kolumna jedne superžene

nedjelja, 30.05.2010.

Kao gljive poslije kiše

Dok svakodnevno u medijima slušamo o globalnoj svjetskoj krizi koja još uvijek trese zapadni svijet a koja je zapravo našim vrlim političarima alibi za stanje koje vlada kod nas, istovremeno u Lijepoj našoj niču novi šoping centri upravo kao gljive poslije kiše. Prije nekoliko dana otvarao se jedan od takvih, prilično čak i velik za grad u kojem se smjestio i u kojem već postoji 10-ak velikih centara, doduše ne sa modnim markama već sa prehranom i ostalom robom široke potrošnje. Budući da ja još nikad nisam bila na otvorenju jednog takvog šoping centra, zapraših onako iz znatiželje u obližnji grad, 30 km udaljen od provincije u kojoj živim. No na samom prilazu šoping centru, nekih 300-tinjak metara prije samog centra, upadoh u kolonu vozila i nervoznih vozača kao što sam bila i sama, pa odlučim vratiti se natrag, bijesna na samu sebe što sam uopće krenula u takvu avanturu kao što je otvorenje jednog novog šoping centra. No ipak, nisam mogla odoljeti znatiželji i zaputismo se sinoć moj muž i ja zajedno. Iako je šoping centar u malom gradu, imala sam osjećaj kao da sam došla u King Cros, Aveniu Moll ili neki slični u Zagrebu. Trgovine su krcate robom i baš me zanima što će si naš jadni narod, u gradu koji nema industrije jer je uništena, ne ratom već pretvorbom, sa 10 već postojećih velikih trgovačkih centara i nekoliko tisuća (neznam točno brojku) ljudi na Zavodu za zapošljavanje, moći priuštiti od svega toga blještavila. Ono nešto malo jadne raje poput mene koja radi i koja redovito prima plaću ne može si kupiti baš puno stvari od svega toga, pogotovo oni sa plaćom između 2.000 i 3.000 kuna, a vjerujte da iz vrlo pouzdanih izvora znam da ih u tom gradu ima više od 50 % takvih, a o našim siromasima penzićima bolje da i ne govorim, jer jedva krpaju kraj s krajem da si priušte nešto malo hrane a sve ostalo ode na režije pa im neće ni pasti na pamet da nešto kupuju. Šećući malo kroz većinu tih trgovina sa jednom mojom mladom rođakom, koja mi je baš dobro došla kao vodič, jer cijene i deklaracije su namijenjene za čitanje kroz povećalo, uđosmo nas dvije u jednu manju trgovinicu gdje je pisalo u izlogu da svaki kupac za kupovinu u vrijednosti većoj od 50,00 kn dobiva na poklon sunčane naočale. Ogledavajući masu stvari u toj trgovini, za 50,00 kn nije ni bilo artikla, a jedini što sam za taj novac mogla kupiti bile su dvije špangice za kosu koje bi bile za moju najmlađu kćer koja ima 9 godina i koju nažalost nisam mogla povesti sa sobom u razgledavanje jer je subotom naveče zauzeta treningom. Nisam mogla a ne pogledati ženski donji veš i baš su mi za oko zapele jedne gaćice, istina ne za mene niti po kroju niti po modelu, no kad sam utvrdila da na istima piše cijena od 165 kuna, odustale smo od daljnjeg razgledavanja i napustile trgovinu. Pitam se, a vjerojatno se isto pita i većina ljudi koja je već posjetila taj novootvoreni šoping centar, do kad će uopće te pojedine trgovine, sa renomiranim robnim markama moći opstati u navedenom gradu, tko će si moći priuštiti kupiti nešto od takvog luksuza i za koga je zapravo otvoreno takvo nešto. Da li je jednom malom gradu sa privredom koje uopće više niti nema bio potreban takav centar kad mu je metropola na nepunih sat vožnje autoputom. No tko zna koji su tu sve krupni interesi, kapital i lobiji u igri. U svakom slučaju, financijskog opravdanja za takvo nešto zasigurno nema, jer navedeni je šoping centar zaista niknuo na takvom mjestu kao šakom u oko i bojim se da će vrlo uskoro masa prodavaonica biti pozatvarana. Očito smo mi narod za kojeg vrijedi ona stara poslovica "kruha i igara" pa neka nam onda i bude tako kako nam je jer bolje nismo zavrijedili.
Ah da, iako nema veze s temom o kojoj pišem, srela sam se sa mojom kolegicom iz osnovne škole, otputovala je nakon mamine sahrane na par dana kod rodbine u jednu zapadnoevropsku zemlju i obećala mi da će me nazvati kad se vrati jer ostaje u Hrvatskoj još 10-ak dana pa ćemo zajedno otići negdje na večeru i isklafrati se u ženskom stilu, kroz svih onih gotovo 30 godina što se nismo vidjele. Dala sam joj i moju e-mail adresu tako da možemo biti u kontaktu. Nakon našeg susreta, ukoliko do tog susreta dođe, vjerojatno ću imati inspiracije za pisanje novog posta pod nazivom "Moje prijateljice iz djetinjstva 3".
Do nekog novog, nadam se skorog posta, puno zdravlja i zadovoljstva svima!

- 18:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 26.05.2010.

Kako li samo vrijeme brzo leti

Još samo pet dana i ode mjesec svibanj a lipanj mi se svake godine čini nekako kratak jer potkraj mjeseca mi je i rođendan, pa onda evo, ode pola godine. Pomalo sam nervozna što gotovo tjedan i po nisam napisala niti jedan post a razlog za to nije boi nedostatak ideja za pisanje nego moje tehničko čudo u obliku interneta koje je potpuno zakazalo i izdalo me pa sam zbog toga što nisam mogla svoje ideje, a činilo mi se da mi baš u to vrijeme padaju na pamet dobre ideje za pisanje, pretočiti u koji novi post.
Nedavno sam pročitala kratki roman Sanje Pilić pod naslovom "Mala torba - velika sloboda" i meni se učinio odličnim pa bih ga stoga preporučila svakoj ženi u nekim srednjim godinama, koja inače voli bilo što čitati, da ga pročita, jer mi se čini vrlo poučnim. Istina da sam ja u tom romanu našla neka potpuno suprotna poimanja stvari u odnosu na to kako ih gledam iz svoje osobne perspektive. Prvenstveno se ta suprotnost odnosi na sam naslov, budući da u mojem slučaju vrijedi pravilo "Velika torba - malo slobode", s obzirom da cijeli život nosim velike torbe i u njima sam ranijih godina uglavnom nosila nedovršene predmete s posla a danas nepotrebne sitnice, a što se tiče slobode, koja žena koja ima sedmeročlanu obitelj, vrt i kuću, a uz to je još i zaposlena na poslu na kojem ostaje po 12 i više sati dnevno, uopće može razmišljati ili govoriti a slobodi, a kamoli pak živjeti tu slobodu. Također Sanja Pilić opisuje mržnju prema zimi kao godišnjem dobu i svemu onom što zima sa sobom nosi, dok u mojem slučaju taj intenzitet mržnje, bar kad su godišnja doba u pitanju, osjećam prema proljeću i iako je već kraj svibnja, još uvijek se osjećam kao da imam gripu, kišem, kašljem, suze mi oči, peče me grlo, steže u prsima, pa zbog svega toga bježim u zatvoreni prostor kako bih se što manje izlagala tom prokletom zelenilu, vjetru i peludu koji mi nedaju živjeti i kako starim, svake se godine osjećam sve gore i gore.
Oni koji su možda pročitali moj zadnji post misle kako sam nepismena jer je isti pun grešaka koje nisam stigla ispraviti bojeći se da mi računalo ne proguta u nepovrat cijeli post ili da sam možda vulgarna zbog grubih riječi koje sam na nekoliko mjesta upotrijebila, no to je jednostavno bila struja moje svijesti koja me ponijela jer otvarajući temu te moje nekadašnje, velike i neostvarene ljubavi, uvijek me ponovno uhvati bijes, zapravo bijesna sam na sebe zbog svoje tadašnje naivnosti, pa sam onda spremna i na gore i teže riječi od onih koje sam u prošlom postu napisala.
Ah da, moram napomenuti kako sam doznala da se jedna moja školska kolegica vratila na nekoliko tjedana iz Amerike, kako bi bila uz bolesnu majku koja je u međuvremenu čak i preminula, pa vjerujem da ću uspjeti stupiti s nom u kontakt, bar joj izraziti saučešće a možda ćemo se čak i vidjeti, nakon dugih, gotovo 30 godina. Nije li to prekrasan osječaj ponovno sresti staru prijateljicu ili prijatelja nakon toliko godina. Vjerujem da samo rijetki od nas imaju tu sreću da mogu osjetiti ushićenje zbog toga i to me više usrećuje i ispunjava no što bi me mogla u usretiti bilo koja ovozemaljska materijalna stvar jer one su ionako sve prolazne i kad jednom postanemo svjesni te činjenice, tada počnemo živjeti bezbrižnije, bez nepotrebnih opterećenja u smislu imam li frizuru, imam li cipele ili kaput neke poznatije robne marke, studira li mi dijete na nekom poznatom, privatnom veleučilištu koje je trenutno in. A ja sam upravo sve to spoznala prije nekoliko godina, i ne samo to, nego i postojanje još niz nepotrebnih stvari kojima ljudi streme i zbog kojih si bezpotrebno uništavaju život jer misle kako ih obavezno moraju imati s obzirom da se ne mogu pomiriti s činjenicom da on to nema a onaj drugi ima. Odoh na spavanje, jer vrijeme strašno brzo prolazi a sutra je ipak još jedan novi radni dan

- 21:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 18.05.2010.

Jedna moja davna neostvarena ljubav

Prije pola sata sam konačno stigla sa jednog u nizu mojih dugih, iscrpljujućih poslovnih sastanaka, koji se uglavnom održavaju u vremenu između 18.00 i 22.00 i ne mogu zaspati prije nego što napišem ovaj post a na pisanje me zapravo potakao jedan susret sa mojom davnom neostvarenom ljubavi, ako se to uopće može nazvati susret, budući da sam ja, čim sam ugledala njegovu sjenu, okrenula glavu na drugu stranu, ne željeći izmijeniti niti pozdrav sa njim. a sve je zapravo poćelo prije neka davna, gotovo tri desetljeća na medi predivan, romantičan način, jedne hladne, sniježne siječanjske subote, za vrijeme mojih zimskih praznika na prvoj godini studija. Vjerovala sam kako će me ta ljubav, koja mi se činila kao ljubav na prvi pogled, izvući iz depresije u koju sam tonula zbog nagomilanog gradiva na prvoj godini studija, koji me ama baš niti malo nije interesirao. No u konačnici, ipak sam uspjela diplomirati među prvim studentima na mojoj godini, no to je već vilo kasnije, u vrijeme kad sam se potpuno otrijeznila od općinjenosti mojom, kako sam tada mislila, velikom i sretnom, idealnom ljubavi. A sve je zapravo prestalo prije nego što je i počelo, nakon nekoliko tjedana i nekoliko zajedničkih izlazaka, kada mi je idiot rekao da ne želi samnom ništa više od prijateljstva jer je ljudo zaljubljen u neku klinku koja je tada imala svega 16 godina i nije htjela niti čuti za njega, ona je onda okretala glavu na drugu stranu kao što ja okrećem danas. Što li me zapravo toliko poput magneta privuklo tom idiotu? Dali njegov promukli glas, da li njegove snažne ruke koje su me fascinirale jer su me podsjećale na ruke mog oca, da li to što je bio drukčiji od svih drugih, to što je isti horoskopski znak kao i ja, svega jedan dan razlike u našim rođendanima. Tko to u stvari zna? Vjerojatno samo dragi Bog koji je uvijek bio uz mene i pokazivao mi pravi put. Sva sreća što taj idiot od čovjeka zasigurno nije uopće informatički opismenjen i što se najvjerojatnije ne služi računalom niti uživa u blagodatima koje pruža današnji internet pa na svu sreću neće moći pročitati ovaj moj post. Danas kad čitam ljubavne pjesmice koje pišu neka djeca na svojim postovima, razmišljam kako je užasavajuće biti nesretan zbog neuzvraćene ljubavi, no lakše ti je ukoliko znaš da je tvoj predmet obožavanja dostojan te neuzvraćene ljubavi, što nije bilo u mojem slučaju, jer ja zapravo tu osobu nikad nisam potpuno niti upoznala, nego sam ga idealizirala i u svojoj ga mašti i fantazijama zamišljala idealnim, onakvim kakav on nije bio, već naprotiv, poseban i otkačen i nimalo vrijedan moje velike nesebične, neuzvraćene ljubavi zbog koje sam se prepuštala depresiji i ogromnim količinama hrane, poslije čega sam bila još nesretnija. No srećom. i moja nesretna, neuzvraćena ljubav je bila prolazna kao što je i sve drugo u životu prolazno, poslije nje dolazile su druge, sretnije, no i nesretna ljubav je zasigurno jedna velika škola i iskustvo u životu svakog mladog čovjeka, kao i pouka da sa ljudima treba oprezno i ne poklanjati im previše povjerenja, čak niti onda kada nam se čini da su nam prijateljski naklonjeni. Zbilja su kasni sati i odoh na spavanje. Sutra je novi radni dan. Do nekog novog posta i nove teme.

- 23:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 15.05.2010.

U iščekivanju godišnjeg odmora

Iako je već polovica svibnja, vani već danima rominja neka odvratna kišurina koju ne podnosim isto tako kao što ne podnosim rano proljeće, pelud, komarce, alergije, gušenje u prsima, crvenilo očiju i sve ostalo što rano proljeće sa sobom donosi. No bez obzira na vremensko razdoblje i hladnoću, ja sam već pomalo u mislima na moj godišnji odmor i odlazak na more, koji nebih propustila ni za što na svijetu, pa makar nakon toga bila u još većem minusu na tekućem i još većoj krizi i recesiji. Ipak znam da neće sve biti tako crno jer ja sam jedna od rijetkih sretnika koji danas rade i redovito primaju, čak i solidnu plaću za današnju situaciju u Lijepoj našoj, pa nemam što kukati, što bi morali reći ljudi koji rade za 2-3 tisuće kuna i još čak niti neznaju da li će ih dobiti. No pustimo sad to. Smeta me što neki, meni čak i bliski ljudi, smatraju kako je odlazak na more luksuz, kako moraš imati puno novca da bi išao i kako si to samo rijetki mogu u današnje vrijeme, krize i recesije priuštiti. Smatram da su potpuno u krivom, jer ne mjeri se provod na moru količinom potrošenog novca, već isključivo zadovoljstvom koje čovjek osjeća pri samoj pomisli da će putovati i činjenicom da ćeš se malo udaljiti od svoje svakodnevnice, bar na tih, u mojem slučaju 7 dana. Dok sam bila vrlo mlada, pogotovo kad je moja najstarija kći bila mala, iako vremena u bivšoj Jugi nisu bila sjajna, moj muž, dijete i ja, nekoliko godina za redom odlazili smo na ljetovanja u hotele (Šibenik, Pula, Novalja), naravno uz financijsku pomoć mojih roditelja, budući da su nam za boravak 7 dana u hotelu trebale naše dvije plaće. Tada nam je takav način ljetovanja odgovarao, iako smo se morali prilagođavati kućnom redu koji je vladao u hotelima, vremenu u kojem su se servirali pojedini obroci, presvlačenju prilikom odlaska u restoran, jer nije bilo poželjno doći u kupaćem kostimu te nizu ostalih rituala koji su vladali u hotelima. Danas bi me takav način ljetovanja izludio i najviše mi odgovara najam privatnog apartmančića, da apartmančića, od maksimalno 30 m2 sa bračnim i pomoćnim ležajem jer čemu plaćati veći, ionako ne boravimo u njemu osim spavanja, a najvažniji dio apartmana mi je terasa. Sav naš cjelodnevni boravak u apartmanu uglavnom se odvija na terasi, počevši od zajedničkog jutarnjeg rituala ispijanja kave, ručka u ranim popodnevnim satima kad se vratimo s plaže pa do večere nakon Dnevnika i sjedenja i pijuckanja s prijateljima ili kumovima i sve to u nekoj neobvezujućoj garderobi. Zapravo me prije nekoliko godina jako obradovao slučajni, iznenadni susret, s kumovima moje najstarije kćeri, jer nisam čak ni znala da ljetuju u istom mjestu i u isto vrijeme kad i mi. U posljednjih nekoliko godina na moru dosta smo se družili i sa mojom najboljom prijateljicom i njezinima, bili svaki dan zajedno na plaži, odlazili jedni k drugima navečer, iako baš i nismo stanovali jako blizu, no večernja šetnja do njih i natrag bila mi je ugodna te je kroz tih nekoliko dana postala pravi ritual. Shvatila sam kako je puno zanimljivije imati društvo na moru, pogotovo nekog s kim si vrlo blizak i u svakodnevnom životu, a naša su zajednička dnevna druženja uglavnom počinjala na plaži, ujutro oko 10 kada bismo nas dvije uglavnom komentirale natpise u dnevnom tisku, moja najmlađa kći i njezina kći, koje su skoro vršnjakinje, zajedno su se zabavljale kupajući se i sunčajući, jedino mi bilo ponekad žao mog muža koji se uz nas pomalo dosađivao, budući da njezin muž zbog poslovnih obaveza nije cijelo vrijeme bio sa nama, već svega dan ili dva. Ritual druženja se ponavljao i popodne, kada smo se oko 5 znali ponovno naći na plaži, pa sve do 8, odlazeći tada ili kod nas ili kod njih, zajednički pripremajući večeru, pa nakon večere zajedno prošetati gradom ili sjesti na sladoled, pa sutra opet sve iz početka.
Mojoj rodbini koja živi vani, a uglavnom posljednjih nekoliko godina dolaze na godišnji na naše more, neshvatljivo je kakvo mi je to ljetovanje ako sama kuham i ako ne boravim u hotelu sa najmanje 5 zvijezdica, sa pansionom i bazenom, isto tako kao što je meni neshvatljivo zašto oni odlaze na naše more svake godine u mjesecu listopadu i što u to vrijeme rade tamo. No interesi i planovi svih ljudi nisu isti pa kao što se ja sa mojim mužem i najmlađom kćeri svake godine početkom kolovoza jako lijepo provedem u malom apartmančiću, u meni jednom predivnom gradiću srednje Dalmacije, tako se zasigurno i moja rodbina lijepo provede u listopadu, u nekom boljem hotelu, svake godine u drugom gradu. Pretpostavljam da ću već za dva dana znati detaljno datum i apartman koji ćemo ove godine iznajmiti, svakako u gradiću koji sam spomenula, jer očito kako imam sve više godina, više nemam volje ni živaca opet iz početka upoznavati neku novu sredinu, neki novi gradić, proučavati njegove običaje i navike ljudi, kad se u ovom, u koji ću ići četvrtu godinu za redom, osjećam kao doma.
Do nekog novog druženja, ostajte mi dobro i mislite na ljeto i godišnji!

- 14:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.05.2010.

Moje prijateljice iz djetinjstva II

Iako su neki kasni noćni sati postali moje vrijeme za pisanje postova, danas učinih iznimku, u ovo sumorno kišno popodne, dok su mi još svježi neki današnji događaji i razmišljanja o kojima imam namjeru pisati. Na pisanje ovog posta najviše me potaknuo jedan mail koji je pristigao na moju službenu mail adresu, od jedne moje prijateljice iz djetinjstva sa kojom sam bila veoma prisna od najranijih dana od kad znam za sebe, pa sve tamo do nekih najboljih godina (dvadeset i neke) kad sam se udala i odselila u drugo mjesto. Ona i ja gotovo da nismo uopće bile u kontaktu punih 25 godina, sretale smo se onako u prolazu, uglavnom na cesti, ona u svojem, ja u svojem automobilu, ponekad čak i bez najobičnijeg pozdrava podizanjem ruke. No početkom ove godine, sretosmo se na sahrani majke zajedničkog kolege iz školskih dana i čini mi se da smo u nepunih sat vremena uspjele ponovno pohvatati sve one veze koje su nas vezale u mladosti a koje su bile prekinute u dugom nizu od 25 godina. Iako smo se nakon tog susreta vidjele svega jednom te čule nekoliko puta telefonom, budući da meni kako poslovne, tako ni obiteljske prilike ne ostavljaju slobodno vrijeme za bilo kakve druge aktivnosti osim onih na relaciji kuća - posao, sretna sam što sam nakon toliko godina ponovno obnovila to prijateljstvo, koje zapravo i nije prijateljstvo već više poznanstvo. No unatoč tome, ona mi u posljednje vrijeme često šalje mail poruke i uvijek se svakoj takvoj poruci jako obradujem svjesna kako sam jedna od rijetkih sretnika koji je uspio obnoviti jedno staro i već gotovo zaboravljeno prijateljstvo. Vjerujem da bi većina ljudi kad bi se našla u današnjoj mojoj situaciji bila jako sretna. Jedno obnovljeno prijateljstvo znači mi više od novog auta ili apartmana na moru iako u današnje materijalištičko doba mnogi, zapravo većina ljudi, ne može razumijeti takav način razmišljanja.
Kao što sam sretna zbog obnove tog starog prijateljstva, isto sam tako tužna zbog jednog mog propalog prijateljstva o kojem sam nedugo pisala. Nisam se mogla pomiriti sa činjenicom da ništa neznam o jednoj mojoj bolesnoj prijateljici i da nikako ne mogu doći do nje, budući da je ona odbacila sve moguće kako telefonske, tako i ostale veze sa vanjskim svijetom te živi u svom posebnom svijetu, no ipak sam uspjela stupiti u kontakt sa jednom vrlo ljubaznom socijalnom radnicom iz Centra za socijalnu skrb pod koji spada kvart naše metropole u kojem živi moja bolesna prijateljica. Iako Zagreb ima 20-ak Centara za socijalnu skrb, od prve sam pogodila onaj koji sam tražila, te vrlo lako došla do mjerodavne osobe koja je bila vrlo susretljiva, ispričavši mi kako je moja nekadašnja prijateljica zdravstveno vrlo loše, kako živi na dnu dna no nitko joj ne može pomoći budući da ona sama zbog svoje bolesti koje nije svjesna, ne želi prihvatiti tuđu pomoć. Jedino što sam u tom trenutku mogla napraviti i što sam napravila bilo je to da sam navedenoj osobi ostavila svoje podatke, a ona me obećala kontaktirati prema potrebi.
Pitam se samo kako je ta moja prijateljica prezimila prošlu dugu i hladnu zimu, na čemu se grijala i što je jela. Zar je moguće da netko u našoj metropoli živi takvim životom a nema nikog tko bi se pobrinuo za njega. Društvo je ne želi smjestiti nigdje u nikakvu ustanovu jer ona nije lišena poslovne sposobnosti a sama ne pristaje niti na liječenje niti na smještaj u neku odgovarajuću ustanovu. Kakvo li smo mi to društvo kad su takve osobe prepuštene same sebi i ulici na kojoj mogu umrijeti od zime i gladi a ne postoje mehanizmi da ih se zbrine na odgovarajući način. Možda sam previše odlutala u nekakvom tužnom smjeru, no osobno ću nastojati, uz sve obaveze koje imam i uz činjenicu da živim u drugom mjestu, udaljenom nekoliko desetaka km od metropole, posjetiti je, no pitam se da li ću naći zaključana vrata, jer najvjerojatnije me neće niti prepoznati a ako me i prepozna, teško da će mi otvoriti jer ona uslijed svoje bolesti živi u jednom svom posebnom svijetu. No vrijedi truda pokušati spasiti od propasti još jedno staro prijateljstvo iz djetinjstva.
.

- 17:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 12.05.2010.

Nešto o muško-ženskim odnosima ili o ravnopravnosti spolova

Ostadoh u čudu pročitavši jedan dan u nekim novimana o tome kako svaka, pa i najruralnija seoska općina mora imati osnovano povjerenstvo za ravnopravnost spolova. Koja je uopće uloga toga povjerenstva, i što ja zapravo znam o svemu tome, želim iznijeti iz svoje vlastite perspektive i na temelju doživljenih iskustava pa neka mi oproste feministkinje koje se zasigurno neće samnom složiti u poimanju stvari.
Cijela ta priča iz moje osobne perspektive izgleda ovako:
Nikada do sada, iako sam već u kasnim četrdesetima, nisam se osjećala omalovaženom ili manje vrijednom zbog toga što sam žena, i to niti u osobnom životu a niti u poslovnim krugovima. Nikada se nisam niti fizički, niti psihički osjećala zlostavljanom od mog supruga i to ne zbog toga što je on neka bubica od čovjeka ili idealan čovjek već zbog toga što sam ja osobno uvijek nastojala pronaći kompromis i uvažavati i njegovo mišljenje i potrebe. Kad bi se današnji mladi ravnali po tome, zasigurno bi bilo znatno manje razvoda brakova, propalih obitelji, znatno manje napuštene djece od jednog ili čak od oba roditelja. No mladi danas žive u svom filmu, bez međusobnog uvažavanja ili poštivanja, svima je na prvom mjestu ja, i opet samo ja. Ukoliko se takav trend nastavi, upitno je da li će za 10-ak godina brak uopće postojati, da li će postojati obitelji, rodbinske veze, kamo će stići vjera, što će biti sa crkvom čije učenje današnji mladi smatraju prestrogim i prekrutim i to baš zato što je nažalost kod većine njih mentalitet na nivou na kojem ne mogu razumjeti što naučava vjera i crkva.
Što se poslovnih krugova tiče, u mojoj 26-godišnjoj karijeri nikada se nisam osjećala manjevrijednom u nekom poslovnom pothvatu u odnosu na moje muške kolege, naprotiv, čak sam u tim sferama znatno brže napredovala od njih, budući sam bila savjesnija i odgovornija u poslu od muškog dijela tima. Istina, kad je već o poslu riječ, bilo je nekih pokušaja od pojedinih, meni tada vrlo bliskih osoba, da me se kompromitira, no isto nije bilo posljedica toga što sam žena, budući da je nad muškim dijelom tima u to vrijeme vršen čak gori presing nego što je bio prema meni koja sam žena.
Još jednom se želim ispričati feministkinjama, no moja su iskustva vrlo pozitivna i neznam da li sam ja jedna od rijetkih sretnica koja je problem ravnopravnosti među spolovima doživjela poput mene. Osobno bih htjela pročitati i tuđa iskustva, koja nisu tako pozitivna kao moja. No kako kod bilo, uživajmo u životu i osjećajmo se ravnopravne rame uz rame sa muškarcima, jer mi smo to zbilja i zaslužile zato što smo žene. Do nekog novog članka, zdravi i optimistični bili.

- 17:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 08.05.2010.

Neka vrag nosi modu

Razmišljajući o nazivu ovog mojeg današnjeg posta, sjetih se naslova filma "Neka vrag nosi Pradu" koji zapravo nisam niti gledala budući da komedije ne spadaju u filmske žanrove koji bi mogli zaokupiti moju pozornost, za razliku od političkih trilera.
Neko jutro spremivši se na posao, već na samom izlazu iz kuće, slučajno sretnem moju najstariju kćer dvadesetpetogodišnjakinju, budući da rijetko kada odlazimo na posao u isto vrijeme, i na moje veliko ugodno iznenađenje ona počne komentirati nešto u smislu "Opa, pa kako si se to danas dotjerala, kakva ti je to nova crvena torbica, baš ti je super u kombinaciji sa tom maramom!" A moja nova crvena "torbica", zapravo po dimenzijama torbetina, stajala je više od godine dana u mom ormaru budući da se nisam usudila ponijeti je, bojeći se da ću izgledati preupadljivo i neukusno, no onda neki dan na jednom kratkom poslovnom sastanku sretnem jednu gospođu u zrelim godinama, kojih 15-ak godina stariju od mene, u elegantnom sivom odijelu i sa crvenom torbicom, doduše ne tako velikom kao što je moja, pa zbog toga odlučih i ja konačno ponijeti svoju "torbicu". i eto, od tog dana, cijelo moje osamsatno radno vrijeme, njezino veličanstvo moja crvena "torbica", uživa počasno mjesto na fotelji pored mojeg uredskog stola, za razliku od torbi koje sam prije nosila i koje su uvijek stajale na podu, zbog čega valjda, prema staroj poslovici, nikad nemam dovoljno novca.
A kad sam već kod novca i minusa na tekućem računu, odlučih kako za odjeću u dogledno vrijeme ne želim izdvojiti niti kune, jer u proteklih nekoliko godina, kad god bih se osjećala jadno ili depresivno, bilo zbog poslovnih razloga, a takvih je u posljednjih nekoliko godina bilo gotovo svakodnevno, bilo zbog osobnih razloga, koje posljednjih mjeseci nastojim potpuno ignorirati, uvijek bih nastojala kupiti nešto od odjeće, uslijed čega su danas moji ormari prepuni a ja opet nemam što obući, jer mi je sva ta garderoba pomalo dosadila, a kako bih oslobodila prostor u ormarima, dio zimske odjeće odlazi na ljetovanje u moju staru kuću a dio ljetne pak na zimovanje, da bi promjenom sezone, opet došlo do zamjene. Kad mi je neki dan najavljeno da ću slijedeći vikend morati na dva dana otići na poslovni put na jednu destinaciju koju zovu biserom Lijepe naše, sjetih se da u stvari nemam što obući, jer kostime i odijela koja sam nosila sa 30, u cjelosti samizbacila iz garderobe, ne iz razloga što više ne stanem u njih već zato što ih danas smatram prestrogom i preuniformiranom odjećom. Kako počinjem starjeti, nekako mi sve više odgovara ležernija odjeća, u smislu kombinacija tamnih hlača sa polusportskim sakoićima ili sakoima od trapera, a ljeti ne mogu odoljeti laganim lepršavim haljinama i svaku sezonu moram kupiti makar jednu, sa sitnim cvjetnim uzorkom, budući da krupne uzorke na haljini smatram neukusnim i prenapadnim.
Kao što sam odlučila da više neću bespotrebno trošiti novac na odjeću, te zadnjih nekoliko tjedana pokraj trgovina hodam gledajući samo pravo, ne pogledavajući u izloge s odjećom, isto sam tako odlučila kako više neću bacati svoju staru odjeću, jer moda se ponavlja svakih nekoliko godina, a kad za tamo negdje najkasnije 15-ak godina odem u mirovinu, bit će mi daleko korisnije umjesto kupovanja odjeće, potrošiti novac kupujući slatkiše unucima, ukoliko ću ih uopće imati, a valjda ipak hoću, jer vjerujem da će moja velika djeca konačno jednog dana krenuti svojim putem i uozbiljiti se, te prestati živjeti na moj račun do te mjere da se vidim u ulozi Marka Kosmičkog u našoj popularnoj humorističkoj seriji "Odmori se zaslužio si".
No ne želim otvarati temu o mojoj velikoj djeci, jer bojim se da bi se ovaj post pretvorio u moju svakidašnju jadikovku, a tko zapravo voli čitati o tome. Moja najveća sreća je ta što nisam osoba koja bi se prepustila nekakvoj melankoličnosti već naprotiv, što god mi se dogodilo, dignem se iz pepela i krećem dalje kao da ništa nije bilo.
Da sam ranije, mislim pod tim prije godinu ili dvije, počela pisati ovu moju kolumnu, vjerujem da bi moj minus na tekućem bio za nekoliko tisuća kuna manji, jer dok sam surfala po kataloškim internetskim rasprodajama, mogla sam pisati i objavljivati postove i do danas već imati materijala za objavu autobiografije. No nažalost nisam, ali sretna sam što sam ipak počela pisati, jer pisanje me u cjelosti ispunjava i daje mi polet za dalje.
Sutra je nedjelja, iako ne radim, dan mi je isplaniran od jutra do večeri, no moj dnevni ritual bit će tema nekog idućeg posta. Glavu gore i mislite pozitivno, pa neka vrag nosi modu.

- 17:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 04.05.2010.

Zašto ne treba vjerovati ljudima?

Iako je moje dosadašnje idealno vrijeme za pisanje bilo u nekim vrlo kasnim, noćnim satima, danas odlučih napisati nešto u popodnevno vrijeme a vjerujem da me za to inspirirala lagana kišica koja vani rominja već satima i ponekad me podsjeća na laganu klavirsku glazbu koja dopire do mene iz sobe moje kćeri koja uvježbava neke pjesmice za sutrašnji sat.
Činjenicu da ne treba uopće vjerovati ljudima, spoznala sam tek tamo oko svoje 40-e godine i ponekad sam još i dan danas, kad se pomalo bližim pedesetoj, ljuta i ogorčena na sebe kako sam cijeli život bila tako naivna i vjerovala kako su mi svi ljudi prijateljski naklonjeni i kako svi općenito pozitivno misle i žele. Nimalo me ne čudi činjenica kako su neki mladi ljudi, vjerojatno naivni kao što sam bila ja u mladosti, donijeli u životu neke krive procjene i odabrali pogrešne putove zbog čega cijeli život osjećaju posljedice i to ne samo oni već i neki drugi ljudi koji su bilo kakvim bliskim vezama vezani uz njih. Kad sad razmišljam unatrag, s obzirom na moju naivnost i pogrešnu procjenu ljudi i njihovih namjera, uvijek me u životu pratila sreća, jer očito je sam dragi Bog uvijek stajao iza mene i kao da mi je pokazivao smjer kojim moram krenuti, jer bez njega davno bih bila izgubljena, zalutala u neki bezizlaz. Možda sam ja s godinama, a što smatram za mene vrlo pozitivnim, zapravo došla u fazu da u svim ljudima koje površno poznajem gledam neprijatelje a tek rijetki su ljudi koji me mogu iznenaditi u pozitivnom smislu, odnosno za koje s vremenom shvatim da su puno pozitivniji u odnosu na ono za što sam ih ja smatrala. A u djetinjstvu i nekim mlađim danima sam radila baš kontra, idealizirala sam sve i svakoga i onda nakon nekog vremena doživjela strašna razočaranja u ljude, pa bila ta razočaranja uzrokovana samo banalnim sitnicima. Posljednjih godina više se ne mogu prevariti u procjeni ljudi, posebice mrzim one za koje shvatim da su nešto slagali, ti su zauvijek otpisani, jer takve ljude uopće ne smatram niti odgovornima, niti pouzdanima, pa makar se laž odnosila tek na neku nebitnu stvar. Tako napr. jučer kaže mi jedan čovjek neku informaciju o predmetu o kojem ga ja nisam niti pitala, no ta me informacija jako uzrujala, nisam čak noćas niti spavala kako treba zbog te informacije. A kad tamo danas ujutro, uz prvu kavu, pročitam detalje vezane za tu informaciju i niti blizu nije onom što sam jučer čula. Nije mi jasno kako čovjeka u šezdesetim godinama nije sram lagati, ja ću u stvari ubuduće tog čovjeka, kao i sve slične takve, uzimati s rezervom, ne shvaćajući ih ozbiljno i misleći kako ponovno laže budući mi je jednom već slagao.
Danas sam malo zavirila u Jutarnji list i jednu od kolumni koje u tim novimana piše Jelena Veljača. Iako bi mi ta cura mogla biti kći s obzirom na godine, ja sam njezina velika obožavateljica i baš me njezina danas pročitana kolumna o ženama književnicama, poglavito spominje Ivanu Brlić Mažuranić, jako pozitivno iznenadila. Nisam znala da je Ivana rodila sedmero djece od kojih je 5 bilo živih i da se osim pisanja morala baviti kako odgojem djece, tako i kućanskim poslovima. Zbilja je takvim ženama umjetnicama u ono vrijeme kad nikakve komunikacije nisu bile dostupne i pisalo se perom i tintom, bilo vrlo teško uspjeti u muškom svijetu.
Danas baš u jednom razgovoru spomenuh kako je moja informatička oprema jako zastarjela i kako na njoj jedva nekako uspijevam pisati ove postove, pa mi kaže jedna moja bliska rođaka kako bi mi bilo najbolje da si kupim laptop kojeg danas ima već svako dijete. Smatram kako bi mi to u ovo doba recesije bio velik neplanirani izdatak na račun kojeg bih se morala odreći ljetovanja sa mužem i našom najmlađom kćeri, u jednom, meni najljepšem, srednjedalmatinskom gradiću kojeg ću iskoristiti kao temu za neki drugi post.
Definitivno ostaje važeće pravilo kako ljudima ne vjerujem i kako im ne treba vjerovati, vjerujem da se većina ljudi mojih godina slaže sa tom činjenicom jer to je jedini način da izbjegnete brojna razočaranja u životu i steknete neprijatelje i u onim ljudima u kojima to nebi da ih niste idealizirali, te da ste bili oprezniji i prilazili im sa manje povjerenja i naklonosti. Zato oprez, ne moramo svi učiti na greškama, neke je greške u životu zato bolje prethodno preduhitriti. Vjerujte jedino u sebe! Zdravi mi i optimistični bili.

- 16:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.05.2010.

Moj prvi susret sa zapadnom Europom

Iako se moj prvi direktni susret sa zapadnom Europom, točnije sa Njemačkom, dogodio tamo neke davne 1987. g., u doba moje rane mladosti, neki detalji su toga putovanja još su mi ostali svježi kao da su se dogodili jučer. Zapravo, posredan kontakt sa tom, nama najdražom zemljom zapadne Europe, stekla sam već u doba najranijeg djetinjstva, budući da je moj otac živio i radio tamo, no ondašnje prilike, prvenstveno materijalne, bile su takve da nije bilo mogućnosti da ga posjetim, već sam predodžbu o toj zemlji imala na temelju poklona koje bi mi otac donosio kad je dolazi doma na godišnji, dva do tri puta godišnje. Poziv za posjet Njemačkoj 1987. g. nitko normalan nebi mogao odbiti, pa još uz to rodbina se pobrinula i za avionske karte za mene, mog muža, njegove roditelje i našu najstariju kćer koja je tada bila beba od 14 mjeseci. Mene je na tom putovanju koje je trajalo 7 dana fasciniralo sve, pogotovo vožnja avionom, koja je do Stuttgarta trajala sat vremena a onda su nas tamo dočekali rođaci koji su nas odvezli i 200-tinjak km udaljeni gradić u samom srcu Schvarzwalda u kojem su živjeli i vodili mali obiteljski hotel. Smjestili su nas u najveći i najluksuzniji trosobni hotelski apartman koji su imali i omogućili nam da u tih 7 dana živimo kao kraljevi. Posvud su nas vodili, sve su financirali. A zapravo ja sa svojom plaćom koja je tada iznosila 150 DM, mogla sam samo razgledavati brojne luksuzne robne kuće u koje su nas vodili, koje su već tada izgledale poput današnjeg West Gatea, Mercatonea, King Crosa i sličnih. Sjećam se kad smo jedne večeri u nekom hotelu platili večeru za 4 osobe koja je koštala tadašnjih 90 DM, to je bila moja zarada kroz 2 i po tjedna u tadašnjoj Jugu. Kad sam se nakon 7 dana, koji su mi proletjeli poput nekog prekrasnog kratkog sna, vratila doma, pa ustajanje u 4 i odlazak prvim jutarnjim autobusom na posao, sve je izgledalo kao povratak s neba na zemlju.
Nakon te davne 1987. g., putovala sam još 10-ak puta toj istoj rodbini u Schwarzvald no svaki me put to putovanje sve manje i manje oduševljavalo. pogotovo što sam putovala automobilom kojim putovanje traje najmanje 12 , a ponekad se znalo protegnuti i na 17 sati, više nemam želju za takvim putovanjem jer što zapravo ima gore novo ili drugčije od svega što danas postoji i kod nas, osim što Nijemci, ma koliko god oni kukali i jadikovali, još uvijek imaju znatno viši standard od nas jer prosječne su im plaće dvostruko veće od naših a cijene uglavnom manje od naših.
Jedino po čemu sam zaključila da je Njemačka znatno stagnirla u posljednjih 20 godina, u kojima smo mi doživjeli značajnu ekspanuiju, je to što su 1987. kad sam prvi put posjetila tu zemlju, restorani uglavnom bili krcati, cijele obitelji dolazile su u restorane na večeru, a kad sam posljednji put bila gore prije dvije godine, čini mi se kako su vrlo rijetki gosti koji dolaze večerati u restorane, uglavnom dolaze ljudi samo na piće kao i kod nas u Hrvatskoj. Ipak, kako god da bilo, bojim se da će nam, s obzirom na situaciju koja je danas kod nas, Njemačka i njihov standard još dugo biti dalek i nedosanjan san.
Sutra je ponedjeljak, novi radni dan, kako li ga samo mrzim, ali uostalom tko ga voli. Već je kasno, idem spavati i vjerojatno ću za sutra osmisliti neku vedriju, optimističniju temu, jer tko voli čitati o jadikovkama i problemima. Lijepo mi sanjajte kao ja o Njemačkoj u doba djetinjstva. Laku noć.

- 23:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se