5 žica i duboki tonovi


Sam bog zna da nije poseban. A opet je u svojoj normalnosti nekako poseban.
To opet ništa ne vrijedi jer on to sam ne uviđa. Život ga je poučio drugačije.
Teško mi je ovo pisati objektivno, a opet moram jer inače neće biti dobro.
Nevidljivi sveznajući narator i sam junak priče će se na kraju pomiješati.
Tako to obično biva, makar si veliki naratori to nikad neće priznati.


Budi se uz zvuk alarma na svom novom mobitelu. Imao je dovoljno problema s tim mobitelima.
Kao svi su pametni, a od reda pokvareni. Nije jednostavno imao sreće.
Sad kad ovaj radi kako spada, barem spava ponovno kao dijete.
Spava on mnogo. Spava nakon ručka uvijek barem malo. Neki to kažu da im se fino hrana slegne.
Malobrojni znaju da se treba leći na lijevu stranu da bi želudac to bolje probavio i obradio.
Garantirano, on spava kako mu se već zalomi. Pokraj njega je njegova mačka koja do dana današnjeg nema ime.
Svi ju zovu kako im se sprdne, a i samog vlasnika bi zvali kako im dođe da naše društvo nema tu neku naviku da daje imena po kojima će nas raspoznati. Naša imena nemaju nikakva dublja značenja, samo možda tu i tamo neki korjen riječi od koje to sve skupa potječe. Blizu kreveta je i stalak s njegovom mašinom. Crvene je boje i obljepljena je različitim naljepnicama.
Tamo su njegovi idoli, ali i naljepnica njegovog benda je tamo. Njegov bend nije vrijedan ni da iz podruma izađe.
Jedini nastup koji je taj bend vidio je bio "neuštekan" (čini se da blog.hr ne voli englesku inačicu tog naziva). I onda još k tome se u to vrijeme nije zvao kako se zove danas!
Konfuzija kod obožavatelja, da takvih samo ima, bi bila potpuna. FaKebook stranica se neće pokazati na tražilici.
Pod njegovim vodstvom i uputstvima (heroja ovog teksta; neki bi ga možda (prepo)znali pod imenom Heroj s Banfice) je bend i promijenio ime. Na tražilici se možda već pojavio bend drugog imena koji je zapravo jedan te isti.
Donjegradski Mojsije. Da, dobro je ime. Kažu neki da nije zvučno. A za ono prije su rekli da ljudi ne mogu izgovarati.
Sad je sasvim nešto treće i tako će ostati.

Kad se s velikom mukom konačno ustaje iz kreveta, gleda kroz prozor. Dan je opet čisto normalan. Štogod to za njega u tom određenom trenutku značilo.
Po glavi mu ide nekakav divlji ritam koji bi htio odsvirati, ali istina je da će to zaboraviti do kad dotakne svoju crvenu mašinu.
Ima on i druge obaveze. One su mu mrske k'o sam vrag, ali jednostavno mora. Kasnije će primiti mašinu u ruke i zasvirati svoj ritam. To uopće neće biti onaj kojeg je sanjao, ali sam će sebe uvjeriti da je još bolji od sanjanog.
Iluzija za iluzijom. Kad se sredi i kreće k obavezama, razmišlja o sebi i svojem životu. Radi to gotovo nesvjesno. Radi to dok čeka da se upali zeleno svjetlo pa da krene preko ceste. Nekad se život sastoji isključivo samo od toga; prelaženja preko ceste. U njegovom životu je dosad bilo uglavnom crveno i par puta se upalilo žuto. Zeleno je zasad imao samo na trenutke.
Budući da sam sveznajući narator, a i sudbina nije nikad bila toliko okrutna prema nekome, znam da će mu se upaliti to prokleto zeleno svjetlo. Da dodam malo self helpa u to: treba samo dovoljno vjerovati u to. Ipak, treba i djelovati. Treba raditi. Naš učitelj sviranja je uvijek govorio: "Talent je 1%, a 99% je mukotrpan rad".
Čini se da čovjek, star i mudar kakav jest, uopće nije bio u krivu.
Vlasnik crvene mašine s 5 žica je došao tu gdje je isključivo svojim radom i to mu nitko ne može osporiti. Ni najveći pesimist i negativac to ne može poreći. Dapače, takvom čovjeku se treba reći da malo ohladi.
Za nekog tko je počeo sa sintisajzerom, došao je toliko daleko da je to sada uopće neka druga galaksija.
Parao je uši ljudima s tim sintetskim zvukovima. Prvi nastup je bio totalni fijasko. I oni koji su ga došli podržati kao njegovi prijatelji su se držali za uha i skoro oglušili.

Danas je on praktički heroj. Heroj podruma, heroj obale i,još uvijek, nedokazani zavodnik.
Svira u bendu koji pregovara nekakve nastupe i to ne u rodnom gradu. O, ne. Nastupe u metropoli u kojoj se kao trebaju svi probiti koji nešto vrijede. Predosjećam da će, ako će ovo čitati, osjetiti malu nelagodu. Govorim o testu koji još nije uspio položiti, ali ga barem neće trebati sam polagati. Ako padne, pao je sa svojim sramotnim drugovima. Ako položi, imat će se s kime veseliti. Slatka će to biti pobjeda ako je izvojeva.

No, san naglo prestaje i semafor kaže zeleno svjetlo. Nažalost, nije metafizički semafor. Nije semafor njegove sreće.
Kreće nesigurno na biciklu na kojeg se često žali i kojeg je tek nedavno osposobio za osnovne funkcije koje bi svaki bicikl trebao imati. Misli mu se vraćaju na neke djevojke iz prošlosti. Neke iz davne prošlosti, vremena nekih drugih melodija i zavijanja, a češće na one iz bliže prošlosti. Sjeća se otvorene probe i svoje nesuđene drage za bubnjevima. Želio je tu sliku staviti za cover photo na Fb-u. Romantika je na kraju svladana hladnom stvarnošću. Draga je daleko u metropoli, a on vozi svoju tmurnu vožnju do ustanove u kojoj ga čekaju obaveze. Proklete obaveze koje bi odbacio samo da se progura s tim još prokletijim bendom koji mu zadaje muke koliko mu daje i trenutaka sreće.


Kad se sve oduzme i zbroji, on ne odustaje. On je odlučio da će sa svojom crvenom mašinom umrijeti ako će slučaj to zahtijevati. Malo tko zna da on nosi tu požrtvovnost u sebi. Iako, svatko tko bi se potrudio da ga malo bolje upozna, znao bi da je taj dečko poseban ispod svih tih slojeva običnosti. Ispod te kore konvencija skriva se heroj kakvog samo možete poželjeti.
Ispod štita izgrađenog na stereotipovima skriva se bljesak originalnosti. Ispod površine tog traumatiziranog mladića skriva se dečko kojeg bi svaka djevojka poželjela imati.

Malo tko zna da se iza tog obnovljenog bicikla skriva kapetan svemirskog broda.


Još manje njih zna da svakog jutra počinje jedna te ista pjesma.
Pjesma s imenom "Lukino jutarnje buđenje".

Oznake: Bezrodni Franjo, Crvena mašina, buđenje, kraj sna