodnog Grubišnog Polja. Prema zapisu, našli su ga mrtvog u klečećem stavu u njegovom stanu.

07.01.2017. u 18:51 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.11.2016.

I ova nam odlazi

Još malo pa će nas i ona napustiti! Neću za njom plakati, nadam se da će je zamijeniti bolja, koja će barem donijeti daška optimizma i vratiti malo osmjeha na lica običnog puka. Svega toga nije mnogo bilo kod ove koja odlazi. Umjesto lijepih riječi, svjedočili smo brojnim verbalnim sukobima, iskre mržnje frcale su na sve strane. Izokretale su se istine, nametala se neka nova slika prošlosti, riječima se poticala netrpeljivost i sve pod maskom demokracije. U isto vrijeme bili smo ponosni na svoje katoličanstvo (kršćanstvo), a da su mnogi zaboravili sadržaj Deset zapovijedi. A rezultat toga je velika apstinencija na izborima, apatija i masovna iseljavanja. Nisam toliko razočaran političarima koji po običaju čuvaju svoje povlastice, njihovi sukobi u Saboru naliče kazališnim igrama. Prividno ratuju riječima kod donošenja novih zakona, ali kada se neki zakon dodirne njihovih povlastica, tada pokazuju svoje pravo lice.
Više sam razočaran dijelom naše inteligencije koja ili šuti, ili se ponaša poput navijača na nogometnim utakmicama. Posebno sam nezadovoljan s jednim dijelom naših povjesničara koji se hvale svojim diplomama i svojom povijesnom stručnošću. Priznajem, da se malo sramim što spadam u to zvanje. Ne osporavam nikome njihove diplome, ali ne odobravam nekima njihovu jednostranost. Već je nekad Ciceron rekao da je povijest „…svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života…“. Točno je, kroz prošlost toga nije bila, veoma često povijest je bila u službi postojeće vlasti. Ni to nije sporno! Pisati pravu istinu i kada bi se htjelo, teško je postići. Svaki događaj se može promatrati iz različitih uglova.
Primjerice, opis našeg grada bi se razlikovao kada bi ga opisivali za vrijeme sunčanog razdoblja, u vrijeme kiše, zimi, proljeće…Vjerojatno bi bilo razlike u tim opisima, iako bi ih pisao isti čovjek. Kada bi se prikupilo više takvih prikaza različitih ljudi, spoznalo bi se da se ti zapisi razlikuju, iako je svatko htio dati što vjerniju sliku grada. Tek tada bi, primjerice povjesničar, na osnovu tih prikaza dao neki svoj izbor i prikaz grada. Da li bi on bio dobar, prosudili bi čitatelji. Tako je i u opisu povijesnih zbivanja. Ne odobravam pisanje povjesničara koji izaberu samo jednu stranu jer se time oni ponašaju kao navijači nogometnih utakmica. Dok se navijačima ne može zamjeriti što zdušno navijaju za boje svoga tima, povjesničari bi morali biti u pisanju neutralni, barem toliko koliko su neutralni suci na sportskim natjecanjima.


Da, ona odlazi! Odlazi 2016. godina koju bih htio što prije zaboraviti. Ne bih želio da u budućoj godini u prvom planu budu oni koji siju riječi mržnje. Ne treba zaboraviti da takve riječi nekad više bole nego tjelesne rane. Čak su i opasnije! Nama trebaju mladi, pametni i sposobni ljudi, dobro situirani sijači mržnje nam nisu potrebni.
Ušli smo u adventske dane. Nadam se da će u njima biti vraćen dio optimizma običnom puku. Poželio bih svima da i s naših propovjedaonica čuju više ohrabrenja okrenutih prema budućnosti. Stoga bih ovaj prikaz završio jednim govorom kojeg je na našem prostoru 1992. godine održao uzoriti kardinal Franjo Kuharić. Iako je izgovoren u ratnim danima, mislim da bi ga i danas trebalo ne samo čitati, nego razmisliti o njemu i slijediti njegove poruke.

„…Ovaj rat kojem je Hrvatska izložena i u kojem su razorene tolike crkve, obiteljski domovi, stanovi, tvornice, kulturne vrijednosti nije odmah buknuo. Njega su sijali riječima svi oni koji su navještavali mržnju, koju su govorili klevete, koji su poticali na otimačinu tuđega. I onda kad je zla riječ mržnje i laži posijana u dušu i srce, kad čovjek počne mrziti, onda je pripravan i ubiti. I zato kaže Sveto pismo: Tko god mrzi svoga brata ubojica je. Ovaj rat je prelivena mržnja , nabujalo zlo. Mi vjernici ne smijemo dopustiti da zlo provali u našu dušu. Moramo se postaviti na temelje vjere da ne bismo imali zle osjećaje ni prema svojim neprijateljima. Ako sam mržen, onda je to samo jedna mržnja, ali ako i ja mrzim, onda su to dvije mržnje, onda je svijet gori jer je mržnja umnožena…Bog uči ljubiti!
I naše rodoljublje mora biti ljubav. To znači mi ljubimo svoj narod, domovinu i sve ljude, bilo koje narodnosti. Samo s tom ljubavlju mi možemo graditi slobodnu neovisnu obnovljenu Hrvatsku da bude domovinom ljudskih prava, ljudskog poštovanja, poštenja, domovina mira za sve građane. Rodoljublje je braniti svoje, ali isto poštivati tuđe.“

28.11.2016. u 09:56 • 0 KomentaraPrint#

subota, 29.10.2016.

ZA SVE POGINULE U IVANOVOM SELU 1991.

TRG U IVANOVOM SELU

Na trgu kod škole
u Ivanovom Selu
pod krošnjama lipa
cijeli je dan bilo živo:
odzvanjali su dječji glasovi
i širio se njihov smijeh.
Na trgu kod škole
u Ivanovom Selu
svake su godine
cvale lipe, a njihov
su miris i mjesečina
mamile zaljubljene
da si izraze ljubav.
Na trgu kod škole
U Ivanovom Selu
bile su vrtne zabave,
uz glazbu se plesalo
dugo u noć, a
nježne su melodije
odzvanjale
u široj okolici.

A onda je došao rat….
Na trgu kod
škole u Ivanovom Selu
utihnuo je dječji smijeh,
ni lipe toliko ne mirišu,
ni glazba tamo ne svira,
ni ljubav se ne izriče.
Ispred trga kod
škole u Ivanovom Selu
danas je devet grobova,
devet grobova čuva trg.
U grobovima leže
devetero u ratu ubijenih.
Sobom su odnijeli
svu radost
s trga u
Ivanovom Selu.


29.10.2016. u 18:10 • 0 KomentaraPrint#

petak, 28.10.2016.

KYTICE VERŠŮ ZAHYNULÝM V ROCE 1991


Ivanoselské náměsti

Na náměstí u
ivanoselské školy
pod korunami lip
po celé dny
jásaly dětské hlasy
a rozléhal se jejich smích.
Na náměstí u
ivanoselské školy
každého roku
kvetly lípy,
či vůně při
měsíčním svitu
vábila milence
aby si vyznali lásku.
Na náměstí u
ivanoselské školy
pořádaly se majálesy
a při hudbě se
tančilo dlouho do noci
a líbezné zvuky písni
se rozléhaly
do šírého okolí.
A pak byla válka…
Na náměstí
ivanoselské školy
utichl dětský smích,
ani vůně lip už tak nevoní,
ani tam více hudba nehraje,
ani se tam láska nevyznává.
Před náměstím
ivanoselské školy
dnes stoji devět hrobů,
devět hrobů je na stráží,
devět hrobů hlídá náměstí.
Ve hrobech leží
devět ve válce zavražděných.
Do hrobu si vzali
jen tu radost
s náměstí
před školou.

(V. Herout)

28.10.2016. u 23:21 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 24.10.2016.

Mjesto u kojem nema ni bogatih, ni siromašnih

Na Dan mrtvih svake se godine prisjetimo naših umrlih članova obitelji i prijatelja. Dovoljno je toga dana posjetiti bilo koje naše groblje i vidjeti brojne okićene grobove i upaljene svijeće i lampione. Nema tu velikih razlika među grobovima, jedino je moguće zapaziti razlike u nadgrobnim spomenicima. Ipak se prema njima ne može uvijek suditi pripadaju li nekom nekadašnjem bogatijem ili prosječnom stanovniku naših prostora. Danas neke obitelji i slabijeg imovinskog stanja umrlom članu obitelji postavljaju lijepe i impozantne spomenike, kao da ne žele da se ta imovinska nejednakost s ovog svijeta prenese na onaj „drugi svijet“.
Na takvim grobljima ima mjesta i za nas, ona nas čekaju, iz njih ćemo jednog dana krenuti na put u VJEČNOST. Na tom putu najviše putnika bit će onih umrlih u prošlom stoljeću, veoma malo onih iz 19. stoljeća, a nijednog iz ranijih razdoblja. Da li su već otputovali i stigli do cilja ili nije bilo više mjesta pa se na njihovom mjestu danas nalaze i oni koji su umrli kasnije? Ima i takvih iza kojih nema nikakvog traga, zarasli su travom, ostali su nepoznati. Time su naša groblja postala prijelazna stanica od zemaljskog života na putu prema VJEČNOSTI, iz kojeg nema povratka.
Svako naše groblje krije i povijest svoga sela ili grada. Moguće je također reći da na groblju počivaju i mnoge poznate ličnosti, ali koje postupno padaju u zaborav. Ukoliko njihove zasluge nisu zapisane u nekoj knjizi, taj će se zaborav dogoditi veoma brzo.

Zanimljivo je da ima i takvih koji su za života bili manje poznati, ali su ostali upamćeni zbog načina kako su umrli. Na priloženim dvjema fotografijama se nalaze dva takva nadgrobna spomenika, jedan je u Grubišnom Polju, a drugi u Malim Zdencima. Onaj prvi grob pripada obitelji Roupec (Rupec) u kojoj su i ostaci Rudolfa Rupeca (1896. - 1983.), poznatog nogometaša koji je nastupao i za nogometne reprezentacije Austrije i Kraljevine SHS. U onom drugom počiva Ana Kedršt, majka triju djevojčica od 7, 5, i 3 godine, koja je nakon 2 km hoda od sela do rijeke Ilove izvršila suicid utapanjem i povela sa sobom u smrt i tri kćeri. Dogodilo se to 1935. godine, ali i danas mnogi posjetitelji malozdenačkog groblja zastaju pred ovim grobom. Da li ćemo se susresti i s njima?



24.10.2016. u 20:23 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< ožujak, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (4)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (6)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (14)

Brojač

Pretraživač

Loading

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se