Ponekad se volim zabavljati na način da proučavam ljudske stvari. Najčešće su to ljudske reakcije. Moram priznati da me najviše zabavljaju reakcije na neke apsurdne i divlje ideje ili rečenice koje netko može izjaviti. Zavisi to sve od čovjeka do čovjeka, ali ljudi imaju taj neki uski pogled i kad se susretnu s novim stvarima krajnje je zabavno koliko netko može biti izgubljen. No, pustimo to. Bilo je mnogo ljudi koji nisu preferirali ovu moju sklonost ljudskim pokusima. Dapače, ljutilo ih je kad su bili dio mog eksperimenta. Osjećali su se loše? A vjerojatno ih je smetala artificijelnost toga svega. Nakon takvih stvari nisu bili sigurni jesam li slijedeći put iskren ili je to još jedan od reakcijskih testova iz svakodnevnog laboratorija. Ljudi ne vole biti stvari. Oni ne vole biti pokusni kunići, kako se to kaže. Pogotovo ne kad se pokus tiče njihovog života. Možda im postane nelagodno jer biti pokus je na neki način ismijavanje. Ismijavanje njihovog života u kojeg se unosi ta neka doza hladnoće, ali i eksperimentatorova tendencija da svede njihove užasno važne i ozbiljne živote (iako stvarno; neki od pokusnih kunića su bili stvarno šaljivi ljudi i nisu doživljavali svoj život previše ozbiljno - ili nikad to samo nisu pokazali) na nešto provjerljivo. Dobro, neću biti toliko ozbiljan. Možda ne provjerljivo, ali sigurno namješteno i odigrano. Mnogi ljudi gledaju serije i vole promatrati druge ljude i njihove reakcije, pa makar ti ljudi bili fiktivni.
S druge strane, kad njihov život postane sapunica, oni su ljuti i povlače se. Možete zamisliti kako je teško biti klaun koji glumi eksperimentatora, odnosno onog koji to sve zamišlja, u takvim pričama.

Iz serije o ljudskim stvarima, donosim vam jednu poruku koju je jedan momak pisao svojem najboljem prijatelju. Poruka i nije toliko šaljiva. Da ona i jest, svejedno bi dijelovi poruke bili cenzurirani. To su osobna imena, imena mjesta ili nekih drugih ključnih, odavajućih pojmova. Znam da to tako ne ide, barem ne ovdje na ovom pustom mjestu, ali pretvarat ću se jednom da tako ide. U komentaru možete napisati što mislite o tome što je napisano. Slažete li se ili ne. Odgovori mogu biti fiktivni, a mogu biti i iskreni i ozbiljni. Zadržat ću za sebe, to je moje pravo koje imam kao eksperimentator, gdje sam naišao na ovu poruku i ispričavam se onima koji su upleteni ako bi nekim izvanrednim slučajem netko pogodio o kome se radi. Nije mi namjera kompromitirati ljude koji se ovdje spominju, a i bojim se da bih možda u njihovoj ljutnji dobio poziv na sud.


"Jesi li vidio što *(žensko ime) piše *(muško ime)?
Jebote ja mislim da su naše bivše djevojke totalno izvan kontrole. Koj kurac recimo *(žensko ime) hoće s tim guranjem *(muško ime) u šupak? Prokleti srednjovjekovni fanatici. I da, čini se da najbolji prijatelji uvijek dobe jednog neprijatelja kad netko od njih prekine sa ženskom. Ja recimo *(žensko ime) ne bih iz principa ni pozdravio! A sad kad vidim te ispade bih još manje to napravio. Već mi je nekako zlo od toga da svako malo moram spuštati glavu dok hodam po gradu jer viđam ljude iz prošlosti kojima nemam što za reći ili ako imam, to nije apsolutno ništa lijepoga ni prijaznoga. Ali život ide dalje. Ti se barem trudiš. Ja stojim na mjestu. Ali zanimljivo, danas sam baš prije *službenog sastanka pomislio da trebam van i kako bih trebao upoznati neke ljude, a ako ne to onda barem vježbati da mogu biti dobar (Normalan? Pristojan?) prema već upoznatima. I onda mi ti kažeš da si nju vidio vani. Valjda slučajnost. Nije mi se to dalo pred ostalima komentirati kad si to spomenuo.
Ni nemam nešto posebno za reći. Tako i treba biti. Tako bih i ja trebao biti; vani i nešto popiti i ponašati se kao da je sve normalno. Kao da nikad ničeg nije ni bilo. Nekim ljudima to ignoriranje prošlih događaja ide lakše, a nekima teže. Ne budem ulazio u litanije o tome kako tu u ovom malom gradu nemaš mjesto za izaći (barem ne u smislu da nekog novog i zanimljivog upoznaš).

Sve su to pizdarije. Recimo, ja znam da si ti *(žensko ime) prebolio, ali ti još uvijek nije svejedno za nju i za sve to. No, ona je sada blesava i viđa se s vitezovima. Zasmeta me to kako ljudi kao *(muško ime) nemaju zapravo kičmu u tim situacijama (neću reći "nikad" nemaju kičmu jer sam bog zna da ju svi ponekad nemamo). On nema apsolutno ništa protiv nje jer on ne zna kako si se ti osjećao kad je otišla. Oni koji znaju mogu imati nešto protiv nje.
Dobro, ti si se dodatno zajebao s tim što imaš mene za prijatelja koji ne podnosi te promjenjive ljudske stvari pa onda malo govorimo jedno pa drugo, a radimo nešto čisto treće i četvrto. I sam znam i osjetio sam koliko devastirajuće to može biti. Govori ti se jedno par godina i onda odjednom se sve protrese i sve je drugačije. Ima ljudi koji s tim žive i lako prelaze preko toga. Ja, recimo, ne prelazim i mislim da nitko to ne bi trebao trpjeti jer se u takvom svijetu teško može živjeti jer se u ništa ne možeš pouzdati, ne možeš imati neko utočište.
Da, danas je sunčano, a sutra može padati kiša. Stvari se mijenjaju, ali ono što je pod našom kontrolom, a nadam se da su to riječi koje izgovaramo i koje reflektiraju naše unutarnje stanje, ne bi smjelo biti tako promjenjivo! Npr. ne bi smio govoriti da nekog voliš osim ako u apsolutnom smislu nisi siguran da znaš što to znači. Ako nisi siguran i ako baljezgaš, bolje iskoristi neku blažu riječ, ako to postoji u tom smislu. Neku riječ zbog koje se nekom drugom neće srušiti svijet kad shvati da to nije bila istina.

Jebeš ljude i jebeš njihove riječi. Kako ići dalje i vjerovati sve svima na lijepe oči (mislim recimo na susretanje i upoznavanje novih djevojaka) kad znaš da ti je netko već prije govorio takve, najčesće lijepe stvari, i kako da ti govoriš neke takve stvari kad znaš da si ih jednom već govorio pa je sve palo u vodu kad si shvatio da je sve što ti je rečeno, manje više, laž?"



Zahvaljujem na čitanju.

Oznake: Ljudske reakcije, problemi u ljudskim odnosima

Dvoumim se već jedno duže vrijeme da bilo što napišem. Kao i s mnogo stvari koje me okružuju, koliko fizički, toliko i psihički, nisam siguran ima li to smisla.
Nisam neki pobornik pisanja stvari o sebi koje bi onda drugi ljudi trebali čitati. No, kao i uvijek, znam da ovo nitko neće čitati ili ako već i hoće, čitati će to s takvim otklonom od datuma pisanja da uopće neće biti ni bitno.
Imam potrebu pustiti neku tužniju melodiju kad ovo pišem. Ne znam ni sam. Nekako me rastužuje ovo mjesto, ovaj dizajn.
Podsjeća me na moj neuspjeh?

Ima jako puno ljudi koji pišu ovakve stvari i traže od drugih da im takve stvari komentiraju. Ja ni sam ne znam što bih rekao na svoje "biografske" postove pa onda znam još manje što bih rekao strancu. Stranac je samo stranac i valjda ga zato tako i nazivamo da bi si predstavili da je to netko stran. Ima jako puno ljudi koji su sami sebi strani, ali sebe ne nazivaju strancima.
Oni samo žive svoj život i ne preispituju svoje postupke ili misli. Priznajem, preispitivanje sebe može dovesti do ludila i nisam siguran bi li ikad većina ljudi prihvatila takav način života. Sve više uviđam da je to sve skupa naporno. Naporno drugima, to sigurno, ali može postati odbojno i onom koji tako živi. Nema tu ništa loše i odvratno i u potpunosti krivo, kako sam uvjeren da bi neki ljudi htjeli čuti. Oni će odbiti činjenicu da oni to ne razumiju. Da razumiju, onda bi sve bilo drugačije.
Kad ne razumiju, neka se jebu. Trebao bih svu božansku snagu da bih želio takvima bilo što objašnjavati. Uz moje prijašnje teorije o nepostojanju dijaloga, osim možda među nekim određenim, veoma bliskim ljudima (što je, sada, u praktičnom smislu propalo), nadodaje se tu iskustveno znanje. Iskustveno znanje koje mi kaže da odem spavati. Da zaboravim pizdariju koju neki ljudi nazivaju vanjskim svijetom.

Mogao bih nastaviti, ali neću.
Znam samo jedno.

Ako sam i naporan i dosadan, barem nisam bezosjećajan.
To još uvijek imam i to nitko neće oduzeti. Ni ti, ni ti pa čak ni ti.

Oznake: WA