Rijetko se dogodi da pratim neku djevojku po mraku. One me očito ne vole toliko da bi me odabrale da budem njihova pratnja.
Doduše, nekad im se isplati uzeti me jer sam jak čovjek. Činilo mi se da sam jednom i birao između poštarskog i zaštitarskog posla. Prosječno sam visok, ali ima me svugdje. S vremenom sam to istonirao i sada vjerojatno samo u torzu imam preko 75% ukupne mase tijela. Nije mi to nikad bilo jasno jer nikad nisam išao u teretanu ili neka druga fensi mjesta na kojima, tvrde hvalisavci, za 2 mjeseca napraviš čuda iz sebe. Koliko je taj njihov izgled stvarna snaga, još se treba iskušati.
Tu večer sam otpratio tu djevojku koja je rekla da piše kratku SF priču. Četrdesetak stranica njezine slatke mašte. Kad je odlazila, odnosno kad sam bio siguran da je na sigurnom, rekao sam joj da bi želio pročitati tu njezinu priču jednom kad bude gotova. Bila je sramežljiva i šutljiva. Bila je dobra djevojka. Progutao me mrak.

Nakon toga sam se napio s nekom manje poznatom ekipom. Dečki su stvarno mogli puno popiti, ali ipak ne toliko kao ja.
Kada smo popili i puno previše, dojurila je neka ekipa u taj zabiti kafić na kraju svijeta. Poslije sam se pitao kako to da su baš došli na to mjesto. Jedan od njihovih se počeo bahatiti i najmanjem među nama se unositi u lice. Bio je jako hrabar, ali i vidno pijan. Sumnjam da bi bez tekućine u sebi radio takva herojska djela. Nije dugo trebalo, a da strasti prevladaju razum kojeg zapravo ni nema na takvim mjestima. Razbio sam par flaša na njihovim glavama. Svatko tko bi promatrao tuču, vidio bi da sam bio iskusan u razbijanju tih kučkinih sinova. Napiju se pa se tuču. Jedan od njih je bio prava mrga. Razbijao je stolice na mojoj ekipi. Dok su skoro svi ležali po podu, dograbio sam jednu od kugli za biljar i poput nekog igrača baseballa zafikario je ovom monstrumu u lice. U jednom trenutku mašina za razbijanje, u drugom gmiže po podu i gubi svijest. Volio bih vjerovati da sam bacio baš osmicu, ali mislim da je bila crvena. Nakon nereda, došao sam do šanka i konobarica mi je natočila jedan dupli viski. Uspio sam popiti još barem dvije ili tri runde dok se dečki iz moje ekipe nisu počeli dizati na noge. Bahata ekipa se pokupila i jedva su izvukli mrgu van na cestu. Lik je imao blizu 200 kg. Razmišljao sam u jednom trenutku da im pomognem, ali vidno su bili izvan sebe pa nisam htio stavljati sol na ranu. Vjerujem da ego mora biti i više nego povređen kad te netko tako razbije.

Konobarica je bila slatka i jedan moj frend joj se pokušavao upucavati, ali je zaradio samo šamar. Pogledavala me tu i tamo, sviđalo joj se ono što sam izveo s kuglom za biljar. Nisam bio zainteresiran tu večer.
Izašli smo iz te proklete rupe negdje pred jutro. Još dugo su me momci iz ekipe častili zbog toga što sam bio zadnja nada i što nismo mi ti koji su se na kraju morali pokupiti iz kafića. I konobarica mi je bila zahvalna jer bi je druga ekipa vjerojatno silovala. Ovako, s nama finijim momcima, je barem sačuvala neko dostojanstvo. Barem tu večer. Koliko će samo večeri proći, a mene neće biti u blizini.

Ostali smo samo bliži drug i ja. Obično sam iz te ekipe samo s njim mogao pričati o dubljim temama. On je nekako shvaćao da se iza mog poštarskog odijela skriva nešto više. Nije on bio tako loš, ali je zabrazdio u neke klasične probleme u tim godinama. Već davno ga je povredila jedna djevojka pa je dugo tražio neku novu. Onda se jednog dana zaljubio kao iz vedra neba i za mjesec dana su već zvonila svadbena zvona. Vjenčanje je bilo samo za najbliže prijatelje. Nije imao para, a i nije poznao mnogo ljudi. Njegova, sada već bivša, supruga je dovela neke prijateljice na vjenčanje koje su se ubile kao stoka. Jedna od njih je pila i učinilo mi se na trenutak da bi zapila i mene samog. Bila je to neka čudna faza. Ponekad ih imam. Prestao sam piti. Postao sam nešto što mi je jedna moja bivša rekla da se naziva "zen dečko". To je valjda neki mirniji tip koji počne gledati i na duhovnu stranu života, a ne samo na ove materijalne pizdarije. Ne znam. Imam sreće što imam neke zalihe novaca. No, taj moj prijatelj takvu zalihu nema, a ono što je imao je pokupila ta njegova bivša supruga. Nakon toga je imao neke pokušaje i sad u zadnje vrijeme muti nešto s nekom ženom koja je muzički visoko obrazovana i svira harfu. Ne znam kako on to misli izvesti, ali bolje je pustiti te stvari da idu svojim tokom.
Ušli smo u tom trenutku u tramvaj, a taj moj drug je gurao za sobom bicikl. Obično se u tramvaj ne može s biciklom, ali u taj pakleni jutarnji sat nema nikog u tramvaju osim nesretnika koji vozi i pijanih i drogiranih budala koje kruže cijelu noć u jednom te istom tramvaju. Drugog jutra se bude na drugom kraju grada, daleko od kuće. Imaju sreće ako ostanu u tramvaju. Nekad ih vozači na kraju samo bace u obližnje grmlje.
Malo zatim je u tramvaj ušao neki lik s kaubojskim šeširom. Kauboj je očito bio neka vrsta lokal patriota. Mislio je da je ovo Texas pa je obukao tu šeširčinu. Očito je poznao ljude po gradu jer bi ga već razbili da je stranac. Da stvar bude gora, kauboj je tipkao po nekoj vrsti tableta koji je bio zamotan u foliju. Lik je intenzivno koristio neku drogu. Ako je bila teška, tek je počeo, ali mu se sviđalo. Ako je bila lakša, koristio ju je već jedno dobrano vrijeme. Zurio je u nas kad je ušao i kad su se vrata zatvorila, došao je do nas da malo razgovara. Cijelo vrijeme je tipkao po tom svojem, vjerojatno ukradenom, tehnološkom čudu. Ja sam samo šutio, a moj drug je odlučio pričati nešto pametno, koliko je to moguće. Kauboj je bio porezan po licu, ali nije to bilo od napada. Jednostavno se lik nije znao brijati ili je bio drogiran kad je to radio. Oči su mu se cijelo vrijeme zatvarale i govorio je polaganim tonom. Čudio se kako je ovaj moj prijatelj unio bicikl u tramvaj.
Počeo pričati kako on tu živi u blizini i da zna sve o ovom gradu. Bio je 100% siguran da se u tramvaj ne može unijeti bicikl.
Moj prijatelj ga je odlučio zafrkavati pa je rekao da je platio 50 kuna da bi unio bicikl u tramvaj. Kauboj je jedno vrijeme samo buljio. Osjetilo se, gotovo čulo, kako mu njegov usporeni mozak radi. U jednom trenutku sam pomislio da je gotovo sa šalom, ali kauboj je nastavljao toviti mojeg prijatelja kako on tu živi i da zna te fore i da još nitko nije platio 50 kuna za ništa u tom tramvaju. Ja sam tu i tamo pogledavao kroz prozor. Ulična rasvjeta je promicala. Slično kao ljudi u našem životu. Poetski trenutak. U drugom trenutku me zapljuskuje val zagušljive stvarnosti i vidim kako ova dvojica i dalje pričaju.
Kauboj se sada već polako svađao sam sa sobom. Onda je spomenuo nešto što mi je privuklo pozornost. Spomenuo je da bi onda bolje otišao u Indiju i platio kravu 50 kuna nego dao tu 50 kuna da vozi taj nekakvi stari bicikl u tramvaju. Nije se uopće sjetio da pita zašto ovaj prevozi taj bicikl u tramvaju. Budući da sam se bavio duhovnim stvarima, proučavao sam jedno vrijeme i Indiju. Indija - zemlja snova za svakog duhovnjaka. Svi bijednici, koji nose na sebi krpe koje ni približno ne sliče na nošnje u Indiji, ovog svijeta skupljaju pare da bi tamo otišli i prosvijetlili se. U tom toku misli mi je došla muka. Prava fizička muka. Suzdržao sam se, sjetivši se one kugle za biljar koja je jurila cijelu vječnost prema nosini one mrge od 200 kg.
Želio sam nešto komentirati tom kauboju u vezi krava, ali sam shvatio da je on to samo tako natuknuo. Valjda je negdje pročitao da se u Indiji kupuju krave. Indijci bi vjerojatno takvog čovjeka zatvorili i pustili ga da umre u agoniji. Prokleta krava je sveta i nju se ne smije dirati. Po ulicama krave hodaju kao slobodni građani. Zapravo, mislim da krava u Indiji ima više prava nego kauboj u ovoj našoj prekrasnoj zemlji. Kauboj izlazi iz tramvaja i još jednom kaže kako živi tu u blizini. Prijatelj se nasmijao kad su se zatvorila vrata, a meni je opet došla muka.

Došli smo do moje zgrade. Skočio sam po još par piva u stan i pili smo pred mojom zgradom. Gledao sam u nebo. Bilo je prilično vedro. Potražio sam neke zvijezde koje sam prije mogao naći, ali ništa. Dugo je već prošlo. Uvijek su me fascinirale zvijezde. Gledanje u prošlost. Prošlost kao groblje svega našega. Naših ideja, misli i riječi. Izrečene zaboravljene stvari su mi navrle u sjećanje. Zalio sam tu misao s par velikih gutljaja pive. Ostale su iznad nas samo zvijezde. Blizu moje zgrade je neki kanalizacijski potok pa su žabe imale svoju simfoniju. Prijatelj je počeo psovati žabama i skoro upao u kanal. Prolazile su neke maloljetnice ili jedva punoljetnice pa im je fućkao. Prava seljačina. Prijatelj je popio svoje pa je rekao da će krenuti kući. Govorio je nešto da uopće nije daleko. Živio je na drugom kraju velegrada. Ostao sam sam na klupici.
Popio sam još par gutljaja pive pa sam izlio ostatak i pokupio se u svoj stan. U mislima mi je samo bilo onih četrdesetak stranica.

Oznake: tuča, krave i bicikli

Postoji jedan tip. Rekao bih lik, ali sam toliko slušao o tome kako su likovi samo u crtićima pa ne mogu sad to tako napisati. Još jedna pregrada u mojem umu koju ću morati preskočiti. Možda neće biti čak ni namjerno.
Postoji jedan lik koji živi u blizini moje kuće. Bradati tip duge kose koji se voli oblačiti u oklope i nositi okolo mačeve. Njemu je jako uzbudljivo biti u crnom svečanom odijelu i nositi sjekiru te uz to imati onaj đavolji smješak na licu. Moram priznati da bi to bilo stvarno "kul" da ne znam što se iza toga svega skriva. Taj lik nije neki rušitelj društva. On ne nosi odijelo i sjekiru iz razloga iz kojeg bih ja to možda nosio. On ne želi ukazati na čovjekovu divlju, životinjsku i neukrotivu prirodu. Zapravo, ovaj tekst uopće nije priča nego je ozbiljan tekst, ali trenutno radim neki ne-akademski uvod u njega. Da se razumijemo, ja protiv tog tipa uopće nemam ništa. Želio sam samo ukazati na jedan problem kojeg neke nametnute institucije samo potenciraju.

On je vjerojatno dobro odgojen mladić. Odgojen je u religioznom tonu i to u prilično jakom i dubokom tonu. Bavi se i službeno tim stvarima pa nije samo neki laik koji ide na određena mjesta iz uobičajenih razloga: majke i očevi su takvi i idu tamo pa moraju i djeca, osjećaj straha od munje koja će svakog trenutka udariti u nas jer ne pratimo pravila koja su bogom dana, doslovno.
Takvi ljudi smiju o svačemu pričati. To su filozofi i teolozi i svakakvi ostali majstori za sve moguće ljudske i ne-ljudske stvari.
Oni će biti ti koje će se pitati za savjet u ovakvoj finoj religioznoj i konzervativnoj zemlji u kakvoj danas živimo. Na pomolu je tzv. konzervativna seksualna revolucija. Taj tip će biti važna osoba. Njegove riječi će biti tražena roba na tržištu izrečenog.

Nemam uopće problema s gore navedenim. Ako su ljudi koji ovdje žive tako izabrali, to je dobro.
Treba poštivati ljudske odabire pa čak i kad se radi o totalno neracionalnom uvjerenju.
Ipak, mislim da trebaju i oni poštivati one "druge". Tako nas i sami nazivaju. Lijepo je živjeti u bajkama, ali razum kad tad probije kroz sve te granice nametnute pričama.

Čuo sam tog, prije spomenutog, tipa kako priča o odnosima i ljubavi. Seksualnost nije spominjao jer to ne može prije braka.
On se približava svojoj 25. godini. Rekao je sam da nikad nije imao djevojku. Postoji mogućnost da se nikad nije ni ljubio s djevojkom. To je prilično dobar rezultat. Ako si u sjemeništu ili ako si buddhistički redovnik zavjetovan na askezu.
Mislim da on nije ni jedno ni drugo. Dapače, priča o tome kako želi imati curu, ali za to ima neke posebne uvjete.
Moje jedino pitanje je: otkud su ti uvjeti došli? Tko je pribio tu ugraviranu sliku čavlima za njegov um?


"Želim da ona bude ona prava. To je razlog zbog kojeg dosad ni nisam imao nikakvu curu. Možda mi možeš reći da sam izbirljiv, ali ja to tako ne gledam. Ona prava još nije naišla i to je sve. Što?
Ne, nikad nisam pomislio da sam gay. Zapravo bi to bilo i nemoguće jer to moja uvjerenja brane. Odnos može biti samo između muškarca i žene. No dobro, ako se ne ulazi u svetu zajednicu, možda bih ja i dozvolio da netko radi što želi.
Hm, ne. To ipak ne. Djecu moraju odgajati samo žena i muškarac i tada djeca postaju ono što bi trebala biti. Tada neće biti devijacija. Odgoj u ljubavi i sreći. Da, na neki način to jest idila, ali tako treba biti.
Želim biti sa svojom djevojkom zauvijek i naravno da želim da se vjenčamo jednog dana. Neću o tome razmišljati, ali moguće probleme ćemo već nekako riješiti. Nije uzalud ovo dobro školovanje koje imam. Ne, ne mislim samo na fakultet. Mislim na sve one godine koje sam išao u Crkvu. Možda to ljudima tako ne izgleda, ali ja zbilja vjerujem da to što se tamo priča pomaže ljudima u odnosima. Trebamo ljubiti jedni druge... Oh, ovo? Pa to je moj najnoviji mač kojeg sam naručio."


Nikad nisam imao baš ništa protiv idealizma jer sam i sam takav. Vječni problem mi je bio pregaziti nekakve principe koje sam si utuvio u glavu. Rekao sam neke stvari pa nisam mogao preći preko njih. Kad sam vidio da drugi prelaze preko njih, eventualno bih onda i sam skočio preko granice obećanog jer sam vidio da te određene osobe nisu vrijedne principa.
Principi ipak nestanu kad na scenu stupi iskustvo. Mladić koji nije ništa iskusio može u svojoj glavi svašta zamisliti.
Um koji nema nikakve praktične utiske je slijep. Um je moćno oružje, ali može biti i izvor najveće zablude.
Ipak, i ljudi bez ikakvog iskustva o nečemu, smiju pričati o tome. Možda se njih službeno neće pitati za mišljenje u tim stvarima, ali ponekad će im njihove diplome omogućavati da pričaju o svemu i svačemu. Čini mi se da je to kao da pozovete filozofa da vam popravi cijev u kuhinji koja pušta vodu. To je posao vodoinstalatera, ali pa On ima diplomu.

Tako taj dječak koji nema nikakvog praktičnog znanja govori o odnosima s djevojkama. On će naći onu jednu pravu i s njom će se oženiti. Mogući problemi koji će nastupiti se neće moći riješiti snagom uma nego postupcima koji se uče s vremenom.
Svaka veza u našem životu je spoznaja više. I najgora povreda će na kraju biti sjajan ožiljak kojeg ćemo pogledati i znati što ne napraviti ili što napraviti. Izgradit ćemo sami sebe, ali i drugima pomoći da se pronađu. Je li moguće da sam došao do zaključka da treba ulaziti u čim više odnosa jer time pomažemo drugima? Možda, protumačite ovo sad kako želite.

Gledao sam tog mladića kako razgovara s djevojkama mnogo iskusnijim od njega. Koliko god one davale argumenata za to da je vrijeme da ima neku curu, on je ostao pri svojem. Da sam zloban, pomislio bih: možda ne možeš imati djevojku?
Onda me nešto kao budi iz ružnog sna i tapša me po leđima. Govori mi da svatko može imati djevojku. Možda je djevojkama lakše naći momka, ali to sad nije tema rasprave. Kolike su šanse da nećeš biti nikom na meti? Na ogromnom tržištu svega i svačega, kolike su šanse da nitko ne želi kupiti ono što ti nudiš?

Ipak, kolike su šanse da iz prve dođe ona prava koja će biti s tobom cijeli život? Ponekad čujem priče od starijih ljudi koje govore o tome kako je prije bilo drugačije. Uvijek je prije bilo drugačije. Prošla vremena su ljudima uvijek bolja nego sadašnja zato jer uvijek postoji nešto za čim bi mogli žaliti. Bake i djedovi koji ostaju zauvijek skupa. Tko zna, ali kao da su u prijašnje vrijeme ljudi samo teže prihvaćali rušenje društvenih konvencija. Bila je sramota razvesti se i bolje je bilo živjeti nesretan do kraja života nego si priuštiti sramotu razvoda pred svim tim ljudima oko nas. Spuštanje roleta, zatvaranje stvarnosti.


Možda mi se samo čini, ali sve te stvari iz srednjeg vijeka koje se pokušavaju staviti u Ustav imaju neke proklete veze sa zaluđenošću tog lika, i njemu sličnih, s oklopima i mačevima. Tek mi sad pada na pamet, ali možda on svojim oblačenjem u razne oklope sugerira svoje mišljenje. Pa, možda i dođe na svoje ako nastavimo ovako kako smo krenuli.

Oznake: Oklop, djevojke i metal do usijanja vruć

Gledam na drugu stranu stola, a tamo nikog zapravo i nema.
Znao sam da je ovo bila loša ideja. Pročitao sam bio upravo neke članke na internetu i jednu ljubavnu pjesmu.
Rastužilo me to što se nisam mogao sjetiti za koga sam je uopće napisao. Odmaknuo sam glavu, a što ću drugo?

Dim je polako punio prostoriju i uskoro nije bilo zraka koji sam mogao udahnuti bez da se nakašljem.
Uvijek sam teško podnosio dim. Dim drugih ljudi.
Danas dok tako sjedim i primoran sam činiti stvari koje inače ne bih radio, čini mi se da ne znam što sam radio zadnjih tjedan dana, zadnjih mjesec dana, a možda i duže. Dok hodam niz ulice usamljenog grada, razmišljam o tome kako ne mogu shvatiti ni misli ni stavove sebe u ranijim danima, kad sam kao još bio mladić. Zapitam se onda kako bih uopće mogao misliti da mogu shvatiti drugu osobu koja ima svoju vlastitu prošlost ideja, stavova i principa. U to se upliće onda promjenjivost svega.
U jednom trenutku može biti na jedan način, u drugom trenutku već ide nekim drugim tokom.
Čovjek, spor poput mene, se teško nosi s tim, ali na kraju krajeva se i takav pomiri s činjenicama.

Sunce danas grije nekako neuobičajeno snažno. Ne smijem zaboraviti staviti naočale kad krećem izvan kuće, ma s kojim god to razlogom bilo. Pokušavam već danima napisati nešto pozitivno, ali osjećam kao da živim u nekom snu. Odnosno, samo u snu tu i tamo napišem nešto pozitivno. Vidim neke druge osobe, vidim nekog drugog sebe. Dok oblačim iznošenu košulju, sjećam se riječi svojeg prijatelja koji je nekad davno pričao o nadolazećim tramvajima. Bile su to sve priče za djecu. Ništa se takvo nije dogodilo, a i čisto sumnjam da se hoće. Nekad su mi govorili da sam čovjek enormnih kapaciteta, ali sad tih ljudi koji su to pričali više nema. Ovi oko mene se ponašaju kao da me ne poznaju. Ponekad me neki od njih lupne po leđima i kaže nešto tipa:
"Veliki svijet samo čeka na nas."
Pitam se kakav je to veliki svijet i gdje se on nalazi. Čini se da nemam za kartu do tamo ili ni jedan vlak na koji ja mogu sjesti uopće ni ne vozi do tamo.

Polako se opet prepuštam tišini jer je ona uvijek tu dok ju trebaš. Kad smo sretni, tišina nam šapće tako tiho da ju ni ne čujemo. U većini slučajeva ju onda ni ne trebamo. Promišljene riječi su u sreći odsutne.
U onom što je suprotno sreći, tišina nam šapće svakakve stvari koje nas mogu samo rastužiti. Ima tu i tamo koja lijepa, neko lijepo sjećanje možda. Ipak, sve prestaje kad se sjetimo da je to u prošlom vremenu. Kad razmišljam o prošlosti, zamišljam to kao neki lijepi prizor do kojega vodi puteljak koji je izbrazdan travkama i onim što bi se nazvalo "dračem". Beton je već popucao. Na dijelovima na kojima je bio šljunak sada se nalaze male grabice. Stopalo vam tone kad hodate takvim putem.
Sunce dolazi s druge strane, a putokazi su izmiješani i nema racionalnog načina da učinite pravu stvar.

Čujem još onaj fascinantni riff na gitari kojeg mi je pokazao jedan dobar prijatelj, iako on možda sam ne shvaća da mi je dobar prijatelj. Ponekad su nam ljudi bliski, a druga strana nije toga svijesna. Čovjek se može vezati za bilo što pa onda i za komadiće nečije osobnosti. Nikad nam se ne sviđa baš sve pa onda moramo komadati ljude. Metafizički, ali ponekad i fizički.
Osjećam se kao vlasnik mesnice kad pozdravljam svoje prijatelje. Malo ih je, ali svi se dobrovoljno podvrgavaju mojem seciranju njihovih osobnosti. Zanemarujemo one dijelove koji ništa ne valjaju. Ponekad se zapitam tko drži nož u ruci: oni ili ja?
Svi drže svoj nož i svi režu. Kad i govorimo da režemo za nečije tuđe dobro, mi zapravo režemo za svoje dobro jer nikad ne možemo otići dalje od krvi na vlastitom nožu. Krv na našem nožu nam znači više nego krv na nečijem tuđem. Tek kad jednom dobrano sami zabrazdimo u krvi, tada smo spremni pomoći drugima da također zaplivaju u tom lijepom, tihom i crvenom oceanu sreće.

Kako je dobro pomisliti na činjenicu da danas ne moram na posao. Moguće je da sam prespavao jednu četvrtinu dana, ali to je čista biološka nužnost. Ne bih bio spreman na ono što se mora danas dogoditi da nisam odspavao barem malo. Ponekad snovi znaju i biti dobri; ne budim se svakog jutra mrzovoljan. A o čemu sanjam? Borim se sa svojim mislima već duže vrijeme da ovo sve skupa ne postane neka patetika. Čisto spontano sam se pitao za što služe patetične pjesme? One privlače pozornost onih koji bi mogli osjećati iste stvari, ali nikad ne osjećamo iste stvari. Čar poezije. Spaja ljude koji umisle da osjećaju iste stvari, a svaki od njih je svemir za sebe. Svemir toliko udaljen od ostalih da nemamo tehnologiju s kojom bi došli jedni do drugih. Tu i tamo preleti neki komet pa onda po njemu pošaljemo nešto što smo nekome htjeli poručiti. Koliko očaja mora postojati u čovjeku koji svakog dana očekuje komet s pošiljkom, a on ne dolazi! Jedna riječ je dovoljna da stvori novi svijet i samo jedna riječ je dovoljna da uništi svijet koji postoji već toliko dugo. Toliko dugo da je zaboravio tko i što je on sam.

Ugriz realnosti. Pas dolazi do mene sav sretan i ja ga gladim, ali znam što se skriva iza tog sretnog dolaska. Idem dolje u smočnicu po hranu. Grabim određenu, poveću, količinu i stavljam to psu u njegovu zdjelu. Maše repom ili barem onim što od repa ima.
Čujem zvuk halapljivog proždiranja hrane. Jede kao da će hrana nekud otići. Ja u tom trenutku žurim van iz kuće kao da će život nekud otići. Naravno, ostavio sam sunčane naočale u kući. Nemam dovoljno strpljenja da se vratim po njih. Plaćam cijenu udaranja sunca u oči. Spomenuo sam već da je danas svjetlost neobično jaka. Jaka je poput zabrinutosti o onom što trebam učiniti slijedeće.
Razarajuća je poput misli o tebi.


A jebi ga. Vraćam se po naočale.

Oznake: Naočale protiv misli, tišina, Puteljak do tebe

Sjedim na betonu još vrućem od prirodne zvjezdane grijalice. Gledam u druge zvijezde koje su se pojavile iznad nas. Prokleto je dobar pogled. Samo romantičari gledaju u nebo i misle da je to nešto posebno lijepo. Ili romantičari ili ljudi koji su imali faze želje za studiranjem astronomije, astrofizike, a na kraju su završili samo promatrajući zvijezde. Možda su imali sreću.

Kakav je to mladac samo bio! Tako nam je svima koji navršimo nekih 30-40 godina i onda mislimo da smo izgubili svu mladost i sve što vrijedi. Ne želim pisati o godinama jer me to samo deprimira. Morao bih raditi, a ja slušam kišu kako lupka po roletama koje još stoje pod koso od ljeta. Nikako da pozovem roletara. Nema se ni para za jednog takvog krasnog čovjeka.
Plaća koju poštar dobiva mjesečno i ne omogućava baš neki luksuzan život. Jedva imam za pseću hranu. Pas je naime jedina životinja koja želi živjeti s menom. Kuća je prevelika za nas dvoje, a ne mogu ju napustiti iz sentimentalnih razloga. Čini se da idiotizam uvijek vodi k još većem idiotizmu. Navrla su mi sjećanja danas dok sam prolazio na žutom poštarskom biciklu pokraj lokalnog parka. Lijep je parkić, grad je pljunuo priličnu svotu da se to sve skupa uredi. Vjerojatno su te sve dobrodušne donacije bile ostvarene tokom neke političke kampanje. Ono razdoblje života dok ti daju sjajna obećanja, a ispunit će ih, naravno, kasnije.
Vidio sam dječaka (mislim da ga mogu tako nazvati s obzirom na svoje godine) od kojih 16-17 godina. Ispustio je jadan dušu i obznanio je svima prisutnima što je jeo za doručak, a moguće i za ručak ili za užinu ili kako se već danas to sve ne zove.
Nisam pogledao detaljno, ali učinilo mi se da je bilo nekakvo mljeveno meso. Izgledalo je fino probavljeno. Želučanih tegoba taj dječak nije imao. Barem ne dosad. Ubrzo dolazi i hitna pomoć. Sirene su uključene i odjednom se prestaje čuti žamor sve te djece koja je na okupu. Iz hitnih kola izlazi jedan od urgentnih bolničara/spasitelja. Ostala dvojica koja su sjedila u kabini su odavali dojam da im se ne da pokupljati djecu i njihove ostatke po podu. U tom trenutku sam stao, stavio svoj žuti bicikl na "nožicu" i pripalio cigaretu. Nitko me nije ni primjetio u tom svom neredu. Na sreću nemam djecu pa ne moram brinuti o tome siluju li mi kćer negdje na nekoj tratini ili ne. Ne moram ni brinuti da će mi sin napraviti nekome dijete, a i ne moram brinuti da se neće vratiti kući. Neću trebati po njega na policijsku stanicu, a i neću morati po njega u bolnicu ili možda samo da prepoznam tijelo.

"Gospodine, molim Vas pogledajte, je li to vaš sin?"
"Da, to je on. Nemojte slučajno zvati njegovu majku. Pije previše i bez ovakvih stvari."

Da. Neću morati brinuti više od onoga što brinem.
U kadar dolazi dvoje zagrljenih mladića. Jedan od njih plače. Nikad se više ovakvo bezbrižno vrijeme neće ponoviti.
Čujem očajne vapaje kako nestaju u daljnjem žamoru. Jedna djevojčica se izdvaja iz gomile i također obznanjuje što je jela.
Nakon toga za njom dotrčava poviši momak i pridržava joj njezinu lijepu, dugu i zlatnu kosu. Nakon što se zlatokosa ispumpavačica oporavlja, oni zagrljeni odlaze natrag do gomile. Netko zlatokosoj dodaje bocu jeftinog vina. Ona ispija zavidan gutljaj i počinje ljubiti mladića koji joj je došao pridržavati kosu. Tako, znači, izgleda moderan princ na bijelom konju. Konj je neki moderan gradski bicikl sa spuštenim "zicom", toliko spuštenim da mu jako malo fali da zadnji kotač ne struže po stražnjici vozača.
Tko zna gdje se konj sada nalazi. Negdje je na uređenoj travi parka. Princ malo tetura, ali je sposoban uzvratiti totalno promašene poljupce svojoj odabranoj. On malo bolje cilja i on konačno osjeća kako je to ljubiti djevojku koja je upravo povratila.
Sada barem zna što je jela. Crveno/crni tragovi od vina su po njenoj majici. Pomiješao se miris jeftinog vina s mirisom djevojačkog znoja.

Cigareta je izgorjela skoro do kraja. Ljudi iz hitne pomoći su uspjeli dovući dječaka do kola i utrpavaju ga nutra poput vreće krumpira. Zapravo, takva jedna vreća odaje više života od ovog mladog momka. Krhke je građe. Možda ga je to na kraju i dotuklo. Jedno vrijeme njegovi prijatelji zabrinuto stoje oko kola hitne pomoći, ali gospoda brzo zatvaraju vrata i odlaze. Netko im je prije dodao torbu i stvari od unesrećenog. Čini se da je momak iz grada pa će ga njegovi roditelji pokupiti čim to bude moguće. Bit će to velika i ponosna priča za ispričati ju jednom kad dosta vremena prođe i kad moguća sramota izblijedi.
Prisjetim se jednog svojeg prijatelja kojeg su na sličan način odvezli.
Trenutak sjećanja mi nestaje jer u park dolazi još jedno vozilo s rotirkom. Ovaj puta su to plave boje.
Polako se opet vraćam u realno vrijeme i mutnost u glavi nestaje. Bacam opušak na beton.
Mislim da su dvije službe dovoljne u jednom parku. Sumnjam da će trebati neke dostavljačke usluge. Možda kad bi netko umro pa kad bih ja dostavio roditeljima pismo ili nešto takvo.
Zadnje što vidim su neka djeca koja trče i jedan nesretnik s djevojkom kojeg očito traže osobnu. Djeca koja trče ostavljaju poveću količinu nevaljanog i jeftinog vina u bocama od pet litara. Nemam još puno dostava za ovaj dan, ali moram svejedno krenuti. Ako ništa drugo, pas će biti gladan.


Dok vozim žuti bicikl dalje niz put, razmišljam. Je li ova bajka koju sam upravo vidio vrijedna osude?
Kako sam se ja osjećao u to vrijeme kad se činilo da je cijeli svijet moj?
U državi u kojoj žele da u ustavu piše da je brak isključivo zajednica muškarca i žene, čini mi se ovo ispumpavanje baš romantično. Ispumpat će tekućinu iz njega.
Nakon toga će ispumpati i neke druge stvari. Ispumpat će mu bezbrižnost s dolaskom prvog računa.
Ispumpat će mu slobodu s odnosom poslodavac-radnik.
Ispumpat će mu život već na neki način.

Po ovog dječaka su kola hitne pomoći samo došla ranije nego po druge.

Oznake: Razbijena boca, niskozicni konj, rotirka

Slušam u zadnje vrijeme dosta o biocentrizmu pa čak i o ekocentrizmu.
Život treba staviti na prvo mjesto. Čak treba staviti i čitave ekosustave na prvo mjesto.
Ako smo još k tome egalitarni; sve treba vrednovati apsolutno isto, ništa prvo i ništa drugo!

Antropocentrizam je ključan za cijeli sustav starije etike. Antičke pa sve nadalje.
Zašto i ne bi bio? Pa čovjek je jedini koji je sposoban za moralno djelovanje.
Čak ako i uključimo druga bića u naša etička promišljanja, od njih ne možemo očekivati da na isti način misle o nama ili o stvarima koje se tiču nas.
Upozorava se na neku vrstu korektnosti. Iako možemo osuditi neke postupke ljudi, trebamo ipak ostati samo... ljudi.
Možda i baš ti isti ljudi. Čovjek svojom percepcijom baca sjenu stvarnosti na sve što ona dodiruje. Sve postaje nekako antropomorfno. Sve što vidim ja svojim ljudskim očima i osjećam drugim osjetilima, mora biti baš tako za sve. A drugačije i ne znamo! Nitko od nas nikad neće znati kako je to biti šišmiš.


Jednom, ipak, možemo biti grubi. Možemo biti grubi u vezi stvari na koje možemo utjecati. Čovjek - to čudesno biće kojem se pripisuju svakakve magične sposobnosti; je sposoban za najviše visine, ali to je dvosjekli mač jer je sposoban i za niže od nižeg. U jednom pogledu prednost, u drugom pogledu nedostatak.

Inače nisam uopće grub prema onima koji misle da ne mogu ili ne žele utjecati na svoju prehranu. Prije sam možda posjedovao taj neki određeni mladenački zanos pa sam bio spreman reći svašta, ali sada sam se, kako bi rekli, primirio.
Primirio zapravo znači ušutio.
Ljutnja još uvijek postoji. Smatram da je čovjek kriv za sve što je u njegovoj moći da promijeni, a on zbog nekog nedostatka i manjkavosti to ne može. Sposoban da bude pastir svemira, on se može odlučiti da, unatoč sposobnosti, bude koljač svega živog.
Svega živog što stoji na njegovom putu. Ili samo treba da stoji na njegovom tanjuru jer je to čista nužnost. Čista želja za preživljavanje.

To je, usprkos velikom protivljenju i otporu na koji ta činjenica nailazi, pogrešno. Ne postoji nikakva takva nužnost i ne postoji potreba za krvlju koja se prolijeva da bi se mi nahranili. Nešto što bi mogli nazvati čistom navikom je tu prije u pitanju. Možemo to pripisati manjku suosjećanju, ali postoje čisto racionalni razlozi zašto nam ne trebaju ubijene životinje na našim tanjurima. Dvoličnost koju to sve povlači za sobom jednostavno ne može biti prevladana. Barem ne nekakvim razumom. Samo našim divljim potrebama i navikama koje nanose štetu, patnju i bol drugim bićima koja su oko nas. Bića koja imaju jednako pravo da žive kao i mi sami.


Shvatim to dok hodam niz cestu. Mrak je već prilično pao. Žuta svjetla koja su gotovo u obliku fino narezanog krumpira koji se na tim mjestima prodaju. Na tom svjetlu, uz buku automobila koji jure niz glavnu cestu, vidim da se nešto miče u travi. Nema se gdje sakriti jer je trava friško pokošena. Jednostavno ona to i mora biti jer tu dolaze razni ljudi. Oni dostojniji i oni manje dostojni. Parkiralište je veliko. Koliko je trave pokošeno, tolko je skoro trave nestalo da bi se postavio beton. Zaboravljam na trenutak ono što sam vidio kako šeće po travi. Pod svjetlom ga opet vidim. To je mali jež koji tu i tamo stoji da njuška. Jež, čudo prirode, stoji i pomalo djeluje izgubljen. Ide dalje i izbjegava beton. Ostaje na travi, a ja prolazim pokraj njega. Građevina od betona nasuprot malom stvorenju. Jež je tu zalutao. Kraj one brze prometne ceste je moguće da mu je to i zadnje "zalutanje". Koga da se krivi za to?

Tko je oduzeo prirodu prirodi?


To zasigurno nije jež.






Sjećam se "lova" na ježeve u kojem bi ti i ja na kratko čuvali ježa. Moram priznati da si bila vješta u primanju ježeva.

Oznake: Jež i neonska svjetla

5 žica i duboki tonovi


Sam bog zna da nije poseban. A opet je u svojoj normalnosti nekako poseban.
To opet ništa ne vrijedi jer on to sam ne uviđa. Život ga je poučio drugačije.
Teško mi je ovo pisati objektivno, a opet moram jer inače neće biti dobro.
Nevidljivi sveznajući narator i sam junak priče će se na kraju pomiješati.
Tako to obično biva, makar si veliki naratori to nikad neće priznati.


Budi se uz zvuk alarma na svom novom mobitelu. Imao je dovoljno problema s tim mobitelima.
Kao svi su pametni, a od reda pokvareni. Nije jednostavno imao sreće.
Sad kad ovaj radi kako spada, barem spava ponovno kao dijete.
Spava on mnogo. Spava nakon ručka uvijek barem malo. Neki to kažu da im se fino hrana slegne.
Malobrojni znaju da se treba leći na lijevu stranu da bi želudac to bolje probavio i obradio.
Garantirano, on spava kako mu se već zalomi. Pokraj njega je njegova mačka koja do dana današnjeg nema ime.
Svi ju zovu kako im se sprdne, a i samog vlasnika bi zvali kako im dođe da naše društvo nema tu neku naviku da daje imena po kojima će nas raspoznati. Naša imena nemaju nikakva dublja značenja, samo možda tu i tamo neki korjen riječi od koje to sve skupa potječe. Blizu kreveta je i stalak s njegovom mašinom. Crvene je boje i obljepljena je različitim naljepnicama.
Tamo su njegovi idoli, ali i naljepnica njegovog benda je tamo. Njegov bend nije vrijedan ni da iz podruma izađe.
Jedini nastup koji je taj bend vidio je bio "neuštekan" (čini se da blog.hr ne voli englesku inačicu tog naziva). I onda još k tome se u to vrijeme nije zvao kako se zove danas!
Konfuzija kod obožavatelja, da takvih samo ima, bi bila potpuna. FaKebook stranica se neće pokazati na tražilici.
Pod njegovim vodstvom i uputstvima (heroja ovog teksta; neki bi ga možda (prepo)znali pod imenom Heroj s Banfice) je bend i promijenio ime. Na tražilici se možda već pojavio bend drugog imena koji je zapravo jedan te isti.
Donjegradski Mojsije. Da, dobro je ime. Kažu neki da nije zvučno. A za ono prije su rekli da ljudi ne mogu izgovarati.
Sad je sasvim nešto treće i tako će ostati.

Kad se s velikom mukom konačno ustaje iz kreveta, gleda kroz prozor. Dan je opet čisto normalan. Štogod to za njega u tom određenom trenutku značilo.
Po glavi mu ide nekakav divlji ritam koji bi htio odsvirati, ali istina je da će to zaboraviti do kad dotakne svoju crvenu mašinu.
Ima on i druge obaveze. One su mu mrske k'o sam vrag, ali jednostavno mora. Kasnije će primiti mašinu u ruke i zasvirati svoj ritam. To uopće neće biti onaj kojeg je sanjao, ali sam će sebe uvjeriti da je još bolji od sanjanog.
Iluzija za iluzijom. Kad se sredi i kreće k obavezama, razmišlja o sebi i svojem životu. Radi to gotovo nesvjesno. Radi to dok čeka da se upali zeleno svjetlo pa da krene preko ceste. Nekad se život sastoji isključivo samo od toga; prelaženja preko ceste. U njegovom životu je dosad bilo uglavnom crveno i par puta se upalilo žuto. Zeleno je zasad imao samo na trenutke.
Budući da sam sveznajući narator, a i sudbina nije nikad bila toliko okrutna prema nekome, znam da će mu se upaliti to prokleto zeleno svjetlo. Da dodam malo self helpa u to: treba samo dovoljno vjerovati u to. Ipak, treba i djelovati. Treba raditi. Naš učitelj sviranja je uvijek govorio: "Talent je 1%, a 99% je mukotrpan rad".
Čini se da čovjek, star i mudar kakav jest, uopće nije bio u krivu.
Vlasnik crvene mašine s 5 žica je došao tu gdje je isključivo svojim radom i to mu nitko ne može osporiti. Ni najveći pesimist i negativac to ne može poreći. Dapače, takvom čovjeku se treba reći da malo ohladi.
Za nekog tko je počeo sa sintisajzerom, došao je toliko daleko da je to sada uopće neka druga galaksija.
Parao je uši ljudima s tim sintetskim zvukovima. Prvi nastup je bio totalni fijasko. I oni koji su ga došli podržati kao njegovi prijatelji su se držali za uha i skoro oglušili.

Danas je on praktički heroj. Heroj podruma, heroj obale i,još uvijek, nedokazani zavodnik.
Svira u bendu koji pregovara nekakve nastupe i to ne u rodnom gradu. O, ne. Nastupe u metropoli u kojoj se kao trebaju svi probiti koji nešto vrijede. Predosjećam da će, ako će ovo čitati, osjetiti malu nelagodu. Govorim o testu koji još nije uspio položiti, ali ga barem neće trebati sam polagati. Ako padne, pao je sa svojim sramotnim drugovima. Ako položi, imat će se s kime veseliti. Slatka će to biti pobjeda ako je izvojeva.

No, san naglo prestaje i semafor kaže zeleno svjetlo. Nažalost, nije metafizički semafor. Nije semafor njegove sreće.
Kreće nesigurno na biciklu na kojeg se često žali i kojeg je tek nedavno osposobio za osnovne funkcije koje bi svaki bicikl trebao imati. Misli mu se vraćaju na neke djevojke iz prošlosti. Neke iz davne prošlosti, vremena nekih drugih melodija i zavijanja, a češće na one iz bliže prošlosti. Sjeća se otvorene probe i svoje nesuđene drage za bubnjevima. Želio je tu sliku staviti za cover photo na Fb-u. Romantika je na kraju svladana hladnom stvarnošću. Draga je daleko u metropoli, a on vozi svoju tmurnu vožnju do ustanove u kojoj ga čekaju obaveze. Proklete obaveze koje bi odbacio samo da se progura s tim još prokletijim bendom koji mu zadaje muke koliko mu daje i trenutaka sreće.


Kad se sve oduzme i zbroji, on ne odustaje. On je odlučio da će sa svojom crvenom mašinom umrijeti ako će slučaj to zahtijevati. Malo tko zna da on nosi tu požrtvovnost u sebi. Iako, svatko tko bi se potrudio da ga malo bolje upozna, znao bi da je taj dečko poseban ispod svih tih slojeva običnosti. Ispod te kore konvencija skriva se heroj kakvog samo možete poželjeti.
Ispod štita izgrađenog na stereotipovima skriva se bljesak originalnosti. Ispod površine tog traumatiziranog mladića skriva se dečko kojeg bi svaka djevojka poželjela imati.

Malo tko zna da se iza tog obnovljenog bicikla skriva kapetan svemirskog broda.


Još manje njih zna da svakog jutra počinje jedna te ista pjesma.
Pjesma s imenom "Lukino jutarnje buđenje".

Oznake: Bezrodni Franjo, Crvena mašina, buđenje, kraj sna

Duboka šuma. Ne tako rano jutro.
Nema nikog. Tu i tamo koji ribič.

Jučer je bio 1.svibanj. Šuma je obično puna na taj dan.
Jutro je inače vrijeme kad se ljude sreće u šumi. Najčešće su to ljudi koji trče ili voze bicikle.
Nikad, ipak, nema toliko ljudi kao na ovaj dan.

Moram priznati da je ove godine bilo manje ljudi. Odabrali su neke druge lokacije, čini se.
Postoji i jedan čisto racionalni razlog za to.
Kod propalih bazena na Dravi se uvijek dijelio besplatni grah, a bilo je i glazbe.
I ove godine je bilo tako samo što je organizator ovaj put bio drugi.

Ljudi u crvenim majicama sjede za stolovima. Glasno se smiju i jedu svoje porcije.
Doveli su i tzv. treskače (mali simulirani auti koji se sudaraju i u tome je cijela zabava).
Ma i ima i vrtuljaka raznih veličina. Jedna od pekara (franšiza, naravno) je dovela čak i svoj pokretni štand.
Agregati su radili punom parom. Muzika je bila onakva kakva na takvim mjestima može samo i biti.
Začudio bih se kad bih jednom na takvom mjestu čuo Tool, Soen, A Perfect Circle ili možda Stone Sour.
Čista fantastika.

Dakle, razlog manjku ljudi je očito političko opredjeljenje. Nije to uopće bitno. Koji god bio razlog manjku smeća u šumi, dobar je! Uvijek netko profitira. Jučer je, kako god bilo manjkavo, pobjedila šuma.
No, siguran sam da je negdje drugdje sve to skupa nadoknađeno. Kao što sam i prije govorio, najgora su mjesta koja nisu pod direktnim nadzorom (ili to ne mogu biti zbog svoje udaljenosti) lokalne službe za odvoz smeća. Ne mogu oni biti na svim mjestima odjednom, to je jasno. Ipak, bolje je da se skupi mnogo smeća u gradu jer tada, čini se, ima više razloga zašto bi se to počistilo. Koliko građana (korisnika), toliko razloga!

Posjetioci šume, kojih nema tako mnogo, mogu samo negodovati kimanjem glave.
Tada nastupa čuvar šume, koliko god on bio manjkav i nevažan.
Koncept vreće smeća je bio jedno vrijeme uspavan, ali i vrijeme je bilo nikakvo.
S dolaskom lijepog vremena, vraća se i vreća sreće!

Oznake: vreća sreće, ekologija, motrenje, Tihi promatrači