Imati fobiju je glupo.
Zastupam to mišljenje sto posto.
Mislim, kad imaš fobiju, neracionalni strah od nečeg relativno benignog, to je glupo. Nekako znaš da ti se ništa neće dogoditi, sam si sebi smiješan, znaš da se tako ne treba ponašati, a opet - bojiš se.
E.
Naravno da i ja imam fobiju. 
Imam fobiju od zmija. Znam točno kad je započela, znam što se desilo, znam točno i čega me je strah i znam da sam blesava, ali eto. Uostalom, osim ljetnih praznika kod bake, ja sam dijete sa asfalta i nemam se razloga bojati zmije.
I ružno mi je to. Svaki put kad se ide negdje u prirodu i šeta se benignom šumicom, meni je u malom mozgu jedan glasić koji stalno ponavlja "zmija... zmija.... zmija...". Zato nikad ne idem brati šparoge, nikad se ne bih usudila sama ići šumom, travom, prirodom (nastavi niz), a sama činjenica da je Kleopatra ili već netko ušao u sobu punu zmija da bi se ubila mi se čini totalno suludom idejom. Ok, idi se ubiti, imaš otrova, najedi se ludih gljiva, utopi se u vodi - ali taj mazohizam.... brrrr.
I tako, prije par tjedana, nas dva bračna para krenuli u prirodu, malo podalje od Pariza. Ja u stvari imam tu neku polu-fobiju jer ne mogu sad spriječiti ostatak svijeta da radi mojih hirova ostaje doma, jel.
I mi tako lijepo u prekrasnu prirodu. Polja se taman zažutila (od goruščice) i zazelenila (od pšenice). Šume taman skinule zadnje kapi zime sa sebe.
Torba za piknik puna hrane i pića.
Društvo veselo.
Pola sata smo tražili mjesto gdje ćemo sjesti, jer sam ipak u jednom momentu rekla da mi nije baš ugodno sjediti između drveća, na tratini okruženoj grmljem. Šta ja znam, velim nevino, može, jelte, proći zmija.
I piknik je prošao zaista ugodno. Nahranili smo se kako to i pikniški odgovara, popili kavu čak. I ustali prošetati. Usput smo sreli i puno šetača i svi su nam govorili "Bonjour! Bon appetit!".
I krenemo mi u šetnju, ja onako, opuštena skoro pa skroz. I vidimo puteljak kroz jedno polje (sa visokom travom) i zaputimo se tamo.
Ipak je malo prohladno, puteljak je već utrt... mislim si ja u sebi, a onaj glasić u glavi stalno ponavlja: "zmija.... zmija... zmija...."
I dođemo mi na kraj polja a na početak šume, kadli, tamo puta više nema. Ha ništa, idemo se vratiti.
I pođemo se vratiti, M. ide prvi i samo se u jednom trenutku okrene i kaže tiho: "Neka malo, zmija je prošla, ovolika je" (i širi on ruke koliko može, bar mi se tako učinilo, a u stvari je pokazao jedno metar dužine).
Ukopah se. Počeh hiperventilirati. Ne mogu progovoriti. Dišem ubrzano kao da mi je zadnji dah i kao da ću za par trenutaka šetati nebeskim poljanama. Boris me drži sa leđa, stišće me jako, pokušava mi pomoći da dišem. Ne pomaže, oči mi se pune suzama, nemam daha, hiperventiliram i dalje. Nerazumno. I razmišljam brzinom svjetlosti: "Kako ćemo doći do ceste? Kako ćemo prijeći polje nazad? Kako ćemo doći do ceste? Ja ću biti u sredini. Neka me okruže. Samo da mi je doći do ceste".
Nakon nekog vremena, možda minutu a možda i pet minuta (a njima kroz bezuspješne pokušaje da dođem do daha govorim "Znam da nisam normalna, ne obazirite se na mene, moramo prijeći polje"), udahnem deset puta duboko i kažem "Spremna sam, možemo ići".
I ja sam bila treća po redu, dečki su išli naprijed sa nekakvim jadnim štapovima koje su uspjeli naći sa strane. Brojala sam svaki korak koji mi se činio kao vječnost, ali sam svakim korakom znala da smo bliže cesti.
Zmija je vjerojatno već bila jaaako daleko od nas, ali meni to nije bila utjeha.
Kad smo se napokon dočepali ceste, shvatila sam - pa ja više nemam fobiju!!! Suočila sam se s njom, iako zmiju nisam ni vidjela?!
I onda sam shvatila da se ne bojim brižne životinje (koja, usput budi rečeno, napada samo ako se osjeća ugroženom), nego se bojim njenog iznenadnog pojavljivanja (i kako, na kraju krajeva ja znam kad će se gospođa uvrijediti i osjetiti se ugroženom??) Imala sam fobiju od neizvjesnosti.
Ali uglavnom... zadnjih mjesec dana (a mislim da je moja kriza bila povezana s tim) nam se najavljuje ispit u školi. Svako malo, kad nešto učimo, kažu nam: "Ispit će biti jako težak, ovo morate znati". A to "ovo" se svelo na hrpu neorganiziranog gradiva, da ama baš nitko u razredi nije znao otkud bi mogao početi učiti i gdje bi mogao naći podatke.
Profesor je divan kao osoba, i sigurno će mi faliti. Kao profesor .... pa i nije baš. Iako je očito da voli svoj posao, nema metodiku i nije organiziran. Nikad ne znamo jesmo li počeli ili završili. Al ono što mene najviše smeta je što nema komunikacije. Sada se manje usudim progovoriti na francuskom nego kad sam tek došla čak. Čak mi je i engleski počeo jako slabiti jer jednostavno nemam samopouzdanja pričati strani jezik.
I toga sam se bojala. Te neizvjesnosti, tog ispita.
I jučer je bio jedan, danas je bio drugi. Kad sam shvatila da to nije tako strašno i da nije toliko teško kako nam je reklo da će biti, jednostavno sam kročila kroz polje da bih došla na drugu stranu ceste.
Ispiti su završili, rezultati još neće biti jedno vrijeme.
Ali, mene više nije ni briga. Ionako nisam učila za ocjenu, nego za znanje. A znanje ću, ako ga i nemam sad, morati skupiti i doći će, ako ništa, iskustvom.
Zato sada uživam u skoro prvom sunčanom danu nakon dugo dugo vremena, hodam svojom zamišljenom cestom totalno oslobođena od straha i neizvjesnosti i gledam u to svoje zamišljeno polje i govorim sama sebi: "Zmija? Ma odavno je ona otišla svojim putem"
|
) al nekako nikako nije bila prilika.