ovo je potpis

25.05.2010., utorak

Nature Capitale

"Cijeli svijet je sa nestrpljenjem iščekivao da se najljepša avenija na svijetu, Champs Elysee, pretvori u vrt...." počinje članak na ovom linku.

Dana 22., 23, i 24. svibnja, Champs je to doslovno i bio. Jedan ogroman vrt, u kojem je cilj bila osviještenost građana prema ekologiji, uživanje u suncu, i upoznavanje djece (a i odraslih) sa raznim kulturama. I dok smo se mi slikali pored kave, ananasa, riže...., mnogi su se slikali pored paradajza, raštike i salate.

A bilo je svega.

Arc de Triomphe u potpuno novom ozračju:


duhan (kojeg sam odmah prepoznala):


goruščica:


semafor (koji radi!) usred vinograda:


zgrada LV u vrtnom okruženju:


šuma:


i još jednom:




Bilo je i cvijeća i višanja i lavande i hmelja i svega. Dan ili dva prije je bilo i životinja, al eto, jučer ih nije bilo. Kulture su se mogle uzeti i za doma (sve su bile mladice), i pri izlazu (Champs je bio okružen ogradom) - ako te netko pita, platiš dva eura.

Po člancima u novinama piše da je ovaj vrt posjetilo preko milijun ljudi.
Ja im vjerujem.
Mislim da sam ih vidjela sve na hrpi. Odjednom.

Ali isplatilo se. thumbup Ovo se ne događa tako često. I zato, svaka čast.










- 22:08 - Komentari (11) - Isprintaj - #

19.05.2010., srijeda

Kad se za Brada pita...

Ja sam još u školici. Brojim skoro punih pet mjeseci otkako je krenulo, i iako sam mislila da
a) ljeto nikad neće doći
b) nikad neću naučiti ništa

eto, pomalo dolazi ljeto (znači, sve rjeđe palimo grijalice :s - ovo je vrijeme stvarno izvrnuto), a pomalo sam nešto i naučila.

Ono početno proširenje vokabulara je jedno vrijeme stagniralo, a sad je opet, nadam se, u laganom porastu. Zbilja je važno samo slušati i slušati, makar ne razumio ništa. Možda jednog dana i progovorim, nikad ne znaš.

Uglavnom, sad sam u poziciji da slušam vesterne na francuskom (John Wayne upada u saloon, onako raširenih nogu, sa revolverima oko struka, gleda mrkim pogledom i onda kaže "Bonjuour!"), gledam "Dadilju" na francuskom (ajde, bar neka korist od RTL-ovih neprekidnih repriza, čini mi se da svaku epizodu znam napamet), a gledam i "Brojke i slova". Da, da, to je onaj kviz koji je kod nas svojevremeno vodila Vedrana Međimurec. Je l' se tako zvaše? Samoglasnik... suglasnik... suglasnik...

Uglavnom, u školi je, osim moje stare ekipe, došla i neka nova ekipa.
Prvo, imamo novog prefesora, čija je metoda potpuno drugačija. Trebalo nam je dugo da se naviknemo na to.
Drugo, a tako valjda i treba biti, imamo puno više rada na jeziku od doma. Naime, nije više dovoljno pratiti sat (što je, bar meni, bilo dovoljno prije), sad valja zapeti.
Treće, došla nam je nova ekipica. Sad smo: Vijetnamka, Škotkinja, Španjolka, Amerikanka, Talijan, Brazilac, Filipinka, Vijetnamka, dvije Ruskinje, Poljakinja, Šveđanka i Hrvatica.

Usput budi rečeno, jeste li znali da se Božić u Poljskoj i Švedskoj slavi na dan 24. prosinca?? Ja nisam. I baš sam se iznenadila (imali smo neki zadatak u kojem je trebalo zapisati datume određenih praznika, tako smo došli na temu).

Eh, kad smo već kod zadataka.

Neki dan smo imali zadatak ubaciti riječi u tekst. Znači, na vrhu stranice su stajale riječi i glagoli u infinitivu (predbračni ugovor, usvojiti, vjenčati se, razvesti se, ozdraviti... itd..), a ispod je pisao tekst u kojem smo mi trebali ubaciti te glagole u određenom vremenu.
Pis od kejk.
Naime, to je bilo ponavljanje, radili smo to i prije,

I ide tekst:

Nakon što se Brad Pitt ________ od Jen Aniston, __________ Angelinu Jolie a zatim su __________ djevojčicu.

Jasno. Rastao, oženio, usvojili.
Prelazimo dalje na tekst o C. Z. Jones i M. Douglasu. Pa na daljnje tekstove.

Kad, javlja se Vijetnamka.
"Ja ne razumijem"

Svi dižemo glavu.

Profesor je pita "Što ne razumiješ? Treba staviti glagole u određenom vremenu. Ne razumiješ što piše?"
"Ne, razumijem što piše. Ali...." (stanka)
Profesor dolazi do nje: "Kaži, što ti nije jasno"
Ona ga pogleda i kaže "Ja ne znam tko je Brad Pitt i Jen Aniston i Angelina Jolie"

Svi spuštamo glavu.

Nastavljamo pisati dalje ali svi slušamo kako joj profesor objašnjava. Pa prelazi i na druge tekstove, objašnjava joj tko su ostali ljudi koji se spominju.

I zbilja, kako objasniti tko je Brad Pitt. Čovjek. Glumac. To je to. Onaj tko zna tko je Brad (ili bilo tko od tih glumaca) ne može objasniti, recimo, veličinu njegove glume.

Odjednom mi je ta mistifikacija Brada, kojom sam, manje - više (kao i svi mi) nesvjesno okružena, pala u vodu. Mislim, nije da ga histerično tražim po Parizu (ali tako, svaki put se malo duže zadržim ispred hotela u kojem
bi on mogao biti), niti sam sad nešto zaluđena (ali isto tako, svaki put gledam malo duže po tržnicama ili kafićima ne bi li se negdje ukazao Johnny Depp smokin), ali to njeno pitanje mi je dalo misliti.

Ona je došla iz Vijetnama u Pariz prije par mjeseci, živjela je tko zna gdje. Možda je zaluđena indijskim Bollywoodom, o kojem ja, pak, ne znam ništa. Možda i nije.

U slučaju da nije, shvatila sam koliko je ta žena, u stvari, neopterećena nepotrebnim informacijama.
I malo sam joj, da prostite, pozavidjela na tome.



- 12:49 - Komentari (21) - Isprintaj - #

12.05.2010., srijeda

Dvadeseti arronidessement

I posljednji.

Zanimljivo je, u stvari, koliko se može izdvojiti iz XXeme arr. a da on ipak nije toliko turistički atraktivan, niti nešto posebno "sređen".

Naime, ovim arr. protječe recimo linija metroa br. 11 - značajna je po tome što je to prva podzemna linija uopće, najkraća je, a inicijativu za gradnju podzemne željeznice u Parizu dao je nitko drugi nego kralj Aleksandar. U to ime, napravljen je spomenik njemu u čast (u Bulonjskoj šumi).

U (re)izgradnji je prste imao, naravno, i Haussmann. Dok on nije odlučio "raščistiti" područje, napraviti bulevare i zgrade, ovo je područje bilo, u stvari, spoj triju područja - sela: Belleville, Menilmontant i Charonne.

U Belleville je rođena i Edith Piaf, kako legenda kaže, ispod jedne ulične lampe u ulici Belleville, na broju 72. Rođena je u prosincu 1915, u toj je ulici i propjevala prvi put, i svojim malim tijelom a velikim glasom je iznijela duh dvadesetog stoljeća.

Porijeklo njenih roditelja (majka - talijanska pjevačica, otac - ulični akrobat, jedna baka alžirskog podrijetla, druga baka tipična Francuskinja), kroz Edith možemo upoznati i XXeme arr.

To je kvart radničke klase (u onom starinskom smislu te riječi), i današnje stanovništvo (kao i deseteljećima prije) je mješavina imigranata (Vijetnam, Alžir) i umjetnika.

Globalno gledano, to je jedan ugodan arr., točnije rečeno, ni ugodan ni neugodan, iako nije prosječan, možda radi svoje povijesti, možda radi atmosfere ili nečeg trećeg.

Ali definitivno ima točku koja horde turista privlači u svoj dio, iako nije ni blizu centru grada i udaljen je od ostalih znamenitosti. To je, naravno, groblje Pere Lachaise. Groblje najveće u Parizu, sa najpoznatijim "stanovnicima" koji su pokopani u njemu. Horde i horde ljudi hrli posjetiti svoje idole. Trebam li spominjati da je Jim Morrison pokopan tamo?

I naravno, Piaf. Jer ona, ma koliko da je putovala, zaokružila je svoj život u obožavanom kvartu. I lijepo nam je predstavila priču od dvadesetom, ujedno i posljednjem kako rekoh, arrondissementu.

Nadam se da su vam ove informacije, ma koliko bile plastične, pomogle. sretan







Povratak na: Arrondissements de Paris


- 14:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #

10.05.2010., ponedjeljak

Zvukovi s ulice

Svaka ulica ima svoj ritam, svoj način života, svoje zvukove, svoje navike. Ispočetka vam sve bude čudno, naravno novo i, iako ulica ne mora biti prometna, vrlo brzo uđete u ritam zvukova - po danima, po satima i tako dalje.

Moja ulica je mirna, mala i nije prometna. Prozor mi gleda na cestu i tijekom vremena sam naučila zvukove po kojima mogu mjeriti i svoj sat.

Naime, svakog jutra oko 10 sati dolaze kamioni pokupiti smeće iz kontejnera. Po samom gradu ne možete vidjeti kontejnere na cesti (oni se većinom nalaze u unutrašnjim dvorištima zgrada, po četiri komada najčešće - dva za organsko smeće, jedan za plastiku i jedan za staklo).
Svako jutro, osoba zadužena za to, izvlači kontejnere na trotoar (jedno 15 minuta prije prolaska kamiona), a kad kamioni prođu, ta ista osoba je zadužena vratiti kontejnere na svoje mjesto u zakonskom roku od 15 minuta. Naime, trotoari su prilično uski, tako da bi duže zadržavanje kontejnera ometalo prolaznike.

Rade kao po traci. Uđu u ulicu, pokupe, izađu iz ulice van. Međutim, ti kamioni su toliko bučni da nije rijetko da mnogi zatvaraju prozore tih desetak minuta dok kamion ne izađe iz ulice. Buka je zbilja velika, ali srećom, ne traje dugo.

Četvrtkom (oko 7 ujutro) dolazi i redovna opskrba za dućan. Vjerujem da je to ono što mnoge susjede ili

a) dovodi do ludila
ili
b) totalno su otvdrnuli na buku.

Dostavni kamion je ogroman, a ulica je mala. Dakle, treba mu bar deset minuta da se (uz veliku buku i prva-rikverc-rikverc-prva) parkira ispred trgovine. I sve bi bilo super da se tijekom istovara kamion ugasi. Ali ne. Ostaje cijelo vrijeme upaljen, i uz zvuke paleta sa robom, uz zvuke dovikivanja nosača i uz zvuke brundajućeg motora, jednostavno se moraš probuditi.
Razlog zašto dolazi tako rano - trgovina počinje službeno raditi u 9:00 h, kao, uostalom, i sve službe u Parizu. U to vrijeme nema gužve na cesti, ljudi još nisu krenuli na posao, tako da dostavni kamion ima dovoljno i vremena i prostora da napravi svoj posao.
Srećom, ja spadam u ove sretnike pod b) - otvrdnula sam na taj zvuk. Ok, priznajem, nakon dugo dugo vremena (jer sam bila u skupini a), ali sad, kad legnem u srijedu uvečer, čisto se psihički pripremim. Nekad ni ne čujem.

Međutim, najveseliji je petak.

Nakon uobičajenog pohoda kamiona za smeće (petkom se nosi i plastika), i nakon nekih pola sata mira, dolaze kamioni za pranje ulica. Znate ih, to su oni mali zeleni, što sporo prolaze i stvaraju buku ravno Stonesima. Nakon što oni prođu (a treba im najmanje petnaestak minuta), za njima prolazi kolona automobila što se stvorila iza (obično ne bude puno automobila jer je radni dan i manje-više su svi na poslu).

E.
Nakon što operu ulice, eto i pješačkog tima koji pere trotoare. Oni peru svaki kut i sve ono što se nakupilo tijekom tjedna, a također peru i zidove do prvih prozora.

Zamislite zvuk pršteće vode pod velikim pritiskom. Oh.

E.
Onda nakon njih, prolazi opet pješački pohod, koji suši te iste trotoare.
Oh. Oooooooh. Oh.

Radnja, sveukupno, traje oko 45 minuta (sa pauzama između, tako da petkom od 10:00 do 13:00 nemojte otvarati prozor ako baš ne morate).

I taman kad pomislite da biste mogli pustiti malo svježeg zraka (petkom), kad se oprezno približavate prozoru da još jednom provjerite da nema ni kamiona ni kamiončića ni pješačkog pohoda, i da su svi zaostali automobili prošli, čujete još jedan zvuk.

Dolazi iznutra.
Iz hodnika zgrade.

Usisivač smijeh

Čistačica čisti hodnik, pere prozore, počesto pjeva (jedno vrijeme smo imali čistačicu koja je redovito pjevala, ovo je čini mi se nova i ne pjeva - bez veze).

I tako.
Negdje oko 15:00 sati nastupa blaženi mir i tišina. Ljudi su još na poslu, ulica je mirna, automobili ne prolaze, pješaci su po drugim putanjama...

Zimi je malo nezgodno, ljeti je lijepo, jer dan traje već sad skoro do 21:00.

Ali meni ta buka (osim petkom) ne smeta. Dapače, bude mi drago da znam da nema nikakvog štrajka, da su ulice čiste, i na kraju krajeva, da je trgovina pored mene opskrbljena svježim namirnicama thumbup



- 12:25 - Komentari (13) - Isprintaj - #

05.05.2010., srijeda

Natalitet u Francuza


Prema podacima iz 2006. godine, Francuska je vodeća zemlja po natalitetu u Europi (u usporedbi sa Irskom, Velikom Britanijom, Belgijom, Španjolskom, Italijom i Njemačkom).

Prosječan broj djece općenito iznosi 1,5 djece, dok je taj prosjek u Francuskoj 2,1 po obitelji (točnije, po ženi).

U odnosu na prošlo stoljeće, populacija je povećala broj ljudi, a taj rast ne prestaje. Ako se ovako nastavi, procjenjuje se da će do 2015-te godine Francuska imati oko 75 milijuna stanovnika (sad ih je 63 milijuna).

Međutim, to nije slučajno.
Francuska vlada na razne načine pomaže obiteljima sa djecom:

- žene zadržavaju svoj posao tijekom trudnoće (ne znam koliko traje porodiljni dopust)
- očevi također imaju porodiljni dopust
- daju novčanu podršku za čuvanje djece, odnosno, novac koji ide dadiljama, obitelj dobija na kraju godine u obliku povrata poreza (ne cijeli iznos, naravno, ali plaće dadiljama ulaze u povrat poreza)
- u sklopu poduzeća nalaze se vrtići


Ne samo to.
Recimo, srijedom se u Francuskoj ne ide u školu. Jednostavno, to im je dan kao nama subota, dakle, djeca idu četiri dana tjedno u školu.
Za one majke koje rade u državnim firmama i za mnogo majki koje rade po privatnim firmama (u dogovoru sa poslodavcem), omogućena je slobodna srijeda - da mogu ostati sa djecom doma taj dan.
Za one majke koje to ne mogu, omogućeni su cjelodnevni "produženi boravci", odnosno, djeca koja nisu u školi su pod paskom institucija koje rade cijeli dan.

Knjige u nižim razredima škole (ne znam točno do kad, mislim da je cijela osnovna škola u pitanju) su besplatne.
Zdravstvena zaštita za dijete je besplatna, kao i jaslice.
Ne samo za Francuze - tako bi bilo i mom djetetu da sutra rodim.

Studentima se subvencionira novac za smještaj - ne samo u studentskim domovima, nego i u iznajmljenim stanovima.

I iako ima puno drugih stvari koje su jako skupe (slobodne aktivnosti, studij kao takav i ostalo), nije ni čudo da je Francuska sa najvećim porastom nataliteta u Europi.

(ovdje neću ni spominjati socijalnu stranu - ljubav prema obitelji i privrženost roditelja prema djeci i obratno - iako imaju više "balkanski" nego "američki" način odgoja).




- 18:47 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


dodaj rss

Komentari On/Off

dan po dan

donazuli@gmail.com

donazuli@gmail.com


page counter