Čuvar šume

02.05.2013.

Duboka šuma. Ne tako rano jutro.
Nema nikog. Tu i tamo koji ribič.

Jučer je bio 1.svibanj. Šuma je obično puna na taj dan.
Jutro je inače vrijeme kad se ljude sreće u šumi. Najčešće su to ljudi koji trče ili voze bicikle.
Nikad, ipak, nema toliko ljudi kao na ovaj dan.

Moram priznati da je ove godine bilo manje ljudi. Odabrali su neke druge lokacije, čini se.
Postoji i jedan čisto racionalni razlog za to.
Kod propalih bazena na Dravi se uvijek dijelio besplatni grah, a bilo je i glazbe.
I ove godine je bilo tako samo što je organizator ovaj put bio drugi.

Ljudi u crvenim majicama sjede za stolovima. Glasno se smiju i jedu svoje porcije.
Doveli su i tzv. treskače (mali simulirani auti koji se sudaraju i u tome je cijela zabava).
Ma i ima i vrtuljaka raznih veličina. Jedna od pekara (franšiza, naravno) je dovela čak i svoj pokretni štand.
Agregati su radili punom parom. Muzika je bila onakva kakva na takvim mjestima može samo i biti.
Začudio bih se kad bih jednom na takvom mjestu čuo Tool, Soen, A Perfect Circle ili možda Stone Sour.
Čista fantastika.

Dakle, razlog manjku ljudi je očito političko opredjeljenje. Nije to uopće bitno. Koji god bio razlog manjku smeća u šumi, dobar je! Uvijek netko profitira. Jučer je, kako god bilo manjkavo, pobjedila šuma.
No, siguran sam da je negdje drugdje sve to skupa nadoknađeno. Kao što sam i prije govorio, najgora su mjesta koja nisu pod direktnim nadzorom (ili to ne mogu biti zbog svoje udaljenosti) lokalne službe za odvoz smeća. Ne mogu oni biti na svim mjestima odjednom, to je jasno. Ipak, bolje je da se skupi mnogo smeća u gradu jer tada, čini se, ima više razloga zašto bi se to počistilo. Koliko građana (korisnika), toliko razloga!

Posjetioci šume, kojih nema tako mnogo, mogu samo negodovati kimanjem glave.
Tada nastupa čuvar šume, koliko god on bio manjkav i nevažan.
Koncept vreće smeća je bio jedno vrijeme uspavan, ali i vrijeme je bilo nikakvo.
S dolaskom lijepog vremena, vraća se i vreća sreće!


Interes čuvara šume


Netko se očito sjetio staviti smeće na kup. Nema videozapisa, ali oko tih stepenica na kojima se nalazi hrpa, bilo je još smeća.
Pokupljeno je koliko je vreća dopustila. Na kraju svaka vreća pukne, ali to je samo znak da se posao dobro obavio (i preobavio).
Roštilj, koji je posebno interesantan ovih sunčanih dana, je slijedeće najpopularnije mjesto oko kojeg se nakuplja plastika i sve ostalo što treba biti pokupljeno. Nisam siguran je li dopušteno uopće paliti vatru u šumi. Dobro, zaštiti se to kamenjem, ali svejedno. Malo ugode za malo više štete. Problem je samo što ti ljudi odu iz šume i nema ih slijedećih godinu dana, do kad opet nije vrijeme da se malo nešto zapali/pripali. Život šume, s druge strane, nastavlja svoj tok svaki dan, a ne samo jedan dan u godini.


Tihi promatrači promatraju primata s čudnom crnom vrećom


Nadgledan je cijeli prostor preko mosta. Kod tzv. treskača nisam bio, ali vjerojatno i tamo ima smeća. Tamo je uređena betonska staza, a postoji i kafić/restoran pa će to komunalna služba počistiti.
Očišćena je i staza kod bare (rukavac rijeke Drave koji je ustajao i pretvorio se u dom svakakvim muljevitim stvorenjima).
Uz samu vodu ima još nešto smeća, ali to će biti počišćeno ovih dana. Čuvar će dati komunalnoj službi još koji dan vremena, a tada će opet pregledati interesni teritorij.


Nije čuvar jedini koji je nešto čistio



Kontejner koji me uvijek najviše brine je sad napunjen do kraja. Kraj njega još uvijek stoji manja hrpa smeća koje se već polako i raspada. To nitko već jako dugo nije pokupio. Kod ostalih kanti koje su postavljene po šumi (kojih je uvijek premalo, koliko ih god bilo!) je situacija ista, ali to će biti počišćeno. Zamijetili smo da su jučer (1.svibnja) kante bile postavljene na mjestima na kojima je bilo najviše ljudi (oko štandova, treskača, vrtuljaka i svačeg ostalog što čovjeka u to vrijeme najviše zanima u šumi). Ipak, zbog toga je na glavnom ulazu u šumu bio manjak. Jednostavno niste imali gdje staviti smeće ako bi se vraćali iz šume.
Malo tko je imao dovoljno strpljenja da svoje smeće nosi u ruci do obližnje kante. Prvi kontejneri (jedan za staklo postoji uz sam rub šume) koji se nalaze nakon glavnog izlaza iz šume su 500m (i više vjerojatno) kod prvih zgrada. Jednom sam naišao na negodovanje stanara zgrada (iako je kontejnera barem 5, a u blizini i više!) zbog stavljanja smeća na njihovo mjesto za odlaganje otpada. Čuvar šume zastupa interese stanovnika šume, a ne stanovnika lokalne ljudske zajednice. Jednima od spomenutih je dan razvijen mozak i umne sposobnosti. Jedni se mogu pobrinuti za sebe dok drugi ne mogu.


Vreća sreće


Bilo mi je rečeno jednom da samo jedan čovjek može puno toga napraviti što se tiče smeća i zagađenja okoliša.
Slažem se u potpunosti s tom izjavom. Možda postoji još ljudi koji čiste lokalnu šumu. Svaki bačeni komad otpada je jedan poraz, ali svaki pokupljeni komad istog je jedna pobjeda! Uvijek će biti onih koji će nešto baciti u prirodu, ali nema brige.

Uvijek će barem jedan čuvar motriti. Ne pun prezira prema pripadniku svoje vrste, već pun suosjećanja prema onima i onom što se iz neznanja uništava.



Brojač vreća sreća se službeno pomiče na 6


Oznake: vreća sreće, ekologija, motrenje, Tihi promatrači

Napušteni beton

30.09.2012.

Kad punim vreću sreće, uvijek se iznova začudim kakva čudovišta ljudi mogu biti i većinom i jesu.
Mogu teoretizirati o tome i svaki put kritizirati opet i opet, ali čovjeku može biti jasno o čemu govorim tek dok vidi te stvari sam svojim očima. Vjerojatno ima i odraslih koji takve stvari rade (jer sumnjam da djeca voze aute i usput bacaju smeće iz auta pa kad obave samo kreću dalje kao da ništa nije ni bilo), ali bavim se uglavnom mjestima na koje izlaze mlađi ljudi. Mislim da je među njima sve više djece, a po svemu sudeći, neki od njih nikad ni neće odrasti. U pravom smislu riječi.

Vreća sreće se puni i to je ono jedino bitno. Broj vreća sreće se povećava, ali ovo može biti samo privremeno rješenje. Za drugi način djelovanja nemam ovlasti pa se moram zadovoljiti s pokupljanjem smeća za drugima.
Ono čega se bojim i što se događa je da svakom napunjenom vrećom osjećam sve veći prezir prema neodgojenim ljudima koji su mnogo gori od bilo čega što je hodalo ovom planetom. Imaju razum i inteligenciju, ali ne mogu vidjeti svoje uništenje i ne mogu predvidjeti posljedice svojih postupaka.
Smeće na mjestima na koja izlaze mladi je samo mikrokozmos. Makrokozmos i cijela slika stvari je vjerojatno i gora. Mali zagađivač postaje kad tad veliki zagađivač ako ga se ne zaustavi na vrijeme. Možda nitko tu djecu nije vodio za ruku i kad bi im slučajno pao papirić, nitko ih nije upozorio da pokupe taj isti papirić. Ili su obrasce svojeg ponašanja stekli gledajući one koji su ih vodili za ruku?

Vreća sreće i u pozadini ostatak nereda


U međuvremenu, čišćenje od prošlog tjedna se isplatilo jer oko napuštenog bazena u dravskoj šumi nema smeća. Vjerojatno će tako još neko vrijeme i ostati. Rajko je uspio!



Brojač vreća sreće se službeno podiže na broj 5!

Oznake: ekologija, vreća sreće

Rajko i vreće sreće

23.09.2012.

U sklopu ideje "Vreća sreće", danas je poduzeta nova akcija čišćenja. Ovaj put nije bila akcija za samo jednog čovjeka nego je pridošla pomoć od malo poznatije blogerice Assassin. Ni to ipak nije sve jer se pridružio još jedan član čiji će identitet biti otkriven za par redaka.

Odlučili smo se za čišćenje područja oko nekadašnjeg kupališta u dravskoj šumi. Sada je to napušten prostor kojeg mladi (ali možda i ne tako mladi) koriste za raznorazne aktivnosti, ali ni jedna od tih nije kreativna. Dapače, netko bi vrlo lako mogao reći da su spomenute aktivnosti destruktivne. Nažalost, ne samo za praktikante same nego i za okoliš.

Prvo smo krenuli do naše prve postaje gdje smo pokupili trećeg člana radne akcije.
Kada smo došli, toplo nas je dočekao Deda:



Assassin se već prije srela s njim pa je bio veseo kad nas je ugledao. Djelatnik Spasa nam je donio našeg trećeg člana akcije.



Rekli su nam da ga oni zovu Prebiti, ali to je više šifra nego ime. Naime, prijašnji vlasnik ga je tukao pa su mu ga oduzeli. Morali smo mu dati neko ime pa je nakon nekog vremena razmišljanja dobio ime Rajko. Kasnije smo saznali da se zapravo zove Žiga (ili ga je tako samo zvala jedna od djelatnica Spasa). U našem sjećanju je ipak ostao Rajko. Rajko spada u vrstu smećarskih goniča - kako smo ih mi nazvali. Pomogao nam je tražiti smeće i usput uživao u šetnji šumom. U početku se malo bojao, ali na kraju se navikao na nas i puno mahao s repom.

Očistili smo cijeli bazen koji je bio pun, ali ne vode. Imali smo dvije vreće budući da smo bili dvoje pokupljača (Rajko je smeće samo tražio). To nam nije bilo dosta. Čini se da u takvim akcijama vreća nikad nije dosta. Ili ruku koje bi te vreće punile, ali pustit ćemo sad to. Jednu veliku crnu vreću smo našli na samom mjestu pokupljanja pa smo ju napunili smećem koje nam nije stalo u naše dvije vreće. Bilo je tamo svačega, ali o tome ipak neću ovdje pisati. Oni koji bacaju smeće znaju najbolje što bacaju.

Rajko s našim ulovom


Šuma ipak nije blizu središta grada, a mislim da su u gradu službeni djelatnici koji su zaduženi za gradsku čistoću najviše angažirani. Zato su šume i mjesta na periferijama grada najbolji kandidati za zagađenje smećem, a najdalje su da bi netko od djelatnika do tamo došao. Znaju biti par puta godišnje (možda sam i previše rekao) organizirane službene akcije čišćenja šume, ali čini se da je to premalo jer zagađivači, čini se također, nikad ne spavaju.
Uvijek nam je cilj počistiti ono što najviše upada u oči jer bi mogli tako danima čistiti, a opet bi detalji ostali. Ovog puta smo, doduše, sve vrlo detaljno počistili. Vreće su se zato brzo napunile. Tužno je što grad s tom lokacijom (propali bazeni na Dravi) ništa ne radi. Nedavno su tamo razrušene neke zgrade (makar je to bio samo dom neke siromašnije obitelji) pa možda postoje i neki planovi što bi tamo bilo na mjestu tih zgrada.

Dodatno zabrinjava činjenica da to što su po šumi postavljene kante apsolutno ništa ne znači. Ne znam zašto, ali većinu tih kanti netko prevrne i sve što je bačeno u te kante na kraju završi izvan njih. U kompleksu (dio kojeg su propali bazeni i spomenute nedavno razrušene zgrade) je i jedan veliki kontejner, ali ni on ničemu ne služi.

Zabrinjavajući prizor kontejnera koji, očito, ničemu ne služi


Još jedan pokazatelj ljudske prirode (ovaj post možda nije direktno o ljudima samim, ali očito je tko se razbacuje smećem) je i to da u gradu nitko neće razbacivati smeće jer bi ga netko za to prijavio. U šumi nema puno ljudi pa je to razbacivanje dobro sortiranim smećem mnogo lakše za učiniti. Možda jedan papirić nije mnogo, ali dok gomila ljudi prođe kroz šumu (a prođe preko vikenda ili ako ne to, onda barem za neke praznike - dravska šuma je naročito popularna po slavlju za 1.maj) nakupi se mnogo toga. Izgleda da je ljudima lakše baciti smeće kad ih nitko ne gleda. U gradu i pred ljudima bi ih valjda bilo sram. Zaključujem, kod tih ljudi je dobrota (odnosno ispravnost) samo prisilna. Pravilo je pisano, ali se ne nose u sebi.

Kako god bilo, demotivirati nas ne može ništa. Namjeravamo i dalje čistiti mjesta na kojima se ostavlja otpad. Uz šumski put smo vidjeli dosta punih vreća, ali tamo ne ostavljenih da ih djelatnici za to zaduženi pokupe nego da tamo trunu i zagađuju nečije prirodno stanište. Slijedeći put ćemo morati uzeti tačke i pokupiti vreće smeća koje je netko samo izbacio iz auta (tzv. drive by) i krenuo dalje.




Pozivam sve iz Varaždina i okolice Varaždina koji žele puniti svoje vreće smeća da se jave. Mogu to učiniti preko ovog bloga - a oni posebno zainteresirani će ionako drugim kanalima doći do mene. Akcije se obično vrše nedjeljom. Zasad nas ima samo par (i to ne u uvijek u istoj postavi), ali svaka vreća sreće puno znači.
Ako vam čišćenje možda ne odgovara, iskoristio bih možda ovu priliku i za nešto drugo. Znam da su riječi reklame možda malo (uzevši u obzir koliko ljudi čita ovaj blog), ali vrijedi uvijek promicati iskreno dobre stvari.
U udruzi Spas je uvijek potrebna dodatna pomoć. Možete volontirati i čistiti životinjama mjesto njihovog (nadamo se privremenog) boravka. Možete i dati donaciju te time olakšati stvari jadnim i napuštenim životinjama. Ili možete udomiti nekog od štićenika Spasa. Sve te životinje su jako umiljate i dobre i jedva čekaju da dobe novog vlasnika.
Više informacija o tome na:
Spas




Brojač vreća sreće (sa strane u boxu) službeno prelazi s broja 1 na broj 4

Oznake: vreća sreće, ekologija, smećarski gonič, Udruga Spas

Nađena mjesta

16.09.2012.

Već duže vrijeme razmišljam o ovoj akciji i danas sam konačno odlučio djelovati.
Nisam išao prerano iako je originalna zamisao da idem uvijek tako da većina ljudi spava kad ja radim.

Naš grad je malen, ali nikad mjesto nije premalo da se na njemu ne bi skupilo smeća koje nije stavljeno na odgovarajuće mjesto. Čini se da je to prokletstvo čovjeka. Kud on dođe, tamo je zasigurno došlo i smeće.

Nakon subote (koja je općepoznati dan za izlazak) ostaje mnogo smeća na raznim mjestima, ali nekako se to najviše vidi na zelenim površinama. Doduše, grad ne dopušta da glavni park bude u smeću pa djelatnici lokalne komunalne službe to često pregledavaju i čiste, a i plavi anđeli patroliraju na važnijim mjestima grada pa se mjesto kao glavni park ni ne stigne uprljati smećem. Najgora po tom pitanju su rubna mjesta na kojima mladi provode svoje subotnje večeri i noći. Plavi anđeli obično obilaze najpopularnija mjesta. Jedno od takvih je i Partizan koji više ni ne služi za sport jer je previše stakla po nogomentom igralištu. Košarkaško igralište nikad nije ni sanirano pa po sredini terena prolazi posjekotina u betonu koja bi mogla biti i opasna tokom žara igre. Dobro je da grad ima i druga mjesta na kojima se ljudi mogu baviti rekreacijom.

Vjerujem da bi to već netko počistio - barem toliko da nije upadljivo u oči, ali ja sam ipak odlučio napuniti svoju vreću sreće kako ju nazivam. Ima plaćenih ljudi da to rade, ali sve mi se čini (kakvo je danas i vrijeme) da oni koji su plaćeni da čiste javne površine ne osjećaju taj posao. Većina radi ionako zbog novaca pa tu nema nekog višeg cilja već u početku. Današnji smetlari su najčešće osobe koje nisu imale druge opcije pa su završili tamo gdje je plaća barem nekakva. U svim razgovorima se općenito govori o smetlarima kad se govori o niskim plaćama. Naše društvo očito ne voli smetlare, a ipak zavisi od njih. Pitam se da li se i u svijetu životinja priča nešto slično o vranama i ostalim čistačima.

Bio sam prvo u skate parku (tzv. park mladih), ali moram priznati da me iznenadila kultura posjetitelja. Čini se da su skejteri kao subkultura napredniji od nekih drugih koji iza sebe ostavljaju brdo smeća. Ipak,iza njih također ostane nešto.
Pokupio sam ono što je najviše upadalo u oči. Ostalo je još mnogo popušenih cigareta i čepova od boca koji su se zarili u zemlju i postali jedno s njom. Skejt park ipak nije imun na ostatke stakla. Mjesto namijenjeno za rolanje i skejtanje pa i za bicikliste, ali možda i ne za one najmlađe jer stakla ima posvuda.

Nakon toga sam bio na prije spomenutom Partizanu koji je jedno vrijeme i za mene bio mjesto izlazaka. Vidim jednu veliku razliku između mojeg društva i ovih današnjih. Ne živim u iluziji što se tiče toga pa sam svijestan da ima i mojih vršnjaka i njihovih društva koji su iza sebe ostavljali mnogo smeća. Ja nemam ništa protiv subkultura, čak ni devijantnih subkultura jer uvijek treba postojati balans između onih koji nose fina odijela i onih koji ih odbacuju, ali imam protiv zagađivanja okoliša. Ako se netko i zabavlja (a čovjek gotovo uvijek dok se zabavlja, konzumira. Dok konzumira, ostavlja produkte svoje konzumacije - to jest, zagađuje) neka pokupi za sobom ono što mu je višak i što bi inače stavio u kantu za smeće. Naš grad nije ideal, ali ima dovoljno označenih mjesta na kojima se smeće može i treba ostaviti. Svijestan sam da će se uvijek naći ljudi koji će baš namjerno staviti smeće na pogrješno mjesto. Ponekad čak i u samu šumu koja općenito jest pojam zelenila i prirode.

Nisam ništa manje očekivao od Partizana pa sam pokupio sve s nogometnog igrališta i okolo košarkaškog. Uskoro ću morati pribaviti i još članova za svoju čistilačku družinu. Padaju mi svakakve ideje na pamet. Neke male, a neke od njih su i velebne. Kad bi se mladi pokrenuli, čini mi se da komunalne službe ne bi ni imale baš nekog posebnog posla. Usprkos ekološkoj edukaciji, zagađuje se i vjerojatno će se i dalje. Koliko god zvučalo jednostavno i trivijalno, nisam već dugo vidio ljude kako bi pokupili papirić koji im je slučajno pao. Možda neki od njih pomisle da je pokupljanje smeća s ceste posao drugih ljudi i da će već to netko drugi pokupiti. Za to ih i plaćamo, zar ne? Sve se opet vrti oko toga da će takve odrasle osobe vidjeti njihova djeca ili nečija tuđa djeca i ponašat će se isto kao i oni, to jest svi ostali.
Trivijalno je, ali teorija je jedno, a praksa i spremnost na djelovanje čisto nešto drugo i drugačije. Kad razmislim, bolje da pokupim svoje smeće koje mi slučajno padne i da neko dijete to zapamti i uradi isto, nego da mu pričam priče o ekologiji i našoj Majci Zemlji koja će nam sve naplatiti. Osjećaj za međuovisnost cijeloga planeta se mora u mladima pobuditi. Kad bi svi pokupljali svoje smeće, nitko ne bi trebao pokupljati tuđe smeće! Kada ljudi ne pokupljaju svoje smeće, tada se mora javiti netko tko će to pokupiti. Ljude se plaća da to rade, pa što? Prosječnom čovjeku je ludilo samo zamisliti da bi pokupljao tuđe smeće i za to ne dobio nikakvu naknadu. A kad i vjeruje u neke metafizičke nagrade i povrat truda, tada čovjek odustaje zbog toga što će slijedećeg tjedna možda na istom tom mjestu biti barem toliko, ako ne i više, smeća od količine koju je pokupio. Teško je, ali treba smoći snage i zagristi tamo gdje nitko drugi neće. Barem ne prosječan čovjek. Moramo imati na umu da se prosjek neće poboljšati ako oni aktivniji, poletniji, kreativniji i (mogu reći) življi neće uzeti stvar u svoje ruke. Baš takvi življi su nadahnuće i inspiracija ostalima koji u sebi nešto osjećaju, ali ih je okolina zaljuljala u san iz kojeg se teško pokrenuti. Takvih ima mnogo i ako ikad želimo učiniti neku promjenu, moramo ih probuditi. Neka se čude. Tu je poanta čudnosti i drugačijeg koja mi se kao koncept odavno počela sviđati. Ljudi su naviknuti na određene životne načine i putove i teško im je zamisliti nešto drugo. Ipak, ne postoji samo jedan način života i ne postoji samo jedan način razmišljanja. Ako nas sistem i okolina u kojoj odrastamo uči tome da budemo sebični, to još uvijek ne znači da nesebičnost, suosjećanje i želja za dobrobiti drugoga ne postoje!





Pojavila se zamisao o tzv. vreći sreće. To je jedna vreća koju ću puniti tuđim smećem koje nije zbrinuto na odgovarajući način. Postoji nešto čarobno u vezi vreće sreće. Bilo koja vreća može biti baš sretna i bilo tko ju može nositi. Bilo tko, tko je spreman pomoći. Pomoći drugima, ali ovaj put ne samo nekom nepoznatom drugom. Pomoći nekom jako poznatom drugom koji nas hrani i brine za nas.



Za oživjeti ideju vreće sreće ne treba mnogo. Trebaju vam samo rukavice, jedna vreća i dobra volja. Uzeo sam nedjelju kao dan jer nakon subote ima najviše smeća od izlazaka. Mladi bi se trebali brinuti za mlade. Pogreške mladih neka ostanu pogreške mladih. Ne smijemo dopustiti da naše pogreške mladih postanu pogreške starijih i da tada od nas naša djeca uče naše manjkavosti i prolaze kroz isti put kao i mi. Zelene površine su najbitnije. Saznajte koja mjesta su popularna za izlaske u vašem gradu i napunite svoju vreću sreće onim što na tim mjestima ostane. Ako ste dovoljno sretni da ste okruženi takvim ljudima, povedite i svoje prijatelje. Pokupljajte i čistite i promjena će se dogoditi. Ako ste raspoloženi, proširite vijest o čistilačkim družinama. Dobre stvari koje su pomalo čudne se sporije šire, ali imajte strpljenja. Treba biti samo dovoljno uporan.
Vidimo se možda na nekom od mjesta čišćenja.

Oznake: ekologija, edukacija, vrane

<< Arhiva >>