ovo je potpis

27.02.2009., petak

Servisne informacije (događaji)

Prvo da ispravim jednu informaciju od prošlog posta, a koja je glasila: turista ima milijun godišnje. (smijeh u zagradi).

Dakle, ispravka i evo podataka: turista ima preko 20 milijuna godišnje.

OK, sad možemo dalje.


Jeste li čuli kada za Giorgia de Chirica?

Ja nisam do nedavno, a onda je Kristina rekla da je čula da će biti izložba, i ako želimo, da idemo s njom. Zašto ne?
I bilo nam je super.

Poanta: ako je neki umjetnik meni nepoznat ili nije razvikan, ne mora značiti da ga i ostatak svijeta ne poznaje.
Izložba je bila krcata, ljudi moji, krcata, a trajat će još tri mjeseca (tek je započela prošli tjedan).

Naime, Pariz je grad u kojem se svakodnevno događa toliko stvari da vam ne bi pomogla ni dva tri vaša klona zajedno sa 48satnim danom a da sve obiđete.

Neki od najljepših i najpoznatijih muzeja i galerija se nalaze upravo u Parizu. I sama zdanja su remek djela, a o unutrašnjosti da ne govorimo.

Muzeja nema kakvih nema, od javnih, državnih, privatnih, otvorenih za javnost, zatvorenih za javnost. Muzej brava, muzej mode, muzej pokućstva, muzej moderne umjetnosti, muzej javnih osoba, muzej informatike, muzej znanosti, muzej rimske ostavštine, muzej arhitekture, muzej lova, muzej i u meko i u tvrdo, i na joko i sa svim mogućim kobinacijama.....

Naravno da se svi muzeji plaćaju, ali je dobra vijest da je većina njih besplatna nedjeljom ujutro. Louvre je, npr. besplatan svake prve nedjelje u mjesecu.

Izložbe, galerije i predstave u jednom od bezbrojnih kina spadaju u svakodnevnu ponudu. Baš kao i muzeji, postoje i specijalizirana kina (koja prikazuju samo dokumentarne filmove; ili samo filmove određenog redatelja; ili samo klasike; ili porno filmove; ili matineje i crtiće; i naravno, najveće hitove).

digresija: bio mi je Brad na manje od kilometra, ali ga ne vidjeh blabla

Nastavak na digresiju: na velike premijere i filmske hitove dolazi i glumačka ekipa. Da, bio je Brad i meni je eto tako pomalo nepojmljiva činjenica da je bio i da će opet doći i da tako... stupamo po istom gradu. Isto kao što mi je super, kako je Tijana pričala, da je bila u istoj knjižari sa K. Lagerfeldom.

Ok, Karl mi je njuška i sve to, ali ništa spešl. Naime, Brad je moja trenutna zaljubljenost, prije njega je bio Tom dok nije poludio.
Ali onaj koji je od početka konstanta je Johnny Depp. A za njega kažu da je 'svako malo na kavi u Parizu', ah cerek Kako i neće kad živi negdje u okolnim dvorcima (ili gdje li već).

Ali, da nastavim dalje.

Večernja ponuda Pariza je nevjerojatna. Od klubova kakvih želite, svirke uživo, preko raznih performansa, pa do cafe teatre - naime, jedno vrijeme su hit bili kafići u koji bi ušli glumci koji nemaju gdje nastupati i jednostavno počeli izvoditi predstavu. Kažu da su takve predstave interaktivne i da publika sudjeluje. Zanimljivo zvuči.

Dnevna i vikend ponuda također pruža mnogo. Gdje god da se zateknete, vidjet ćete ulične artiste, a ponude parkova i šuma u predgrađima ne moram ni spominjati. Od sportskih centara, bazena, jahanja, preko izvođenja predstava pa do jednostavne šetnje po prekrasnoj prirodi.

Isto tako, moguće je uzeti jednokratni tečaj ili ulaznicu za gotovo sve: za tečaj kuhanja, za jednodnevni fitnes, za besplatno predavanje, za jedan sat lekcije francuskog (ili za mjesec dana, ili za onoliko koliko vam je potrebno);

Inače, kroz godinu, događanja idu ovako:

proljeće:

Svibanj je mjesec koji je najudarniji u proljeće, iako u stvari, sve počinje od ožujka. U gradu i predgrađima se održavaju razni ulični festivali, sajmovi cvijeća, poljoprivredni sajmovi, međunarodni maraton u Parizu, razne otvorene izložbe (recimo, sajam hrane, ili izvedba klasičnih djela na otvorenom), i tako dalje.


ljeto:

Kolovoz je mjesec kada većina parižana ide na godišnje odmore, kada je radno vrijeme nekih ustanova najlabilnije, ali isto tako, kada je parking besplatan cijeli mjesec.

Najvažniji događaj u ljeto je, svakako, praznik 14. srpnja, Dan Bastille. To je usporedivo sa proslavom 4. srpnja u Americi. Priređuje se velika proslava za Predsjednika i za cijelo pučanstvo.

U srpnju je, dakako i Rolan Garros, i nakon toga francuzi već polako počinju razmišljati o godšnjim odmorima.

Tijekom ljeta, odnosno lipnja i srpnja održavaju se filmski festivali (svi filmovi po istoj cijeni), glazbeni festivali (cjelonoćne proslave sa raznim bendovima), smotra zrakoplovne tehnologije (nešto kao nekada slet belj), i naravno, Tour de France koji završava na Champs-Elysee, i kada se cijeli Pariz stušti prema cilju, par sati prije završetka utrke, ne bi li našli metar pogleda.

jesen:

Vjerojatno je centralni dio jeseni onaj kada je sajam automobila (održava se svake druge godine, naizmjence sa sajmom motocikala), ali nude se i mnoge druge (konkretne) stvari, npr. u listopadu je 2 dana za građanstvo slobodan ulaz u preko 300 povijesnih zgrada, spomenika, muzeja i ministarstava.
Isto tako, u listopadu, jedne subote na nedjelju muzeji su otvoreni cijelu noć.
Međunarodni sajam moderne i suvremene umjetnosti održava se u Versaillesu.

U jesen se sajmovi, feštice i događaji prebacuju u interijere, tako da u toplim kafićima možete kušati mlado vino, ili ići u crkve na izvedbe komornih orkestara.

Zima:

Iako je Božić i božićni ugođaj najatraktivniji u Parizu, zime pružaju još mnogo toga: modne revije za sljedeću sezonu se održavaju u siječnju, npr.
Izložba kona i ponija (prva dva tjedna u siječnju).
Božićne jaslice, svake godine iz druge zemlje, također imaju svoje mjesto ovdje.
Međunarodni sajam brodova.
Pozdrav proljeću krajem veljače.
Konjske utrke.

Najteže je odlučiti: Kamo danas?
Da bi se sve to olakšalo, postoje novine koje izlaze svake srijede (Pariscope), i one na svojim stranicama najbolje odgovaraju na to pitanje. thumbup


- 10:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #

26.02.2009., četvrtak

Servisne informacije (prijevoz)

Potaknuta komentarima iz prošlog posta, malo sam se zamislila i zaključila da i nisam baš dala neke servisne informacije - bar ne onog tipa koje sam ja tražila kad sam saznala da ću ići u Pariz.

Naime, imala sam osjećaj da će me grad progutati čim sletim na aerodrom. Ono, da će podići svoje nevidljive ruke i da će me uhvatiti za vrat i neće me puštati. Tako sam mislila.
Blah.

Grad je veliki, ali je mali. Jako je kompaktan, nekako je "sve na jednom mjestu", i vrlo je pregledan. I dostupan. prijemčiv. Pitom. Ne znam kako se izraziti.

Na samom području grada živi 2 milijuna ljudi, a sa predgrađima ta se cifra penje i na 10 milijuna. Recimo, u području La Defanse (sjećate se onog posta sa Grand Archom i najvećim poslovnim centrom u Europi?) svaki dan dolazi preko 30 000 ljudi na posao. I to iz predgrađa.

Turista ima preko milijun, a rekla bih i više, godišnje.

Mreža gradskog prijevoza je strahovito organizirana, i ja im se beskonačno divim na tom polju.

Metroi:

Postoji 14 linija koje prave naizgled zamršenu, a opet vrlo jednostavnu mrežu ispod grada. Metroi su najčešći, najbrži i najefektniji način da u najkraćem roku dođete sa jednog mjesta na drugi. Izuzetno su efikasni, i međusobno jako dobro povezani.
Karta za metro košta 1,60 eura (ili 11,40 eura za 10 karata) i vrijedi za vožnju, za sva presjedanja, a takve karte vrijede i za neke autobuse. Možete se voziti cijeli dan s tom jednom kartom, ako vam je baš gušt, od vlaka do vlaka, ali onog momenta kad izađete iz podzemne, karta više ne vrijedi. Naravno, postoje i neki izuzeci, kao kada slučajno izađete iz metroa na krivoj stanici, onda se možete vratiti unutra uz pomoć iste karte, ali ne znam koja su vremenska ograničenja za ovakve situacije.

Poništava se na sljedeći način:
Postoji sprava za poništavanje karti prije nego uđete na stanicu. Stavite kartu u jedan utor, i ona vam izađe na drugi utor, poništena. Uzmete je, prođete kroz vrata ispred vas i dođete na stanicu.
Kartu nemojte bacati do kraja vožnje, jer kontrolori su navodno uvijek budni. Istina je da ja nisam vidjela niti jednog, ali nikad se ne zna.
Jako je malo onih koji se "švercaju", to su obično tinejdžeri. Ja sam do sad vidjela dvojicu zubo

Inače, mapa metroa izgleda ovako:
metro mapa

i savršeno je jednostavna za korištenje. Mapa se može (besplatno) dobiti na svakom prodajnom mjestu u metro postajama.
Naime, iako izgleda zamršeno, vjerujte mi da nije. Dakle, nađete svoje odredište (recimo da je to Louvre) -pogledate na kartu i vidite da tamo vodi linija br. 1(na mapi označena žutom bojom) i još par drugih linija (sve su označene različitom bojom da biste se lakše snašli).

Pogledate krajnje ishodište te linije (dakle, ako idete sa zapada grada, onda idete u smjeru Ch. de Vincennes, a ako idete sa istoka grada, idete u smjeru La Defense).
Naime, kad uđete u metro stanicu, tamo vam pišu, između ostalog putokazi tipa:

1 - LA DEFENSE (pa strelica u jednom smjeru) i
1 - CHATEAU DE VINCENNES (i strelica u drugom smjeru).

Vi krenete u smjeru koji vam odgovara, dođete na svoju polazišnu stanicu, pričekate metro i uđete u njega (ne gledajući koji je broj) - a izađete na stanici Musee du Louvre.

I ne, ne morate brojati stanice. Jer, osim što je svaka podzemna obilježena, unutar metroa se nalazi dijagram stanica koje ste prošli i koje slijede. A ako vam i to nije dosta, u novijim vlakovima glasovno vas upozoravaju na kojoj ste stanici.

Metroi u špici (znači, u vrijeme polaska na posao) voze svakih 90 sekundi, a tijekom dana voze svake 3 minute.

Što se tiče karti, osim pojedinačnih može se kupiti i carnet od 10 komada (i bude povoljnije), ili mjesečnu kartu, sa kojom imate beskonačno mnogo vožnji. Također se može kupiti trodnevna karta (turistička) koja ja ujedno i propusnica za 70 muzeja u gradu, ali je dosta skupa a i vrijedi najviše 4 dana. Pa ako ste baš odlučili trčati iz muzeja u muzej, onda je to pravi izbor za vas dead

RER

Osim metroa, tu su i vlakovi RER i autobusi. Vlakovi RER voze, naime, u predgrađa Pariza, a funkcioniraju na isti način kao i metroi. Vagoni su mrvicu širi, i Rer-ovi obično u jednom momentu izlaze iznad zemlje, što je dosta zanimljiv efekt.

Tako da, ako ste smješteni u gradu, možete jednostavno doći na metro stanicu i Rer-om otići do dvorca Versailles ili do Disneylanda. Ili, što je možda važnije, do zračnih luka. Relativno brzo (za nekih 40 min) i prilično jeftino (plaća se metro karta za zonu 2 ili 3).

Karte se kupuju ili na automatima (ukucate broj karti i odedište), ili na šalteru kod živih ljudi. "Deux billetes, s.v.p" ('du bijet, sil-vu-ple') i to je to. Ili "Carnet, s.v.p." ('karne, s.v.p.). Karneti se podrazumijevaju samo za prvu zonu, dakle ne metro, ne za rer.

U slučaju da kupujete kartu za izvan grada, bilo bi dobro da napomenete na koju stanicu idete "Deux billetes pour Versaille s.v.p."

Naime, kad idete RER-om i kad se vožnja završi, morate još jednom provući kartu kroz utore - čisto da on "vidi" jeste li prekoračili zonu i jeste li platili manje. Tako se ne može desiti da kupite kartu za prvu zonu, a idete si prošetati malo do Disneylanda. Mislim, može se desiti da uđete u RER sa kartom za prvu zonu, ali nećete baš izaći iz podzemne. Pa se ti švercaj ako možeš zubo

Autobusi i taksiji

Autobusi su možda najzanimljiviji način da dođete do svog odredišta (radi pogleda), ali isto tako i najsporiji. Česte su prometne gužve i zastoji, pa uzmite si autobus ako se baš ne žurite nigdje. Karte se mogu kupiti od vozača, ili vrijede (neiskorištene) kartice za metro.

Taksiji u Parizu rade punom parom, i ima ih preko 10 000. Svako malo možete vidjeti gdje su taksi stanice i ponekad su pravi spas da dođete na odredište. Taksiji imaju gps sustav u svojim vozilima i nemaju vas namjeru prevariti.
Naime, metroi i busevi voze samo do 1 ujutro (tada nastupaju noćni metroi i busevi, ali hvala, ne hvala - osim toga, voze svakih sat vremena).


Ako ne pričate francuski, preporučujem da mu date adresu napismeno, jer je moguće da vas neće razumjeti ili da će pogrešno upisati. Tako se nama desilo da smo naglasili slovo H (koje ima u našoj adresi), a kako Francuzi ne izgovaraju H trebalo mu je par minuta da se snađe - mi zaboravili da se H ne izgovara, on ne pita i tako.... ali zanimljivo u svakom slučaju zubo


Od ostalih gradskih prijevoznih sredstava postoje i panoramski izleti (brodom Seinom ili određeni busevi koji voze najatraktivnijom rutom), ali to više spada u posebne usluge i košta malo više. Iako je, vjerojatno, fora za doživjeti. Naročito brodom. thumbup

Do sljedećeg posta, na ovom linku imate zanimljive mape Pariza - od metroa do znamenitosti.
Malo pričekajte da se učita, i uživajte thumbup






- 12:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

24.02.2009., utorak

Latinska četvrt i okoliš

Iako ni okoliš nije zanemariv, naime riječ je o Saint Germainu i Ile de la Cite (mjesto odakle je Paris nastao).

Ile de la Cite bilo je maleno ribarsko seoce koje je nastanjivalo pleme Parisi (po kojemu je, kasnije, grad dobio ime). Godine 55. pr. Kr. Rimljani su osvojili taj dio i uskoro se rimska naseobina počela proširivati na Lijevu obalu rijeke. Tada nekada je izgrađen i most Ponte Poslije Rimljana došlu su Franci, dali gradu ime i učinili ga središtem svoga kraljevstva.
Stoljećima kasnije tu su nastale građevine koje su žive i dan danas. Jedna od njih je i Sainte-Chapelle, remek djelo arhitekture zapadnoga svijeta. Naime, ta crkva je najpoznatija po svojim vitražima koje, za lijepog vremena, obasjavaju unutrašnjost na neopisivo lijep način.
U renesansi je vladao Luis XIV, kralj pod čijim je vodstvom grad postao sjedište nezamislivog bogatstva i moći.
Kasnije je došao Napoleon, nakon Napoleona opet Napoleon (III), koji je zadužio baruna Haussmanna ('Osmana' kako ovdje kažu) da napravi urbanistički plan. Haussmann je napravio grad kakav danas poznajemo, volimo i kojem težimo doći. Doslovce je sravnio sa zemljom neke ribarske kolibice a na njihovo mjesto postavio veličanstvene bulevare i zgrade.


Latinska četvrt, studentska četvrt. Ime je dobila po prvim studentima koji su govorili latinski jezik. Tko nije bio tamo, nije bio u Parizu, tako kažu, a meni je bilo jasno na što su mislili tek kad sam došla u taj dio grada.
Predivno.
Pariz kakav zamišljam.
Da, to je to.

Četvrti dominira Sorbonne, sjedište Pariškog sveučilišta. Osnovana je 1253. godine, kada je Robert de Sorbon (ispovjednik Luisa IX) utemeljio sveučilište za 16 siromašnih studenata bogoslovlja. Sorbonne uskoro nakon toga postaje glavno središte za obrazovanje. I tamo je 1469. godine osnovana i prva tiskara u Francuskoj. U Revoluciji je prekinula sa radom jer se suprotstavljala slobodnoj filozofiji 18. stoljeća, ali je Napoleon ponovno uspostavio njen rad 1806. godine.



Ali, Sorbonne je u 16. stoljeću postala vrlo "nesnošljiva i dogmatična", tako da je 1530. god kralj Francois I, na nagovor G. Budea otvorio još jedno sveučilište, danas jedno od najznačajnijih obrazovnih ustanova u Francuskoj. College de France:



Smješten tik do Sorbonne, na njegovim se ulaznim vratima koči natpis: "Docet omnia", iliti "Ovdje podučavamo svakoga". Što i dan danas dokazuju jer su predavanja, naime, besplatna i otvorena za sve koji žele ići. cerek (sad bi Željko rek'o - O Francuska, zemljo obećana!)

Latinska četvrt je daleko poznata po svojim kafićima, studentskim knjižarama (na svakom koraku), kinima, jazz klubovima, restoranima. Tu je također i sveučiliše E. Delacroix:

gdje se školuje buduća elita, ali i razne srednje škole:



Već sam vam pričala o knjižarama, ali evo vam pravi razlog zašto silno želim naučiti jezik (pogledaj cijenu knjiga, kme, oh, kme):



(za sada samo čezutljivo gledam u knjige i razmišljam kako ću se jedan dan vratiti da posjetim Shakespearovu knjižaru, gdje su knjige na engleskom).

U Latinskoj četvrti su najpoznatiji Bulevard Saint Michael i Rue St-Jacques, najstarija ulica u Parizu. Danas u njima dominiraju šarenilo trgovina i raznih događanja.

Prošli smo dalje pored najuže kuće u Parizu (da, ova u sredini između dvije zgrade):



i iako je doslovce u samom srcu događanja, ja osobno baš u toj određenoj zgadi ne bih nikad živjela. Hvala, ali ne hvala.

Doduše, možda ali moooožda bi me pokolebala činjenca da se u toj ulici nalazi i najstariji kafić na svijetu, Le Procope, osnovan 1686. godine - u kojem su pili kavu baš svi oni kojih se u ovom momentu možete sjetiti.

Možda bih radije živjela ovdje, isto je živo i veselo, ali je malo otvorenije i nije daleko:


Šetnja je, od planiranih 2-3 sata, došla na cifru od 5 sati hodanja, ali smo pali s nogu tek kad smo došli doma. U prolazu smo vidjeli i zloglasni Conciergerie, zdanje koje je tijekom Revolucije služilo kao zatvor, i gdje je svoje posljednje dane provela Marie Antoinette.


Baš sablasno izgleda.

Prošli smo i pored trga cvijeća, kojeg nedjeljom zamjenjuje trg ptica - jedna po posljednjih takvih pariških tržnica:
(na slici je jedan dio samo):


Prošli smo pored Pointe Zero, mjesta odakle se mjere sve udaljenosti u Francuskoj (smješten ravno ispred crkve Notre Dame):



prešli smo, zatim na Ile St-Louis, otočić pored Ile de la Cite, otočić gdje žive najpoznatiji Parižani i ostala elita. Na mostu nas je zabavljao on:



I na kraju smo došli do Pont Neuf, koji je, oprečno svom imenu ('Novi most'), najstariji most u Parizu.

Njegova je gradnja završena 1607. godine (sjećam se da smo u školi učili da je prastari, ali da ipak nije stariji od onog bivšeg mosta u Mostaru....nažalost, sad jest). Ima 12 lukova i dugačak je 275 metara, i redovito se održava i čisti.
Otvorio ga je Henri IV i njegov je kip postavljen nasred mosta.
Most je omiljen od svog nastanka, obilježen u mnogim slikama i pjesmama i filmovima:





Na kraju, prije ulaza u metro, sjedili smo na tom istom mostu i uživali u pogledu na ostale (na slici, prvi pješački most izrađen od željezne konstrukcije):



Iako je šetnja trajala oko 5 sati, morat ću se još jednom vratiti tamo, čisto da bacim oko na sve ono što nisam uspjela vidjeti. cerek






- 17:38 - Komentari (9) - Isprintaj - #

23.02.2009., ponedjeljak

Brocolis aux noix (brokula sa orasima)

Čini mi se zanimljivo, hm.

za 4 osobe
priprema: 10 min
kuhanje: 20 min

sastojci:
600 g brokule
12 očišćenih oraha
sok od jednog limuna
2 jušne žlice maslinovog ulja
sol, papar

priprema:
Operite brokule i stavite ih u vrelu vodu na 20 minuta, bez pokrivanja posude. Ne smiju se raspasti.

Naribajte orahe.

Iscjedite limun i pomiješajte ga sa uljem. Tu smjesu posolite i popaprite vrlo malo.

Kad se brokule skuhaju, osušite ih. Pospite po njima naribane orahe, i 'poškropite' ih smjesom ulja i limuna.

Poslužite toplo ili hladno, kao prilog uz što želite.

Jednostavno, nema šta! njami

Dobar tek.


- 13:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #

22.02.2009., nedjelja

Idemo u šetnju

Danas vas vodim da prošetate parkom Monceau ('monso'), koji je napravljen 1778, kada je je Duc d'Orleans naručio da se napravi 'vrt snova', po uzoru na engleske parkove.
Danas je taj park još uvijek jedan od najotmjenijih u gradu, mada je izgubio, kažu, dosta od svog starog štiha. Prostire se na 9 ha, a ostatak je kupila država 1852. i pretvorila taj dio u građevinsko zemljište.

Prođimo kroz vrata, dakle:


i krenimo:


Park ima šest spomenika, posvećenih ljudima iz Belle Epoque, piscima i glazbenicima. Jedan od njih je i spomenik Guyu Maupassantu, pisca kojeg voli moja mama, a i ja.



Chopinu:


i ostalima:


Najvažnija preostala vrtna građevina je kolonada, iliti korintsko stupovlje:


ali tu je i slavoluk, preseljen iz Hotela de Ville nakon požara 1871. godine:



stavili su oni i jedan manji slavoluk, ali su ga dobro sakrili smokin


tu je i piramida:


a i spomen na to da se na ovom mjestu održao prvi (uspješan!) doskok padobranom:


O samim biljkama i nasadima mislim da ne treba puno pričati:




o kojima se, svakako, netko svakodnevno brine:


tu se možete rekreirati na razne načine:



nešto pojesti i odmoriti se:


Recite mi, biste li radili ovdje: cerek


a biste li živjeli ovdje:


Ma, znate što. Ja bih. smokin




- 12:20 - Komentari (6) - Isprintaj - #

19.02.2009., četvrtak

Detalji III

Svaki dan, ili svaki put kad sam vani, primjetim nešto novo.
Evo, napokon, saga i o javnim wc-ima. zubo

Ja ih ne koristim, izbjegavam ako ikako mogu, i još nisam bila nigdje. Ali sam slikala.
Javnih wc-a ima na svakom koraku, i oni izgledaju ovako:



da, to je ona kućica na trotoaru. Ulaz se ne plaća, unutra je samo školjka i mali, nazovimo ga tako, lavandin za oprati ruke. Ono, gurneš ruke i onda se voda pusti da ih opere. Tako mi pričali. Nisam probala.

U parku Monceau, jednom od najljepših u gradu (ako ta titula uopće postoji, jer su ama baš svi prekrasni), i wc-i su ipak ljepši.

Ovo je za odrasle:


a ovo je za djecu (odmah pored ogromnog dječjeg igrališta):

Malo sam virnula, čisti su zubo

U restoranima, toaleti su ponegdje spartanski mali, ponegdje raskošni, ali čisti i sa svim potrebnim priborom.

U nekim naseljima ne postoji upozorenje niti bilo kakva mogućnost da ljudi kupe ono što psi ostave iza sebe. Ali, sve češće ćete naići i na ovaj znak:


i to se, svakako, poštuje. thumbup

Metroi su posebna priča, kako sam već negdje rekla, ispod zemlje su mali gradovi. Uredni su, čisti, nema buke i nema smrada. Ovo je recimo metro stanice Louvre, nisam mogla drugo nego slikati jer su stavili replike:




A kad izađete iz vlaka, obično vas dočeka glazba. Moram reći da su mi ovi Rusi sa svojom muzikom natjerali suze na oči:


Ma, što Francuzi znaju što je slavenska duša cerek

Po gradu ima jako puno fontana pitke vode koje više nisu u upotrebi, ali su ostale kao lijepi simbol dobročinstva. Naime, 1840. godine, Englez Richard Wallace (veliki frankofil) dao je izgraditi 50 ovakvih fontana u siromašnijim dijelovima Pariza:


Još malo detalja:
cvjećara (slabije opremljena, ajmo tako reći):


dio kata u unutrašnjosti trgovačkog centra na La Defanse:


šarolikost ulica (nikako ne mogu otkriti što piše, ali me podsjeća na jednu biiiip riječ) zubo


benzinska pumpa: eek


detalji na zgradama:



a ovaj je unutra (i da, pravi francuski balkon) zubo



I na kraju zaključih:
kad uživam ja, zašto ne bi i oni thumbup


- 21:31 - Komentari (10) - Isprintaj - #

18.02.2009., srijeda

Pere Lachaise II dio

I krenuli smo dalje.
Sreća, dan je bio lijep, prohladan ali lijep. I puno šetača.

Na karti su lijepo obilježeni grobovi, ali neki su ipak malo zavučeni, pa smo gledali gdje se masa zasutavlja.
A neke nismo morali pretjerano tražiti.

Makedo evo ti ga, znam da si ga ti čekala sa posebnim titrajima:



Oscar Wilde, ekscentričan pisac, cinik, pjesnik, čovjek koji je rušio sve granice tadašnjih konvencija. Grob obasut poljupcima, grob oko koga se skuplja mladost i razdragano se smije. Grob koji nas je oraspoložio u sekundi i pitala sam se "A što bi on rekao na sve to". Baš bi me zanimalo zubo




Grob pored njega (moram priznati da ne znam tko je) je isto tako dobio pusicu, valjda, da se ne bi osjećao usamljenim cerek



ma koliko morbidno zvučalo, ovo je definitivno najveseliji grob na tom području. party

Idući dalje, našli smo, na moje razočarenje, zapušteni grob od Yvesa Montanda (pravo ime Ivo Livi) - pjevača šansona i glumca i njegove žene Simone Signoret, glumice. Za mene je Montand predstavik Francuske, uz Edit Piaf i jednostavno sam ostala tupa na činjenicu da je grob neodržavan.




Njihova je veza bila burna i zanimljivost je ta da su pokopani zajedno, iako su se rastali '85 godine, a on se '87 oženio drugom ženom. Ah, ta strast cerek

(editiram samu sebe i ispravljam se: nisu bili rastavljeni, nego je ona umrla 1985, a on se '87. godine oženio drugom i živio s njom do svoje smrti '91. godine)

Pomalo dalje, par avenija na karti, našli smo utočište i velike dame, "malene mašine ali velikog motora u sebi", pjevačicu koja je bila visoka samo 147 cm ali neponovljivog glasa i izričaja. Naravno, riječ je o Edit Piaf.

Jednostavan crni mramor, vaza na kojoj piše EP i obiteljsko ime na grobnici. Da nismo vidjeli masu oko nje ili da nismo imali kartu, vjerojatno je ne bismo pronašli:


U to ime, poklanjam vam jednu pjesmu koja je tako istinita u njenom slučaju: "Je ne regrette rien"

Ne! Ne žalim! Jer moj život, moj smijeh i sve moje radosti - danas počinju s tobom!

Nakon par trenutaka smo krenuli dalje.
Vidjeli smo policajce:



a gdje je policija, tu je i on:



Najzavučeniji od svih, najposjećeniji od svih. Prije desetak godina, pristup grobu je bio slobodan, i Uprava je imala velikih problema sa obožavateljima koji se nisu htjeli maknuti sa groba, koji su plesali, pili i drogirali se kod njega. Grob je bio prekriven raznim poklonima, od medvjedića, pisama, pa sve do smeća - iskorištene karte od metroa ili slično.

Do prije dvije godine policija je čuvala grob non-stop, a onda su se jadu dosjetili pa su ga ogradili. Nije da mu je nemoguće prići, ali je jako teško jer je, ovako mali (što moja Lidija kaže - kao kakav stećak zubo) zabijen između dva hrama, u totalno sporednoj stazici. Ljudi koji nisu imali kartu su ili gledali masu otkuda dolazi/odlazi ili pitali ljude koji imaju kartu da im pokažu put. Mi smo imali kartu pa smo se jedva snašli.
A ništa stari moj, počivaj u miru i nadam se da si odavno već prešao kroz vrata. thumbup

I za kraj, za mene osobno najljepši grob, onaj Chopinov.



Njega sam prepoznala izdaleka, jer to je pak, pravi pravcati Chopin. Masa ljudi koje sam vidjela i prije se najviše (baš kao i ja) zadržavala baš ovdje, jer je njegovo počivalište isijavalo takav mir da te jednostavno zadržava da ostaneš par trenutaka više nego kod ostalih:



Bijeli, kao snijeg spomenik, djevojka koja svira lutnju, diskretna ogradica, puno cvijeća i njegov lik. Jednostavno i prekrasno.

Kako je to bio zadnji grob koji smo posjetili, iznimno mi je drago da sam sa takvim osjećajem i otišla sa ovog pariškog počivališta.



- 11:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

17.02.2009., utorak

Pere Lachaise I dio

Puno veće od Montparnasa, groblje Pere Lachaise je najuglednije groblje u Parizu, napravljeno na zemljištu kojeg je nekoć posjedovao Pere de la Chaise, ispovjednik Luisa XIV. Otkupio ga je Napoleon III 1803. godine, da napravi novo gradsko groblje.
U rekordnom roku, groblje je postalo toliko popularno da se moralo proširivati šest puta tijekom stoljeća. Ovdje su sahranjene mnoge ugledne i slavne ličnosti, od vremena prije Balzaca pa sve do Morissona i nadalje (usuđujem se reći da je Morissonov grob najposjećeniji grob u Europi, ali nemam službene podatke).
Ulaz je slobodan, a groblje se zatvara zimi u 17:30, ljeti u 18:00 sati (otvoreno je od 8:30 ujutro). Metro stanica je odmah pored.


Groblje dosta podsjeća na park, tako da je šetnja puno opuštenija nego Montparnassom, ili bar je meni bila.

Morat ću razdvojiti post u dva dijela, jer ima toliko slika da jednostavno sve to ne može stati. Na drugi dio, naravno, nećete morati dugo čekati. thumbup

Kako rekoh, podsjeća na park i jednostavno vas vuče u šetnju:


i ovaj, kao i Montparnasse, podsjeća na mali grad:


i ima raznih spomenika i skulptura:



sa označenim putokazima, svakako (ova se 'avenija' zove: avenija stranaca koji su umrli za Francusku)


neki su spomenici prilično..... brrr, kao ovaj, glavni na groblju:


ili ovaj, brrr


Ovdje su sahranjeni predsjednici:


prinčevi


generali


izumitelji (Branly je izumio bežični telegraf):


ali i pisci, kompozitori, razni poznati umjetnici
(Gioacchino A. Rossini, tvorac Seviljskog brijača)


La Fontaine i Moliere, jedan do drugoga:


Sarah Bernhard, poznata umjetnica, pjevačica i ikona francuske scene s kraja 19tog stoljeća:


Eugene Delacroix, slavni slikar, glavni predstavnik romantizma (jako lijepa grobnica, moram reći):


U sklopu groblja, nalazi se i crkva i krematorij, ogroman i fascinantan. Tamo su sahranjene Isadora Duncan - plesačica, i Maria Callas - operna pjevačica, ali ih nisam uspjela naći. Izgleda ovako (samo je na dva kata i postoji četiri ovakva zida na sve strane oko crkve):



Neki od spomenika koji su me dirnuli:
šareni


sa vlastoručnim potpisom (nadam se, prije smrti zubo)


jednostavni (ovaj me je baš ono... oborio) thumbup


i za sve ljubitelje stripova, lijevi spomenik na slici je izradio Moebius, legendarni strip crtač, svome prijatelju. Boris kaže da je taj njega, ono baš.... oborio:


Nakon nekog vremena, bilo je logično da se zapitamo: A kuda sada?


Možda ovuda?








- 12:05 - Komentari (7) - Isprintaj - #

15.02.2009., nedjelja

Valentinovo u Parizu

Jučer smo se našle mi cure i hodale po gradu cijeli dan. Muževe smo ostavile, odnosno otišli su na oldtimer show, a mi smo lijepo i polako krenule u grad.

Put nas je odvao u hotel Regina, smješten preko puta Louvra, i ispred ulaza se širi pogled na Louvre, Tour Eiffel i Invalides (mjesto gdje je pokopan Napoelon). Uz dozvolu osoblja, pogledale smo sobe i pritom uživale.

Onda smo otišle popiti kavu u obližnji kafić.Dok smo se nekako smještale u onaj dio kafića koji je za pušače, a izgleda kao vagon (zbilja je usko kao u socijalističkim kinima), čujem glas sa strane, naglašeno govoreći:

"A vidi čovječe, mi u Parizu" zubo

Okrenem se ja, a tamo stoje dva momka i gledaju u nas i smješkaju se. Čuli su nas, naravno, kako pušemo i hukćemo dok smo se pokušavali smjestiti na stolice.
Rekoh: "A vidi nas, i mi u Parizu" i počnemo se smijati. Gdje ste, otkud ste, otkud vi tu. Dečki su došli na biljarski turnir koji se ovaj put održava u Parizu. Jedan je iz Splita, drugi iz Dubrovnika. Malo smo popričali, kadli eto neke cure i pita (na francuskom) znaju li gdje je neki metro. Oni mene gurkaju laktom i vele: "pita za neki metro, ali ona priča francuski". Ja se proguravam između njih dvojice i usput velim "A čuj, ja francuski ne znam, probat ću na engleskom". Stanem ispred nje, a cura će: "Ma možete vi i na našem, razumjet ću". Ja sam mislila da ćemo se doslovce povaljati od smijeha tamo. rofl
Uglavnom, dečki, pozdrav ma gdje bili wave

Uglavnom, nas dvije smo se poželjele pojesti nešto slatko (ipak je Valentinovo, jel'te) i odlučimo se za obližnju slastičarnu, Angelina, ali smo odustale brzinom munje vidjevši red od nekih 30-ak metara. Neka, fala, mi ćemo drugi put.


Usput smo zavirile u dvije - tri knjižare, pregledavajući knjige na francuskom i engleskom jeziku. Dvadeset me je puta ruka zasvrbila da kupim neku knjigu, ali sam (jedva!) odustala. Naime, nisam znala za koju se odlučiti zubo Onda smo ušle u hotel Weston, gdje se, po potrebi, održavaju prezentacije za Hrvatsku i u ime Hrvatske. Kažu da je to odličan događaj, bude zbilja galantno i naši ne štede. A sami hotel, od onog malo što sam uspjela vidjeti, je jednostavno prekrasan.

Šetali smo tako dalje, ostavljajući s lijeva Obelisk i Tour Eiffel s lijeve strane, i idući prema La Madeleine. Tamo ima jedan lijep kafić, a i kad smo već tamo, pojest ćemo neke kolače.

Uz ugodnu priču, jednu kavu i dva kolača (ja sam jela neki čokoladni, zaboravih kako se zove, ali izvana je onako kao mousse a iznutra rastopljena čokolada) - koje smo platili mrvicu manje nego moj kaput eek, prošla su skoro četiri sata da smo bile zajedno. Zaključile smo, ma da se čak i ta cijena za to što smo sjedile tamo, isplatila. Na kraju krajeva, nije da svaki dan bančimo, a i ne bismo ništa ni napravile da si nismo mogle priuštiti.

U to su nas zvali muževi, da su oni gotovi i da ih noge bole zubo

Kad smo se rastali, otišli smo svaki na svoju stranu (dvoje po dvoje, naravno), da na svoj način provedemo valentinovsku večer. U Parizu. sretan

- 20:22 - Komentari (13) - Isprintaj - #

14.02.2009., subota

Išla sam na kavu sa Kristinom. Pa smo i pojele nešto zubo Moram priznati da mi se jako sviđa taj koncept zalogajnica, kafića u kojem se može i štogod prigristi. Doduše, mi smo dobile kompletan ručak (plat de jour - dnevna ponuda, koja je uvijek najisplativija). Za predjelo sam jela kozji sir na tostu (i brdo salate) a za glavno jelo ražnjiće i rižu sa povrćem. Povrće je isjeckano na trakice - tikvice, mrka i kruška. zubo Jako dobra kombinacija, osvježavajuća. I kava. Cijena je bila 14€.
Za tu cijenu moglo se izabrati predjelo, glavno jelo i kava ili glavno jelo, desert i kava. I možeš birati između četiri ili pet jela, pa kombiniraš.
Uglavnom, kako smo bile u 'kineskoj četvrti' koja se nalazi na jugositoku Paria (jasno mi je i zašto je zovu 'kineska'- kineza k'o kineza zubo), odlučila sam nakon ručka otići i na nedaleko groblje na Montparnassu. Dvije metro stanice dalje, ali mi se nije dalo šetati jer je bilo hladno, izmjenjivali su se snijeg (krupa) i sunce.

Groblje Montparnasse je najmanje groblje u Parizu, a isplanirao ga je Napoelon da bi mogao pokapati vojnike izvan gradskih zidina (u to vrijeme). Groblje je otvoreno 1824. godine i postalo je počivalište mnogih uglednih Parižana, naročito onih sa Lijeve obale.
Podijeljeno je raspoređenim stazama za lakše snalaženje, i svaka staza je označena, naravno.




Centralni dio groblja je napravljen u obliku malenog 'trga':



a centralna skulptura groblja je ona koja se zove "Rastanak ljubavnika" i mislim da je strašno impresivna:



Niti jedno počivalište nije isto, i primjetila sam da ima jako jako malo slika po spomenicima. Kad sam tek došla, učinilo mi se kao da je jedan mali "grad" - ne znam drugu usporedbu.



Šetajući dalje, naišla sam i na počivališta poznatih:
Baudelaire - pjesnik iz 19tog stoljeća, pokopan je u grobnici zajedno sa očuhom, kojeg je prezirao, i sa majkom koju je obožavao.



Henri Laurens, poznati vođa francuskog kubističkog pokreta:


svjetski prvak u šahu, Aleksandar Alexin


Serge Gainsbourg, obožavani pjevač Francuske 70tih:


Na groblju, također, počivaju i Guy de Maupassant, romanopisac iz 19tog stoljeća, Andre Citroen, utemeljitelj tvornice automobila u Francuskoj, Frederic A. Bartholdi, kipar koji je izradio Kip slobode, Tristan Tzara, predvodnik dadaističkog pokreta, i ostali.

Njih nisam uspjela naći, ionako znam da neće nigdje pobjeći (da, naginjem crnom humoru, znam) zubo

Ali ono što je mene fasciniralo je da nijedan spomenik nije isti:







po meni, najljepši:


i o ovom ne znam što misliti jer nema nikakvog natpisa sretan


Čini mi se, ovdje kako živiš, tako i umireš.

p.s. očekujte uskoro i izvješće sa Pere Lachaise thumbup




- 12:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #

12.02.2009., četvrtak

Chez Jacques

Kakvo značenje ima Aleksa Šantić za Mostar, takvo značenje ima Jacques Prevert za Pariz (ima nešto o njemu i tu).

Umjetnik koji je svom dušom i talentom volio ovaj grad, rodio se i njemu, živio, radio i umro u njemu. U svojim je pjesmama pisao o uličnom životu, svakodnevnom, koji je približavao sve one sitne stvari, i koji je, na kraju, i živio u najzlatnije doba šarmatnog Pariza.
Kako oba izvora navode, pjesnik neposredne osjećajnosti, ali kroz (nad)realizam.

ZA TEBE LJUBAVI MOJA

Išao sam na trg ptica
I kupio sam ptice
Za tebe, ljubavi moja

Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
Za tebe, ljubavi moja

Otišao sam na trg željeza
I kupio sam okove
Teške okove
Za tebe, ljubavi moja

A zatim sam otišao na trg roblja
I trazio sam tebe
Ali te nisam našao
Ljubavi moja.


Ja sam ga otkrila sasvim slučajno, ne znam više ni kada, ali sam imala manje od 16. I od tada ga volim, i pratim. Neke su mu pjesme teške, ali ne govore više od onog što treba reći.
I zato mi je bilo drago kad sam vidjela da se daje izložba, od listopada 2008. do kraja veljače 2009. godine. Mislila sam se jednostavno prošetati, i jednog dana se spremim - a tamo velika gužva. Kažu, čeka se sat vremena.
Nema veze.
Ići ću drugi put.
Za par dana, pitala sam Tijanu ako želi ići sa mnom i pristala je. Dok smo čekale u redu, nije nam bilo jasno, o čemu je u stvari, ta izložba i što se tu ima izlagati, ako je bio pjesnik. Zaključile smo da je vjerojatno par prvih rukopisa, neke fotografije, biografija, i da će to biti to. Sudeći po ljudima koji su izlazili, zaključile smo da je vjerojatno dosta mali izložbeni prostor, ali eto, idemo. Nego šta.

I, kako to već biva (a u mojim postovima sve češće), ono što zaključiš, najmanje tako ispadne. sretan

Bile smo unutra oko sat vremena, s tim da su nas već 'tjerali' da idemo (zatvarli su), pa smo neke dijelove doslovno pretrčali.
Napravili su široke prolaze od knaufa ili tako nečega, i ti prolazi te vode kroz izložbu. Na svakom improviziranom zidu je pisao ili poneki citat iz pjesama, ili poneki Prevertov citat o gradu, ili nečiji citat o njemu.

Brdo slika.
Slike iz djetinjstva, sa roditeljima i bratom. Slijed slika Preverta u Parizu, u raznim kvartovima. Slike privatne i slike službene. Portreti. Slike iz automata sa željezničkih stanica. Slike iz vojske.
Slike po kojima smo zaključile da je bio veliki boem. Iz očiju mu pršti život i smijeh, podsjetio me na mostarske liske. yes

Surađivao je u dosta filmova, pa su se na izložbi davale i projekcije. Lijepo sjedneš i odgledaš film. U nekom drugom dijelu izložbe, davali su projekcije pjevača koji su izvodili njegove pjesme.

Kako je izložba napravljena kronološki, od rođenja do smrti, tako su prikazivane i slike s kim se družio. Pa smo vidjele i autogram od Edith (velikim tiskanim slovima piše jednostavno Piaf), posvetu Yvesa Montanda i ostalih. I na kraju, kad smo već morale požuriti, i Picassovu sliku - odnosno sliku Preverta koju je nacrtao Picasso. Portret je, za razliku od poznatih slika, sasvim normalan, više kao skica. Simpatičan, u krajnju ruku.


Ne smijem zaboraviti, naravno, i prve rukopise (tiskane i pisane rukom), prva izdanja (i skice za naslovnu stranu), pjesme koje su uglazbljene (stari, žuti papir sa notama), slikovnice. Razni crteži i švrljarije. Ma, skoro sve.

Na kraju smo vidjele i slike koje je naslikao sam Prevert, očito pod utjecajem Picassa. Igrao se sa bojama, likovima, inspiracijom.
Stvarno mu je ciganluk bio u glavi. zubo

Na kraju te izložba vodi u improviziranu trgovinu.
Kupila sam cd sa interpretacijom njegovih pjesama.
Knjigu na francuskom ionako imam, tako da će to biti dobra osnova za čitati. cerek



- 20:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #

10.02.2009., utorak

Prvih mjesec dana

Danas nam je mjesec dana da smo tu. I odlučimo to 'proslaviti'. Aj'mo u naš restoran. Ajmo.

Uredno dočekamo 19:00h, jer se restorani ne otvaraju prije tog doba, i već dobrano gladni idemo naći restoran. Trebalo nam je nekih 15-ak minuta.
Nakon dvije pogrešne ulice, evo njega. Na tendi se ponosno koči naslov: Petit Paris, Paris - Zagreb - Dubrovnik. Uđemo tamo, a tip, meni nalik na Neleta Karajlića a Borisu nalik na Maura iz Pule džogerom pere pod. Jesmo'l došli ili pošli?

Dobar'veče?
Dobar veče? Želite kod nas? pita tip dalmatinskim naglaskom.
Naravno. Radite?
Evo, za petnaest minuta, samo da završim pranje poda.Ma, dođite vi za pet minuta, bit će to gotovo.
Idemo napraviti jedan krug oko ulice, ionako nije velika, i vratimo se za desetak minuta.
Tamo već sjedi neka obitelj, ona crnkinja, on bijelac, Francuzi, a djeca mulati cerek

Unutra ima oko desetak stolova, dosta mali restoran, ali i sitnica koje te dočekaju na svakom koraku. Heklani tabletić koji prekriva boce od vina zubo Na jednom zidu izvezena hrvatska himna. Na plafonu ribarska mreža, a na drugom zidu mala barka. Na trećem zidu slika Primoštena. Iznad improvizirane pećnice razne mornarske kape, i bakrorez - djed i baka sjede svaki sa svoje strane ognjišta. Klasika.

Pored prozora je lampa koja ima oblik buketa cvijeća. A iznad vatre, živog kamina, brdo malih plehanih lonaca. Poredni od najmanjeg do najvećeg.
Na tv-u program cmc i dočekao nas je Let3 sa Profesor Jakov (juhuhu).
U separeima jastučići (plavi), sa izvezenim motivima mora i barki.
Jedan (simboličan) šank sa strane a usred restorana kamin (grill) sa otvorenom vatrom.
Ma to te ja pitam, daj roštilja na dušu. smijeh

Uz upoznavanje sa konobarem/kuharom/vlasnikom ('otkad ste tu?', 'odakle ste?' 'kako vam se sviđa Pariz? (moš mislit kako mi se sviđa cerek) i slično, dobijemo i jelovnik. Jela su napisana na francuskom i engleskom.
"Jel se snalazite, treba li pomoć"
"Ma sve je u redu" (naravno da se snalazimo kad lijepo piše chevapchichi i pljeskavica, a i pitat ću te što ne znam)zubo

Naručimo mi tako tradicionalni francuski aperitiv 'kir' (vino sa sirupom od borovnice, murve ili breskve, odlična stvar!), a konobar sav oduševljen što postoje naši ljudi koji su spremni probati nešto novo.

I tako, pijuckamo mi taj kir, slušamo klince kako pričaju na francuskom, kad eto ti ekipe. Čujem, pričaju hrvatski. Taman da kažem da sjednu s nama, da se upoznamo, jel, a oni odoše za drugi stol. Kažu, čekaju još nekoga. Super.
On je iz Zenice, ona iz Novog Sada, ali je rođena u Parizu. Tu su došli na večeru, i čekaju prijatelje: on iz Splita, a ona iz Gruda i uskoro će se vjenčati (pitala sam imaju li muziku, ali kažu da imaju - zamisli da sam usred Pariza ljudima dogovorila muziku za svatove wink )Konobar je već balansirao između nas, njih, ekipe sa klincima i još dva gosopodina koja su došla, kad eto ti ostatka ekipe.

Sjedoše oni, razgovaraju, ne možeš da ih ne čuješ. I dok smo se mi davili u našim ražnjićima, lignjama i domaćem ajvaru, eto ti onog što prodaje ruže po restoranima. Dođe prvo do ovog iz Zenice. I kupi on ruže. Te pokloni i meni jednu. Ajde, fala ti prijatelju.
Zovemo mi konobara, daj ljudima šta ćete popiti.
Uzeli oni piće, ajde živjeli vi nama, ma živjeli vi nama.
Naručišmo i za nas pola litre domaćeg, bijelog. Udara na smijeh.

I jedemo mi dalje našu hranu, kad čujemo kako Bosanac priča: "Lakše mi je bilo tri godine u ratu nego prvu godinu i po kad sam došao u Pariz". O majko, legenda od čovjeka. U to se konobar, Dalmatinac rođen u Parizu, obraća nama i kao u povjerenju ali da ga svi čuju kaže: "Da bi bio Bosanac, trebaš to doživjeti" rofl

Malo zatim, Gruđanka priča kako je tek stigla u Pariz i da je muči jezik, i to je prvo što treba naučiti. A njen budući, Splićo, ali rođen u Parizu kaže: "Ma čeko sam zeta, doša je tek u nedilju".

Zakon!

Naše vino je počelo djelovati, kad stiže konobar i pita: šta ćete još popiti od njih. Nemoj prijatelju, nemoj brate, ne možemo više, noge nam se tresu."Ajde, ajde, dajte bar nešto" "Ajde dobro, ako pravite kavu još uvijek, dajte kavu". Uto se Splićo okreće prema nama "Kavu? Kakvu crnu kavu, ne mogu to od sramote platit!"

U to ime smo pojeli jednu makovnjaču sa sladoledom. Jer da smo popili još kap, nosili bi nas kući. A ne znaju ni gdje stanujemo zubo

Kad smo pošli, rukovali smo se k'o da se znamo tisuću godina.

I tako smo, prilično čilo i veselo krenuli do kuće i nekako si mislim: ma neka svoga, makar i u gori vuka. fino

- 22:44 - Komentari (14) - Isprintaj - #

09.02.2009., ponedjeljak

Učimo francuski I

Francuski je dosta zanimljiv jezik, tečan i pjevan. Postaje još zanimljiviji kad, nakon određenog vremena, počinjete razlučivati riječ od riječi. Ne u smislu da ih razumijete, nego u smislu da shvatite gdje jedna riječ počinje, a druga završava.
Abeceda ima 26 slova, od kojih je jedno h. Ali taj h se nikad ne izgovara. Nikad.
Često se izostavljaju i zadnja slova riječi.
Često se izostavljaju (zbrzaju) neka slova unutar riječi.
Često, ah prečesto.

Francuski također obiluje samoglasnicima i nekim riječima koje su zanimljive, pa u to ime evo nekoliko primjera.

gdje - (piše se) ou- (čita se kao) u
ali - ou - u
voda - l'eau - lo
ulje - l'huile - lil
češnjak - l'ail - laj
osam - huit - uit
visok - haut - ot
hot - dog - o-do

što se ovdje događa? - qu est ce que ce passe ici? - kesk s pase isi (zbrzaj kad govoriš)

ima - il y a - ili_ja zubo


majka - mere - mer
more - mer - mer
općina (vjećnica) - mairie - meri (stavite usta kao da ćete reći a, a kažete e)

purica - dindon - dindo' (množina je dindonneau -dindono)
posuda za pečenje (malo dublja od tave) - cocotte - kokot
bit će - sera - sera

i tako dalje

Ja sam se bila uzdala u google prevoditelja (na jezičnim alatima) ako će mi pomoći u prevođenju. Ali ništa od toga. Naime, one marelice u snijegu, što sam vam pisala recept, po googlu (sa franc na hrv) bi izgledale ovako:

Gore jaje bijelo rublje firma snijeg, dodati sol, zatim dodati šećer vanilije i tuku nekoliko trenutaka.

Toplina vode u lonac za pirjanje. Uz pomoć dvije velike žlice, oblik veliko klupko bijele desposit snijegu i na vodi fremisante
.

I onda me pitaju, je li to dosadno? Ma ne može mi biti dosadno, nikako rofl


- 18:03 - Komentari (7) - Isprintaj - #

08.02.2009., nedjelja

Važno je zvati se Carlos

Kad smo došli u Pariz, ključeve od stana nam je trebao predati određeni Carlos, majstor koji je upravo završavao renoviranje.
Boris je, onako usput, rekao da, kad je on prošli put bio u Parizu, isto bio jedan Carlos koji ga je otpratio i ispratio iz apartmana gdje je bio, ali riječ je o potpuno drugom okrugu, koji je dalje od nas.
Nasmijali smo se slučajnosti, našalili se u stilu: "možda je isti, ha ha" i krenuli prema stanu.
Prijatelj koji nas je doveo do stana je pričao sa Carlosom, francuski.
Mi smo pogleedavali uokolo, osim što me je u jednom momentu Boris gurnuo laktom i rekao: "Da, to je taj Carlos, ha ha".
I stvarno, potvrdilo se da jest. yes
Tu istu večer smo išli u restoran sa prijateljima, i pričamo o tome. Da bi došli do zaključka: ma to je isti Carlos koji je njima farbao stan! rofl U potpuno trećem okrugu.
Zar je Pariz tako mali grad? smijeh

Uglavnom, već smo mjesec dana tu, a nikako stići na Montmartre. I danas se odlučimo, iako vrijeme jučer nije obećavalo:

.

Pa smo danas otišli na odličnu sarmu kod Tijane cerek, i za to vrijeme, vrijeme se popravilo:

.

Pošli smo pješice, malo se peli, malo silazili, uhodavali, razgledali. Stvarno je divan osjećaj kad prvi put nogom kročiš i ideš nekuda, a sve ti se čini poznato i tako... prisno.
Nismo ni primjetili kad smo stigli.
Mislim, to se tako kaže, naravno da smo primjetili zubo



Veličanstvena građevina, jednostavna a dominantna. Ne daju da se slika unutrašnjost, što je zbilja šteta, jer kupole iznutra izgledaju još ljepše. U tijeku je bila misa, pa smo prosjedili par trenutaka i slušali propovijed i naravno, nismo ništa razumjeli. Ali svejedno thumbup

Sacre Coeur, crkva posvećena Svetom Srcu Isusovu, se počela graditi 1875. godine. Dva poslovna čovjeka, katolika (A. Legentil i H. Rohault de Fleury) dali su svoj osobni zavjet: izgradit će crkvu ako Francuska bude spašena u francusko-pruskom ratu.
Crkva je dovršena 1914, ali je posvećena tek 1919 - posveta je bila odgođena radi njemačke najezde.


Pitam se, postoje li još ljudi koji daju zavjete i rade ovakve građevine?
A atmosfera ispred crkve je divna, posebna. Ležerna i opuštena (Elly, sjetila sam te sekiss):

on je (bos!) zabavljao publiku:


a publika je zabavljala njega



a on je zabavljao sam sebe i sve okupljene (obratite pažnju na akvarij na glavi, i ima super hlače zubo)




I nakon sat vremena hodanja, gledanja, sjedenja, razgovora i šutnje, zaključili smo da Pariz ipak nije tako mali grad smijeh




- 18:55 - Komentari (11) - Isprintaj - #

06.02.2009., petak

Gospe moja!

Vrijeme je bilo šugavo ovaj tjedan.





još u prošlu subotu sam se namjerila krenuti na Prevertovu izložbu


i nikako.....
Pa nikako.
Baš mi se nije dalo hodati po gradu. Nije bila čak ni tolika zima, a na kraju sam našla cipele (donijela sam marte iz Hr, totalno sam zaboravila na njihzujo). Bilo mi je 'teško' vrijeme i gotovo, nemam izliku.

I eto, danas se natjeram.
Dođem do izložbe (koja je besplatna), kad tamo - gužvetina. Ljudi čeku u povećem redu. Pitam čuvara kad će se moći ući, kaže on za sat vremena.
Čuj za sat vremena.
A šta ću sad.

Nego, kako nisam nikad bila u toj četvrti (Marais, jesam al po noći, mislim da zaslužuje poseban post), ja ti se lijepo malo odmaknem, stavim na koljena kartu sa znamenitostima i pregledavam. Evo ga, Ille de la Cite, najstariji dio grada, tu je i Notre Dame. Otići ću i poslikati, pa ću se vratiti na izložbu, mislim si ja.

I gledam ti ja tako kartu i vidim da sam krenula u potpuno suprotnom smjeru. Aha, ajmo nazad. Sjetim se naravoučenija da u Parizu uvijek možeš gledati u visine i tako se snaći, dignem ja pogled. Kad tamo, nedaleko, poznati toranj. Poznat iz filmova i slika, naravno, jer tu moja noga još kročila nije.

I krenem polako, da vidimo o čemu je taj Hugo pisao. Je li stvarno toliko lijepa i posebna, ili je samo razvikana, malo ljepša građevina, crkva. Ajde de.

Išla sam lijevom stranom ulice, uz brdo suvenirnica, i po tome sam zaključila da sam blizu. Tek vidim ispred sebe da se širi u neki trg. I prijeđem ti ja na desnu stranu. I uslikam ovo:

(obrati pažnju kako su ljudi maleni naspram Nje):


I razmišljam se, pa i nije toliko loše pjeva


I prošetam ti ja tako po trgu, i opet vidim hrpu ljudi kako čeka da uđe unutra. Čitam da je ulaz 8€. Eh, sad. To je uobičajena cijena za znamenitosti (ulaz u Eiffel i Arc de Triomphe je 9 €), ali opet... ne da mi se čekati.
Odem malo okolo, kad na glavnom ulazu piše: slobodan ulaz. Jeeej.

I uđoh ja. A noge mi se oduzeše.





Nakon početnog razgledavanja, i previše informacija odjednom (impozantno, zbilja imopozantno), shvatila sam da je misa u tijeku i da sviraju orgulje. Oči mi se napuniše suzama.

Zapalila sam svijeću:


malo poslikala i nastavila dalje.



Znate, ja vam imam jednog prijatelja Maria, koji je živa enciklopedija znanja. On mi je ukazao na to da su ljudi u bijelom vitezovi svetog groba, odnosno čine viteški red, koji se bavi prikupljanjem humanitarne pomoći za svetu zemlju. Ah, šta bih dala da sam imala vodiča u crkvi. Hvala Mario :)

kasnije sam slikala detalje:



ovo ostakljeno je ispovjedaonica:


i meni posebno draga činjenica da je tu bio, kako moja Iva kaže, 'naš' papa, Ivan Pavao II:


Inače, uz spomenike, detalje, kipove, posebne kapelice unutar crkve, nalaze se i mnogi aparati za izmamiti novac. Za zapaliti svijeću, platit ćete 2€. Za ponijeti svijeću doma, dat ćete 5€. Mnogi aparati unutar crkve nude i izrade medaljona, za 2€. Unutar crkve nalazi se ulaz u trezor i ulaz na gornje katove, a to se naplaćuje po 8€. Na samom izlazu crkve je i suvenirnica, trgovinica:


kao i mnoštvo oko crkve.
Znači, nije samo u Međugorju tako. sretan

Kad sam izašla, obradovalo me je i ovo:


Šta ću kad mi je taj naš papa posebno drag. cerek

I zaključak dana: ovaj je grad definitivno spomenik Bogu i čovjeku, koji je sposoban sve to napraviti.

p.s. više o Notre Dame možete pročitati na wikipedia, ovdje




- 22:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #

05.02.2009., četvrtak

Abricots a la neige - marelice u snijegu

Da se malo zasladite, kad dođu marelice
Nisam probala, ali prevodim, a i nemam blender. smokin
Ali lijepo izgleda, što jest jest:

Dakle:

za 4 osobe
priprema: 20 min
hlađenje: 1 sat
kuhanje: 30 min

sastojci:
5 bjelanjaka
1 prstohvat soli
1 vanilin šećer

za smjesu:
750 g marelica
2,5 dcl vode
100 g šećera
sok od jednog limuna

Postupak:

Napravite snijeg od jaja, dodajte sol i vanilin šećer i tucite nekoliko minuta.
Zagrijte vodu u tavi. Pomoću dvije jušne žlice (kako sam ovo dobro prevela, a?zubo) formirajte velike kugle od snijega i stavite ih u tavu sa proključalom vodom. Poširajte minutu, pa ih okrenite.
Napravite osam kugli i procijedite ih kroz cjedaljku.
Stavite ih na hladno.

Pripremite marelice: operite ih i izvadite koštice. Skuhajte ih u vodi (u normalnoj posudi), zajedno sa limunovim sokom i šećerom. Neka se kuha 20 minuta.
Zatim ih stavite u blender.
Kada se smjesa potpuno ohladi, stavite ju u frižider.

Servirajte tako da umakom prekrijete cijeli tanjur, i u sredinu tanjura stavite po dvije kugle "snijega".

Bon apetit! thumbup

a izgleda ovako


- 22:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #

04.02.2009., srijeda

Putešestvije po kvartu

Ja živim u mirnom naselju, mirnijem kvartu i još mirinijoj ulici. Ali to nikako ne znači da nema sadržaja, jer mi je doslovce sve pred nosom.
Dijelim zid sa trgovinom i onda mi je simpatično kad preko dana čujem zvukove sa kase. Ali samo to, nikakve buke.

Trgovine u Parizu rade od 9:00 - 19:00, i u prehrani nema jeftinih i skupih trgovina. U svakoj se može naći više proizvoda različitih proizvođača, po različitim cijenama. Samo treba pogledati.

Svakako da ima trgovina gdje su cijene općenito povoljnije, npr. Monoprix, dok je Franprix inačica toga, samo je manja i neki su artikli skuplji. Ali ništa posebno. Franprix su više kao 'loklani' dućani, dok je Monoprix malo veći dućan, i sa većim izborom.

Sniženja traju po mjesec dana, i počinju sa "soldes". I nakon nekog vremena se na izlogu pojavi "2eme demarque" ili "3eme demarque", što znači da u tijeku drugo ili treće sniženje. "Derniere jours" znači da su zadnji dani sniženja, i onda dolazi nova kolekcija.
Kad se postavi nova kolekcija u izlog, sniženi artikli, koji su do tad bili na udarnim mjestima, stavljaju se unutar dućana, u njegov zadnji dio.

Hrana općenito nije skupa, mada su voće i meso dosta na cijeni. Baš sam sad prošla pored trgovine na kojoj piše "egzotično voće", a tamo, na udarnom mjestu - mandarine zubo. One, recimo, koštaju 3,5€ po kg. Ali, mlijeko, kava, jogurti (12 kom po 15 kn), čajevi, šećer i ostale potrepštine su dosta povoljni.

Iako postoje mješovite trgovine, ipak su većinom specijalizirane. Znači, postoje trgovine koje prodaju samo sireve. Ili vino. Ili notese. Ili voće. Ili povrće.Ili čokoladu. Samo taj određeni artikal. Ako želite kupiti, ne znam, cipele, nećete naći trgovinu da se zajedno prodaju i tenisice. Samo cipele. Tenisice imaju svoju trgovinu. sretan

U mojoj ulici, odnosno u kvartu imamo i tržnicu. Tamo smo otkrili rudnik raznih potrepština za kuću, od škara do lopatice za smeće (koju smo dugo tražili jer nije nigdje izložena, a nismo znali kako se kaže zubo). Tržnice su inače živahna mjesta, obično smješteni na određenom trotoaru ili malenom trgu. Svatko ima svoj štand, a prodaje se, osim voća i povrća, i svježa riba (izložena u velikim koritima, na ledu), vino, cvijeće, pečeni kesteni i gotova hrana. Tako da, čula sam, zaposlene žene, pri povratku kući, uzimaju gotovu, toplu hranu (svih oblika i veličina, od proizvoda koje možete zamisliti) i nose je doma. Nije ni čudo ako rade do 17:00 ili 18:00h.

Salona za ljepotu ima na svakom koraku. Samo u mojoj ulici ih ima bar četiri, a to nije velika ulica. Samo što se ovdje ne zovu saloni, ili studia, sad ih zovu: instituti.
Također ima jako puno frizerskih salona, i mješovitih, i muških i ženskih. Baš sam nedavno vidjela jedan na kojem piše da zaposlenici pričaju engleski i japanski, uz francuski. Možete zamisliti tko je vlasnik.

Cigarete se mogu kupiti samo na određenim mjestima, gdje piše Tabac. To je obično maleni kafić, sa dva tri stola unutra (kao birtija zubo) a u jednom kutu tog kafića se nalazi štand sa cigaretama. E, tih mjesta nema puno i nisu na svakom koraku, u mom kvartu su u sklopu tržnice.

Brasseria je mjesto u kojem možete pojesti pristojan obrok, ili doći i samo popiti kavu. To je, u biti, kafić sa hranom. Obroci su obilni, zasitni i ne treba se dugo čekati na njih. Obično imaju ponudu: hamburgere (ne preporučujem nono), dvije tri vrste juha, i ostale porcije isključivo francuske kvalitete (ako ne znate prevesti, to je prava stvar zubo). Jako puno se koristi kozji sir, i meni strašno paše.

Ako naletite na mjesto gdje piše "Boulangerie" - to vam je kao naša pekara, sa slanim i slatkim delicijama unutra. Nude se sve vrste kruha, od popularnog 'bagguete' (sad znam zašto ga zovu francuski kruh yes), pa nadalje. Također, tamo možete uzeti i sendviče, nešto nalik na pizzu (prava pekarska) i razna peciva.

Patisserie su slastičarne, odnosno mjesto gdje kupite slastice i nosite ih doma, ne slastičarnice u klasičnom smislu da sjednete i pojedete kolač. Za sad još uvijek obilazim izloge, još nisam ušla ni u jednu, jer se jednostavno ne mogu odlučiti što da uzmem. Izlozi su prekrasno šareni, kolača nema kakvih nema, sve pršti od boja i, vjerujem, ukusa. Ja nisam probala, ali onaj tko jest, kažu da su kolači odlični. Ne sumnjam.

U mom kvartu također ima i dom zdravlja ('socijalni'), te jedan privatni ginekolog i jedan privatni liječnik opće prakse. Tu je i hotel, a ima i jako puno (sve jedna do druge) agencija za nekretnine.

O buticima i restoranima vam neću ni pričati. Na nekih 200 metara od mene nalazi se i grčki, i azijski i talijanski i libanonski i francuski restoran. I kao posebnu, ajmo reć zanimljivost, izdvajam - hrvatski restoran. Naime, postoji jedan u cijelome Parizu, a on je baš u mom kvartu. Sreća ili ne, ne bih znala. Kažu da je riba fenomenalna ali da su ćevapi plastični. I moram li vam reći da unutra puštaju (kako sam čula), Halida Bešlića zubo

Uglavnom, vrlo zanimljivo i dinamično naselje, sviđa mi se. Stan nam je mali, i možda u jednom trenutku budemo tražili veći, ali svakako smo se složili da bude u ovom kvartu. thumbup



- 15:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #

03.02.2009., utorak

Detalji II

Kad šetate/trčite/prolazite Parizom, ne možete ne vidjeti njegove zgrade i fasade. Ogroman se novac ulaže u to, mostovi se čiste (da ne kažem ribaju), skida se plijesan. Na zgradama se ne vidi ni sušilo za robu, ni satelitske antene, a sve rolete su iste (i boja i dezen i funkcija), tako da u toj silnoj jednostavnosti nalaziš ljepotu. Ja bih rekla da su svi arhitekti prepisivali jedan od drugoga, baš mi tako djeluje.

Pa recimo, dio željezničke stanice Gare de Lyon izgleda ovako:



a ovo je preko puta:


citroenova zgrada na champs elysee izgleda ovako:


spomenici na zgradama su posebna priča:




kao i mostovi:



ali najfascinantnije je što usred grada možete naći na malu oazu:



Svi kažu da je Pariz najljepši u proljeće i jesen, i polako shvaćam šta su htjeli reći. Jer, i ovako hladan, neraspupao, siv i usred zime, kad nema još turista (u onolikom broju koliko kažu da ih ima), izgleda lijepo.

Makedo me je bila pitala da li su Francuzi stvarno tako neljubazni i ne žele pričati engleski jezik.

Ima ih, da. Starija ekipa, po lokalnim dućanima nije baš ljubazna, ali ništa manje ljubazna od hrvatskih trgovaca. Oni ne žele pričati engleski, ali ako vidiš da se trudiš, popričat će.
Konobari su strašno ljubazni, kažu preko cijele godine. I stvarno nisam naišla ni na jednog, ali niti jednog neljubaznog.

Mladi ga jednostavno - ne znaju pričati. Čula sam da je sustav školstva, bolje rečeno, učenja engleskog, katastrofalan, a to se i osjeti na cijeloj naciji. Onaj tko zna pričati, priča odlično i sa krasnim naglaskom, pa je očito da su ga učili u zemlji matici.
Svatko će ti pomoći ako nešto pitaš, ali Francuzi su generalno hladni. Pružaju informacije koje striktno tražiš i ne pitaju te ništa više. Kristina mi je rekla da je teško upasti u njihov krug druženja, ali potpuno je isto u Puli, tako da sam na to navikla. A kad te prime, prime te bratski.
Ali čavrljati s nekim na cesti o vremenu i slično - to ne.

Eto, ja sam upoznala jednu susjedu, Fatmu, mladu curu, nešto sam joj trebala, da ne duljim priču. Zahvalila se i to je to, iako sam joj rekla da može svratiti na kavu kad želi. Mislim da je mislila da je to samo formalno. Ionako priča engleski k'o ja francuski, pa bi nam trebao kakav podeblji rječnik.

A upoznala sam, dapače, čavrljala sa susjedom iznad, žena u godinama. Ona je pričala francuski, trudila se, ali zbilja trudila pričati engleski, no... Kad je shvatila da ja ne pričam francuski, ali ga donekle razumijem, počela je pričati polako, pa malo rukama i nogama, i tako. Živi na katu iznad mene i pitala je da li mi smetaju zvuci (radio, tv, hodanje).Ja sam rekla "Non". Onda je još nešto pričala, u čemu sam skužila da je u stanu u kojem sam sad, prije mene živio neki momak koji je radio tulume svako veče i noć (od 21:00 do 6:00). Na kraju su ga izbacili van (peticijom), a stan se poslije njega morao renovirati.

Šta da kažem, osim, nepoznati veseljače - hvala ti. smijeh



- 17:10 - Komentari (6) - Isprintaj - #

02.02.2009., ponedjeljak

dan bez hodanja

Snijeg, bljuzga, hladno.

Danas sam odlučila ostati doma, iako je prvi plan bio obići Notre Dame, te blizinu i okolinu cerek
Ujedno se daje Prevertova izložba, besplatno, do 28. veljače, a to bih voljela vidjeti.
Međutim, dočekalo me jutros nespremno. Snijeg je padao u krpama, sad se već pretvorio u bljuzgu i mislim da će se do kraja dana pretvoriti u led. Nisam baš ni psihički, a ni fizički (odjeća) spremna na to nono Vidim da najavljuju da će tako biti i tri sljedeća dana, tako da ću sutra na noge lagane, i 'ajmo.

E, kad smo već kod noga laganih... skinula sam jedno kilo. Jedno. Brojem: 1.
U tri tjedna bjesomučnog šetanja gradom, uz najmanje pet dana tjedno fizičke aktivnosti, ja sam skinula jedno kilo. A ne jedem. Odnosno, jedem, nisam na dijeti. Ali jedem puno manje nego u Puli, što jest jest.
Doduše, ovo nije kukanje, ovo je samo konstatacija (pomalo frustrirajuća, ali ipak konstatacija). Dijeta mene više neće vidjeti, a-a. Pogotovo u zemlji Francuskoj cerek

Inače, dođe mi da u duhu prethodnog posta zapjevam "sve je isto k'o i lani", ali eto nije. Danas je tako neki dan, za spavanje i knjavanje, a sutra će već biti sve drugačije.

Ipak je snijeg u Parizu rijedak prizor (kažu da ga nije bilo zadnjih osam godina sigurno - možda je pao zato što smo mi došli?smijeh), tako da je šteta čamiti kod kuće.

A možda kupim i neke prigodne cipele? naughty

A ako padne kakav novi recept, sutra ga lijepim na post thumbup


- 14:11 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


dodaj rss

Komentari On/Off

dan po dan

donazuli@gmail.com

donazuli@gmail.com


page counter