Već duže vrijeme razmišljam o ovoj akciji i danas sam konačno odlučio djelovati.
Nisam išao prerano iako je originalna zamisao da idem uvijek tako da većina ljudi spava kad ja radim.

Naš grad je malen, ali nikad mjesto nije premalo da se na njemu ne bi skupilo smeća koje nije stavljeno na odgovarajuće mjesto. Čini se da je to prokletstvo čovjeka. Kud on dođe, tamo je zasigurno došlo i smeće.

Nakon subote (koja je općepoznati dan za izlazak) ostaje mnogo smeća na raznim mjestima, ali nekako se to najviše vidi na zelenim površinama. Doduše, grad ne dopušta da glavni park bude u smeću pa djelatnici lokalne komunalne službe to često pregledavaju i čiste, a i plavi anđeli patroliraju na važnijim mjestima grada pa se mjesto kao glavni park ni ne stigne uprljati smećem. Najgora po tom pitanju su rubna mjesta na kojima mladi provode svoje subotnje večeri i noći. Plavi anđeli obično obilaze najpopularnija mjesta. Jedno od takvih je i Partizan koji više ni ne služi za sport jer je previše stakla po nogomentom igralištu. Košarkaško igralište nikad nije ni sanirano pa po sredini terena prolazi posjekotina u betonu koja bi mogla biti i opasna tokom žara igre. Dobro je da grad ima i druga mjesta na kojima se ljudi mogu baviti rekreacijom.

Vjerujem da bi to već netko počistio - barem toliko da nije upadljivo u oči, ali ja sam ipak odlučio napuniti svoju vreću sreće kako ju nazivam. Ima plaćenih ljudi da to rade, ali sve mi se čini (kakvo je danas i vrijeme) da oni koji su plaćeni da čiste javne površine ne osjećaju taj posao. Većina radi ionako zbog novaca pa tu nema nekog višeg cilja već u početku. Današnji smetlari su najčešće osobe koje nisu imale druge opcije pa su završili tamo gdje je plaća barem nekakva. U svim razgovorima se općenito govori o smetlarima kad se govori o niskim plaćama. Naše društvo očito ne voli smetlare, a ipak zavisi od njih. Pitam se da li se i u svijetu životinja priča nešto slično o vranama i ostalim čistačima.

Bio sam prvo u skate parku (tzv. park mladih), ali moram priznati da me iznenadila kultura posjetitelja. Čini se da su skejteri kao subkultura napredniji od nekih drugih koji iza sebe ostavljaju brdo smeća. Ipak,iza njih također ostane nešto.
Pokupio sam ono što je najviše upadalo u oči. Ostalo je još mnogo popušenih cigareta i čepova od boca koji su se zarili u zemlju i postali jedno s njom. Skejt park ipak nije imun na ostatke stakla. Mjesto namijenjeno za rolanje i skejtanje pa i za bicikliste, ali možda i ne za one najmlađe jer stakla ima posvuda.

Nakon toga sam bio na prije spomenutom Partizanu koji je jedno vrijeme i za mene bio mjesto izlazaka. Vidim jednu veliku razliku između mojeg društva i ovih današnjih. Ne živim u iluziji što se tiče toga pa sam svijestan da ima i mojih vršnjaka i njihovih društva koji su iza sebe ostavljali mnogo smeća. Ja nemam ništa protiv subkultura, čak ni devijantnih subkultura jer uvijek treba postojati balans između onih koji nose fina odijela i onih koji ih odbacuju, ali imam protiv zagađivanja okoliša. Ako se netko i zabavlja (a čovjek gotovo uvijek dok se zabavlja, konzumira. Dok konzumira, ostavlja produkte svoje konzumacije - to jest, zagađuje) neka pokupi za sobom ono što mu je višak i što bi inače stavio u kantu za smeće. Naš grad nije ideal, ali ima dovoljno označenih mjesta na kojima se smeće može i treba ostaviti. Svijestan sam da će se uvijek naći ljudi koji će baš namjerno staviti smeće na pogrješno mjesto. Ponekad čak i u samu šumu koja općenito jest pojam zelenila i prirode.

Nisam ništa manje očekivao od Partizana pa sam pokupio sve s nogometnog igrališta i okolo košarkaškog. Uskoro ću morati pribaviti i još članova za svoju čistilačku družinu. Padaju mi svakakve ideje na pamet. Neke male, a neke od njih su i velebne. Kad bi se mladi pokrenuli, čini mi se da komunalne službe ne bi ni imale baš nekog posebnog posla. Usprkos ekološkoj edukaciji, zagađuje se i vjerojatno će se i dalje. Koliko god zvučalo jednostavno i trivijalno, nisam već dugo vidio ljude kako bi pokupili papirić koji im je slučajno pao. Možda neki od njih pomisle da je pokupljanje smeća s ceste posao drugih ljudi i da će već to netko drugi pokupiti. Za to ih i plaćamo, zar ne? Sve se opet vrti oko toga da će takve odrasle osobe vidjeti njihova djeca ili nečija tuđa djeca i ponašat će se isto kao i oni, to jest svi ostali.
Trivijalno je, ali teorija je jedno, a praksa i spremnost na djelovanje čisto nešto drugo i drugačije. Kad razmislim, bolje da pokupim svoje smeće koje mi slučajno padne i da neko dijete to zapamti i uradi isto, nego da mu pričam priče o ekologiji i našoj Majci Zemlji koja će nam sve naplatiti. Osjećaj za međuovisnost cijeloga planeta se mora u mladima pobuditi. Kad bi svi pokupljali svoje smeće, nitko ne bi trebao pokupljati tuđe smeće! Kada ljudi ne pokupljaju svoje smeće, tada se mora javiti netko tko će to pokupiti. Ljude se plaća da to rade, pa što? Prosječnom čovjeku je ludilo samo zamisliti da bi pokupljao tuđe smeće i za to ne dobio nikakvu naknadu. A kad i vjeruje u neke metafizičke nagrade i povrat truda, tada čovjek odustaje zbog toga što će slijedećeg tjedna možda na istom tom mjestu biti barem toliko, ako ne i više, smeća od količine koju je pokupio. Teško je, ali treba smoći snage i zagristi tamo gdje nitko drugi neće. Barem ne prosječan čovjek. Moramo imati na umu da se prosjek neće poboljšati ako oni aktivniji, poletniji, kreativniji i (mogu reći) življi neće uzeti stvar u svoje ruke. Baš takvi življi su nadahnuće i inspiracija ostalima koji u sebi nešto osjećaju, ali ih je okolina zaljuljala u san iz kojeg se teško pokrenuti. Takvih ima mnogo i ako ikad želimo učiniti neku promjenu, moramo ih probuditi. Neka se čude. Tu je poanta čudnosti i drugačijeg koja mi se kao koncept odavno počela sviđati. Ljudi su naviknuti na određene životne načine i putove i teško im je zamisliti nešto drugo. Ipak, ne postoji samo jedan način života i ne postoji samo jedan način razmišljanja. Ako nas sistem i okolina u kojoj odrastamo uči tome da budemo sebični, to još uvijek ne znači da nesebičnost, suosjećanje i želja za dobrobiti drugoga ne postoje!

Pojavila se zamisao o tzv. vreći sreće. To je jedna vreća koju ću puniti tuđim smećem koje nije zbrinuto na odgovarajući način. Postoji nešto čarobno u vezi vreće sreće. Bilo koja vreća može biti baš sretna i bilo tko ju može nositi. Bilo tko, tko je spreman pomoći. Pomoći drugima, ali ovaj put ne samo nekom nepoznatom drugom. Pomoći nekom jako poznatom drugom koji nas hrani i brine za nas.



Za oživjeti ideju vreće sreće ne treba mnogo. Trebaju vam samo rukavice, jedna vreća i dobra volja. Uzeo sam nedjelju kao dan jer nakon subote ima najviše smeća od izlazaka. Mladi bi se trebali brinuti za mlade. Pogreške mladih neka ostanu pogreške mladih. Ne smijemo dopustiti da naše pogreške mladih postanu pogreške starijih i da tada od nas naša djeca uče naše manjkavosti i prolaze kroz isti put kao i mi. Zelene površine su najbitnije. Saznajte koja mjesta su popularna za izlaske u vašem gradu i napunite svoju vreću sreće onim što na tim mjestima ostane. Ako ste dovoljno sretni da ste okruženi takvim ljudima, povedite i svoje prijatelje. Pokupljajte i čistite i promjena će se dogoditi. Ako ste raspoloženi, proširite vijest o čistilačkim družinama. Dobre stvari koje su pomalo čudne se sporije šire, ali imajte strpljenja. Treba biti samo dovoljno uporan.
Vidimo se možda na nekom od mjesta čišćenja.

Oznake: ekologija, edukacija, vrane