Postoji jedan tip. Rekao bih lik, ali sam toliko slušao o tome kako su likovi samo u crtićima pa ne mogu sad to tako napisati. Još jedna pregrada u mojem umu koju ću morati preskočiti. Možda neće biti čak ni namjerno.
Postoji jedan lik koji živi u blizini moje kuće. Bradati tip duge kose koji se voli oblačiti u oklope i nositi okolo mačeve. Njemu je jako uzbudljivo biti u crnom svečanom odijelu i nositi sjekiru te uz to imati onaj đavolji smješak na licu. Moram priznati da bi to bilo stvarno "kul" da ne znam što se iza toga svega skriva. Taj lik nije neki rušitelj društva. On ne nosi odijelo i sjekiru iz razloga iz kojeg bih ja to možda nosio. On ne želi ukazati na čovjekovu divlju, životinjsku i neukrotivu prirodu. Zapravo, ovaj tekst uopće nije priča nego je ozbiljan tekst, ali trenutno radim neki ne-akademski uvod u njega. Da se razumijemo, ja protiv tog tipa uopće nemam ništa. Želio sam samo ukazati na jedan problem kojeg neke nametnute institucije samo potenciraju.

On je vjerojatno dobro odgojen mladić. Odgojen je u religioznom tonu i to u prilično jakom i dubokom tonu. Bavi se i službeno tim stvarima pa nije samo neki laik koji ide na određena mjesta iz uobičajenih razloga: majke i očevi su takvi i idu tamo pa moraju i djeca, osjećaj straha od munje koja će svakog trenutka udariti u nas jer ne pratimo pravila koja su bogom dana, doslovno.
Takvi ljudi smiju o svačemu pričati. To su filozofi i teolozi i svakakvi ostali majstori za sve moguće ljudske i ne-ljudske stvari.
Oni će biti ti koje će se pitati za savjet u ovakvoj finoj religioznoj i konzervativnoj zemlji u kakvoj danas živimo. Na pomolu je tzv. konzervativna seksualna revolucija. Taj tip će biti važna osoba. Njegove riječi će biti tražena roba na tržištu izrečenog.

Nemam uopće problema s gore navedenim. Ako su ljudi koji ovdje žive tako izabrali, to je dobro.
Treba poštivati ljudske odabire pa čak i kad se radi o totalno neracionalnom uvjerenju.
Ipak, mislim da trebaju i oni poštivati one "druge". Tako nas i sami nazivaju. Lijepo je živjeti u bajkama, ali razum kad tad probije kroz sve te granice nametnute pričama.

Čuo sam tog, prije spomenutog, tipa kako priča o odnosima i ljubavi. Seksualnost nije spominjao jer to ne može prije braka.
On se približava svojoj 25. godini. Rekao je sam da nikad nije imao djevojku. Postoji mogućnost da se nikad nije ni ljubio s djevojkom. To je prilično dobar rezultat. Ako si u sjemeništu ili ako si buddhistički redovnik zavjetovan na askezu.
Mislim da on nije ni jedno ni drugo. Dapače, priča o tome kako želi imati curu, ali za to ima neke posebne uvjete.
Moje jedino pitanje je: otkud su ti uvjeti došli? Tko je pribio tu ugraviranu sliku čavlima za njegov um?


"Želim da ona bude ona prava. To je razlog zbog kojeg dosad ni nisam imao nikakvu curu. Možda mi možeš reći da sam izbirljiv, ali ja to tako ne gledam. Ona prava još nije naišla i to je sve. Što?
Ne, nikad nisam pomislio da sam gay. Zapravo bi to bilo i nemoguće jer to moja uvjerenja brane. Odnos može biti samo između muškarca i žene. No dobro, ako se ne ulazi u svetu zajednicu, možda bih ja i dozvolio da netko radi što želi.
Hm, ne. To ipak ne. Djecu moraju odgajati samo žena i muškarac i tada djeca postaju ono što bi trebala biti. Tada neće biti devijacija. Odgoj u ljubavi i sreći. Da, na neki način to jest idila, ali tako treba biti.
Želim biti sa svojom djevojkom zauvijek i naravno da želim da se vjenčamo jednog dana. Neću o tome razmišljati, ali moguće probleme ćemo već nekako riješiti. Nije uzalud ovo dobro školovanje koje imam. Ne, ne mislim samo na fakultet. Mislim na sve one godine koje sam išao u Crkvu. Možda to ljudima tako ne izgleda, ali ja zbilja vjerujem da to što se tamo priča pomaže ljudima u odnosima. Trebamo ljubiti jedni druge... Oh, ovo? Pa to je moj najnoviji mač kojeg sam naručio."


Nikad nisam imao baš ništa protiv idealizma jer sam i sam takav. Vječni problem mi je bio pregaziti nekakve principe koje sam si utuvio u glavu. Rekao sam neke stvari pa nisam mogao preći preko njih. Kad sam vidio da drugi prelaze preko njih, eventualno bih onda i sam skočio preko granice obećanog jer sam vidio da te određene osobe nisu vrijedne principa.
Principi ipak nestanu kad na scenu stupi iskustvo. Mladić koji nije ništa iskusio može u svojoj glavi svašta zamisliti.
Um koji nema nikakve praktične utiske je slijep. Um je moćno oružje, ali može biti i izvor najveće zablude.
Ipak, i ljudi bez ikakvog iskustva o nečemu, smiju pričati o tome. Možda se njih službeno neće pitati za mišljenje u tim stvarima, ali ponekad će im njihove diplome omogućavati da pričaju o svemu i svačemu. Čini mi se da je to kao da pozovete filozofa da vam popravi cijev u kuhinji koja pušta vodu. To je posao vodoinstalatera, ali pa On ima diplomu.

Tako taj dječak koji nema nikakvog praktičnog znanja govori o odnosima s djevojkama. On će naći onu jednu pravu i s njom će se oženiti. Mogući problemi koji će nastupiti se neće moći riješiti snagom uma nego postupcima koji se uče s vremenom.
Svaka veza u našem životu je spoznaja više. I najgora povreda će na kraju biti sjajan ožiljak kojeg ćemo pogledati i znati što ne napraviti ili što napraviti. Izgradit ćemo sami sebe, ali i drugima pomoći da se pronađu. Je li moguće da sam došao do zaključka da treba ulaziti u čim više odnosa jer time pomažemo drugima? Možda, protumačite ovo sad kako želite.

Gledao sam tog mladića kako razgovara s djevojkama mnogo iskusnijim od njega. Koliko god one davale argumenata za to da je vrijeme da ima neku curu, on je ostao pri svojem. Da sam zloban, pomislio bih: možda ne možeš imati djevojku?
Onda me nešto kao budi iz ružnog sna i tapša me po leđima. Govori mi da svatko može imati djevojku. Možda je djevojkama lakše naći momka, ali to sad nije tema rasprave. Kolike su šanse da nećeš biti nikom na meti? Na ogromnom tržištu svega i svačega, kolike su šanse da nitko ne želi kupiti ono što ti nudiš?

Ipak, kolike su šanse da iz prve dođe ona prava koja će biti s tobom cijeli život? Ponekad čujem priče od starijih ljudi koje govore o tome kako je prije bilo drugačije. Uvijek je prije bilo drugačije. Prošla vremena su ljudima uvijek bolja nego sadašnja zato jer uvijek postoji nešto za čim bi mogli žaliti. Bake i djedovi koji ostaju zauvijek skupa. Tko zna, ali kao da su u prijašnje vrijeme ljudi samo teže prihvaćali rušenje društvenih konvencija. Bila je sramota razvesti se i bolje je bilo živjeti nesretan do kraja života nego si priuštiti sramotu razvoda pred svim tim ljudima oko nas. Spuštanje roleta, zatvaranje stvarnosti.


Možda mi se samo čini, ali sve te stvari iz srednjeg vijeka koje se pokušavaju staviti u Ustav imaju neke proklete veze sa zaluđenošću tog lika, i njemu sličnih, s oklopima i mačevima. Tek mi sad pada na pamet, ali možda on svojim oblačenjem u razne oklope sugerira svoje mišljenje. Pa, možda i dođe na svoje ako nastavimo ovako kako smo krenuli.

Oznake: Oklop, djevojke i metal do usijanja vruć