Pogled u Sunce

18.05.2013.

Gledam na drugu stranu stola, a tamo nikog zapravo i nema.
Znao sam da je ovo bila loša ideja. Pročitao sam bio upravo neke članke na internetu i jednu ljubavnu pjesmu.
Rastužilo me to što se nisam mogao sjetiti za koga sam je uopće napisao. Odmaknuo sam glavu, a što ću drugo?

Dim je polako punio prostoriju i uskoro nije bilo zraka koji sam mogao udahnuti bez da se nakašljem.
Uvijek sam teško podnosio dim. Dim drugih ljudi.
Danas dok tako sjedim i primoran sam činiti stvari koje inače ne bih radio, čini mi se da ne znam što sam radio zadnjih tjedan dana, zadnjih mjesec dana, a možda i duže. Dok hodam niz ulice usamljenog grada, razmišljam o tome kako ne mogu shvatiti ni misli ni stavove sebe u ranijim danima, kad sam kao još bio mladić. Zapitam se onda kako bih uopće mogao misliti da mogu shvatiti drugu osobu koja ima svoju vlastitu prošlost ideja, stavova i principa. U to se upliće onda promjenjivost svega.
U jednom trenutku može biti na jedan način, u drugom trenutku već ide nekim drugim tokom.
Čovjek, spor poput mene, se teško nosi s tim, ali na kraju krajeva se i takav pomiri s činjenicama.

Sunce danas grije nekako neuobičajeno snažno. Ne smijem zaboraviti staviti naočale kad krećem izvan kuće, ma s kojim god to razlogom bilo. Pokušavam već danima napisati nešto pozitivno, ali osjećam kao da živim u nekom snu. Odnosno, samo u snu tu i tamo napišem nešto pozitivno. Vidim neke druge osobe, vidim nekog drugog sebe. Dok oblačim iznošenu košulju, sjećam se riječi svojeg prijatelja koji je nekad davno pričao o nadolazećim tramvajima. Bile su to sve priče za djecu. Ništa se takvo nije dogodilo, a i čisto sumnjam da se hoće. Nekad su mi govorili da sam čovjek enormnih kapaciteta, ali sad tih ljudi koji su to pričali više nema. Ovi oko mene se ponašaju kao da me ne poznaju. Ponekad me neki od njih lupne po leđima i kaže nešto tipa:
"Veliki svijet samo čeka na nas."
Pitam se kakav je to veliki svijet i gdje se on nalazi. Čini se da nemam za kartu do tamo ili ni jedan vlak na koji ja mogu sjesti uopće ni ne vozi do tamo.

Polako se opet prepuštam tišini jer je ona uvijek tu dok ju trebaš. Kad smo sretni, tišina nam šapće tako tiho da ju ni ne čujemo. U većini slučajeva ju onda ni ne trebamo. Promišljene riječi su u sreći odsutne.
U onom što je suprotno sreći, tišina nam šapće svakakve stvari koje nas mogu samo rastužiti. Ima tu i tamo koja lijepa, neko lijepo sjećanje možda. Ipak, sve prestaje kad se sjetimo da je to u prošlom vremenu. Kad razmišljam o prošlosti, zamišljam to kao neki lijepi prizor do kojega vodi puteljak koji je izbrazdan travkama i onim što bi se nazvalo "dračem". Beton je već popucao. Na dijelovima na kojima je bio šljunak sada se nalaze male grabice. Stopalo vam tone kad hodate takvim putem.
Sunce dolazi s druge strane, a putokazi su izmiješani i nema racionalnog načina da učinite pravu stvar.

Čujem još onaj fascinantni riff na gitari kojeg mi je pokazao jedan dobar prijatelj, iako on možda sam ne shvaća da mi je dobar prijatelj. Ponekad su nam ljudi bliski, a druga strana nije toga svijesna. Čovjek se može vezati za bilo što pa onda i za komadiće nečije osobnosti. Nikad nam se ne sviđa baš sve pa onda moramo komadati ljude. Metafizički, ali ponekad i fizički.
Osjećam se kao vlasnik mesnice kad pozdravljam svoje prijatelje. Malo ih je, ali svi se dobrovoljno podvrgavaju mojem seciranju njihovih osobnosti. Zanemarujemo one dijelove koji ništa ne valjaju. Ponekad se zapitam tko drži nož u ruci: oni ili ja?
Svi drže svoj nož i svi režu. Kad i govorimo da režemo za nečije tuđe dobro, mi zapravo režemo za svoje dobro jer nikad ne možemo otići dalje od krvi na vlastitom nožu. Krv na našem nožu nam znači više nego krv na nečijem tuđem. Tek kad jednom dobrano sami zabrazdimo u krvi, tada smo spremni pomoći drugima da također zaplivaju u tom lijepom, tihom i crvenom oceanu sreće.

Kako je dobro pomisliti na činjenicu da danas ne moram na posao. Moguće je da sam prespavao jednu četvrtinu dana, ali to je čista biološka nužnost. Ne bih bio spreman na ono što se mora danas dogoditi da nisam odspavao barem malo. Ponekad snovi znaju i biti dobri; ne budim se svakog jutra mrzovoljan. A o čemu sanjam? Borim se sa svojim mislima već duže vrijeme da ovo sve skupa ne postane neka patetika. Čisto spontano sam se pitao za što služe patetične pjesme? One privlače pozornost onih koji bi mogli osjećati iste stvari, ali nikad ne osjećamo iste stvari. Čar poezije. Spaja ljude koji umisle da osjećaju iste stvari, a svaki od njih je svemir za sebe. Svemir toliko udaljen od ostalih da nemamo tehnologiju s kojom bi došli jedni do drugih. Tu i tamo preleti neki komet pa onda po njemu pošaljemo nešto što smo nekome htjeli poručiti. Koliko očaja mora postojati u čovjeku koji svakog dana očekuje komet s pošiljkom, a on ne dolazi! Jedna riječ je dovoljna da stvori novi svijet i samo jedna riječ je dovoljna da uništi svijet koji postoji već toliko dugo. Toliko dugo da je zaboravio tko i što je on sam.

Ugriz realnosti. Pas dolazi do mene sav sretan i ja ga gladim, ali znam što se skriva iza tog sretnog dolaska. Idem dolje u smočnicu po hranu. Grabim određenu, poveću, količinu i stavljam to psu u njegovu zdjelu. Maše repom ili barem onim što od repa ima.
Čujem zvuk halapljivog proždiranja hrane. Jede kao da će hrana nekud otići. Ja u tom trenutku žurim van iz kuće kao da će život nekud otići. Naravno, ostavio sam sunčane naočale u kući. Nemam dovoljno strpljenja da se vratim po njih. Plaćam cijenu udaranja sunca u oči. Spomenuo sam već da je danas svjetlost neobično jaka. Jaka je poput zabrinutosti o onom što trebam učiniti slijedeće.
Razarajuća je poput misli o tebi.


A jebi ga. Vraćam se po naočale.


Oznake: Naočale protiv misli, tišina, Puteljak do tebe

<< Arhiva >>