Sjedim na betonu još vrućem od prirodne zvjezdane grijalice. Gledam u druge zvijezde koje su se pojavile iznad nas. Prokleto je dobar pogled. Samo romantičari gledaju u nebo i misle da je to nešto posebno lijepo. Ili romantičari ili ljudi koji su imali faze želje za studiranjem astronomije, astrofizike, a na kraju su završili samo promatrajući zvijezde. Možda su imali sreću.

Kakav je to mladac samo bio! Tako nam je svima koji navršimo nekih 30-40 godina i onda mislimo da smo izgubili svu mladost i sve što vrijedi. Ne želim pisati o godinama jer me to samo deprimira. Morao bih raditi, a ja slušam kišu kako lupka po roletama koje još stoje pod koso od ljeta. Nikako da pozovem roletara. Nema se ni para za jednog takvog krasnog čovjeka.
Plaća koju poštar dobiva mjesečno i ne omogućava baš neki luksuzan život. Jedva imam za pseću hranu. Pas je naime jedina životinja koja želi živjeti s menom. Kuća je prevelika za nas dvoje, a ne mogu ju napustiti iz sentimentalnih razloga. Čini se da idiotizam uvijek vodi k još većem idiotizmu. Navrla su mi sjećanja danas dok sam prolazio na žutom poštarskom biciklu pokraj lokalnog parka. Lijep je parkić, grad je pljunuo priličnu svotu da se to sve skupa uredi. Vjerojatno su te sve dobrodušne donacije bile ostvarene tokom neke političke kampanje. Ono razdoblje života dok ti daju sjajna obećanja, a ispunit će ih, naravno, kasnije.
Vidio sam dječaka (mislim da ga mogu tako nazvati s obzirom na svoje godine) od kojih 16-17 godina. Ispustio je jadan dušu i obznanio je svima prisutnima što je jeo za doručak, a moguće i za ručak ili za užinu ili kako se već danas to sve ne zove.
Nisam pogledao detaljno, ali učinilo mi se da je bilo nekakvo mljeveno meso. Izgledalo je fino probavljeno. Želučanih tegoba taj dječak nije imao. Barem ne dosad. Ubrzo dolazi i hitna pomoć. Sirene su uključene i odjednom se prestaje čuti žamor sve te djece koja je na okupu. Iz hitnih kola izlazi jedan od urgentnih bolničara/spasitelja. Ostala dvojica koja su sjedila u kabini su odavali dojam da im se ne da pokupljati djecu i njihove ostatke po podu. U tom trenutku sam stao, stavio svoj žuti bicikl na "nožicu" i pripalio cigaretu. Nitko me nije ni primjetio u tom svom neredu. Na sreću nemam djecu pa ne moram brinuti o tome siluju li mi kćer negdje na nekoj tratini ili ne. Ne moram ni brinuti da će mi sin napraviti nekome dijete, a i ne moram brinuti da se neće vratiti kući. Neću trebati po njega na policijsku stanicu, a i neću morati po njega u bolnicu ili možda samo da prepoznam tijelo.

"Gospodine, molim Vas pogledajte, je li to vaš sin?"
"Da, to je on. Nemojte slučajno zvati njegovu majku. Pije previše i bez ovakvih stvari."

Da. Neću morati brinuti više od onoga što brinem.
U kadar dolazi dvoje zagrljenih mladića. Jedan od njih plače. Nikad se više ovakvo bezbrižno vrijeme neće ponoviti.
Čujem očajne vapaje kako nestaju u daljnjem žamoru. Jedna djevojčica se izdvaja iz gomile i također obznanjuje što je jela.
Nakon toga za njom dotrčava poviši momak i pridržava joj njezinu lijepu, dugu i zlatnu kosu. Nakon što se zlatokosa ispumpavačica oporavlja, oni zagrljeni odlaze natrag do gomile. Netko zlatokosoj dodaje bocu jeftinog vina. Ona ispija zavidan gutljaj i počinje ljubiti mladića koji joj je došao pridržavati kosu. Tako, znači, izgleda moderan princ na bijelom konju. Konj je neki moderan gradski bicikl sa spuštenim "zicom", toliko spuštenim da mu jako malo fali da zadnji kotač ne struže po stražnjici vozača.
Tko zna gdje se konj sada nalazi. Negdje je na uređenoj travi parka. Princ malo tetura, ali je sposoban uzvratiti totalno promašene poljupce svojoj odabranoj. On malo bolje cilja i on konačno osjeća kako je to ljubiti djevojku koja je upravo povratila.
Sada barem zna što je jela. Crveno/crni tragovi od vina su po njenoj majici. Pomiješao se miris jeftinog vina s mirisom djevojačkog znoja.

Cigareta je izgorjela skoro do kraja. Ljudi iz hitne pomoći su uspjeli dovući dječaka do kola i utrpavaju ga nutra poput vreće krumpira. Zapravo, takva jedna vreća odaje više života od ovog mladog momka. Krhke je građe. Možda ga je to na kraju i dotuklo. Jedno vrijeme njegovi prijatelji zabrinuto stoje oko kola hitne pomoći, ali gospoda brzo zatvaraju vrata i odlaze. Netko im je prije dodao torbu i stvari od unesrećenog. Čini se da je momak iz grada pa će ga njegovi roditelji pokupiti čim to bude moguće. Bit će to velika i ponosna priča za ispričati ju jednom kad dosta vremena prođe i kad moguća sramota izblijedi.
Prisjetim se jednog svojeg prijatelja kojeg su na sličan način odvezli.
Trenutak sjećanja mi nestaje jer u park dolazi još jedno vozilo s rotirkom. Ovaj puta su to plave boje.
Polako se opet vraćam u realno vrijeme i mutnost u glavi nestaje. Bacam opušak na beton.
Mislim da su dvije službe dovoljne u jednom parku. Sumnjam da će trebati neke dostavljačke usluge. Možda kad bi netko umro pa kad bih ja dostavio roditeljima pismo ili nešto takvo.
Zadnje što vidim su neka djeca koja trče i jedan nesretnik s djevojkom kojeg očito traže osobnu. Djeca koja trče ostavljaju poveću količinu nevaljanog i jeftinog vina u bocama od pet litara. Nemam još puno dostava za ovaj dan, ali moram svejedno krenuti. Ako ništa drugo, pas će biti gladan.


Dok vozim žuti bicikl dalje niz put, razmišljam. Je li ova bajka koju sam upravo vidio vrijedna osude?
Kako sam se ja osjećao u to vrijeme kad se činilo da je cijeli svijet moj?
U državi u kojoj žele da u ustavu piše da je brak isključivo zajednica muškarca i žene, čini mi se ovo ispumpavanje baš romantično. Ispumpat će tekućinu iz njega.
Nakon toga će ispumpati i neke druge stvari. Ispumpat će mu bezbrižnost s dolaskom prvog računa.
Ispumpat će mu slobodu s odnosom poslodavac-radnik.
Ispumpat će mu život već na neki način.

Po ovog dječaka su kola hitne pomoći samo došla ranije nego po druge.

Oznake: Razbijena boca, niskozicni konj, rotirka