Kada izlazite iz (ponekad) prepunog metroa negdje u Parizu, budite sigurni da vas glava neće boljeti. Bar ne od buke koju proizvode ljudski glasovi.
Kad ste u restoranu, nećete se morati nadvikivati sa prijateljima. Neće vam smetati preglasna glazba ili razgovori sa drugih stolova. U stvari, kad malo bolje razmislim, jedini čiji bi se razgovor mogao čuti u restoranu - to ste vi.
I zaista je istina ono što kažu za Francuze. Iznimno tiho pričaju u međusobnim razgovorima ili kad pričaju na telefon. Čak i kad dozivaju djecu, kad nekog nešto uvjeravaju ili kad se svađaju.
To je čak bila jedna od prvih stvari koje sam primijetila. Dvoje ljudi sjede u braseriji, recimo. Najveći dio obroka im se svodi na razgovor. Jedan od njih ispovijeda svoj današnji dan ovom drugom, a onda vilicom i nožem otkine zalogaj pa ga stavi u usta. Za to isto vrijeme, dok žvače, ovaj drugi dovršava svoj zalogaj i uzima čašu popodnevnog vina, i razmišlja o tome što mu je rečeno.
Zatim se razgovor nastavlja. Brz, tih, tečan, tu i tamo prekinut odmjerenim zalogajima.
Obrok je isprika za razgovor.
Možda im zato obroci jako dugo traju.
I možda je to tajna njihove mršavosti.
U drugim pak situacijama, nemojte se iznenaditi ako u uličnom razgovoru između dva Francuza (ili kad ih čujete da pričaju na telefon) čujete strahovito puno zastoja.
Sjećate se kad vas je učiteljica znala prozvati na ploču i onda biste vi umkali i akali, zbunjeni jer ne znate odgovor, tražeći prave riječi? Sjećate li se kako su vam i roditelji i učitelji govorili da je to umkanje i akanje ružno i da radije šutite ako ne znate šta reći?
To je kod Francuza sasvim normalno. Naime, ono što mi je paralo uši kad sam tek došla (sad sam se pomalo već i aklimatizirala) je upravo to umkanje.
"Vidimo se danas ... uuuuummmmmm ... u deset sati ispred.... aaaaaaa..... Louvra i ponesi mi molim te.. uuummmm..... onu bilježnicu što sam ostavio.... uummmm... kod tebe".
Naime, pričaju tako brzo i uvijek imaju nešto za reći, tako da tim umkanjem i akanjem govore sugovorniku da još nisu završili rečenicu ili misao, i ne žele da ih se prekida.
Ponekad se toliko "zalete" da moraju ponavljati riječi, jer ih sugovornik nije razumio.
I onda se ja ne čudim sama sebi da mi je trebalo jako puno vremena da uopće shvatim gdje im jedna riječ završava a druga počinje. Uh.
Inače, način obraćanja je prema svakome drugačiji, pogotovo u društvenim odnosima. Na prvu je uvijek persiranje, to nam je svima jasno. Ako znate da tu osobu više nećete sresti, na persiranju će i ostati. Što je i normalno.
Međutim, znam za primjere gdje se ljudi viđaju, pa čak i druže godinama, a sve ostaje na persiranju. Ako su prešli na osobna imena a i dalje se persiraju, to znači da su ipak nešto više od poznanika, ali da nisu prijatelji.
Ako čujete da su na "ti", onda znajte da su dobri prijatelji. To je nekakvo - nepisano pravilo.
Poštuju tuđa imena i uvijek se trude izgovoriti ih pravilno. Mene uvijek pitaju kako se izgovara moje ime, a i prezime mi završava na -ić, i uvijek su ga pravilno izgovarali. Ne samo zato što imaju poštovanja prema tuđim imenima, nego zato što poštuju i svoja imena, i žele da ih se pravilno izgovara. Pa kako prema sebi, tako i prema ostalima. To je ono što ja volim i cijenim kod Francuza.
I za kraj, još jedna trivija.
Žena iznad dvadeset godina je uvijek "Madame". Pojam "mademoiselle" se koristi u rijetkim prilikama, kad se obraćaju tinejdžericama ili kad su sigurni da žena nije udana. Međutim, ako je mademoiselle u nekim određenim godinama, i za nju se koristi izraz "madame", čisto iz znaka poštovanja.
Pojam "madame" uvijek ide samo uz prezime. Naime, iznimno je neuljudno ako se nekoj ženi obratite sa "Madame + ime" jer to implicira da je dama došla iz bordela.  Dapače, ako znate samo ime, bez prezimena, i morate nazvati telefonom ženu ili joj se obratiti, onda je prihvatljivo reći samo ime. Bez titule.
Sa muškarcima je lakše. On je uvijek "monsieur", e sad, + ime ili + prezime to nije bitno.
I da. Ako ne želite dobiti obrok u kojem je komad stare spužve ili ako uopće želite dobiti svoj obrok u restoranu, nikad, nikad i opet - nikad - nemojte zvati konobara "garcon!" (dečko). Možda se to nekad i koristilo, i ostalo nam je u svijesti, kroz knjige i filmove da je to uobičajeni način dozivanja konobara u francuskim restoranima. Sad se više ne koristi i dapače, iznimno je ponižavajuće.
"Monsieur" ili "madame" bit će sasvim dovoljno. I onda možete uživati u svojem fantastičnom obroku.
p.s.
Moram ubaciti još jedan zanimljiv detalj. Naime, ženama se pri izradi dokumenata ili bilo kojoj administraciji uvijek traži djevojačko ime, iako je ista udana i službeno nosi muževo prezime.
Isto tako, na osmrtnicama ili grobovima ćete vidjeti: "Gospođa XY, udana Z". A ne "Gospođa XZ, rođena Y"
|
Al Brada bih išla čekati ako baš baš ne bih imala pametnija posla.
