Moje primarno zanimanje nalazi se negdje duboko u području filozofije.
Primoran sam, teorijskim zanimanjem, ali i spletom okolnosti u kojima se nalazim, da svoje zanimanje prebacim i na psihologiju odnosa i općenito na zajedničke teorije (koje uključuju više područja) o međuljudskim odnosima i ljubavi.
Netko mi može zamjeriti da odskačem od svojih primarnih interesa koji su, navodno, duboki da bih se bavio nečim što je trivijalno i što su "ovozemaljske" stvari.
Nažalost, uviđam da odnosi nas mladih ljudi, ali i starijih, tokom našeg života oblikuju nas same kao osobe pa mi je teško za povjerovati da bi to bilo toliko nebitno koliko se želi prikazati i diskreditirati. Da, slažem se da tu ima puno nagađanja i da se teško može dati neka opća teorija po kojoj se svi moraju ravnati, ali postoje neka određena pravila, tzv. smjernice koje nam uvelike mogu pomoći dok upadnemo u probleme ili smo u dilemama s obzirom što učiniti u određenoj situaciji.
Problematično je ovo područje i iz razloga što su u tome svi "eksperti" i životno iskustvo nas u tome, navodno opet, sve uči.
Svaki čovjek kojeg sretnete na cesti ima svoju priču za ispričati, da. Čak i svaki čovjek može dati nekakav savjet, ali je li taj savjet izašao iz sfere subjektivnog iskustva i je li on primjenjiv na baš našu situaciju? Zanimljivo je da ljudi o odnosima i ljubavi pričaju samo onda kad u tim područjima imaju probleme pa zaključujem da su vođeni u tim istim razgovorima isključivo željom da nekako doznaju, da dohvate rješenje svojih problema. Moj cilj je nekako izaći iz te spomenute subjektivne sfere i dodati neke općenitosti, a to kanim učiniti tako da navedem više primjera i da uvijek, ali uvijek, zadržim "hladnu" glavu i ne dopustim da moji zaključci budu prenagli. Treba vidjeti kako drugi ljudi razmišljaju i onda to pokušati složiti u vlastitoj glavi ako je to moguće. Ako nije, onda je dužnost samo obavijestiti čitatelje o različitim situacijama i mišljenjima. Pluralizam mišljenja je jedini lijek u većini stvari. Ako svo neshvaćanje i mržnja proizlazi iz neznanja, dužni smo se informirati i saznati čim više o mogućim situacijama u kojima se nalaze ljudi prilikom održavanje odnosa.


Nažalost, moj dobar dugogodišnji prijatelj ima problema u vezi i zapravo sam o međuljudskim odnosima opet počeo razmišljati radi negativnih stvari. Kao što sam u uvodu i napisao, obično o ljubavi i odnosima pričamo kad nam ide loše u tim područjima pa onda ovo uopće nije čudno. Ipak, moram žalost radi svojeg prijatelja ostaviti po strani i primiti se ozbiljnog posla.
Moj uski krug prijatelja koji imaju slična razmišljanja kao ja su uvijek nepresušni izvor novih informacija i inspiracije.
Tako smo se našli kod jednog od njih da malo popričamo i družimo se. Kao što sam spomenuo, jedan od njih ima problema s djevojkom s kojom se već zna 3 godine i u tom vremenu su bili, više ili manje, intimni. Nije mi cilj pričati cijelu priču, ali radi nekih osnovnih informacija, moram si dati barem neki uvod. To je uobičajena priča u kojoj se dvoje mladih ljudi zaljubi i sve krene lijepo i šareno, a završi u plamenu koji je sposoban proždirati dušu sudionika i ostaviti ih zauvijek s traumama.
U ovom slučaju smo, nadam se, najgore zaustavili.
Naglašavam da ovo nije do kraja normalan odnos jer, zapravo, da je onda o njemu ne bih ni pisao nego bih, dapače, hvalio ga na sva zvona kad bih imao priliku. Ne pišu se priče o sretnim stvarima. Pišu se tragedije. No, ne uči se iz sretnih trenutaka i komedija! Čovjek, čini se, najviše zapamti stvari koje ga zapeku dovoljno da mu se usade u mozak.
Djevojka od mog prijatelja ima neke probleme, ali imamo ih svi. No, perfekcionizam vodi u želju za kontrolom jer nam uvijek nešto šapće na uho da mi možemo stvari napraviti najbolje dok ih radimo sami. Ako dopustimo drugima da urade nešto za nas, stvari nisu pod našom kontrolom i ne ovisi sve o nama. To je za perfekcioniste najgori mogući scenarij. Takvi ljudi se čine kao loši timski igrači i veza s njima sama po sebi može biti zamorna i ubitačna. Perfekcionizam te možda može dovesti do zvijezda na fakultetu ili u karijeri, ali tebe i tvog partnera može poslati u najgori pakao.
Tipičnost labilne osobe se vidi u trenutku kad nešto krene krivo i ta osoba to shvati te nakon toga traži bilo kakvu izliku da bi okrivila drugu osobu. Tada se gleda najmanja sitnica koja labilnu osobu tjera u plač, a druga strana se jednostavno mora osjećati krivom. Nakon toga slijedi primirje u kojem labilna osoba drugoj strani govori: sve će biti u redu i oni se ljube i mire.
U glavi labilne osobe je sljedeća stvar: "Sad smo kvit - neka on/ona samo to misli."
Uvijek se vlastite greške zakopavaju duboko u pijesak. Perfekcionist jako teško priznaje svoju krivicu.

U biti, moj prijatelj je navodno "zajebao" neku stvar (koja sad nije bitna) jednom u prvoj godini veze i taj događaj spominje njegova djevojka kao razlog zašto ne želi vezu s njim i, naravno, ta veza se nikad ni ne realizira jer ako ona nešto ne želi to se nit neće dogoditi. Ako se kojim slučajem forsira da se dogodi, ona će nabijati krivnju plačem. Ja se ispričavam što to kažem, ali kad gledam reakcije nekih ljudi, čini mi se kao da radim nekakvo istraživanje o djeci u vrtiću. Bitno je samo za zapamtiti da ona spominje taj jedan događaj kao nešto zbog čega ona neće biti u službenoj vezi s njim. Drugim riječima: "Ti si zajebao i ja sam sad izgubila volju da budemo (službeno) skupa. Bit ćemo prijatelji zauvijek. Ti ćeš biti moj prijatelj zauvijek, zar ne?" Prijatelji zauvijek su u ovom slučaju romantični termin za prijatelje s povlasticama.
Kasnije je ta informacija od bitne važnosti jer se ženska strana veze bahati s tim da oni nit nisu skupa pa joj to daje slobodu da radi što želi. Okej, stanimo na sekundu ovdje. Radi čega vi ljudi imate odnose zapravo? Radi ograničavanja vlastitih sloboda? Ja sam uvijek mislio da je normalno da ljudi budu u vezi radi zajedničkih interesa i užitaka koje dobivaju iz vremena provedenog zajedno. Javlja se tu jedan jako veliki problem koji je sad povezan, zapravo, s monogamijom i definicijom odnosa i sa osobnom slobodom. Moram odmah reći svoje mišljenje iako se većina ljudi ne bi sa mnom složila: mislim da stroga pravila monogamije i veze koju ona vuče za sobom ne odgovara pojmu ljubavi. Stroga monogamna veza s restrikcijama mi više miriši na kontrolu nego na ljubav. Sve je okej ako se ljudi nešto dogovore ili ako su oboje u vezi monogamni. No, kad jedna od osoba u vezi kaže: "Ja mogu raditi što želim, tko si ti da mi govoriš što da radim?" Tu je izrečena jedna velika istina u koju iskusan i obrazovan čovjek ne može sumnjati osim ako nismo u kamenom dobu ili nekoj drugoj varijaciji primitivnog i posesivnog ponašanja koje, nažalost, većina građana tzv. prvog i civiliziranog svijeta još danas prakticira. Možda veza (odnos) kao neki službeni pojam obavezuje osobu na neke stvari, ali problem je zapravo u tome da mi ne mislimo na prave stvari kad to izričemo! Uobičajeno je misliti da si ti dužan biti samo od te osobe (ljubavna i seksualna ekskluzivnost), ali zapravo to nije baš tako. Ti kad ulaziš u vezu s nekim si dužan samo jednu i isključivo jednu stvar, a to je biti iskren prema toj osobi. Ne mislim na ovu uobičajenu iskrenost u kojoj si iza leđa svašta radimo. Mislim na PRAVU iskrenost. Da, mislim na sve karte na stolu.
Ako se ti ulaskom u vezu obavezuješ da budeš samo njezin/njegov, koja je razlika između ulaska u vezu i stavljanja okova na samog sebe? Kako se uopće može obećati nekome nešto takvo (i sad govorim o ulasku u vezu, a ne o zarukama i ulasku u brak - koji je, zapravo, institucija koja nikad nije funkcionirala kako spada. Priče o tome da je prije bilo drugačije su zapravo samo odjek manjka informacija onog "prije" doba. Danas kad imamo gotovo sve servirano pred sobom, lakše je vidjeti na čemu stojimo) kad su okolnosti koje dolaze toliko nepredvidljive? Ne, ja nisam anti-romantičan. Trudim se biti realan, a statistika baš i ne pokazuje "sunčano i vedro" za brak u klasičnom smislu.

Dakle, čim jedna od osoba u vezi kaže da može raditi što hoće, nešto tu ozbiljno ne valja.
Osobe koje se nalaze u odnosu se očito nisu dovoljno dogovorile oko parametara njihove veze.

Jedan veliki problem u svemu ovome je što djevojka od mog prijatelja zapravo i nije službeno bila njegova djevojka nego su uvijek ostali na nekom predveznom stanju koje je (možda?) na kraju bilo samo izlika za "šaranje" sa strane. Njezino, naravno.
Onaj koji drži vezu na odstojanju i, zapravo ne želi ući u nju, očito ima nešto drugo na umu. Toj osobi jednostavno ne odgovara takav tip veze i mogućnost ekskluzivnosti je ozbiljno uzdrmana. Ne, ne želim reći da je ona bila ultra napredna i da je zapravo imala previše ljubavi za monogamnu vezu. Bitno je ovdje naglasiti da monogamija i poligamija nisu u odnosu: nazadnjačko-napredno! Neki ljudi jednostavno vole jednu osobu, a drugi su sposobni voljeti više osoba u isto vrijeme. Kojih je više, a kojih je manje - u to neću ulaziti ovdje. Ima nekih studija o tome pa se možete sami informirati.
Spomenuta djevojka je jednostavno traumatizirana nekim drugim stvarima iz svog prošlog i sadašnjeg života pa nije ni mogla normalno reagirati. Ona je bila neiskrena i za to nema nikakvog opravdanja. Ljubav ima jednu suprotnost i ona nije mržnja nego neistina. Viđala se (i sad se namjerava dalje viđati) s nekim drugim, a mojem prijatelju je uporno negirala sve to. Njemu je to sve skupa prekuhalo, izgubio je povjerenje i sad smo tu gdje jesmo.

Družimo se kod jednog od nas i zvoni cijelu večer mobitel. Dolaze pozivi. Dolaze poruke. Vacap. Sms.
One sadrže nabijanje krivnje i klasično bacanje mreže u koju bi se moj prijatelj morao opet uhvatiti.


Postoji jedno pitanje koje se ovdje postavlja.
Kako je moj prijatelj znao da se ona nešto dogovarala s tim drugim tipom i da se još uvijek dogovara?

O tome u drugom postu.

Oznake: odnosi, veze, bezveze

To je onaj trenutak kad par dana nakon pogledaš u zapise u mobitelu i vidiš o čemu si htio pisati. No, problem je što se ne sjećaš koja je bila poanta toga o čemu si htio pisati. Što si htio reći s tim čovječe? Onda te to kopka pa pokušaš „na suho“ obraditi temu i onda se događa ovo što će se upravo dogoditi...

Bili smo prijatelj i ja na tom rođendanu. Zašto izgleda da me se on toliko dojmio? Ne znam, stvarno. Nije me se nešto posebno dojmio samo što smo vidjeli te mlade ljude i nakon toga opet ponekad razmišljam o djeci od 15 godina. Snaći će se oni, nema sumnje. Ako već moram biti ozbiljan, onda nas više mogu brinuti ona djeca koja tek dolaze i koja će u potpunosti biti otuđena od nekih stvari kojima mi još imamo prirodan pristup. To je tako da mi se nekad učini da svi koji tjeraju svoju djecu u prirodu su nekakva vrsta hippija. I to je zapravo problem. Takvih osjećaja i pričinjanja će biti sve više. Pustiš djecu da rade što žele pa se opiju ili drogiraju i onda se, neki od njih, izvuku, a neki umru. No, to je opet generalizacija. Postoje mladi ljudi koji jednostavno nikad ne dođu do tih droga i tekućih vragova. Pisao sam već o tome zašto mislim da ljudi uopće piju ili se drogiraju pa to više neću dotaknuti u ovom zapisu.
Cure se obuku tako kako se obuku zato jer se nekome žele sviđati. Ima onih koji govore da se žele sviđati sami sebi, ali ja jednostavno ne kupujem tu priču. Kažu mi iskusniji od mene (muški dio koji se pobrinuo da dođem na svijet) da je to za djevojke/žene normalno. One se uređuju da bi same sebi bile lijepe. Koji onda vrag stavljaju na sebe sve te visoke pete u kojima ne mogu ni hodati normalno? Valjda se same sebi sviđaju kad su nepokretne, nemam pojma.
Sve me to nekako dovelo do razmišljanja o ljudima koji su u vezi od srednje škole. Vjerojatno sam vidio neki par koji je izgledao sretno, a jedan od njih je bio kršćanin (a oni su posebno opasni što se tiče iracionalnosti i vječnosti) pa me to valjda ponukalo da pomislim da će oni biti jedni od tih famoznih parova. Poznam zapravo samo jedne živuće ljude koji su skupa od srednje škole. Roditelji od prijatelja izgledaju prilično stabilno. Čak se još i danas drže za ruke. Ima nešto jako lijepo u tome. No, polako mi ponovno sjeda ono što sam želio reći. Ima i nešto čudno u tome. Možda bih čak rekao da postoji i nešto neprirodno u tome. Neću reći da su ti ljudi bolesni ili nešto, ali često se događa da su to ljudima prve veze. Ako im i nisu prve veze onda su imali malo iskustva prije toga, a poslije su svoje iskustvo s drugima u potpunosti zakinuli jer su vjerni svojim partnerima. Što jedan takav mladi čovjek koji se baci u cijeloživotnu vezu može znati o svemu tome? Ne znam. Čini se da oni to rade spontano.
Romantičari bi našli mnogo zamjerki i zatukli bi me vrtnim škarama da mogu, ali činjenica je da takvi ljudi iskustva nemaju. Moram se na neki način osjetiti sretnim što sam imao više cura pa onda mogu svoj skill (*smije se sam sebi*) koristiti u novim vezama na nove načine. Iako, ovaj blog je užasna ruina svih mojih propalih veza i netko tko bi sve to čitao bi pomislio: „Gle ovog prokletog vraga kako to fino sve dokumentira! Njemu onda mora postati jasno da veze propadaju s vremenom. Ili je on loš ili nema sreće, ali u bilo kojem slučaju... on shvaća da su stvari prolazne pa se ne unosi više u njih tako kao prije.“
Istina je, ne unosim se u stvari onako kako sam se prije unosio. Nažalost, nije da mi je nakon svega jasnije da je sve prolazno i da sadašnja veza neće trajati vječno. Sadašnja djevojka mi kaže da je to njoj trivijalno. Ljudi se uvijek ponašaju kao da je to sadašnje nešto posebno i vječno. Da se ne ponašaju onda bi to oduzelo neku čar iz svega toga, valjda. Probajte vi biti s nekim u vezi i spominjati mu bivše i ne si razoriti vezu. Nije da ljudi ne vole druge ljude. Ljudi samo neće biti neki određeni drugi ljudi. Ljudi žele biti ono što jesu i misle da nitko, ali baš nitko, nije točno takav kakvi su oni. U ljubavi je onda još dodatni problem da ljudi žele biti jedini. Online sam upoznao prije dvije godine jednu djevojku koja je pokazivala ekstremne znakove demencije u nekim određenim trenucima. Njezin mozak je odbijao pamtiti bivše dečke jer se valjda osjećala kao jeftina drolja. Ne znam stvarno u čemu je bio problem, ali ona nije htjela priznati da je prije sadašnjeg dečka imala bilo koga. A prije tjedan dana mi je pričala o tom svom bivšem (koji je onda bio sadašnji) i kako je on dobar i super i vozi auto i ima mišiće i pazi na nju. Pa to je jako lijepo, mislim... no, odmah nakon tjedan dana zaboraviti tog istog lijepog momka iz teretane radi nekog drugog koji piše pjesme (ali svejedno ima člansku iskaznicu u lokalnoj teretani) je čudno i na neki način tužno. Coelho bi poludio jednostavno. Jel taj čovjek bezveze ispisao milijune stranica new age self help tako sam očit da povraćaju svi oko mene da bi onda neka mala djevojčica došla i rekla da se ne sjeća onog što je bilo i da je, iz tog razloga, nesposobna učiti iz svojih pogrešaka ili ponoviti neke lijepe stvari za koje se uvjerila da pale?
Ne razgovaram više s tom curom pa ne znam na kojoj je sad zaboravljenoj brojci, ali ako ona kojim divljim slučajem ovo pročita, molim lijepo da mi se javi kako zna i umije. Trebam daljnje podatke za svoja istraživanja o ljudskoj duši.
Očigledno je da je ta djevojka pokušavala dostići ideal koji imaju ljudi koji su zajedno od srednje škole. Ona je činila to samo jako očito i naivno i to mi je zapravo otvorilo oči. Svi se mi tako ponašamo i želimo biti kao ti ljudi koji su zajedno od srednje škole.

Kad malo bolje razmislite: istina je da oni imaju brojna razočaranja iza sebe (jer je nemoguće da netko u toliko godina ne napravi ama baš nikakvu grešku), ali unatoč njima, još uvijek su zajedno. Oni imaju ono nešto posebno i oni mogu nastaviti dalje sanjati da su vječne stvari moguće. Njima neće iluzija postati vidljiva svaki put kad ih netko ostavi zato jer ih nitko nikad ne ostavlja. Barem ne ta posebna, najvažnija osoba u životu. Realno, roditelji nam neće vječno živjeti. Rodbina se češće čini kao nekakva izvanzemaljska banda koja ti spremi ručak za neke određene blagdane i nekad te potapša po ramenu, hineći razumijevanje i interes za tvoje probleme. No, oni su svi ništa prema toj jednoj posebnoj osobi koja nema nikakav, barem ne jasan, poseban razlog da vas voli i obožava osim te nekakve kemijske reakcije u njihovoj glavi, krvi, duši... ne znam, štogod vi želite, ja ću vam napisati. Kemijske reakcije koja ne prestaje ni nakon toliko godina. To je nekakva divljačka kemijska reakcija pa preporučam da se vi samo fino držite te vaše posebne osobe. Tim sretnicima nije očito predodređeno da vide da ljubav ne mora biti vječna. Dapače, ona je najčešće prolazna. I, molim vas, poštedite me tih spika da nisu svi za takvu ljubav jer neki vole iz krivih razloga ili vole krive osobe. Svi ljudi, iskreni i pravi ljudi, imaju dobre namjere. I sam sam prorok zla i prečesto se zateknem da se ponašam kao svoj prijatelj (pijani mizantrop) pa kažem da su ljudi inherentno zli. Ili ako nisu, onda barem ta njihova strana zna nadjačati ovu koja voli „dobro“ i uživa kad su ljudi sretni. Svi bi trebali imati priliku iskusiti pravu ljubav. No, što je ona? Jel ona vječna i svaka nije prava ako ne umreš sa osobom prema kojoj ju osjećaš? Ne znam. Nisam siguran da ću ikad znati. Svoju priliku za jednu i jedinu sam propustio davno.
No, ono što sam dobio s tim svim je osjećaj. Sigurnost da znam kad volim nekog.
A onda kad volim me nije briga jesam li s nekim iz srednje škole ili sam s nekim s ceste.
Onda samo volim.

Oznake: Prisjećanje, veze, srednja škola, mala u štiklama