ovo je potpis

30.03.2011., srijeda

Parizjednačenje (utakmica Francuska - Hrvatska 0:0)

Ovaj je naslov parafraza onoga "Izgubišvili", mada se ne može reći da je izjednačenje - jer do golova nije ni došlo. Dakle, sinoć se na Stade de France održavala utkamica Francuska - Hrvatska, i obzirom da je to bila prijateljska utakmica, stadion je bio prilično pun.







Naš prijatelj, Francuz, rekao je da otkako on dolazi na taj stadion nije vidio toliko kockica:







Na početku utakmice, osim uobičajenih predstavljanja igrača i izbornika, te pjevanja himne, ovaj put su predstavili i novi francuski dres. Naš prijatelj, onaj isti Francuz, rekao je da je očajan, a ja sam rekla da mi je drago da je on prvi to rekao na glas. Nimalo mi se ne sviđa. Dobra je strana što su naši jedini na terenu imali plave dresove, a cijeli stadion je urlao: Allez les bleus!!!!"



Utakmica kao takva nije bila uopće zanimljiva. Ali ja sam fan događanja na stadionu i one svekolike atmosfere, tako da sam u par navrata došla na svoje. Naših navijača je, u odnosu na cijeli stadion, bila tek jedna šačica, ali su bili glasni i jasni cijelo prvo poluvrijeme. Na svaku našu pjesmu i navijanje bi dolazila reakcija cijelog stadiona, u smislu urlanja "Buuuuu, uuuuuuu", i onda bi se opet sve nakratko smirilo.
U jednom momentu su neki boozedovani (neorganizirana skupina) počeli spominjati ustaše, četnike i tako dalje, što je izazvalo sveopće zgražanje svih onih koji su razumjeli. Ti pijani muloni koji su došli na tribine samo da bi mogli istresti svoje frustracije su mi u jednom momentu totalno ubili užitak gledanja i bila sam presretna što ih Francuzi nisu razumjeli.

Vidjela sam po medijima da su naši navijači ispali divljaci. Vjerojatno radi ovoga:



I stvarno, ali stvarno nije bio ugodan prizor, dapače, sasvim nepotreban. Cijeli stadion je počeo negodovati, uključujući kockaste koji su sjedili među Francuzima, a ovi okolni navijači su počeli bacati letke na njih. Cijela "drama" je trajala kraće od pet minuta, i od tada su naši navijači bili mirni kao bubice. Nisu više pjevali, pljeskali su na izmjene navijača (i naših i francuskih), radovali se u pravom trenutku i odavali počast dobrim akcijama. (Digresija: kad je u igru ušao Ribery, stadion je jednostavno poludio, kao da je riječ o njegovoj zadnjoj utakmici).

Tako da sam, u izmjenama ponosa i srama što sam Hrvatica, na kraju ipak izašla ponosna.

Na početku utakmice bilo je kupiti raznih rekvizita (15 € komad):



a na kraju utakmice mi smo kupili tri šala za ukupno 2 eura (uz "razdragani" povik prodavača: "evo ti šal, j*** te šal!")

Sve u svemu, jako dobar provod, uz odličnu organizaciju prometa (kako se Stade de France nalazi malo izvan grada, vlakovi su išli jako često, a prijevoz do gradskog središta je bio besplatan), tako da smo za manje od 10 minuta nakon kraja utakmice bili u vlaku za nazad.

I da. Kad je poluvrijeme, nema reklama. Doveli su navijačice i nekog D.J., mi smo se naslikavali dok baterija nije krepala, tako da 112 minuta zbilja prođe u trenu. A da niti jednom Konzum nisu spomenuli.

I još jedna mala napomena, da ne zaboravimo igrače (ipak je nogomet to radi čega smo se sastali): ma kako da je izgledalo na televiziji, naši igrači su imali više prilika za gol. Ne puno, možda jednu više, ali obzirom da je cijela utakmica bila nekako na sredini terena, i to je dosta.

Nadam se da ćemo sljedeći put ubrati pobjedu, na bilo kojem terenu. Bilo bi vrijeme :)





- 11:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

21.03.2011., ponedjeljak

Pačja prsa a la Gasconne


Vjerujem da je najbolji način za proslavu prvog dana proljeća (napokon) staviti recept sa puno začina, a i da se proba nešto novoga - ako do sada niste probali patku. Ovo je relativno lagano jelo, iz knjige "Zašto se Francuskinje ne debljaju", tako da ga možete jesti bez grižnje savjesti. Ipak, ako ste na dijeti radije preskočite ili koristite puretinu. Imajte na umu da je puretina dosta "lakše" meso od patke, pa moguće da joj svi ovi začini neće odgovarati. I još jedna napomena: pačja prsa iz ovog recepta se mariniraju 24 sata prije, pa imajte to na umu pri pripremi.

sastojci za 4 osobe:

4 komada pačjih prsa
prstohvat grube soli
malo lovorovog lista (razmrvljenog)
malo majčine dušice (razmrvljene)
1 žlica nasjeckanog peršina
2 češnja češnjaka, narezana na listiće
8 zrna crnog papra (zdrobljena)
1/2 žličice sitno nasjeckanog zelenog luka

U velikoj posudi za pečenje izmiješajte sol, lovor, majčinu dušicu, peršin, češnjak, kozjak i papar. Prsa uvaljajte u mješavinu, a zatim ih posložite u posudu tako da koža bude okrenuta prema gore (već miriše, zar ne).

Prekrijte plastičnom folijom i ostavite u hladnjaku 24 sata. U tom ih periodu jednom okrenite.

Izvadite prsa iz marinade i isperite kako biste odstranili višak začina. Zatim ih obrišite papirnim ubrusom, a marinadu bacite.
Prsa posložite sa kožom okrenutom prema dolje na lim za pečenje. Lim stavite 10 cm od izvora topline (uobičajena temperatura od 180 stupnjeva). Pecite dvije minute, zatim okrenite prsa i pecite još 3-4 minute. Po potrebi produžite vrijeme pečenja (ovisi o veličini i debljini prsa) - trebala bi biti srednje pečena.

Zatim prsa premjestite na dasku za rezanje i neka odstoje 2-3 minute. Tanko ih narežite poprečno, i poslužite.

Za prilog možete staviti - ama što god vam srce želi. Kao i za piće (glasam za crno vino).

Dobar tek!
- 17:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

12.03.2011., subota

Na zapadu ništa novo



Sjećate se, vjerujem, onih dana kada smo morali čekati na neki proizvod koji je bio in u svijetu? Sjećate se kada smo o nekim stvarima samo čuli i nismo vjerovali da to postoji? Sjećate se kada su nam stričevi, očevi, ujaci i dobronamjerni susjedi donosili iz zapadnog svijeta bombone, kul levisice i kada je netko sa crvenim starkama bio glavni u razredu?
Kada smo pitali bickl na đir?
Kada smo se slikali sa izdignutom rukom i zavrnutim rukavima da bi svi vidjeli naš novi sat?
Kada bi čuli neku pjesmu na radiju i danonoćno čekali sa spremnom kasetom, ne bismo li je uspjeli snimiti? Po mogućnosti cijelu, i bez reklamnih prekida?

Ja se toga slabo sjećam, više se sjećam iz priča drugih. Sjećam se onog vremena nevinosti, kada je sve bilo super i kada smo bili djeca koja su imala svoje želje. Kada su, na kraju, te želje nešto i značile, bar što se tiče materijalnog. Kada smo bili najsretniji na svijetu ako bi, nekom prilikom, dobili kasetu, traperice ili tenisice. Ili vrećicu bombona.

Sada nema više te čežnje, te želje. Sve su nam stvari, manje – više dostupne i to doslovce u par sekundi.

Želiš pjesmu? Napišeš link.
Želiš traperice? Napišeš link.
Želiš kindle? Jedno vrijeme surfaš, proučavaš cijene, a onda… možda uzmeš putovnicu u ruke i, pazi ovo, skokneš do dućana u nekom gradu da kupiš taj isti kindle. U krajnjem slučaju, kad skupiš lovu, onda taj isti kindle naručiš preko interneta i on ti dođe na kućnu adresu.

Čemu ova priča?

Primijetila sam, otkako sam se odmakla malo iz rodne grude, kako ljudi sve više (meni) naglašavaju kako se kod nas živi bolje nego na zapadu, jede bolje nego na zapadu i da imamo humanije radno vrijeme. Da se ljudi ipak manje razvode, da je obiteljski život ostao nekakva svetinja i da su međuljudski odnosi puno bolji.

Ne znam zašto se meni priča o tome. Ja sam ostala ista osoba, samo sam promijenila adresu. Ne znam je li to neka vrsta samoutjehe ili uvjeravanja mene da mi je loše ovdje.

Ono najbolnije je da u mojoj rodnoj grudi nije ništa bolje, odnosno da na zapadu, bar što se tiče nekih strana, nije ništa gore nego kod nas.
Sve je dostupno.
Radno vrijeme, ma koliko istina teško zvučala, je isto. Osam sati dnevno za plaću, ili bez radnog vremena za dobru lovu. Znate li vi ikoga tko ima iznadprosječna primanja a da nije na stand by radnom vremenu? Ili da radi manje od 10 sati dnevno? Jer ja ne znam.

Koliko obitelji znate da objeduju za istim stolom? U isto vrijeme?
Kad ste se zadnji put spontano uputili na kavu nekome, bez prethodnog planiranja i usklađivanja vremena?

O tome pričam.
Sa Zapada smo pokupili mnogo loših stvari, ali i mnogo dobrih stvari. Svijet nije isti, nigdje nije isti. A najljepši je onaj svijet u prošlosti, kojeg posipamo cvijećem i pamtimo u rozim uspomenama.

I iako uživam u 21om stoljeću, i sve što mi nudi (jer volim Internet, volim ovu kutiju što me spaja sa civilizacijom, volim slobodu izbora, uživam u mogućnostima), ponekad mi dođe želja da poželim nešto onako jako kao što sam znala poželjeti mirisnu gumicu za brisanje ili patent olovku.

I bez obzira na zapad i na sve promjene koje smo doživjeli, mislim da je moja generacija u neku ruku blagoslovljena bar darom – da ne podrazumijevamo ni najmanju radost. Zar to nije divno?



- 10:25 - Komentari (15) - Isprintaj - #

03.03.2011., četvrtak

Doživljaji sa aerodroma

Ovaj put sam vidjela Arijanu Čulinu. Prošli put Olivera Mlakara, a više puta i Rundeka. Mislim da je u jednom momentu bio i Ivica Vidović, ali sad više nisam sigurna.

Sa svakog putovanja, ma kako kratko ili dugo bilo, možete ponijeti neku anegdotu.

Osobno nemam stav volim li ili ne volim aerodrome. Ali u svakom slučaju su vrlo zanimljivi. Kad bi baš morala razmišljati, rekla bih da više volim male aerodrome, mada i veliki imaju svojih prednosti.

Osnovna pravila su uvijek ista.

Prvo stanete u red gdje se čekira karta i predaju se koferi. Ma koliko dugačak red bio, u principu se brzo kreće i nema nekih posebnih zastajanja. Naravno, skoro pa uvijek se nađe netko kome su koferi preteški (na svakoj karti koju rezervirate piše koliko trebaju težiti koferi – najčešće je to do 20 kg, a Croatia airlines ima ograničenje do 23 kg) – i onda dođe do kratkog zastoja na šalteru. Tada ljudi (koji obično znaju da im je kofer pretežak, ali idu na foru ako prođe – prođe) vade neke rezervne ručne torbice i na licu mjesta prebacuju stvari iz jednog kofera u drugi.

Kad dođete na šalter, pokažete svoju kartu i putovnicu, predate svoju prtljagu, i onda imate vremena za popiti kavu i malo prošetati prije nego što stanete u red za carinu. Tad ste već nekako mentalno oslobođeni.

Alternativa je da kartu čekirate na automatima, što je jako dobro ako imate samo ručnu prtljagu sa sobom. Izbjegavate red, brže ste gotovi a i uvijek se nađe neko osoblje koje vam pokaže kako se na taj način čekira karta.
U slučaju da imate i veliku prtljagu, možete automatski čekirati kartu ali opet morate stati u red da predate kofer. Međutim, onog trena kad je karta čekirana, znate da avion nećete poletjeti bez vas, a to vam ipak daje neku određenu vrstu sigurnosti koja je balans uzbuđenju pred putovanje.

Nakon što ste popili kavu (i ako ste pušač, zapalili cigaretu ispred ulaza u aerodrom), idete u red za carinu i pregled.

Ovdje može biti kvaka. Obično je red jako dugačak i ide sporije nego za čekiranje karte. Naime, tu se slijevaju putnici za sve destinacije, a obično se nađe netko kome je ručna prtljaga neprilagođena (teži više od 10 kg, ili se u njoj nalazi tekućina, škarice za nokte i slično). Ne znam sada točno, ali što se tekućine tiče, može se unijeti najviše pola litra, po jedan dcl. Tako, ako nosite šampone, parfeme, vodu, gel za tuširanje i slično, uzmite ona mala putna pakiranja. Oštre i zapaljive predmete ne smijete unositi (škarice za nokte, noktarice, vadičepe, noževe i tako dalje). S druge pak strane, sve se to može kupiti u dućanima jednom kad prođete carinu.

E, kad dođe red na vas, skinite jaknu, šal i remen. Ako imate čizme, vjerojatno ćete se morati izuti. Laptop izvadite iz futrole, jer on mora proći kroz skener. Ispraznite džepove ako imate kovanice ili ključeve u njima.
Obično piše da se iz torbe izvade mobiteli ili fotoaparat, ali već neko vrijeme ja to ne radim. Naime, cijela torbica mi ionako prolazi kroz skener, i do sada nisam imala problema. A ako im se nešto učini sumnjivo, ne brinite se – zaustavit će vas.

Moj najduži red za čekanje na carinjenje bio je na CDG, kad sam upala iza meksičke i kineske ekskurzije. Mislim da sam čekala preko sat vremena, tako da sam jedva upala na boarding.
Ali isto tako, na istom aerodromu, desilo se da sam bila jedina u liniji, tako da sam vrijeme poslije carine ubijala u duty free dućanima.

Nakon što prođete carinu, doći ćete na šalter za pregled putovnica. Ako želite pečat u putovnicu, morate ga zahtijevati – naime, oni vam nisu dužni staviti pečat ako ga ne tražite. Ovo je preporučljivo jer mi nismo članovi EU, pa da kasnije ne biste imali problema (koliko ste bili, kad ste ušli, kad ste izašli). Dakle, pitajte pečat i kad ulazite i kad izlazite iz EU.

A smiješno je to za EU. Mene nerijetko pitaju „Jeste li vi Europa?“. Prvi put sam rekla da jesam, ne shvaćajući, a onda je tip pogledao putovnicu, nasmijao se, rekao „Niste“ i uputio me na drugu liniju.
Nda, to je bilo onda kad sam završila u redu sa Meksikancima i Kinezima.

I to bi bilo to. Nakon carinjenja, vaše je samo da nađete odakle polazite, kupite suvenire ili novine i smjestite se ispred vrata za ulazak u avion.

Nakon slijetanja opet prolazite šalter sa policijom (tražite pečat u putovnicu), idete preuzeti svoju prtljagu (osobno smatram najmoronskijim dijelom putovanja) i napokon prolazite kroz izlaz.

I nemojte brinuti ako ste prvi put na aerodromu. Sve je jako dobro označeno i vrlo dobro organizirano, bio on mali ili veliki. Samo treba pratiti strelice i to je to.

- 11:22 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


dodaj rss

Komentari On/Off

dan po dan

donazuli@gmail.com

donazuli@gmail.com


page counter