Slušam u zadnje vrijeme dosta o biocentrizmu pa čak i o ekocentrizmu.
Život treba staviti na prvo mjesto. Čak treba staviti i čitave ekosustave na prvo mjesto.
Ako smo još k tome egalitarni; sve treba vrednovati apsolutno isto, ništa prvo i ništa drugo!

Antropocentrizam je ključan za cijeli sustav starije etike. Antičke pa sve nadalje.
Zašto i ne bi bio? Pa čovjek je jedini koji je sposoban za moralno djelovanje.
Čak ako i uključimo druga bića u naša etička promišljanja, od njih ne možemo očekivati da na isti način misle o nama ili o stvarima koje se tiču nas.
Upozorava se na neku vrstu korektnosti. Iako možemo osuditi neke postupke ljudi, trebamo ipak ostati samo... ljudi.
Možda i baš ti isti ljudi. Čovjek svojom percepcijom baca sjenu stvarnosti na sve što ona dodiruje. Sve postaje nekako antropomorfno. Sve što vidim ja svojim ljudskim očima i osjećam drugim osjetilima, mora biti baš tako za sve. A drugačije i ne znamo! Nitko od nas nikad neće znati kako je to biti šišmiš.


Jednom, ipak, možemo biti grubi. Možemo biti grubi u vezi stvari na koje možemo utjecati. Čovjek - to čudesno biće kojem se pripisuju svakakve magične sposobnosti; je sposoban za najviše visine, ali to je dvosjekli mač jer je sposoban i za niže od nižeg. U jednom pogledu prednost, u drugom pogledu nedostatak.

Inače nisam uopće grub prema onima koji misle da ne mogu ili ne žele utjecati na svoju prehranu. Prije sam možda posjedovao taj neki određeni mladenački zanos pa sam bio spreman reći svašta, ali sada sam se, kako bi rekli, primirio.
Primirio zapravo znači ušutio.
Ljutnja još uvijek postoji. Smatram da je čovjek kriv za sve što je u njegovoj moći da promijeni, a on zbog nekog nedostatka i manjkavosti to ne može. Sposoban da bude pastir svemira, on se može odlučiti da, unatoč sposobnosti, bude koljač svega živog.
Svega živog što stoji na njegovom putu. Ili samo treba da stoji na njegovom tanjuru jer je to čista nužnost. Čista želja za preživljavanje.

To je, usprkos velikom protivljenju i otporu na koji ta činjenica nailazi, pogrešno. Ne postoji nikakva takva nužnost i ne postoji potreba za krvlju koja se prolijeva da bi se mi nahranili. Nešto što bi mogli nazvati čistom navikom je tu prije u pitanju. Možemo to pripisati manjku suosjećanju, ali postoje čisto racionalni razlozi zašto nam ne trebaju ubijene životinje na našim tanjurima. Dvoličnost koju to sve povlači za sobom jednostavno ne može biti prevladana. Barem ne nekakvim razumom. Samo našim divljim potrebama i navikama koje nanose štetu, patnju i bol drugim bićima koja su oko nas. Bića koja imaju jednako pravo da žive kao i mi sami.


Shvatim to dok hodam niz cestu. Mrak je već prilično pao. Žuta svjetla koja su gotovo u obliku fino narezanog krumpira koji se na tim mjestima prodaju. Na tom svjetlu, uz buku automobila koji jure niz glavnu cestu, vidim da se nešto miče u travi. Nema se gdje sakriti jer je trava friško pokošena. Jednostavno ona to i mora biti jer tu dolaze razni ljudi. Oni dostojniji i oni manje dostojni. Parkiralište je veliko. Koliko je trave pokošeno, tolko je skoro trave nestalo da bi se postavio beton. Zaboravljam na trenutak ono što sam vidio kako šeće po travi. Pod svjetlom ga opet vidim. To je mali jež koji tu i tamo stoji da njuška. Jež, čudo prirode, stoji i pomalo djeluje izgubljen. Ide dalje i izbjegava beton. Ostaje na travi, a ja prolazim pokraj njega. Građevina od betona nasuprot malom stvorenju. Jež je tu zalutao. Kraj one brze prometne ceste je moguće da mu je to i zadnje "zalutanje". Koga da se krivi za to?

Tko je oduzeo prirodu prirodi?


To zasigurno nije jež.






Sjećam se "lova" na ježeve u kojem bi ti i ja na kratko čuvali ježa. Moram priznati da si bila vješta u primanju ježeva.

Oznake: Jež i neonska svjetla