To je onaj trenutak kad par dana nakon pogledaš u zapise u mobitelu i vidiš o čemu si htio pisati. No, problem je što se ne sjećaš koja je bila poanta toga o čemu si htio pisati. Što si htio reći s tim čovječe? Onda te to kopka pa pokušaš „na suho“ obraditi temu i onda se događa ovo što će se upravo dogoditi...

Bili smo prijatelj i ja na tom rođendanu. Zašto izgleda da me se on toliko dojmio? Ne znam, stvarno. Nije me se nešto posebno dojmio samo što smo vidjeli te mlade ljude i nakon toga opet ponekad razmišljam o djeci od 15 godina. Snaći će se oni, nema sumnje. Ako već moram biti ozbiljan, onda nas više mogu brinuti ona djeca koja tek dolaze i koja će u potpunosti biti otuđena od nekih stvari kojima mi još imamo prirodan pristup. To je tako da mi se nekad učini da svi koji tjeraju svoju djecu u prirodu su nekakva vrsta hippija. I to je zapravo problem. Takvih osjećaja i pričinjanja će biti sve više. Pustiš djecu da rade što žele pa se opiju ili drogiraju i onda se, neki od njih, izvuku, a neki umru. No, to je opet generalizacija. Postoje mladi ljudi koji jednostavno nikad ne dođu do tih droga i tekućih vragova. Pisao sam već o tome zašto mislim da ljudi uopće piju ili se drogiraju pa to više neću dotaknuti u ovom zapisu.
Cure se obuku tako kako se obuku zato jer se nekome žele sviđati. Ima onih koji govore da se žele sviđati sami sebi, ali ja jednostavno ne kupujem tu priču. Kažu mi iskusniji od mene (muški dio koji se pobrinuo da dođem na svijet) da je to za djevojke/žene normalno. One se uređuju da bi same sebi bile lijepe. Koji onda vrag stavljaju na sebe sve te visoke pete u kojima ne mogu ni hodati normalno? Valjda se same sebi sviđaju kad su nepokretne, nemam pojma.
Sve me to nekako dovelo do razmišljanja o ljudima koji su u vezi od srednje škole. Vjerojatno sam vidio neki par koji je izgledao sretno, a jedan od njih je bio kršćanin (a oni su posebno opasni što se tiče iracionalnosti i vječnosti) pa me to valjda ponukalo da pomislim da će oni biti jedni od tih famoznih parova. Poznam zapravo samo jedne živuće ljude koji su skupa od srednje škole. Roditelji od prijatelja izgledaju prilično stabilno. Čak se još i danas drže za ruke. Ima nešto jako lijepo u tome. No, polako mi ponovno sjeda ono što sam želio reći. Ima i nešto čudno u tome. Možda bih čak rekao da postoji i nešto neprirodno u tome. Neću reći da su ti ljudi bolesni ili nešto, ali često se događa da su to ljudima prve veze. Ako im i nisu prve veze onda su imali malo iskustva prije toga, a poslije su svoje iskustvo s drugima u potpunosti zakinuli jer su vjerni svojim partnerima. Što jedan takav mladi čovjek koji se baci u cijeloživotnu vezu može znati o svemu tome? Ne znam. Čini se da oni to rade spontano.
Romantičari bi našli mnogo zamjerki i zatukli bi me vrtnim škarama da mogu, ali činjenica je da takvi ljudi iskustva nemaju. Moram se na neki način osjetiti sretnim što sam imao više cura pa onda mogu svoj skill (*smije se sam sebi*) koristiti u novim vezama na nove načine. Iako, ovaj blog je užasna ruina svih mojih propalih veza i netko tko bi sve to čitao bi pomislio: „Gle ovog prokletog vraga kako to fino sve dokumentira! Njemu onda mora postati jasno da veze propadaju s vremenom. Ili je on loš ili nema sreće, ali u bilo kojem slučaju... on shvaća da su stvari prolazne pa se ne unosi više u njih tako kao prije.“
Istina je, ne unosim se u stvari onako kako sam se prije unosio. Nažalost, nije da mi je nakon svega jasnije da je sve prolazno i da sadašnja veza neće trajati vječno. Sadašnja djevojka mi kaže da je to njoj trivijalno. Ljudi se uvijek ponašaju kao da je to sadašnje nešto posebno i vječno. Da se ne ponašaju onda bi to oduzelo neku čar iz svega toga, valjda. Probajte vi biti s nekim u vezi i spominjati mu bivše i ne si razoriti vezu. Nije da ljudi ne vole druge ljude. Ljudi samo neće biti neki određeni drugi ljudi. Ljudi žele biti ono što jesu i misle da nitko, ali baš nitko, nije točno takav kakvi su oni. U ljubavi je onda još dodatni problem da ljudi žele biti jedini. Online sam upoznao prije dvije godine jednu djevojku koja je pokazivala ekstremne znakove demencije u nekim određenim trenucima. Njezin mozak je odbijao pamtiti bivše dečke jer se valjda osjećala kao jeftina drolja. Ne znam stvarno u čemu je bio problem, ali ona nije htjela priznati da je prije sadašnjeg dečka imala bilo koga. A prije tjedan dana mi je pričala o tom svom bivšem (koji je onda bio sadašnji) i kako je on dobar i super i vozi auto i ima mišiće i pazi na nju. Pa to je jako lijepo, mislim... no, odmah nakon tjedan dana zaboraviti tog istog lijepog momka iz teretane radi nekog drugog koji piše pjesme (ali svejedno ima člansku iskaznicu u lokalnoj teretani) je čudno i na neki način tužno. Coelho bi poludio jednostavno. Jel taj čovjek bezveze ispisao milijune stranica new age self help tako sam očit da povraćaju svi oko mene da bi onda neka mala djevojčica došla i rekla da se ne sjeća onog što je bilo i da je, iz tog razloga, nesposobna učiti iz svojih pogrešaka ili ponoviti neke lijepe stvari za koje se uvjerila da pale?
Ne razgovaram više s tom curom pa ne znam na kojoj je sad zaboravljenoj brojci, ali ako ona kojim divljim slučajem ovo pročita, molim lijepo da mi se javi kako zna i umije. Trebam daljnje podatke za svoja istraživanja o ljudskoj duši.
Očigledno je da je ta djevojka pokušavala dostići ideal koji imaju ljudi koji su zajedno od srednje škole. Ona je činila to samo jako očito i naivno i to mi je zapravo otvorilo oči. Svi se mi tako ponašamo i želimo biti kao ti ljudi koji su zajedno od srednje škole.

Kad malo bolje razmislite: istina je da oni imaju brojna razočaranja iza sebe (jer je nemoguće da netko u toliko godina ne napravi ama baš nikakvu grešku), ali unatoč njima, još uvijek su zajedno. Oni imaju ono nešto posebno i oni mogu nastaviti dalje sanjati da su vječne stvari moguće. Njima neće iluzija postati vidljiva svaki put kad ih netko ostavi zato jer ih nitko nikad ne ostavlja. Barem ne ta posebna, najvažnija osoba u životu. Realno, roditelji nam neće vječno živjeti. Rodbina se češće čini kao nekakva izvanzemaljska banda koja ti spremi ručak za neke određene blagdane i nekad te potapša po ramenu, hineći razumijevanje i interes za tvoje probleme. No, oni su svi ništa prema toj jednoj posebnoj osobi koja nema nikakav, barem ne jasan, poseban razlog da vas voli i obožava osim te nekakve kemijske reakcije u njihovoj glavi, krvi, duši... ne znam, štogod vi želite, ja ću vam napisati. Kemijske reakcije koja ne prestaje ni nakon toliko godina. To je nekakva divljačka kemijska reakcija pa preporučam da se vi samo fino držite te vaše posebne osobe. Tim sretnicima nije očito predodređeno da vide da ljubav ne mora biti vječna. Dapače, ona je najčešće prolazna. I, molim vas, poštedite me tih spika da nisu svi za takvu ljubav jer neki vole iz krivih razloga ili vole krive osobe. Svi ljudi, iskreni i pravi ljudi, imaju dobre namjere. I sam sam prorok zla i prečesto se zateknem da se ponašam kao svoj prijatelj (pijani mizantrop) pa kažem da su ljudi inherentno zli. Ili ako nisu, onda barem ta njihova strana zna nadjačati ovu koja voli „dobro“ i uživa kad su ljudi sretni. Svi bi trebali imati priliku iskusiti pravu ljubav. No, što je ona? Jel ona vječna i svaka nije prava ako ne umreš sa osobom prema kojoj ju osjećaš? Ne znam. Nisam siguran da ću ikad znati. Svoju priliku za jednu i jedinu sam propustio davno.
No, ono što sam dobio s tim svim je osjećaj. Sigurnost da znam kad volim nekog.
A onda kad volim me nije briga jesam li s nekim iz srednje škole ili sam s nekim s ceste.
Onda samo volim.

Oznake: Prisjećanje, veze, srednja škola, mala u štiklama