Moje primarno zanimanje nalazi se negdje duboko u području filozofije.
Primoran sam, teorijskim zanimanjem, ali i spletom okolnosti u kojima se nalazim, da svoje zanimanje prebacim i na psihologiju odnosa i općenito na zajedničke teorije (koje uključuju više područja) o međuljudskim odnosima i ljubavi.
Netko mi može zamjeriti da odskačem od svojih primarnih interesa koji su, navodno, duboki da bih se bavio nečim što je trivijalno i što su "ovozemaljske" stvari.
Nažalost, uviđam da odnosi nas mladih ljudi, ali i starijih, tokom našeg života oblikuju nas same kao osobe pa mi je teško za povjerovati da bi to bilo toliko nebitno koliko se želi prikazati i diskreditirati. Da, slažem se da tu ima puno nagađanja i da se teško može dati neka opća teorija po kojoj se svi moraju ravnati, ali postoje neka određena pravila, tzv. smjernice koje nam uvelike mogu pomoći dok upadnemo u probleme ili smo u dilemama s obzirom što učiniti u određenoj situaciji.
Problematično je ovo područje i iz razloga što su u tome svi "eksperti" i životno iskustvo nas u tome, navodno opet, sve uči.
Svaki čovjek kojeg sretnete na cesti ima svoju priču za ispričati, da. Čak i svaki čovjek može dati nekakav savjet, ali je li taj savjet izašao iz sfere subjektivnog iskustva i je li on primjenjiv na baš našu situaciju? Zanimljivo je da ljudi o odnosima i ljubavi pričaju samo onda kad u tim područjima imaju probleme pa zaključujem da su vođeni u tim istim razgovorima isključivo željom da nekako doznaju, da dohvate rješenje svojih problema. Moj cilj je nekako izaći iz te spomenute subjektivne sfere i dodati neke općenitosti, a to kanim učiniti tako da navedem više primjera i da uvijek, ali uvijek, zadržim "hladnu" glavu i ne dopustim da moji zaključci budu prenagli. Treba vidjeti kako drugi ljudi razmišljaju i onda to pokušati složiti u vlastitoj glavi ako je to moguće. Ako nije, onda je dužnost samo obavijestiti čitatelje o različitim situacijama i mišljenjima. Pluralizam mišljenja je jedini lijek u većini stvari. Ako svo neshvaćanje i mržnja proizlazi iz neznanja, dužni smo se informirati i saznati čim više o mogućim situacijama u kojima se nalaze ljudi prilikom održavanje odnosa.
Nažalost, moj dobar dugogodišnji prijatelj ima problema u vezi i zapravo sam o međuljudskim odnosima opet počeo razmišljati radi negativnih stvari. Kao što sam u uvodu i napisao, obično o ljubavi i odnosima pričamo kad nam ide loše u tim područjima pa onda ovo uopće nije čudno. Ipak, moram žalost radi svojeg prijatelja ostaviti po strani i primiti se ozbiljnog posla.
Moj uski krug prijatelja koji imaju slična razmišljanja kao ja su uvijek nepresušni izvor novih informacija i inspiracije.
Tako smo se našli kod jednog od njih da malo popričamo i družimo se. Kao što sam spomenuo, jedan od njih ima problema s djevojkom s kojom se već zna 3 godine i u tom vremenu su bili, više ili manje, intimni. Nije mi cilj pričati cijelu priču, ali radi nekih osnovnih informacija, moram si dati barem neki uvod. To je uobičajena priča u kojoj se dvoje mladih ljudi zaljubi i sve krene lijepo i šareno, a završi u plamenu koji je sposoban proždirati dušu sudionika i ostaviti ih zauvijek s traumama.
U ovom slučaju smo, nadam se, najgore zaustavili.
Naglašavam da ovo nije do kraja normalan odnos jer, zapravo, da je onda o njemu ne bih ni pisao nego bih, dapače, hvalio ga na sva zvona kad bih imao priliku. Ne pišu se priče o sretnim stvarima. Pišu se tragedije. No, ne uči se iz sretnih trenutaka i komedija! Čovjek, čini se, najviše zapamti stvari koje ga zapeku dovoljno da mu se usade u mozak.
Djevojka od mog prijatelja ima neke probleme, ali imamo ih svi. No, perfekcionizam vodi u želju za kontrolom jer nam uvijek nešto šapće na uho da mi možemo stvari napraviti najbolje dok ih radimo sami. Ako dopustimo drugima da urade nešto za nas, stvari nisu pod našom kontrolom i ne ovisi sve o nama. To je za perfekcioniste najgori mogući scenarij. Takvi ljudi se čine kao loši timski igrači i veza s njima sama po sebi može biti zamorna i ubitačna. Perfekcionizam te možda može dovesti do zvijezda na fakultetu ili u karijeri, ali tebe i tvog partnera može poslati u najgori pakao.
Tipičnost labilne osobe se vidi u trenutku kad nešto krene krivo i ta osoba to shvati te nakon toga traži bilo kakvu izliku da bi okrivila drugu osobu. Tada se gleda najmanja sitnica koja labilnu osobu tjera u plač, a druga strana se jednostavno mora osjećati krivom. Nakon toga slijedi primirje u kojem labilna osoba drugoj strani govori: sve će biti u redu i oni se ljube i mire.
U glavi labilne osobe je sljedeća stvar: "Sad smo kvit - neka on/ona samo to misli."
Uvijek se vlastite greške zakopavaju duboko u pijesak. Perfekcionist jako teško priznaje svoju krivicu.
U biti, moj prijatelj je navodno "zajebao" neku stvar (koja sad nije bitna) jednom u prvoj godini veze i taj događaj spominje njegova djevojka kao razlog zašto ne želi vezu s njim i, naravno, ta veza se nikad ni ne realizira jer ako ona nešto ne želi to se nit neće dogoditi. Ako se kojim slučajem forsira da se dogodi, ona će nabijati krivnju plačem. Ja se ispričavam što to kažem, ali kad gledam reakcije nekih ljudi, čini mi se kao da radim nekakvo istraživanje o djeci u vrtiću. Bitno je samo za zapamtiti da ona spominje taj jedan događaj kao nešto zbog čega ona neće biti u službenoj vezi s njim. Drugim riječima: "Ti si zajebao i ja sam sad izgubila volju da budemo (službeno) skupa. Bit ćemo prijatelji zauvijek. Ti ćeš biti moj prijatelj zauvijek, zar ne?" Prijatelji zauvijek su u ovom slučaju romantični termin za prijatelje s povlasticama.
Kasnije je ta informacija od bitne važnosti jer se ženska strana veze bahati s tim da oni nit nisu skupa pa joj to daje slobodu da radi što želi. Okej, stanimo na sekundu ovdje. Radi čega vi ljudi imate odnose zapravo? Radi ograničavanja vlastitih sloboda? Ja sam uvijek mislio da je normalno da ljudi budu u vezi radi zajedničkih interesa i užitaka koje dobivaju iz vremena provedenog zajedno. Javlja se tu jedan jako veliki problem koji je sad povezan, zapravo, s monogamijom i definicijom odnosa i sa osobnom slobodom. Moram odmah reći svoje mišljenje iako se većina ljudi ne bi sa mnom složila: mislim da stroga pravila monogamije i veze koju ona vuče za sobom ne odgovara pojmu ljubavi. Stroga monogamna veza s restrikcijama mi više miriši na kontrolu nego na ljubav. Sve je okej ako se ljudi nešto dogovore ili ako su oboje u vezi monogamni. No, kad jedna od osoba u vezi kaže: "Ja mogu raditi što želim, tko si ti da mi govoriš što da radim?" Tu je izrečena jedna velika istina u koju iskusan i obrazovan čovjek ne može sumnjati osim ako nismo u kamenom dobu ili nekoj drugoj varijaciji primitivnog i posesivnog ponašanja koje, nažalost, većina građana tzv. prvog i civiliziranog svijeta još danas prakticira. Možda veza (odnos) kao neki službeni pojam obavezuje osobu na neke stvari, ali problem je zapravo u tome da mi ne mislimo na prave stvari kad to izričemo! Uobičajeno je misliti da si ti dužan biti samo od te osobe (ljubavna i seksualna ekskluzivnost), ali zapravo to nije baš tako. Ti kad ulaziš u vezu s nekim si dužan samo jednu i isključivo jednu stvar, a to je biti iskren prema toj osobi. Ne mislim na ovu uobičajenu iskrenost u kojoj si iza leđa svašta radimo. Mislim na PRAVU iskrenost. Da, mislim na sve karte na stolu.
Ako se ti ulaskom u vezu obavezuješ da budeš samo njezin/njegov, koja je razlika između ulaska u vezu i stavljanja okova na samog sebe? Kako se uopće može obećati nekome nešto takvo (i sad govorim o ulasku u vezu, a ne o zarukama i ulasku u brak - koji je, zapravo, institucija koja nikad nije funkcionirala kako spada. Priče o tome da je prije bilo drugačije su zapravo samo odjek manjka informacija onog "prije" doba. Danas kad imamo gotovo sve servirano pred sobom, lakše je vidjeti na čemu stojimo) kad su okolnosti koje dolaze toliko nepredvidljive? Ne, ja nisam anti-romantičan. Trudim se biti realan, a statistika baš i ne pokazuje "sunčano i vedro" za brak u klasičnom smislu.
Dakle, čim jedna od osoba u vezi kaže da može raditi što hoće, nešto tu ozbiljno ne valja.
Osobe koje se nalaze u odnosu se očito nisu dovoljno dogovorile oko parametara njihove veze.
Jedan veliki problem u svemu ovome je što djevojka od mog prijatelja zapravo i nije službeno bila njegova djevojka nego su uvijek ostali na nekom predveznom stanju koje je (možda?) na kraju bilo samo izlika za "šaranje" sa strane. Njezino, naravno.
Onaj koji drži vezu na odstojanju i, zapravo ne želi ući u nju, očito ima nešto drugo na umu. Toj osobi jednostavno ne odgovara takav tip veze i mogućnost ekskluzivnosti je ozbiljno uzdrmana. Ne, ne želim reći da je ona bila ultra napredna i da je zapravo imala previše ljubavi za monogamnu vezu. Bitno je ovdje naglasiti da monogamija i poligamija nisu u odnosu: nazadnjačko-napredno! Neki ljudi jednostavno vole jednu osobu, a drugi su sposobni voljeti više osoba u isto vrijeme. Kojih je više, a kojih je manje - u to neću ulaziti ovdje. Ima nekih studija o tome pa se možete sami informirati.
Spomenuta djevojka je jednostavno traumatizirana nekim drugim stvarima iz svog prošlog i sadašnjeg života pa nije ni mogla normalno reagirati. Ona je bila neiskrena i za to nema nikakvog opravdanja. Ljubav ima jednu suprotnost i ona nije mržnja nego neistina. Viđala se (i sad se namjerava dalje viđati) s nekim drugim, a mojem prijatelju je uporno negirala sve to. Njemu je to sve skupa prekuhalo, izgubio je povjerenje i sad smo tu gdje jesmo.
Družimo se kod jednog od nas i zvoni cijelu večer mobitel. Dolaze pozivi. Dolaze poruke. Vacap. Sms.
One sadrže nabijanje krivnje i klasično bacanje mreže u koju bi se moj prijatelj morao opet uhvatiti.
Postoji jedno pitanje koje se ovdje postavlja.
Kako je moj prijatelj znao da se ona nešto dogovarala s tim drugim tipom i da se još uvijek dogovara?
O tome u drugom postu.
Post je objavljen 28.07.2014. u 11:00 sati.