Znojim se dok trčim preko pustinjskog tla i skrivam se iza ogromnog kamena. Tamo malo dalje, kojih 200 metara naprijed, se nalazi ogromni pustinjski škorpion. Oko njega su manji primjerci iste vrste. Ne bih se čudio da im je to majka. Jedan od manjih je sigurno i mužjak.

Uopće ne znam zašto se skrivam iza tog kamenja kao neko dijete. Svjestan sam da znaju da sam ovdje. Ako ne znaju, znat će za koju minutu. Sjedim tako u svom crnom ratnom odijelu. Htio bih skinuti kacigu i udahnuti zrak bez filtriranja, ali znam da ne mogu. Znam ja bolje od toga. Htio bih samo nestati s ovog mjesta, ali ja ipak stišćem okidač na svojoj automatskoj jurišnoj pušci.
Stišćem ga prilično čvrsto kao da osjećam bijes prema nekom. I osjećam. Uskoro će svi oni biti mrtvi, a ja još jednom bliži satelitu kojeg trebamo isključiti. Kad bih samo znao gdje je Neno Cold. Vidio sam ga zadnji put u onom klubu. U tom klubu sam nakon dugo vremena pomislio da sam se zabavio, ali nisam.


Mladić dira djevojku. Pomalo su pijani. Nema to ionako veze. To je bio samo neki okidač za ono što su osjećali. Malo su se opustili. Sada će biti skupa. Veza tek što je počela. Mnogo je sretnih trenutaka pred njima. Kažu si da se vole. Nasmiju se jer su pijani. Opet se grle i ljube. Vječno se grle. Vječnost je riječ koju će uskoro spomenuti opet. Sreća je ovdje. Mirišim ju.


Teleportirao sam se na brod jer trebam do laboratorija. Moram provjeriti kako idu pokusi na tribbleovima. Razvijamo nove vrste. Evolucija na djelu. Ne uspije uvijek, ali kada uspije, fascinantno je. Trčim niz poznati hodnik. Srećem neke ljude koje već dugo nisam vidio, a na istom brodu smo. Salutiraju neki mlađi časnici kad me vide. Pozdravljam ih službeno. Ulazim u laboratorij i saznajem da pokus nije uspio. Kažem im neka rade ponovno.


Mladić vozi bicikl, a za njim ide djevojka. Ona je na rolama i kreće se pokraj njega. Smiju se i sretni su. Staju da bi se ljubili.
Provode zajedno vrijeme i ljudi koji ih vide u prolazu su sretni zbog njih. Ili se barem samo pretvaraju, ali to je tako. Vidiš kad je netko sretan pa i ti pomisliš na nekog svog. Poželiš ti biti u tom trenutku s tom tvojom posebnom osobom.


Pokušavam hakirati prokleti satelit, ali nešto ne valja. Neprijateljske jedinice se probijaju kroz pijesak i oluju. Vidim grupu Orionaca kako se približavaju. Još uvijek su daleko. Vidim ih kao u nekoj izmaglici. Kao fatamorgana kad si žedan i želiš vodu. Želim vodu. Orionci su stvarni. Bljesak plazme mi prolazi blizu glave. Saginjem se i stavljam novo punjenje u pušku. Crvena svjetlost se rasplinula i jedan od Orionaca pada. Ostali se saginju. Zaustavio sam ih na trenutak. Javlja mi se Ezop s dobrim vijestima. Šalje mi kodove i satelit uskoro prestaje emitirati. Podrška iz orbite sada neće biti moguća. Počinjem trčati prema mjestu na kojem je teleportacija moguća. Pucnjevi me prate, ali svaki put promašuju.


Dolaze k njemu doma. Nema nikog doma.


Pijem gutljaj "krvavog vina". Košta 20 energy credita.


Imaju neku manju svađu, ali brzo se nekako dogovaraju. Plaču skupa pa se pomirnički ljube. Kaže joj kako je voli i kako je nikad neće ostaviti. Ona ga grli jače i jače i jače. Zauvijek će biti skupa. Ona to zna.


U klubu 47 sam plesao s nekom nepoznatom časnicom. Radili smo svakakve pokrete. Ja sam znanstveni časnik, a ona je taktička časnica. Priča mi nešto o nekom jakom oružju. Ja joj pokazujem svoj oklop koji mogu nositi samo najviše odlikovani ratnici. Impresionirana je. Ona takve časti ne posjeduje. Barem ne još. Još neko vrijeme i ona će nositi takav oklop.


Mladić i djevojka su sada već par godina skupa. Zreliji su nego prije. I dalje se vole, ali to poprima i neku realnost. Nije više sve u oblacima, ali tako i treba biti. Svaka čarolija prestane, a onda slijedi nešto drugo. Čarolija se ponekad vrati. Ponekad se ne vrati. Ljudi postanu nešto drugo. Neki se samo prilagode zajedno, a drugi shvate da su razlike prevelike.


Čuje se kliktanje miša i tu i tamo koji jači udarac po tipkovnici. Uspio sam pokupiti dovoljno dilitija za još jedan very rare komad opreme. Dižem se iz stolca i gledam kako vani pada kiša.
Gledam vanjski svijet. Vidim onog mladića i djevojku kako idu niz ulicu. Smiju se i hodaju po kiši kao da i ne pada.





Neki ljudi žive za razliku od nekih drugih.
Kad ih upitaš što je život, ostaje samo tišina.

Prije sam mislio da treba biti hrabar za postaviti teška pitanja.
Danas mislim da treba biti hrabar ostati sam. Sam u svom novom crnom oklopu.
Pod šljemom. Daleko od onog što bi većina nazvala životom.

Oznake: RL, on